23.10.06
Tužni pogled Andreja Ševčenka
Ksenija Popović
Beogradska "Narodna knjiga" objavila je zajedno sa podgoričkim "Vijestima" roman "Dječak iz vode" prvu knjigu Ksenije Popović, čije je novo izdanje u Crnoj Gori nedavno prezentovala i izdavačka kuća "Nova knjiga". "Dječak iz vode" uzbudljiv je triler čije su teme, između ostalog, nasilje u porodici, poverenje, rivalitet među prijateljima, naplata starih dugova... Ksenija Popović je rođena 1977. godine u Podgorici. Od svoje jedanaeste godine živela je u Italiji, Americi i Španiji. Kada je pre deset godina posetila Madrid, zaklela se da će kad-tad živeti u ovom gradu i udati se za toreadora. Prvi deo obećanja je ostvarila, jer je u Madridu radila kao prvi sekretar ambasade Srbije i Crne Gore, sve do razdruživanja državne zajednice. Sada je u Podgorici, piše novi roman i očekuje da iz štampe izađe gramatika italijanskog jezika koju je napisala za studente. Inače, Ksenija Popović, vatreni navijač Milana, diplomirala je u ovom italijanskom gradu englesku i špansku književnost.
Ksenija, napisali ste grub roman. Opasnu priču o porodičnom nasilju. Kako Vam se nametnula takva tema?
- Roman jeste grub, a priča je opasna samo iz aspekta male sredine kao što je Crna Gora, koja nastoji da pronađe sličnosti između likova i stvarnih ličnosti, iako je ovo jedna univerzalna priča. Ključna tema je zapravo zloupotreba vlasti u oblicima koje naša sredina samo formalno osuđuje, ali od kojih nas ne štiti. Vrijeme radnje je period jugoslovenskih ratova, kada smo svi bili svjedoci "i saučesnici" jedne zloupotrebe vlasti čije posljedice još uvijek trpimo. Time što smo bili saučesnici, postavljamo kontrast drugim oblicima nasilja koji se prezentuju u romanu: nasilje u porodici i nasilje u ludnici. Oni se ne zasnivaju na kolektivnoj ili individualnoj krivici, već na zloupotrebi povjerenja. Svako dijete je, iz povjerenja, na milosti i nemilosti svojih roditelja, baš kao što je svaki pacijent na milosti i nemilosti ljekara u čije se ruke stavlja vjerujući da mu želi dobro. U drugim zemljama postoje mehanizmi odbrane od zloupotreba takve "vlasti". Kod nas postoje samo principijalno, ali ne i u praksi, i moj roman to optužuje.
Čini mi se da je dobra stvar sa Vašim romanom to što je izuzetno uverljiv. Da li je tačno da ste obilazili bolnice za psihički obolele dok ste radili na rukopisu?
- Obišla sam bolnicu u Dobroti i ona je bila moja inspiracija za opis akutnog odjeljenja, koje u romanu nazivam "Dvojka". Što se tiče ozloglašene "Trojke", ona je proizišla iz svjedočenja i dokumenata o bivšim italijanskim ludnicama "bivšim jer su u Italiji ludnice zatvorene prije desetak godina" i u opisu "Trojke", nažalost, nema pretjerivanja. Štoviše, kada sam pisala i o "Trojci" i o zlostavljanju djece, morala sam da ublažim istinite priče, jer su me ljudi upozoravali da su pretjerane. Morala sam da ublažim realnost da bi priča djelovala realno!
Da li je tačno da ste lik Andreja stvorili po uzoru na fudbalera Milana?
- Kada je roman koncipiran, jedino Andrej nije imao ni ime, ni lik. Baš tada sam, na svega nekoliko sekundi, upoznala Ševčenka, i njegove oči su na mene ostavile nevjerovatan utisak. To je dečko koji ima sve na svijetu, ali njegov pogled je toliko tužan "čak i kada se smije" da sam ubijeđena da on mora biti jedno užasno osjetljivo, ranjivo i nesigurno stvorenje. Možda je moja interpretacija potpuno promašena, ali je bila toliko inspirativna da je odmah te noći Andrej dobio ime i lik, a u roku od sedam dana fabula romana i sva Andrejeva "pojavljivanja" bila su napisana.
U kakvoj je vezi naslov Vašeg romana sa Milanom Mladenovićem i EKV-om?
