10.01.09 Danas
Kanibal sa mlečnim zubima
Dnevnik ljudoždera, Nemanja Rotar
Naslov knjige jedna je od stvari koja neminovno privlači prvu pažnju i pisci su se oduvek trudili da makar u tenutku kad imenuju delo koje su stvorili, budu duhoviti kopirajteri. Dobar naslov lako se lepi za uši i, čak i kad knjiga nije dovoljno kvalitetna, može da privuče ponekog zabludelog čitaoca. U današnje vreme ovo je još mnogo značajnije, posebno kod pisaca čije ime ne može samo za sebe da garantuje kvalitet. Međutim, ovaj marketinški trik najčešće ima kratkotrajnu upotrebnu vrednost, pa se i najefektniji naslovi sasvim zaboravljaju, ako ispod njih nije ležala književnost vredna pomena.
Kanibal sa mlečnim zubima
Najverovatnije je da će se ovo poslednje rečeno dogoditi i sa novom knjigom Nemanje Rotara Dnevnik ljudoždera, bez obzira na to što roman pokušava da razvije zanimljivu ideju. Radi se naime o ispovednoj, dnevničkoj prozi, koja se trudi da razbije ustaljene moralne norme. Glavni lik i narator, odnosno onaj čije zapise iščitavamo, predstavlja se kao neko ko je uspeo da skine veo sa sveta i da gonjen dosadom osvetli skrivene mehanizme moralnih laži koji stoje iza onoga što nazivamo život. Ovakvo pisanje nije novo i njegovi tragovi mogu se pratiti do početaka evropskog romantizma, posebno u njegovoj nemačkoj i engleskoj varijanti. Ipak, problem sa Rotarovim tekstom jeste što je, da se poslužim paradoksom, nedosledan u svojoj nedoslednosti. Naime, pretpostavka koju mora imati svaki čitalac koji se lati teksta, jeste da se radi o čoveku poremećene svesti koji traži neku vrstu okidača za pokretanje svog ustajalog života. Međutim, on uporno odbija da stupi u akciju. Ta borba između okova morala, koji još uvek postoje oko njegove sitne činovničke duše i onoga što bi on voleo da bude – moćni nadmoralni strastveni ubica – ispisana je u prvom delu knjige. Potom se dešava lom u narativnoj ravni i roman postaje futuristička priča o potrazi za emotivnošću. Naime, tragajući za nečim što bi mu razbilo dosadu, glavni lik se obraća za pomoćVirtualnom cirkusu, agenciji koja uz pomoćkompjuterski generisane stvarnosti obezbeđuje oživljavanje najličnijih fantazija. Odatle počinje postmoderna fantazmagorija u kojoj se mešaju stvarnost i književnost, u kojoj se pojavljuju pisci i njihovi junaci, a narativ se ubrzava do fatalnog kraja.
Ako je čitalac svedok dnevničkih zapisa, koji nose naziv Dan svaki, onda prosto nije moguće da se narativ završi nestankom glavnog junaka. Ako je želeo da beleži svakodnevicu i da referira na stvarnost koja okružuje manje-više svakog od nas, tako što pominje političke partije i fudbalske navijače, otkud se onda pojavljuje nešto poput Virtualnog cirkusa. Na koncu, ako je autor redova koje čitalac ima pred sobom makar u mislima odbacio moralne stege, odakle onda njegova samilost prema Isusu Hristu i njegovim mukama na Golgoti. Konačno, zbog čega je roman dobio ime Dnevnik ljudoždera, kada u njemu od kanibalizma nema ni simboličkog traga. Ako je jedenje presnog mesa životinjskog porekla ljudožderstvo, onda je vesele kanibalske bratije u ovim zimskim mesecima podosta. Pokušaj da se naslovom romana (njegovim brendiranjem, sic!) upiše neko dodatno značenje u tekst nije uspeo, ali ako mu pođe za rukom da prevari nekog čitaoca, tim bolje. Onako kako to većide na srbijanskoj političkoj sceni, tako otužno providnoj.
Pored ovoga, roman u prvom delu pati od inflacije opštih mesta, od one dokse koju bi književnost valjalao da izbegava ako želi da bude zanimljiva. Nedostatak istinske fabule i previše „tinejdžerskog besa“ i pametovanja kojim su ispunjene stranice dnevnika čoveka, koga bi po autorovoj želji trebalo zvati „ljudožder“, nisu dovoljno zanimljivo štivo, većje u pitanju još jedno u nizu uzaludnih recikliranja poznatih mesta kojima je verbalna umetnost odavno poželela sve najbolje. Pokušaji da se čitalaštvo šokira seksualnim sklonostima takođe nemaju nikakvu težinu.
Za razliku od prvog i obimnijeg, drugi i kraći deo romana značajno je bolji i zanimljiviji. Iako se i tu mogu prepoznati različiti uticaji (prevashodno Finčerovih filmova), Rotar je uspeo da održi onaj potrebni nivo adrenalina u čitalačkoj krvi, za kojim njegov junak tako uporno traga. Prava je šteta što je ova kvantitativna disproporcija uzela svoj danak u kvalitetu.
Vladimir Arsenić
03.10.08 Politika
Kako se postaje ljudožder?
