Vida Ognjenović, književnica i rediteljka.
Osnovnu školu završila je u Vrbasu, a gimnaziju u Sremskim Karlovcima. Diplomirala je na Katedri za opštu književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu (1963) i na Odseku za režiju Akademije za pozorište, film i TV u Beogradu (1965).
Piše romane, pripovetke, drame i eseje.
Knjige drama: Melanholične drame (1991), Kanjoš Macedonović (1993), Devojka modre kose (1993), Setne komedije (1994), Mileva Ajnštajn (1999), Jegorov put (2000), Drame I-III (sabrane drame u tri toma; 2001–2002), Don Krsto (2007).
Knjige priča: Otrovno mleko maslačka (1994, 2009), Stari sat (1996), Najlepše pripovetke (2001), Prava adresa (2007), Živi primeri (2012).
Knjiga proze: Putovanje u putopis (2006).
Knjiga eseja: Nasuprot proročanstvu (2007).
Romani: Kuća mrtvih mirisa (1995), Preljubnici (2006), Posmatrač ptica (2010).
Knjiga razgovora: Nema više naivnih pitanja (2008).
Teatrološke studije: Strah od scenske rasprave (1980), Šekspiromanija (1980).
Književne nagrade: “Andrićeva nagrada”, “Branko Ćopić”, nagrada “Prosvete”, “Laza Kostić”, “Karolj Sirmai”, “Paja Marković Adamov”, “Ramonda Serbica”, “Stefan Mitrov Ljubiša”, “Todor Manojlović”, Nagrada Narodne biblioteke Srbije za knjigu godine (2007).
Drame i proza Vide Ognjenović prevođeni su na engleski, nemački, francuski, češki, poljski, makedonski, bugarski i mađarski jezik.
Prevodi sa engleskog i nemačkog jezika.
Vida Ognjenović je jedan od naših najvažnijih pozorišnih reditelja.
Predsednica je Srpskog PEN centra.
Potpredsednica je Međunarodnog PEN.
U izdanju Arhipelaga objavljene su sledeće knjige Vide Ognjenović: Nasuprot proročanstvu (2007), Otrovno mleko maslačka (2009), Posmatrač ptica (2010) i Živi primeri (2012).
01.01.00
Blic
13.06.2002.
Vida Ognjenović: Nadam se da mladi neće upadati u iste greške, a to je već svojevrsno nadrastanje. Mislim da je politika najviše uslovljena mentalitetom. Politiku su mistifikovali oni koji su imali strah od nje
Bojim se da su naši ožiljci preduboki
Vi i ne vidite da smo mi danas i ovde na ivici ponora. Ovo je doba u raspadu! Katastrofa je blizu, ja sam je već odavno predvideo, sad je već osećam, tu je! Mislite na mene kad se sve obistini, samo tada će biti kasno, sve će propasti, i moć mišljenja, i sve. Meni je najviše žao mene. Ja koji sam ovo vreme opipao, osetio i odbacio, zaslužio sam neko drugo, bolje, ali niko neće biti pošteđen, ni vi koji ste živeli malo, ali bedno, ni ja koji sam tako precizno procenio stepen našeg propadanja - napisala je Vida Ognjenović, rediteljka, dramski i prozni pisac, u drami "Mefisto", rađenoj po motivima istoimenog romana Klausa Mana, koju je upravo objavila izdavačka kuća "Stubovi kulture" u okviru treće knjige njenih drama. Uz ovu, knjiga sadrži i drame "Mileva Ajnštajn" i "Viza" tematski zapravo povezane promatranjem pozicije (mladih) ljudi u teškim vremenima. Prisetimo se, "Mefisto" je komad nastao 1984. godine, imao je preko sto izvođenja na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu i ovenčan je brojnim priznanjima i nagradama.
U razgovoru za "Blic", nakon veoma posećene promocije ove knjige, Vida Ognjenović, koja je sada ambasador Jugoslavije u Norveškoj, rekla je da piše novu dramu za scenu Narodnog pozorišta u Beogradu.
"Obećala sam Narodnom pozorištu da ću ove godine napisati za njih novu dramu. Ne mogu da kažem da sam se baš sasvim bacila na taj posao, ali u fazi sam skupljanja građe i rada na nekim skicama. Ali, ostajem čvrsto pri obećanju!"
"Mefisto" tretira problem umetnika i njihovih opredeljenja u vreme rađanja nacizma, "Mileva Ajnštajn" govori o velikim očekivanjima mladih na pragu 20. veka, "Viza" o mladim ljudima u poslednjoj deceniji prošlog veka na ovim prostorima. Mislite li da je ta naša mlada generacija sada došla u poziciju da rešava svoje elementarne probleme?
