Dioklecijan - roman vlasti

06.06.09

Tri rimska cara iz naših krajeva – Dioklecijan, Konstantin i Julijan bili su presudni za shvatanje 4. vijeka iz koga se kasnije razvila evropska civilizacija: Dioklecijan je proganjao hrišćane, Konstantin je uveo hrišćanstvo kao glavnu vjeru, a Julijan je posljednji pokušao da se tome suprotstavi. Ova tri cara i njihovo vrijeme glavni su junaci trilogije: „Dioklecijan“, „Konstantin“ i „Julijan“ Ivana Ivanjija. Knjige su nedavno objavljene kod „Stubova kulture“, s tim što su prva dva naslova već ranije objavljena, a „Julijan“ je nova knjiga.
I „Aveti iz jednog malog grada“ su takođe novi naslov Ivana Ivanjija. Riječ je o knjizi u kojoj se prati atmosfera prije Drugog svjetskog rata, rat i poratna događanja u piščevom rodnom gradu, kao i sudbine njegovih sunarodnika različitih nacionalnosti. Ova knjiga je izvorno napisana i objavljena na njemačkom jeziku, a od nedavno i u izdanju Zrenjaninske Gradske narodne biblioteke.
Ivan Ivanji, pisac i prevodilac rođen je 1929. godine u Zrenjaninu. Kao Jevrejin, proveo je 1944. i 1945. godinu u koncentracionim logorima Aušvic i Buhenvald, kao i u radnim komandosima Buhenvalda. Ivanji je studirao arhitekturu i germanistiku u Beogradu, a bio je nastavnik, novinar, dramaturg, pomoćnik upravnika Savremenog i Narodnog pozorišta u Beograd, diplomata i Titov prevodilac za njemački jezik.
Napisao je romane „Čoveka nisu ubili“, „Na kraju ostaje reč“, „Smrt na Zmajevoj steni“, „Jedna mađarska jesen“, „Preskakanje senke“, „Guvernanta“, „Barbarosin Jevrejin u Srbiji“, „Balerina i rat“, „Čovek od pepela“, „Staljinova sablja“, zbirke pripovijedaka „Svako igra svoju ulogu“, „Druga strana večnosti“, „Poruka u boci“, politička publicistika „Pisma iz Havane“, „Titov prevodilac“ i “Mađarska revolucija 1956“, eseje „Nemačke teme“. Ivanji je preveo brojne knjige sa njemačkog i mađarskog na srpski, kao i sa srpskog na njemački. Ivanji posljednjih godina živi u Beogradu i Beču, odakle je i govorio za „Vijesti“.

Ono što povezuje Vaše troknjižje je hrišćanstvo i porijeklo rimskih careva. Zašto Vam je ova tema bila toliko prvilačna, jer njom ste se bavili skoro četiri decenije?
- Nijesam vjernik, pa već i zbog toga hrišćanstvu ne mogu da priđem sa teološke strane, ali nema nikakve sumnje da je ono temelj civilizacije kojoj mi u Evropi i Americi pripadamo. Dioklecijan posljednji proganja hrišćane, Konstantin u hrišćanstvu vidi oslonac državnosti, kako je on zamišlja, Julijan još jedanput želi da zaustavi točak istorije. Sve se to događa za samo sedamdesetak godine, polazi sa tla, koje osjećamo našim, a postaje temelj današnjeg svijeta u kome živimo.

Svi rimski carevi su imali svoje biografe: Dioklecijan Laktancija, Konstantin Euzebija, Julijan Amijana. Koliko ste mogli da se oslonite na ove izvore i čini se da ste vi bili blagonakloni prema vašim junacima?
- Biografi, savremenici imperatora sa određenim ličnim vezama sa njima, nezaobilazan su izvor, ali nijesu uvijek pouzdani. Laktancije mrzi Dioklecijana, Euezbije Cesarejski i Amijan isuviše vole svoje careve, a da bismo im u potpunosti vjerovali. Sve podatke valja ukrstiti, ali oni su tek kostur, šta su junaci osjećali i mislili predstavljaju meso koje autor mora da nabaci na skelet. Da li sam blagonaklon prema svojim junacima? Možda... U najmanju ruku pisac, koji se sa njima bavi, mora da pokuša da ih odbrani, da ih razumije, a razumjeti često znači voljeti.

U Vašoj romanesknoj viziji Dioklecijan je rođen u Diokleji pored današnje Podgorice. Istoričari tvrde da je njegovo mjesto rođenja bio Asfalatos, današnji Split. Šta Vas je navelo na tvrdnju da je mjesto rođenja bila Diokleja?
- Na tezi da je Dioklecijan ne samo umro, nego i rođen u današnjem Splitu, najviše je insistirao Frane Bulić, kao izvrstan arheolog veoma zaslužan za istraživanje Dioklecijanove palate u Splitu, ali kao istoričar nesiguran. On i sam sumnja u to što kaže, poznaje tezu da je Diokles – kako se Dioklecijan u mladosti zvao – iz Diokleje, pa kaže: “Ako se neko zove Petar, to još nije dokaz da je iz Petrovgrada!” Tačno, ali nije ni dokaz da se neki Petar nije mogao roditi u Petrovgradu. U svim izvorima se navodi da je Dioklecijan rođen u rimskoj provinciji Dalmaciji, samo što ta provincija nije identična sa teritorijom, koju smo danas navikli da nazivamo Dalmacijom, nego je mnogo veća, prostire se do rijeke Bojane. Najzad, sam Dioklecijan pominje da je njegovo rodno mjesto bilo blizu Skadarskog jezera. To me opredijelilo, jer sumnjam da bi to rekao da se radi o Asfalatosu.

