Dobar Nemac

17.03.07

Američki pisac Džozef Kanon novi je majstor istorijskih trilera. Prema njegovom romanu "Dobar Njemac" Stiven Soderberg je snimio filmski hit u kome igraju Džordž Kluni i Kejt Blanšet. Kanonov roman "Dobar Njemac" je zagonetna priča o ubistvu, dirljiva ljubavna storija i vrlo zanimljiv portret poratnog vremena. Ovaj roman objavila je "Laguna" u prevodu Žermen Filipović.
"Dobar Njemac" se odvija u Berlinu neposredno poslije Drugog svjetskog rata. Džejk Gajzmar, bivši dopisnik CBS-a iz Berlina, uspijeva da dobije jedno od poželjnih novinarskih mjesta na Potsdamskoj konferenciji. Zadatak mu je da napiše niz članaka o savezničkoj okupaciji. On planira i da pronađe Lenu, predratnu ljubavnicu. Kad naiđe na ubistvo - jezero izbacuje tijelo američkog vojnika na mjestu gdje se održava konferencija - misli da je pronašao ključ koji će mu otvoriti vrata njegove berlinske istorije. Umjesto toga, Džejk će otkriti mnogo veću priču o korupciji i smutnje koje sežu duboko u srž okupacije. On shvata da se američka Vojna uprava već bori protiv novog neprijatelja s istoka i marljivo otkriva "dobre Njemce" koji u novom ratu mogu da doprinesu pobjedi. A iznad svega lebdi veći zločin, toliko velik da izgleda - što je najstrašnije - da se ne može kazniti.

Džozef Kanon (1946) je autor romana "Los Alamos" (istorijski triler o projektu Menhetn), za koji je dobio nagradu Edgar za najbolji debitantski roman, "Zabludjeli špijun" i "Alibi". Prije nego što se potpuno posvetio pisanju, radio je kao direktor u izdavačkom preduzeću. Živi u Njujorku. O nastanku knjige "Dobar Njemac" Jozef Kanon je za "Vijesti" rekao:
- Najveći izazov za mene je bio napisati knjigu o tom vremenu i mjestu iz perspektive Njemca. Originalno, knjiga je zamišljena da bude o savezničkoj okupaciji, u kojoj bi većina likova bili Amerikanci, ali kako se priča razvijala, shvatio sam da je to zapravo njemačka priča i da bi trebalo da uvedem lik Njemca i da pokušam da stvari posmatram onako kako su ih oni tada vidjeli. Na kraju, knjiga je postala (nadam se) mozaik o Berlinu, koji pokazuje različite reakcije (i Amerikanaca i Njemaca) na ogroman kriminal koji je bio prisutan u toj sredini.

Zaplet romana zasnovan je na borbi za geopolitičku kontrolu u poslijeratnoj Njemačkoj. Šta se uistinu zbivalo u poratnom vremenu?
Berlin je postao nultna zona za vrijeme Hladnog rata i sukob je počeo skoro odjednom. Rusija zapravo nikada nije očekivala da sprovede okupaciju (kako je i bilo predviđeno i dogovorom na Jalti) - za njih je Berlin bio nagrada za rat, dio istočne tampon zone koju su oni stvorili. Američke trupe nijesu ulazile u Berlin sve do 5. jula (bili su iz simboličkih razloga spriječeni da uđu 4. jula - kada je američki Dan nezavisnosti) i od početka njihovog prisustva Rusi su pravili svađe i teškoće (oni su na tom terenu već bili prisutni oko 2 mjeseca). Tako je taj preokret izazvao otpor i bilo koja nada za uzajamnu saradnju brzo je izblijedjela. Ostatak nam je poznat: grad biva podijeljen, a konačno i pregrađen zidom.

U centru vašeg romana je Potsdamska konferencija na kojoj su Čerčil, Truman i Staljin podijelili Evropu. Da li je postojao i plan B? Neki drugi plan podjele?
- Većina "podjela" u Potsdamu bila je zapravo ratifikacija onoga što je već bilo odlučeno na Jalti. (Najspornija odluka ticala se budućnosti Poljske). Tako da, prema tome nije bilo plana B. Nemam namjeru da sugerišem, ali ti ozbiljni pregovori ipak nijesu zauzeli posebno mjesto. Potsdam je isto tako bio prilika da novi svjetski lideri procijene jedni druge - Truman je bio novi, Čerčil je za vrijeme konferencije zamijenjen, a Staljin se suočio sa novom konfiguracijom. U Potsdamu je Truman informisao Staljina da smo mi upravo uspješno testirali atomsku bombu (to je Staljin već znao od svojih špijuna). Ali, kao što se mnogi istoričari slažu, čak su se i u tim ranim danima (sjetite se da snage SAD nijesu ušle u Berlin sve do 5. jula, samo nekoliko nedjelja prije konferencije) već bile pojavile krive trase Hladnog rata.

