01.05.12
Glasnik Etnografskog instituta SANU
U suizdavaštvu Etnografskog instituta SANU i Službenog glasnika, iz štampe je izašla monografija dr Dragane Radojičić, pod naslovom Dijalozi za trpezom, antropološka monografija o kulturi ishrane. Vredan i obiman korpus monografija, monografskih studija i autorskih članaka Dragane Radojičić, nastao kao rezultat višedecenijskih terenskih i arhivskih istraživanja na polju materijalne kulture, dobio je tako svoj novi, značajan prilog.
Kompleksnost monografije oličena je u širini i obimu sistematizovane građe i rasponu tema koje su u njoj obrađene. Već u Proemiju sakupljene misli, izreke i poslovice o hrani uvode čitaoca in medias res, nagoveštavajući čvrstinu povezanosti ljudskog života i hrane, što će biti detaljno istraženo na narednim stranicama. Beleške uz jutarnju kafu, lirski i ličan uvod, osvetljavaju najdublje motive dr Radojičić da rezultate svojih promišljanja i istraživanja ponudi na uvid stručnoj i kulturnoj javnosti. Nakon ova dva uvodna, sledi sedam poglavlja koja čine centralni deo monografije: I. Antropologija ishrane – zašto hrana;II. Putevi hrane i kulturni identitet; III. Etnologija ishrane – čije je ovo jelo; IV. Mediji u službi globalne kuhinje; V. Kuvari, kuvari – antropologija kulinarstva; VI. Mediteran – ukusi, zapisi i sećanja i VII. Nakon fešte. Veoma dragoceni delovi etnografskih, kulturoloških, filoloških, leksikografskih i drugih istraživanja našli su svoje mesto u Prilozima – Recepti od Boke i Riječi od kužine (kulinarsko-terminološki rečnik).
Proemij kao neka vrsta temelja stoji na početku Dijaloga i nudi čitaocu pažljivo odabran mozaik izreka i poslovica mudrih ljudi, poteklih iz raznih kultura i vremena. Iako govore o hrani, njihovo je značenje mnogostruko, to su "male himne i slatkom i gorkom životu, uputstva i recepti koje je zgotovilo vekovno ljudsko iskustvo" ? od Platona do Seneke, od Aristotela do Horacija. Logičan njegov nastavak jesu Beleške uz jutarnju kafu, koji osvrtom u prošlost pokazuje genezu nastanka Dijaloga za trpezom i tumači osnovne motive autorke da njen dugogodišnji rad na antropološkim istraživanjima (is)hrane dobije svoj izraz u ovoj monografiji. Osvrt vraća čitaoca u 1976. godinu, kada je, kako ističe D. Radojičić, zajedno sa profesorkom Đurđicom Petrović počela da sakuplja spise i zapise o hrani i jelima, sa namerom da od njih načini studiju o kulturi ishrane u Boki kotorskoj od XVIII do XX veka. Obiman materijal godinama se množio i granao, te je nadrastao početnu ambiciju. Kada je svest o važnosti prikupljene građe nadvladala sve teškoće, nastala je knjiga koja nudi odgovore na neka od najvažnijih pitanja o kulturi ishrane i, ujedno, postavlja nova, ona na koja će savremeni istraživači u budućem vremenu ponuditi odgovore.
Razlozi za nastanak ove knjige oličeni su i u činjenici da istraživanja kulture ishrane u našoj nauci nisu ni dovoljno zastupljena ni studiozno obrađena tema, s obzirom na njen značaj za društvenu aktuelnost i, još više, za brojne relevantne kulturološke i etnološko-antropološke fenomene. U stavu autorke o tome da se rezultati ovog i budućih sistematičnih istraživanja mogu primeniti u rešavanju nesumnjivo važnih društvenih pitanja – kao što su razvoj turizma, plasiranje kulturnog identiteta određenog naroda putem ishrane, razvoj poljoprivrede, podsticanje tendencija za proizvodnju organski gajene hrane radi stvaranja ekološki zdrave životne sredine, što je od izrazitog uticaja na poboljšanje opšteg zdravstvenog stanja stanovništva, dok bi ishodi takvih, dosledno sprovođenih istraživanja bili primenjivi u praksi i ekonomski utemeljeni – takođe se sadrže razlozi nastanka ove monografije.