- Svi moji romani će se zvati po poznatim pjesmama, jer sam veliki ljubitelj muzike i tekstova u muzici. Naši muzičari i tekstopisci su veliki pjesnici, posebno Bajaga, Bijelo Dugme, Haustor i EKV. Tekst pjesme "Oči boje meda" se sjajno uklapa u radnju mog romana i željela sam njen stih za naslov. Roman koji trenutno pripremam se zove "Zažmuri", po istoimenoj Bajaginoj pjesmi.
Pojavila se vest da će Vaš roman biti pretočen u film...
- Crnogorska rediteljka (i moja drugarica) Marija Perović je odlučila da napravi film po motivima iz mog romana još kada je roman bio samo rukopis. Film će biti jedna vrlo interesantna interpretacija romana, a mislim da će početi da se snima početkom 2007. Kao glumci su pominjani Vuk Kostić (ako sam dobro razumjela, u ulozi Andreja), Olga Pakalović i Mladen Nelević.
Autor: Mića Vujičić
06.08.05
Andrej kao Ševčenko
Ksenija Popović
SVOJ prvenac, roman "Dječak iz vode" crnogorska spisateljica Ksenija Popović, napisala je u 21. godini. Čekala je da ga objavi sedam godina, a kada je ugledao svetlost dana, oduševio je i publiku i kritiku, a Kseniji doneo nagradu "Plavog jahača" za najbolju knjigu koju je napisala žena-pisac u izdavačkoj produkciji 2004. godine.
Ova mlada i talentovana autorka, za svojih 28 godina prevalila je dugačak put. Sa 11 leta, napustila je rodnu Podgoricu, i otisnula se u beli svet. Oko 12 godina živela je u Milanu i četiri u Americi, da bi se nedavno vratila kući... Ali samo na kratko, jer je već u Španiji, gde predstavlja našu zemlju kao prvi sekretar ambasade SCG u Madridu. Između silnih putovanja, novih projekata i knjige, Ksenija Popović priča za "Novosti".
Da li se radujete što ste u Španiji?
- Oduševljena sam. Ali i da sam ostala bilo bi u redu, jer radim sto stvari uporedo. Pišem scenario za jednu seriju. Sa rediteljkom Marinom Perović radim na filmu po mom romanu. Završavam novu knjigu. Čak sam jedno vreme imala posao na televiziji. Obe varijante su odlične...
VELIKI SANjAR
PIŠETE novu knjigu. Kako napredujete?
- Do pola je gotova, ali ima još puno na njoj da se radi. To je složena knjiga sa elementima trilera i drame. Dosta sam se pripremala za njeno pisanje. Kao uostalom i za "Dječaka", kada sam išla do ludnice, zatvora i bolnice da vidim kako izgledaju. I ovoga puta su pripreme vrlo detaljne.
Kako ste se odlučili da počnete da pišete romane?
- Oduvek sam bila sklona pisanju, pisanje je za mene potreba koju ne mogu da objasnim. To je način na koji se najlakše izražavam, na koji iz sebe izbacujem sva svoja osećanja. Uostalom, nepopravljivi sam sanjar. Stalno konstruišem priče u svojoj glavi, a onda ih oblikujem na papiru.
Jesu li likovi iz "Dječaka" iz stvarnog života ili su samo deo Vaše mašte?
- Svi sporedni likovi su stvarni likovi. Većina je nastala po uzoru na moje prijatelje. Glavna tri lika, Mina, Saša i Andrej takođe su inspirisani pravim likovima. O Saši ne bih govorila, s obzirom na vrstu ličnosti u koju je oblikovan u knjizi. Što se Mine tiče, njen fizički izgled i energija inspirisane su najlepšom ženom na svetu, Anđelinom Žoli, koja, baš kao i Mina, ima nešto bolesno u pogledu i istu neverovatnu energiju kojom pleni. Andrejev lik je nastao, verovali ili ne, nakon upoznavanja sa fudbalerom Milana, Andrejom Ševčenkom, sa njegovim tužnim pogledom i stidljivošću, koje ni slava nije izbrisala.
S obzirom da je prošle godine Vaš roman bio najprodavanija knjiga u Crnoj Gori i da se brzo pročulo za Vas, kako ljudi reaguju kada Vas sretnu na ulici?