Savezničke snage su zaista otkrivale dobre Njemce, možete li nam navesti neke primjere?
- Naslov je, kao što rekoh, ironičan i sugestivan zbog teškoća koje su savezničke snage imale u uspostavljanju poslijeratne pravde. Naravno, postojali su mnogi Njemci koji nijesu bili nacisti i koji nijesu podržavali ispade ubistvenog režima. Ali naslov isto tako ukazuje na implicitnu kritiku savezničkih snaga, koje su tražile jednostavne odgovore u tako složenoj situaciji.

Poslijeratni Berlin je veoma ubjedljiv u Vašim opisima. Kakva su sve istraživanja prethodila pisanju ovog romana?
- Nikada nijesam živio u Berlinu, ali bio sam tamo nekoliko puta i ponekad mi se činilo da sam svuda nekada prolazio (što je i najbolji način da upoznate grad). Naravno, Berlin iz 1945. godine je iščezao, u velikom opsegu zbog bombardovanja, sve što danas možete vidjeti u centru je restaurisano, ali ja sam počeo sa interesom za period okupacije i za zdanja koja su koristile savezničke snage, ona ne da su samo preživjela bombardovanje, već su i dalje ostala tu. Vi još možete vidjeti gdje je bio Saveznički kontrolni savjet, Komandatura, itd., tako da sam ja imao vizuelnu osnovu. Možete se uzdati i u filmove ranije snimljene tu, fotografije, a najznačajnija svjedočanstva, priče, zarobljene su u dnevnicima, pismima, itd. Većina mojih istraživanja - ako izuzmemo posjetu gradu - dolaze iz pisanih izvora. Ali na kraju, morate napraviti imaginarni skok i prepustiti svoje misli tom toku.

Berlin je neobično mjesto, ovaj grad je bio pozornica za mnoge značajne romane. Kako ste Vi otkrili Berlin?
- Berlin je izuzetno izazovno mjesto za svakoga ko se interesuje za istoriju 20. vijeka, jer mnogo toga poslije svega se desilo ovdje. Volim gradove i otkrio sam još prilikom prve posjete da je Berlin fascinantan. Nema logičnog objašnjenja za to - ili vam mjesto nešto "kazuje" ili ne. U Berlinu sam osjetio da znam mjesto skoro instinktivno. On ostaje, za mene, jedan od najinteresantnijih gradova svijeta. Poput Njujorka (u tom smislu, svakako) on neprestano ponovo pronalazi sebe - vi gotovo da možete da osjetite dinamičnu tenziju između njegove energične sadašnjosti i tragične prošlosti.

Soderbergov film izgleda kao da je omaž slavnom filmu "Kazablanka"? Nalazite li Vi neke sličnoti između vaše knjige i "Kazablanke"?
- Pa, zaista izgleda kao omaž "Kazablanci" i to u posljednjoj aerodromskoj sceni (oprezno sam sumnjao), ali i po duhu je veoma različit. "Kazablanka" je romantična, idealistička, sa jasno podijeljeno crno - bijelim ličnostima. "Dobar Njemac" (i film i knjiga) je mračan, više se odnosi na tmurno sivu zonu moralnog kompromisa. Nikada nijesam razmišljao o "Kazablanci" pišući ovu knjigu, ali sam pretpostavljao da će neko reći kako nalikuje prema centralnom značaju ljubavne priče (to je ublaženo u filmu).

Kritika poredi Vaše romane sa djelima Grejema Grina i Džona Le Karea. Da li su ovi pisci uticali na Vaše pisanje?
- To su, za mene, najlaskavija poređenja, jer oni su pisci kojima se mnogo, mnogo divim. Ali sva ta pitanja "uticaja" su za mene varljiva. Ne mislim da je to linijski, da jedan pisac utiče na drugog. Mislim da na nas utiče štogod da pročitamo i iskusimo, i trivijalno i važno - to postaje nesvjesno i zapravo nalazi svoj put na stranicama.

I Vaši ostali romani su smješteni u period izemđu Drugog svjetskog rata i 1950. godine. Zašto Vam je ovaj istorijski period bio toliko inspirativan?
- Ja mislim da je taj period vrsta zgloba ili stožera vijeka. Sve što će doći potom biće drugačije. Obične ljude natjerala je istorija da naprave izbor koji će imati posljedice dalekog dosega, često ne one koje su naznačili. Kada je eksplodirala prva atomska bomba, istorija se zauvijek promijenila. Ja mislim, prema tom osjećaju da je na taj način otkriće holokausta uticalo na moral čovječanstva - sve što smo mi mislili i znali o civilizovanim svijetu bilo je izgubljeno u vazduhu i mi smo morali da preispitamo naše pretpostavke. Taj period nije bio bogat samo u dramatičkim mogućnostima, već je to bio početak našeg svijeta, onog u kome sam ja odrastao i onog u kome i dalje živim. Nemoguće je ne biti povučen time, pokušati da bolje to razumijete. To je barem meni nemoguće.