Nemanja Rotar: DNEVNIK LJUDOŽDERA
Redovni čitaoci knjiga Nemanje Rotara svakako će biti iznenađeni kada uzmu u ruke njegov najnoviji roman. Za razliku od sređenih, uglađenih, pomalo tradicionalističkih i „klasicističkih“ istorijskih romana kakve je do sada objavljivao, najnoviji Dnevnik ljudoždera svakako jeste formalno i tematsko osveženje, delo oetski okrenuto naglavačke, u kome ima svega osim literature u rukavicama.
Epsko je prešlo u lirsko, prošlost je zamenjena za sadašnjost, treće lice se prebacilo u prvo, a pripovedanje pretvorilo u vrisak. Poetički obrt je izveden toliko dosledno da je čak izvesni književni junak Nemanja Rotar na kraju romana nazvao telefonom gospodina pripovedača i obavestio ga da bi, ukoliko ne poštuje pravila igre, vrlo lako mogao biti izbrisan iz memorije. (Literarna igra bi se mogla nastaviti pozivanjem Nemanje Rotara, ovoga puta onog stvarnog: književnika iz Pančeva, od strane još stvarnijeg čitaoca romana koji bi znanog pisca sa nevericom upitao da li je to roman Rotar?)
Dnevnik ljudoždera je koncipiran kao dnevnik razočaranog i propalog provincijalca-zloće u čiji bi karakter mogao stati arsenal najljućih i najgorih osobina čiji najveći deo duguje darežljivosti svoje (još gore) okoline – tih moralista koje posebno prezire. Glavni junak je agresivac, depresivac, potencijalni pedofil, nasilnik, jedan od onih koji i pre i posle podne mrze i sebe i ceo svet. Razočaran društvom i okolnostima, nakon propalog braka i kraha na poslu, pripovedač je otpadnik, buntovnik sa bezbroj razloga, čovek sa margine koji je društvu kriv onoliko koliko je društvo krivo njemu.
No, u isto vreme, taj tip koji je iz kutije izvadio pištolj, stavio ga u pantalone i krenuo u šetnju tražeći žrtvu, dakle i potencijali ubica – reč potencijalni bi za roman mogla biti veoma važna – u isto vreme svakako je obrazovan i inteligentan tip, zli genije koji obično može da posluži kao ogledalo u čijem odrazu vidimo širu perspektivu problema: društvo sa svim porocima, apsurdnost težnje da se svet učini boljim, ali i egzistencijalistička pitanja koja nas u Dnevniku ljudoždera odvode čak do Adama i Eve, uz mnogo krvavih slika, gorkih ukusa, povika i psovki usput.
Rečenica Dosadno mi je, strašno mi je dosadno koju izgovara pripovedač, prva je rečenica u romanu ali i neka vrsta rečenice-refrena koja se vrlo često ponavlja, praveći izvesne pauze u pripovedanju romana koji je ispisan u jednom jedinom pasusu, sa dosta ljutih lirskih elemenata, ali i filozofskih digresija koje na nekim mestima znaju da preopterete kontroverznu priču sa margine.
Iako Nemanja Rotar već na prvim stranicama u priču uvodi i komšije glavnog agresivca koje ovaj mrzi iz dubine duše, čini se da njihovo prisustvo u prvom delu romana ipak ne koristi dovoljno, te nema epizoda koje bi na agresivni i oštri monolog glavnog junaka dodali malo one prave akcije, nekakve radnje, čime bi i filozofske polemike sa samim sobom i pištoljem u pantalonama, verovatno bile prijemčivije, manje pamfletske. Dokaz za tako nešto mogao bi biti upravo drugi deo Dnevnika ljudoždera gde niz epizoda razbija gustinu monologa. Roman na tom mestu dobija zanimljiv i neočekivan zaplet, zanimljivu epizodu sa Virtualnim cirkusom. Pokušavajući da reši problem narastajuće agresivnosti, glavni junak poteže za „sajber opijatom“ i odlazi u virtuleni svet, svet video igara, ne bi li se među scenama video igrica sa eksplicitnim nasiljem oslobodio agresivnosti. Treba samo staviti određeni kompjuterski uređaj na glavu, odabrati program u kom vrvi od eksplicitnih scena nasilja i zagušiti se, predozirati se nesrećom, bolom, patnjom, piše Nemanja Rotar. Treba doživeti modernu, stilizovanu katarzu i sve će ponovo doći na svoje.
Ako je Dnevnik ljudoždera do tog pasusa bio roman o buđenju nekog drugog, od moralizatorskih stega oslobođenog, divljeg Ja koje će vikati, psovati, pucati i buniti se protiv zlog sveta u čijim se čeljustima nalazi, igra sa virtulenom stvarnošću je to pitanje dvojstva podigla na još jedan nivo, sagledala ga bar iz još jedne perspektive, materijalizujući ga konačno u sajber igri.
No, kako je Nemanja Rotar svoga junaka ubacio u virtualnu igru koja omogućava ulazak u književno delo Flobera ili Kafke (pojava Jozefa K-a. u Dnevniku ljudoždera bi možda mogla biti nepotrebna iako naš pisac nije kriv što se Jozef K. u međuvremenu pretvorio u opšte mesto), igra sa dvostrukim Ja dostigla je vrhunac. Ja koje se slaže sa opšteprihvaćenim pravilima i Ja koje se pobunilo postali su sada metafora odnosa pisca i književnog junaka koga je ovaj stvorio i čijom sudbinom upravlja.
Mića Vujičić