- Često me prepoznaju. U početku mi je to bilo suludo. Sada sam pomalo navikla, ali se svaki put postidim. Prosto nisam vešta sa komplimentima, uvek me zbune. Ali beskrajno mi je drago kada mi neko priđe i kaže mi da mu se knjiga dopala, posebno ako je u pitanju neko ko nema običaj da čita.
DIVNA DECA
U "Dječaku iz vode", jedna od tema bila je nasilje u porodici?
- Ja strašno volim decu, ona su centar sveta i veoma sam osetljiva na nasilje koje deca mogu da trpe. Dok sam živela u Americi, radila sam u jednoj od službi za pomoć deci i tamo sam imala prilike da se susretnem sa ovim problemom. Kod nas je nasilje nad decom mnogo prisutno, ali je zapostavljeno i zataškavano. To mora da se promeni. Kada neko vidi da komšija maltretira dete, ne sme da okrene glavu na drugu stranu. Upravo sam "Dječakom" htela da izazovem revolt prema tome, da nateram ljude da učine nešto više.
O čemu sanjate?
- Dugoročno sanjam troje dece, plažu i brdo dobro napisanih knjiga!
Troje dece?
- Ubeđena sam da ću biti dobra majka. To je instinkt koji je oduvek prisutan u meni, i koji je vrlo očigledan. Kada neko drži tuđe dete u rukama, to se uvek primećuje, a kod mene to nije slučaj. Kada u naručju držim dete neke prijateljice, svako pomisli da je moje. Strašno osećam decu, i ona osećaju mene, imaju potrebu da budu blizu mene. A to je nešto u čemu uživam.
Mačak Iker
- NE volim noćni život. Više sam za veliko društvo koje se skupi u kući, ili za bioskop. Volim i muziku, a naročito fotografiju. Volim i životinje. Mačka Ikera sam pronašla pre dve godine dok sam živela u Italiji i od tada smo nerazdvojni. Gde ja - tu i on. Ime je dobio po golmanu Real Madrida Ikeru Kasiljasu, zbog toga što mislim da je to idealno ime za jednu macu - objašnjava mlada spisateljica.
Vi inače pratite fudbal?
- Ja sam vatreni navijač Milana! Dok sam tamo živela imala sam pretplatnu propusnicu za sve utakmice. Ni jednu nisam propustila.
T. LIMIĆ
29.06.05
Bekstvo od ljubavnog romana
Ksenija Popović
Želela sam da kod čitaoca izazovem revolt prema nekim problemima koji ga okružuju, a koje toleriše smatrajući da su tuđi
Ksenija Popović, mlada crnogorska spisateljka, ovogodišnja je dobitnica nagrade „Isidorinim stazama...” koju dodeljuje beogradska izdavačka kuća „Plavi jahač”. Priznanje je dobila za svoj prvi roman „Dječak iz vode”, koji su zajedno objavili „Narodna knjiga” iz Beograda i „Vijesti” iz Podgorice.
Ksenija Popović se školovala u Americi i Italiji gde je diplomirala na filološko-književnom smeru engleske i španske književnosti. Nakon petnaest godina vratila se u Crnu Goru gde se bavi pisanjem i novinarstvom. NJen prozni prvenac nalazi se na listi najtraženijih naslova u maju 2005. prema istraživanjima koje je Knjizara.com sprovela u 23 knjižare.
Danas, kada su književna priznanja tema diskusija, šta za Vas, mladu spisateljku, znači ova nagrada?
– Presrećna sam, ponosna, pa se ne osvrćem na bilo kakve diskusije o književnim nagradama. Dovoljno mi je da znam da moju niko nije kupio. Ne samo da je u pitanju moj prvi roman, već i žiri sa reputacijom „nepotkupljivosti“, što znači da mi je zaista ukazana velika čast i veliko zadovoljstvo. Publika u Crnoj Gori je fenomenalno prihvatila knjigu, nadam se sličnom uspehu i u Srbiji. Ipak, činjenica da je jedan stručni žiri odlučio da je nagradi prevazišla je sve moje nade.
Jednom prilikom ste izjavili: „U svom revoltu nastojala sam da napišem grub roman”. Šta znači „grub” roman? Da li mislite da Vam je namera uspela?