Da li je "Dobar Njemac" preveden na njemački jezik? Kako se Njemcima dopao Vaš roman? Kako ga komentarišu?
- Da, "Dobar Njemac" je preveden na njemački jezik (naslov na njemačkom glasi: "In den Ruinen von Berlin") i imao je odlične recenzije, najbolje od svih ikad napisanih o njemu. Na to sam bio posebno ponosan, kao i na prijem knjige u Njemačkoj uopšte. Išao sam u Berlin da dajem intervjue (uključujući učešća na televiziji, gdje su predstavljene i neke od lokacija iz knjiga), održane su književne večeri u raznim knjižarama, itd, i na svim mjestima sam se susretao sa čitaocima punim entuzijazma. Rat i njegove posljedice mogu sada biti dio istorije, ali i danas su oni živo prisutna tema u Njemačkoj, o njoj se beskrajno raspravlja i proispituje i ja pretpostavljam da je to najmanji razlog što je tu knjiga doživjela uspjeh.

U svim romanima interesovali ste se za geopolitičku situaciju u svijetu. Prema tom osjećaju, koji bi Vam dio svijeta danas bio intrigantan?
- Pretpostavljam da jasan odgovor na to može biti "opasno mjesto" poput Iraka ili Avganistana, ali ja znam veoma malo o islamskoj kulturi, tako da bi bilo rđava usluga da o tome pišem. (Mada bih želio da znam više.) Jedno od sadašnjih mjesta koje me interesuju je Turska, posebno Istanbul, za koji vjerujem da je fascinantan grad - tu zapadna i islamska kultura potiru jedni druge, ponekad sa malim sukobljavanjem, a ponekad i uz dramatične lomove. I naravno, tu je i Rusija, za koju se čini da ide od jednog izuzetnog istorijskog perioda ka drugom - nasilnom, neumjerenom i značajnom. Kako će sve to izgledati za 10 godina? Može samo da se spekuliše.

"Dobar Njemac" je dijelom triler, kao i romansa, istorijski roman, špijunska knjiga. Ali, u kojoj je mjeri to i knjiga o krivici i odgovornosti?
- Krivica i odgovornost su osnovne teme knjige. Kako donijeti pravdu za neodoljiv zločin? Ali, za roman je značajnije kako je to uticalo na individualne ljudske sudbine. Šta ako se otkrije da je vaš sin sarađivao sa ubicama? I tako dalje. On takođe, nadam se, ukazuje na svačiji put nasilja u ratnoj korupciji. Niko tu nije imao "čiste ruke". Pitanje je gdje možete podvući crtu između onoga što je prihvatljivo i što je netorlerantno. Kako da napravimo izbor? Ne sugerišem da roman može odgovoriti na ta pitanja - a ko bi i mogao? - jer to su samo pitanja suočenih likova.

NASLOV JE IRONIČAN

Kako razumjeti naslov romana "Dobar Njemac"? Ko su bili dobri Njemci? Oni što su bili protiv Hitlera, ili...?
- Značenje naslova trebalo je biti ironično. To je fraza korišćena u to doba: "Mi uopšte nijesmo bili nacisti, već samo dobri Njemci", ali ko je zapravo želio da to bude? Dobar Njemac se najčešće odnosi na teškoće (ali takođe i neophodnost) ili vraćanje pravde, pokušaj određivanja nivoa krivice, gotovu nemogućnost moralnih dužnosti u tom poratnom okruženju, neizbježne komplikacije zbog sopstvenih interesa i kompromisa. Ko bi u tome donio odluke?

FILM SE RAZLIKUJE OD KNJIGE

Kako Vam se dopao film "Dobar Njemac" Stivena Soderberga? Koliko je ovaj film uhvatio duh Vaše knjige?
- Film se veoma razlikuje od knjige, kao što to i često biva. U izdavaštvu postoji kliše da pisci žele da se njihove knjige pretoče u filmove i da bivaju uvrijeđeni kada se nešto promijeni, tako da sam ja pokušao od početka da razdvojim te dvije forme. Film nije ilustracija teksta. Najveća nada koju možete imati je da će ti pametni, kreativni filmmejkeri biti inspirisani nekim od materijala i napraviti sopstveni interesantan film. U tom slučaju ja sam imao sreće: divim se Soderbergu a uloge su bile kao iz snova (glumci izgledaju onako kako sam ja zamišljao likove). Film ne može biti knjiga (a kako bi to i mogao biti?) ali je vrsta trijumfa stila iz 1940-ih. Korišćenje arhivskih snimaka je posebno dobro.