Dioklecijanu, posljednjem caru progonitelju hrišćana, proročica je rekla da će mu mač donijeti veliku slavu, ali da zbog toga neće biti srećan. Mislite li da je zaista tako i bilo?
- Radi se o legendi. Ja sam je prihvatio, ali se ni u romanu ne isključuje mogućnost da Dioklecijan njeguje priče i legende o sebi, jer smatra da mu to učvršćuje ugled i vlast među vojnicima i narodima tadašnjeg svijeta.

Car Konstantin je možda u narodu ostao zapamćen kao najpoznatiji rimski car o kome i danas postoje brojne legende i predanja. Ali, činjenica je da je on ubio suprugu i sina... Kako ste vi objasnili ove Konstantinove postupke?
- Zbog tih istorijski potvrđenih, ali neobjašnjenih ubistava, Konstantin zvani Veliki nije proglašen svecem u zapadnom, ali uprkos tome jeste u pravoslavnom hrišćanstvu. Uostalom, i za Karađorđa se vezuju ubistva u najužoj porodici. Romanopisac je morao da nađe neko svoje objašnjenje. Moje je da se radi o dvostrukoj ljubomori – ljubomori ostarelog muža, ali isto tako i sve starijeg vladara – koju pothranjuju intrige dvorjana.

Julijana ste prikazali kao tragičnog intelektualca, a pomenuli ste i to da je u podnaslovu ovog romana stajalo - roman poraza. Možete li to objasniti?
- Za razliku od Dioklecijana i Konstantina Julijan je svakako bio ne samo mnogo načitaniji, nego je sam pisao knjige koje nijesu neposredno povezane sa politikom i vlašću, zbog toga je i po današnjem shvatanju bio intelektualac. O Dioklecijanu sam pokušao da napišem “roman vlasti”, jer ju je organizovao na nov, do njega neviđen način, o Konstantinu “roman ideologije”, jer vlast učvršćuje hrišćanstvom, koje se, po mom mišljenju, a valjda i po njegovom, može tretirati i kao ideologija, a pripovijest o Julijanu je “roman poraza” zbog toga što je s njim poražen Homerov svijet grčkih i rimskih bogova, odredivši pogled na svijet, koji je prethodio našem današnjem.

Da li su “Aveti iz jednog malog grada” Vaš dug rodnom gradu, Zrenjaninu (Velikom Bečkereku)?
- Ne bih to tako formulisao. U tom romanu se govori o “gradu na vodotoku koji bi volio da je rijeka, iako je samo kanal”. To, doduše, upućuje na moj rodni grad, ali time što mu nikad ne izgovaram ime htio bih da naglasim da se radi o nečem, što je tipično, moglo bi da se radi o bilo kom gradu “u zla vremena”. Zbog toga ni važniji junaci nemaju lična imena, nego se pominju kao “gospodin apotekar”, “gospodin umjetnički stolar”, “ciganski knez” itd.

Ko su aveti iz ove knjige: ljudi kojih više nema, duh vremena, minulo i nepovratno vrijeme?
- Citiram odgovor sa početka romana: “Prvo sam pomislio da su slučajni prolaznici, ali zatim sam primijetio da su nekako fluidni, gotovo providni, da iznenada banu ni iz čega i nestanu isto tako neočekivano... Bili su to moji mrtvi sugrađani, koji su mi prekorno govorili da nijesam dovoljno pisao o njima. Tvrdili su da sam uvijek bio egoista, uvijek crpio samo iz sopstvenih doživljaja, a njih da sam iznevjerio.” Ako čitalac u tome vidi i duh vremena, utoliko bolje.

Izabrali ste neobičan pristup temi, sudbine nekadašnjih stanovnika Zrenjanina, raznih nacionalnosti, predstavili ste kroz njihove kućne ljubimce, pse. Zašto?
- Čini mi se da to omogućava drugačiju perspektivu, nego što je uobičajeno kad se piše o toj temi. Vjerujem da čovjek koji drži psa, svjesno ili nesvjesno uzima primjerak koji odgovara njegovim sopstvenim karakternim osobinama. Osim toga, to mi je omogućilo i izvjesnu simboliku, kao što je prije svega doga, koja prati kamion-dušegupku kroz Beograd, zavija nad sudbinom ugušenih, a poslije toga ne saznamo koliko će ubiti “srpskih vukova”, prije nego što će kurjaci i nju zaklati i pojesti.