– Mislim da je grub u smislu da ne pokušava da ulepša stvarnost, naprotiv. Želela sam da kod čitaoca izazovem revolt prema nekim problemima koji ga okružuju, a koje toleriše smatrajući da su tuđi. To se posebno odnosi na nasilje u porodici, koje je kod nas toliko učestalo, a opet toliko ignorisano, zataškavano. Čini mi se da sam uspela da prodrmam čitaoca, što je bio moj glavni cilj. Ono u čemu nisam uspela jeste da izbegnem da roman ujedno bude i „nežan“. Bežala sam od ljubavnog romana, možda zato što su svi baš takav roman očekivali od mene. Niko se nije nadao trileru. Danas mi je milo što je moj grubi triler u jednu ruku i nežan.
Junaci Vašeg romana su mladi i pametni ljudi, ali svi unesrećeni, nezadovoljni, ispunjeni mržnjom i strahovima, gladni ljubavi, usamljeni, mračni. Žrtve porodice, sredine i vremena u kojem žive. Zašto ste se odlučili za tako mračnu sliku?
– Vidite, ja verujem da najvećim delom roditelji određuju u kakve će ljude njihova deca da se oblikuju, i da su najvećim delom oni odgovorni kada deca ne ispadnu kako treba. Jasno je da je danas sve teže biti dobar roditelj, ali deca za to nisu kriva. Zato je recept romana bio, manje-više, ovakav: uzela sam troje najbriljantnije dece u jednom malom mestu i poverila ih trima tipičnim našim porodicama. Jedna je konzervativna, druga preventivno i bezrazložno stroga, treća nasilna. Kao posledicu sam dodala sva ona osećanja koja ste pomenuli – mržnju, strah, glad za ljubavlju, usamljenost, mrak, uz malo nemilosrdne igre sudbine. Rezultat je predvidiv, već od prve strane.
– Izdaja najviše boli kada je počine oni u čiju smo dobronamernost slepo verovali, a to je tema „Dječaka iz vode“, u tome se sastoji patnja njegovih likova i patnja moje generacije, najrazočaranije generacije u istoriji svih generacija. Sećate li se koliko je energije i rada uloženo da nam se napuni glava bratstvom i jedinstvom kako bi, odjednom, naši učitelji drastično promenili nastavni plan i ponosno krenuli u pokolj te iste braće u koju su se toliko besomučno kleli? Moja generacija je bila prepuna pametne, sposobne dece, a proizvela je najveći broj propaliteta. Izdali su nas, poslali na ratišta, ukrali nam iluzije. A mi smo prestali da im verujemo, i prestali da ih poštujemo.
Ipak, ima i svetlosti. LJubav, prijateljstvo, poverenje, pravdoljubivost, humanost i sve to uprkos zlu, sadizmu i ludilu koje ih okružuje. Može li se ipak izaći iz tame?
– Može, ali samo ljubavlju. Duboko verujem da prava ljubav ipak postoji. Ona iskrena, gde nema prevara, nema laži, nema interesa. Samo treba imati malo sreće, pronaći je, prepoznati i sačuvati. Mislim da sam ja moju pronašla i prepoznala. Sada ne biram sredstva da je odbranim i sačuvam. Nastojim da budem malo više kao Mina, malo manje kao Ksenija.
Ima li vaša potresna priča podlogu, a junaci prototipove u stvarnom životu?
– U mom stvarnom životu postoje samo Milano i monstruozna maćeha. Ostalo je mašta, ali inspirisana stvarima koje se događaju oko mene, oko svih nas. Stvarima koje sam ja odbila da ignorišem. Nekima sam prisustvovala, o nekima čitala, a u neke se i umešala, nesposobna da budem pasivni posmatrač tuđih nesreća i nepravdi.
Koji su Vam dalji književni planovi? Da li će se ostvariti najavljena saradnja sa Marijom Perović, rediteljkom filma „Opet pakujemo majmune”, oko ekranizacije romana „Dječak iz vode” ?
– Drugi roman je u fazi pripreme, ali čeka da nađem bar malo više vremena. Trenutno sam u haosu, pripremam se za selidbu u inostranstvo, a istovremeno nastojim da završim jedan scenario. U pitanju je projekat na kojem radi tako dobra ekipa da slepo verujem u njegov potpuni uspeh. Što se Marije Perović tiče, ona je veliki prijatelj, velika podrška od prvog dana, i retka osoba koja je verovala u „Dječaka iz vode“ mnogo pre nego što je stigao u knjižare. Tako da je pomenuta ekranizacija romana sasvim izvesna.