Vujica OGNJENOVIĆ

27.05.07 Danas

Razgovori, Leonid Lipavski
Logos, 2007.
preveo Zorislav Paunković

U istoriji svetske književnosti retki su slučajevi da su pripadnici neke značajne književne škole ili književnog pravca sistematski beležili svoje sastanke, razgovore i različita dešavanja u doba nastanka i trajanja tih pokreta. Još su ređi slučajevi da je neki učesnik tih književnih pokreta ostavio podrobne zapisnike o njihovom delovanju. Među takve, retke i dragocene dokumente spada knjiga Razgovori Leonida Lipavskog. Lipavski je tokom 1933. i 1934. beležio susrete, okupljanja i razgovore ruske grupe apsurdista, na čijem je čelu bio Danil Harms. Učesnici u razgovorima bili su, pored Harmsa i pesnici Nikolaj Olejnikov, Nikolaj Zabolocki, Aleksandar Vedenski, filozofi Jakov Druskin i Leonid Lipavski, filolog-germanista Dmitrij Medvedev i Tamara Lipavska. Razgovori fiksiraju dramatičan period u istoriji grupe uoči njenog raspada, posle prvog hapšenja Danila Harmsa i Vedenskog. Iako su zapisi razgovora u delu sažeti i literarno obrađeni, oni pružaju uvid u funkcionisanje ovog zajedništva i međusobne odnose sagovornika", kaže o Razgovorima njihov prevodilac, Zorislav Paunković. Pred nama je delo gde su stvarni junaci i književni likovi, a njihove rasprave i odnosi imaju dramski karakter. Dijalozi u ovoj knjizi nalik su na platonovske, a najzastupljeniji sagovornik u ovoj knjizi jeste sam Harms.


Plavi plamen, Halil Džubran
Paideia, 2007.
prevela Dragana Kujović

Plavi plamen su ljubavna pisma Halila Džubrana Mej Zijadi, književnici sa kojom je tokom života godinama bio u intenzivnoj, emotivnoj prepisci, a koju nikada nije sreo. Ova Džubranova pisma - istovremeno i književni dokumenti od jedinstvene važnosti, prevedena su na mnoge evropske jezike i, po prvi put, na srpski. Plavi plamen obuhvata trideset i sedam Džubranovih pisama Mej Zijadi. Njihov ljubavni odnos po svemu je neobičan - nastao je i razvijao se kroz književnu prepisku. Prepiska između dvoje umetnika trajala je dvadeset godina, uprkos tome što je Džubran bio na Zapadu, a Mej na Istoku. Njihova strast je oblikovala ova pisma retke lepote, koja piše i Džubran-mistik i Džubran-dete, ali i Džubran-zaljubljeni muškarac. Poslednje Džubranovo pismo Mej je primila dvadeset dana pre njegove smrti. Po odlasku Džubrana, Mej je živela još deset godina, između sanatorijuma za duševno obolele, Bejruta i Kaira. Džubranova pisma uvek je nosila sa sobom.


Dobar Nemac, Džozef Kanon
Laguna, 2007.
prevela Žermen Filipović

Dobar Nemac ima prigušenu, maglovitu, tragični atmosferu filma i romana Treći čovek. Isto je i vreme dešavanja, kao i mesto. Roman počinje u trenutku kada je Drugi svetski rat završen. Glavni junak, Džejk Gajzmar, bivši dopisnik CBS-a iz Berlina, uspeva da dobije jedno od poželjnih novinarskih mesta na Postdamskoj konferenciji. Zadatak mu je da napiše niz članaka o savezničkoj okupaciji. Njegov lični plan je da pronađe Lenu, ljubavnicu koju je ostavio kad je izbio rat. Kad naiđe na ubistvo - jezero izbacuje telo američkog vojnika na mestu gde se održava konferencija - misli da je pronašao ključ koji će mu otvoriti vrata njegove berlinske istorije. Pred nama je Berlin, grad uništen do temelja, u kome su, zajedno sa fizičkim uništenjem, zbrisane i sve moralne vrednosti. Siromašna i gladna deca kopaju po ruševinama, a ljubav se može voditi i za jednu cigaretu. Američki vojnici, prepuni crnoberzijanskog novca, provode se s Nemicama po tajnim džez-klubovima, dok u vazduhu i dalje lebdi prašina od porušenih građevina. Nigde nije kao u Berlinu 1945. godina - tragedija i grozničava zabava traju uporedo, posle propasti starog sveta. Jedna istorija ljubavna i jedna istorija ratna čine siže ovog dela. Pritajeni, najsnažniji lik, koji lebdi na svakoj stranici je - rat.

Sanja Domazet