Karakter istraživanja dr Radojičić je, u ovom slučaju – prevashodno teorijski, sa ciljem "da na jednom mestu što dokumentovanije ukaže na čitav niz različitih mogućih pristupa kulturi ishrane, pre svega kada je reč o srpskoj kulturi." To ne znači da su naši prostori jedino ishodište ovih istraživanja. Naprotiv, u prvom poglavlju Antropologija ishrane ističe se važnost antropoloških istraživanja ishrane – tog "totalnog kulturnog fenomena", koji zainteresovanom čitaocu govori o ishrani kao elementu raznih kulturnih identiteta (kulturni, etnički, klasni, religijski, lični); u drugom – Putevi hrane i kulturni identitet, fokus je upravo na odnosu "kulture sveta", čijom su paradigmom od kraja XIX veka teoretičari smatrali Olimpijske igre (prve moderne održane 1896 u Atini), i kulture hrane. Širinu obrađenih tema ilustruju i podnaslovi koji upućuju na bogatstvo prezentovane građe (primer iz drugog poglavlja): Kultura sveta i kultura hrane; Hrana i identitet; Priče o hlebu nasušnom; Lep darak božji; Najlepši od otrova; Žeženo vino i druge želje; Kafa i cigarete; Putevi začina; Svetske kuhinje.
Monografija se nastavlja promišljanjima o balkanskoj i srpskoj kuhinji (poglavlje Etnologija ishrane – čije je ovo jelo), u kojima autorka ukazuje na činjenicu da je prilično teško otkriti poreklo nekog jela i rastumačiti izmešane puteve hrane, naročito na prostorima gde se prepliću brojni kulturni uticaji (kao što je Balkansko poluostrvo), i zaključuje da balkanska kuhinja predstavlja tipičan primer regionalne kuhinje, nastale usled različitih uticaja. U četvrtom poglavlju – Mediji u službi globalne kuhinje, dr Radojičić istražuje važnost elektronskih i štampanih medija, posebno televizije i interneta, u formiranju kulture ishrane našeg vremena, uz upečatljiv prikaz načina na koji mediji i izdavačka industrija zadovoljavaju potrebe tržišta: od televizijskih kuvarskih zvezda, koje popularnošću nadmašuju one iz oblasti klasične "industrije zabave", do publikovanja kuvarâ koji neretko stiču status bestselera. Ovom fenomenu je posvećeno i naredno poglavlje, nazvano Kuvari, kuvari – antropologija kulinarstva. U njemu je predstavljen hronološki presek: od jednog od najpoznatijih ranih kuvara – Deipnosophistai, koji je oko II veka pre nove ere, upravo u vidu dijaloga, napisao grčki gurman Atenej, preko latinskih kolekcija recepata, kuvara arapskog sveta i evropskih kuvara, do današnjih knjiga sa ovom tematikom, koje nije lako ni tematski klasifikovati, a kamoli pobrojati.
Šesto poglavlje Mediteran – ukusi, zapisi i sećanja vraća čitaoca na Mediteran, iako on, kao kolevka Evrope i znani ambijent Dragane Radojičić, provejava i kroz druge delove monografije kao jedna od uporišnih tačaka, kao neka vrsta izdana iz koga su nastali Dijalozi za trpezom. Obilje podataka i iznetih istorijskih fakata i rezultata arhivskih istraživanja o Boki i Mediteranu (u periodu od XVIII do XX veka) ima nesumnjivu istoriografsku i kulturološku vrednost, i predstavlja podsticaj za buduće istraživače svih prostora Mediterana.
Prirodnu tematsku celinu sa ovim poglavljem – nazovimo je mediteranskom celinom – čine dva priloga između kojih je, kompoziciono smisleno, smešteno poslednje, sedmo poglavlje Nakon fešte, sa zbirom iznetih analiza, ali i sa novim temama, prevashodno značajnim za antropološki pristup kulturi ishrane. Prilozi predstavljaju dodatnu vrednost ove monografije. Prvi prilog, Recepti od Boke, donosi vanredno zanimljivu i originalnu zbirku kulinarskih recepata iz Boke kotorske, a koja predstavlja samo jedan manji, ali bez sumnje reprezentativan deo recepata koje je dr Radojičić sakupila istražujući prošlost svoga rodnog grada. U monografiji su preneti izvorno, i kao takvi predstavljaju bogatu leksičku građu iz govora hercegnovskog kraja i doprinos autorke da se on sačuva od zaborava koji mu preti. Tim je povodom i napisan drugi prilog – Riječi od kužine, sa centralnom "rečničkom minijaturom", iz koje su neke od azbučnim redom postrojenih reči "pretrajale do današnjih dana" i mogu se čuti u svakodnevnom govoru.
Ova monografija dr Dragane Radojičić predstavljaće ohrabrenje mladim etnolozima i antropolozima da obogate korpus istraživanja posvećen kulturi ishrane i srodnim temama. U isto vreme, ona može biti inspirativna za istraživače iz mnogih oblasti da brojne vredne arhivske dokumente, koji čekaju priliku da budu objavljeni, predstave stručnoj i široj kulturnoj javnosti.
Vladimir Roganović