Jelena Nikolić
26.05.05
Od pesme EKV nastao roman
Ksenija Popović
Moj roman „Dječak iz vode“ potiče iz pesme Milana Mladenovića „Oči boje meda“, kaže Ksenija Popović, prva žena romanopisac iz Crne Gore. Kako sagovornica „Blica“ ističe s ponosom, njen roman je rasprodat i u Srbiji i u Crnoj Gori. „Dječak iz vode“ je, naime, objavljen u koediciji „Narodne knjige“ iz Beograda i „Vijesti“ iz Podgorice.
„Nisam znala da je već objavljena jedna knjiga istog imena ‘Dečak iz vode’. Proteklih petnaestak godina živela sam u inostranstvu“, kaže Ksenije Popović objašnjavajući da je zbog toga došlo do poklapanja naslova i dodala kako je sigurna da to neće smetati ni jednoj ni drugoj. Objašnjavajući razloge zbog kojih je posegla za rok nasleđem, ona kaže: „Veliki sam ljubitelj te pesme EKV-a, naročito teksta koji se provlači kroz ceo roman. Glavnog junaka vezuje za stvarnost upravo ta pesma, podsećajući ga na to što se dogodilo u njoj. Roman je koncipiran tako da je naizgled reč o devojci Mini, međutim, glavni junak je upravo taj dečak iz vode. S obzirom na to da knjiga ide napred-nazad kroz vreme, čitaocu ipak treba više od polovine romana da otkrije ko je od dvojice junaka taj dečak, ko je od njih završio u ludnici.
A Mina?
- Mina je ekskluzivna ličnost koja želi da postigne svoj cilj uglavnom na način koji njoj najviše odgovara. Nastojala sam da ne bude idealan junak, trudila sam se da je učinim što konfliktnijom, kontroverznijom, da je učinim lošom, međutim, nije mi uspelo. Ona je omiljena junakinja kod mojih čitalaca, mada mi to nije bio cilj.
Publika je, kako kažete, dobro prihvatila roman, a stručna javnost?
- Roman je nominovan za nagradu „Meša Selimović“. Kako mi je rečeno u vezi sa nagradom „Isidora Sekulić“, koju dodeljuje „Plavi jahač“, moj roman je ušao u krug četiri romana za to priznanje.
Može li se reći da živite i radite u Crnoj Gori?
- Već nekoliko meseci radim u Beogradu, a postoji mogućnost mog ponovnog odlaska u inostranstvo vezano za posao. No kako se kod nas stvari mogu promeniti za noć, valjalo bi sačekati da se to desi pa potom pričati.
Šta vas je preporučilo za rad u SMIP-u?
- Živela sam šesnaest godina u inostranstvu, osam u Italiji i četiri u Nju Džersiju u Americi. U Italiji sam završila engleski jezik i književnost i španski jezik i književnost, praktično, skoro ceo život sam provela napolju. Sve vreme sam radila u izdavaštvu, a uz to sam bila dopisnik „Pobjede“ u doba kada je to bio list broj jedan u Crnoj Gori, radila sam na televiziji, u medijima uopšte.
Kakva je veza između pisanja i vlasti?
- Između onoga što ovaj pisac piše i vlasti nikakve. Od kada je sveta i veka, postojali su pisci koje je sponzorisala neka vlada, kralj, predsednik. Bili su to književnici koji su pisali u službi tih državnika, u službi vlasti. Danas je to takođe slučaj. Dovoljno je otići u knjižaru i videti knjige o ratnim zločincima, o političarima i mnogo drugih sličnih knjiga koje, naravno, nisu književnost. Angažovane književnosti je uvek bilo i biće je, ona se dobro prodaje, ali mene ne zanima. Videli ste da se ja u svojoj knjizi uopšte ne bavim politikom. Roman se, doduše, završava bombardovanjem, ali samo zato što ga ja osuđujem kao atak na jednu suverenu državu i jedan narod. Nikada neću poverovati u priču da je to bilo s ciljem kažnjavanja Slobodana Miloševića. Bombardovanje je bacilo na kolena jednu zemlju i jednu privredu, ali nije onoga ko je bio cilj.