- Svaka generacija nadraste svoje mladalačke probleme, očekuje se da će tako biti i sa ovima koji su danas mladi. Jedino što je potrebno jeste da ih nadraste sa što manje ožiljaka. E sad, bojim se za ovu generaciju da su ožiljci preduboki. Jer, ljudski je život vrlo ograničen i decenija u njemu ne znači tako malo. Nije nam mnogo od pomoći ako kažemo da deset godina u večnosti ne znači ništa. Međutim, ovo je, imam utisak, vitalna generacija. Drugo, ona je na veoma dobar način osvešćena. Jasni su joj i uzroci i posledice i veličina sopstvenih ožiljaka. Nadam se da neće upadati u iste greške, a to je već svojevrsno nadrastanje.
Vi se sada bavite diplomatijom. Kakav odnos imate prema tom novom iskustvu u svom životu i karijeri?
- Najpre moram reći da mislim kako je ta vrsta posla mistifikovana, a mistifikovali su je ljudi koji su od samog tog posla imali veliki strah.
Imate li ga vi u nekoj meri?
- Imala sam malih nedoumica, ali ne i strah. Da sam ga imala ne bih otišla u diplomatiju. Retko ko ide tamo gde se plaši. Znala sam i ranije, a sada sam sasvim jasno uvidela, da je to posao visoke komunikacije kojoj je sadržaj operisanje činjenicama. Naravno, u vreme raznih političkih pritisaka i prismotri ljudi su baratali isključivo političkim činjenicama. Da ne govorimo o tome koliko su one bile "frizirane". Danas se diplomatija uglavnom oslobodila tog balasta. Komunikacija je otvorena na najširim planovima. Teško se išta može sakriti. Ostaje samo da neke stvari, koje su u brzini shvaćene možda na pogrešan način ili izlobirane, pojasnite i iznesete činjenice ako možete. Sem toga, mislim da je diplomatija apsolutno u prvom redu kulturna razmena, odnosno razmena kulturnih dobara. I na tom planu činim sve što mogu.
Kako se u svetu gleda na zbivanja u srpskom parlamentu, odnosno krizu, na događanja u Jugoslaviji nakon 5. oktobra, na razočaranja običnih ljudi?
- Najpre parlamentarne i slične krize postoje i u mnogim drugim zemljama. Nismo mi u tome izuzetak. Nama se, naravno, čini da jesmo jer ih vidimo kao veoma specifične. A prirodno je da nas najviše bole naše krize i da nemamo vremena da ih upoređujemo sa svetskim. Drugo, ja sada živim u zemlji koja je društveno visoko uređena, a čak i oni imaju tamo raznih kriza i sukoba. Mislim da su tamo parlamentarizam i demokratske vrednote razvijene do maksimuma, pa ipak ima nekih, da tako kažem, iskakanja iz šina.
Šta pod tim podrazumevate?
- Oni to ne zovu krizom. To mi zovemo krizom svaku svađu između dva političara. Međutim, smatram da je naš parlamentarizam zapravo jedan društveni rast, a svaki društveni rast mora platiti ovu ili onu cenu. Da se vratim na prethodno pitanje, u svetu oni koji su nam naklonjeni, kao na primer Stoltenberg i razni drugi političari, gledaju zabrinuto. Misle da bi bilo dobro da toga nema. Znate, ne moramo se stalno učiti na greškama. Dobro bi bilo da počnemo da se učimo na nekim slobodnim univerzitetima.
A kako vi lično gledate na to? Pogotovo ako uzmemo u obzir da ste stvaralac koji je u nekim svojim delima prejudicirao stvari?
- Ne bih htela da budem neki poseban prorok. Ali, mislim da je politika najviše uslovljena mentalitetom. I poznavanje mentaliteta vas čini donekle prorokom, da možete da predvidite stvari. Sem toga, kao što je poznato, proizvod politike je vlast. Sama politika je u osnovi proces osvajanja vlasti, a vlast, opet, ima svoju filozofiju i svoju psihologiju. Prema tome, u našem slučaju to izgleda ovako: mentalitet plus psihologija vlasti jednako je sukob.
Procenjujete li da će uskoro biti novi izbori?
- Ne mogu precizno da odgovorim na to pitanje sa ove distance na kojoj sada živim. Meni lično izgleda da su izbori vrlo daleko. Sa druge strane, zaista ne mislim da su izbori išta loše. Naprotiv. Ali, ne možemo ih imati ovako malo, pre svega zato što smo mi jedna siromašna zemlja a izbori su skupa forma političkog života. Trebalo bi prvo da rešimo neke elementarne stvari.
Na primer?
- Na primer, da vidimo gde će se zaposliti 30.000 otpuštenih radnika iz kragujevačke fabrike. Pa kada rešimo takve stvari, videćemo koga ćemo birati.
Tatjana Nježić