Grad prije rata u Vašim opisima izgleda idilično. Međutim, navodite primjere banatskih Njemaca, među kojima je i Edgar Enge, iz Crvenke, koji je bio jedan od zapovijednika na Starom sajmištu. Znači li to da idila nije ni postojala i da je čovjeku vrlo malo potrebno da se preobrati u monstruma.
- Iz vašeg pitanja gotovo proizlazi da je Edgar Enge iz Crvenke, da je Njemac iz Banata. Komandant logora bio je Herbert Andorfer. Nije mi poznato da je njegov ađutant Enge rodom iz Vojvodine i nigdje to ne tvrdim, ali to i nije tako važno. Da je idila bila daleko od toga da bude savršena, mislim da jasno proizlazi već i iz prvog dijela romana sa naslovom “Mir”. Bojim se da je tačno, što sami kažete, “...da je čovjeku vrlo malo potrebno da se preobrati u monstruma”. Vidjeli smo to prije desetak, petnaestak godina i u svojoj zemlji posmatrajući svoje komšije i zemljake. Možda je kod mene staračka mrzovolja, ali mi se čini da je Maksim Gorki, koji je lično poznavao i Lenjina i Staljina, bio pretjerani optimista kad je uzviknuo: “Čovjek, to zvuči gordo!”

Ovog januara dodijeljen vam je austrijski Orden časti za nauku i umjetnost prvog reda. Za koje zasluge ste dobili ovo priznanje i kako ste prihvatili vijest o nagradi?
- Lijepo je što je vlast zemlje, u kojoj mi je za 15 godina štampano 8 knjiga, to primijetila, a valjda i to što sam se i prevođenjem i svojom publicistikom trudio da približim dvije zemlje, Austriju i... i šta? Ranije bih rekao Jugoslaviju, danas valjda moram da kažem Srbiju i ostale države nastale na tlu bivše Jugoslavije, što je pomalo tužno. Ali, kako pjeva Đorđe Balašević, “vlast je vlast, a čast je čast...” Čast u ovom kontekstu piscu može da ukaže samo čitalačka publika.

Istorijske analogije

Da li Vas po nečemu ovi rimski carevi i ljudi oko njih podsjećaju i na naša vremena i ljude koje ste upoznali u blizini vlasti?
- Na nešto sam morao da se oslonim. Ja sam vodeće političare današnjice vidio i kao prevodilac doživljavao kako opisujem svoje rimske careve. A vremena? “Stubovi kulture” biblioteku, koja započinje mojim troknjižjem, čak i naziva “Tempora”. Čovjek, koji je bio mlad u vrijeme Dioklecijanovog dolaska na prijesto, eventualno je lično učestvovao u proganjanju hrišćana, poslije je pod Konstantinom kao dobar podanik primio hrišćanstvo, a u vrijeme Julijana se vjerovatno odrekao vjere i opet učestvovao u progonima. Zar nas to ne podsjeća na naše savremenike, na ponekog, ko je bio fini, mladi podanik u kraljevini, pa postao vatreni pobornik ovdašnje varijante samoupravnog socijalizma, a sad je to zaboravio ili se odriče svog ranijeg stava i pretvara da je već oduvijek bio za... Za šta ili za koga? Za to što je trenutno na vlasti ili u modi.

Titova reklama

U knjizi “Titov prevodilac” navodite da Vam je upravo Tito napravio “reklamu” romana “Dioklecijan” kod njemačkog predsjednika Honekera. Podsjetite nas na taj događaj?
- Na svečanoj večeri povodom završetka Konferencije komunističkih i radničkih partija u istočnom Berlinu 1976. godine Tito je sjedio između Eriha Honekera i Leonida Brežnjeva, a ja kao prevodilac, iza njega. Iznenada se okrenuo meni i rekao: “Uostalom, čitao sam onog tvog Dioklecijana...” Ja zapanjen: “Ma nemojte!” On: “Baš sam htio da te pitam, kako se onolikom zemljom vladalo bez radioveza?” Ja: “Postojala je služba kurira na konjima koji su galopirali od stanice do stanice, imperatori su vijesti dobijali sa zakašnjenjem, ali sa velikom prednošću u odnosu na sve ostale, a vi dobijate vijesti istovremeno sa javnošću ili sa samo malom prednošću...” Tito se obraća Honekeru: “Znaš, moj prevodilac je zapravo književnik, on je napisao roman o rimskom caru Dioklecijanu...” Ja dodajem: “Koji je upravo izašao na njemačkom jeziku...” Tito Honekeru: “Moraš da ga pročitaš...” Ja Honekeru: “Da li smem da vam pošljem jedan primjerak sa posvetom?” Honeker, a šta bi drugo: “Ja vas molim da to učinite.” Učinih, obavijestih svog izdavača, u istočnoj Njemačkoj je tiraž zavisio i od toga koliko će država odobriti hartije, rezultat je bio stotinu hiljada primjeraka, ali honorar nažalost u istočnjonemačkoj valuti.

Vujica OGNJNENOVIĆ