Izjavili ste da je pitanje jezika patriotsko pitanje, pojasnite to?
- Nazvati jezik bosanski, hrvatski, crnogorski ili srpski, nije lingvističko već patriotsko pitanje. Ni Hrvatu, ni Srbinu ni Bosancu ne treba rečnik da bi pročitao moju knjigu, jasno je da je to jedan jedini jezik sa dijalektalnim nijansama. Međutim, kada je neko doneo odluku da se taj jezik zove srpski ili srpskohrvatski, učinio je nasilje nad ostalim narodima koji ga govore. Ako sada može da postoji zvanični srpski, hrvatski i bosanski jezik, a i dalje je reč o jednom jeziku, onda može da postoji i zvanični crnogorski. Razumem da ljudi koji preferiraju samostalnu Crnu Goru žele da se njihov jezik zove tako. Zašto bi svi imali prava na patriotizam osim Crnogoraca? U Srbiji se crnogorski patriotizam često doživljava kao antagonizam, što nije tačno. Ako se jednog dana ozvaniči već očigledna podvojenost između Srbije i Crne Gore, ove dve države i dalje će prirodno biti okrenute jedna drugoj.
Šta će se novo desiti u vezi sa vašim pisanjem, neka promena medija ili novi roman u inostranstvu?
- Trenutno pišem novi roman koji će se više baviti ljubavlju i sarađujem sa Marijom Perović, rediteljkom filma „Opet pakujemo majmune“, koja ima ideju da pravi film „Dječak iz vode“. Radiću još jedan projekat za televiziju i nadam se da ćemo uskoro pričati o tome.
Željko Jovanović
17.09.06 Danas
Žanr dribla k’o Andrej Ševčenko
Dječak iz vode, Ksenija Popović
Ponekad mi neke dobre knjige jednostavno promaknu. Preturajući nedavno po jednoj od knjižara "Narodne knjige", primetio sam zanimljiv naslov i zanimljivu spisateljicu čiji je prvi roman štampala "Narodna knjiga" zajedno sa "Vijestima". Reč je o "Dječaku iz vode" Ksenije Popović, crnogorskom bestseleru koji je objavila i podgorička "Nova knjiga". Ksenija Popović je rođena 1977. godine u Podgorici. Od svoje jedanaeste godine živela je u Italiji, Americi i Španiji. Do razdruživanja državne zajednice radila je u Madridu kao prvi sekretar ambasade Srbije i Crne Gore. Sada je u Podgorici, piše novi roman i očekuje da iz štampe izađe gramatika italijanskog jezika koju je napisala za studente.
Inače, Ksenija Popović je u Italiji diplomirala englesku i špansku književnost. Bio bi sasvim trivijalan podatak da je vatreni navijač Milana da lik Andreja - jednog od junaka svog romana - spisateljica nije stvorila u trenutku kada je srela i u oči pogledala poznatog fudbalera Andreja Ševčenka.
Obradovala me je otkriće prve knjige Ksenije Popović. Bilo je to otkriće novog i važnog imena u savremenoj domaćoj, ili pak stranoj prozi, svejedno. Otkriće ravno otkriću Dejana Maka i njegove "Pariske menažerije". Zbog čega? Pre svega zbog toga što Ksenija Popović piše iskusnom rukom koja uspeva da svoj prvi roman rasprostre na gotovo tri stotine stranica, pri tom dramaturški precizno koncipirajući fabulu čiji će rasplet, bez bilo kakvog skribomanstva, strpljivo odlagati, u isto vreme obraćajući podjednaku pažnju na sve rukavce priče. A priča govori o tri porodice koje žive u malom crnogorskom gradiću s bolnicom, koja opet ima tri odeljenja koje vode tri doktora - tri glave one tri već pomenute porodice.
Veoma vešto Ksenija Popović gradi temelj svoje priče. Smeštajući radnju "Dječaka iz vode" u zagušljivu provinciju i ograničavajući životne puteve svojih glavnih junaka na rutu bolnica - kuća i nazad, spisateljica pojačava metaforičnu snagu svog romana i boji ga nekom vrstom teške atmosfere koja pokreće fabulu. Zbog toga njen roman ima jako alegorijsko dejstvo: atmosfera "ludnice" projektuje se na čitav svet u kojem junaci "Dječaka iz vode" žive.
Roman Ksenije Popović ima veze sa žanrom. Na neki način, proza novijih generacija često se dotiče žanra, provlačeći lako kroz njega mnogo ozbiljnih problema koje novi pisci biraju za svoje teme. "Dječak iz vode" uzbudljiv je triler i napeta drama, veoma filmična i bliska filmskom scenariju, što je crnogorska rediteljka Marija Perović odavno primetila, tako da će već početkom 2007. godine početi rad na ovom projektu. Ali, iako filmski opijeni pratimo glavnu junakinju Minu - koja se vraća u rodni grad iz inostranstva sa završenih studija medicine da bi se osvetila i izravnala račune zločina koji se desio deset godina ranije - u pozadini nam se nameću teška pitanja, otvorena upravo žanrovskim oruđima."Dječak iz vode" pripoveda o nasilju u porodici, zlostavljanju dece, naročito o prokockanom poverenju, praveći analogiju između poverenja koje dete ima u svog roditelja sa onom vrstom poverenja koje pacijent mora imati u svog lekara. Ovog puta i lekar i roditelj su isto čudovište koje će srušiti tri života tri porodice.
Međutim, Ksenija Popović ne "pametuje" na ove teme i ne odlazi u dokumetaristiku i esejiziranje. To bi usporilo i ugrozilo njenu radnju. Njoj žanr omogućuje da stvori napetu priču koja se čita u jednom dahu, a u isto vreme isti taj žanr omogućuje joj svojim ubojitim oruđima (jurnjavom, neizvesnošću, napetošću i kratkim a jakim opisima nasilja) da nenametljivo gurne u prvi plan svu problematiku koju otvara "Dječak iz vode". Dječak iz vode, sasvim sličan onom koji ima "trag pod levom miškom"...
Mića Vujičić
10.09.04 Pobjeda
Izazov zatvorenom društvu
Ksenija Popović, Dječak iz vode
Podgorica, 9. septembar - „Dječak iz vode”, autorski prvijenac mlade crnogorska književnice Ksenije Popović predstavljen je juče u Podgorici. O knjizi su u ime izdavača govorili Balša Brković i Mileta Aćimović Ivkov. Ksenija Popović je školovana u Americi i Italiji gdje je diplomirala na filološko-književnom smjeru engleske i španske književnosti. U Crnu Goru se vratila nakon petnaest godina i godinu dana kasnije objavila je svoj prvi roman. Balša Brković urednik izdavačke djelatnosti i redakcije za kulturu „Vijesti” kazao je da u jednom”, nepopravljivo mačističkom društvu kakvo je crnogorsko”, svaka knjiga koju napiše mlada i obrazovana žena vanredno pregnuće i za cjelokupnu kulturu važan datum. „Zbog svega toga Ksenijin angažman ima posebnu težinu. „Vijesti” su tu da podrže one ljude koji svjedoče jedan novi senzibilitet, sve ono što ja u ličnom angažmanu nazivam nova crnogorska književnost a što daleko izvan crnogorskih granica ima svoje tumače i odjeke. Siguran sam da se u taj novi i značajniji dinamizam roman Ksenije Popović itekako uklapa” - smatra Balša Brković, i ukazuje da je roman „Dječak iz vode” samo otkrivajući tekst koji je istovremeno oslikavao cijeli jedan društveni proces.
Suočenje jedne mlade i obrazovane žene s zahtjevnom proznom formom pažnje vrijedan gest koji autora izdvaja iz galerije mladih crnogorskih pisaca -kazao je Mileta Aćimović Ivkov urednik izdavačke kuće „Narodna knjiga”. Roman „Dječak iz vode” on vidi kao složenu, narativnu i strukturarnu razvijenu priču, roman o razvoju lika koji nam razumljivo kazuje nešto važno o ljubavi njenoj živopisnoj sili.
Govoreći o svom proznom prvjencu Ksenija Popović je kazala da je roman napisan prije šest godina ali se za njegovo publikovanje odlučila tek nakon detaljne jezičke obrade”. „U svom revoltu nastojala sam da napišem grub roman. Nijesam htjela da bude nježan. Sad kad ga pogledam shvatam da je i suviše nježan. Htjela sam da pobjegnem od ljubavi, a na kraju je nedostatak ljubavi koji pokreće ličnosti postala njen motiv-kazala je Ksenija Popović.
V.S.