Devojka u zumbul plavom

Kornelijus Engelbreht smislio je sam sebe. Dopustite mi da odmah naglasim da njega ne bih mogao nazvati prijateljem, ali ga poznajem dovoljno da mogu da tvrdim da je sebe koncipirao s predumišljajem: neženja, skromno odeven u neuočljive boje, profesor matematike, pokrovitelj šahovskog kluba, više svačiji odmeren poznanik nego ičiji prijatelj, osoba željna da postane nevidljiva. Međutim, ta spoljašnja blagost krila je plamteću srž, a iz razloga koji mi je tek kasnije postao jasan, Kornelijus Engelbreht otkrio mi je opsesiju pritajenu u korenu svoje uredne, kontrolisane naravi.
S Kornelijusovim razotkrivenim srcem počeh da se upoznajem dan po sahrani dekana Merila. Nenadana Merilova smrt sve nas je šokirala i gurnula u privremenu intimnost, neuobičajenu za nastavničku trpezariju naše male privatne akademije za mladiće, ali ni šok ni nekoliko čašica u Penovoj jazbini, gde svratismo posle sahrane, nisu naveli Kornelijusa da se odrekne svoje strategije povučenosti. Neko za stolom pomenu Merilove nerazumljive poslednje reči, „dovoljno ljubavi“, reči koje, iako me sada peku kao kakva optužba za saučesništvo ili podstrek, tada ne zvučahu opasno. Počesmo da pričamo o poslednjim rečima slavnih ljudi i svojih mrtvih rođaka, a Kornelijus utom pognu glavu i prikova pogled za svoje crno pivo. Primetih to samo zato što smo za sto, igrom slučaja, seli jedan do drugog.
Obratio se više pivu nego ikome od nas. „‘Oko poput plavog bisera’, rekao je moj otac. A onda je umro. Za vreme prvog zimskog snega, baš ovakvog.“
Kornelijusovo lice uvek sam vezivao za portret vojvode od Urbina u izvedbi Pjera dela Frančeske. Zbog nosa, uskog ali izuzetno izvijenog, podesno oblikovanog u oslonac za naočari koje nije nosio. Izgledao je kao čovek pometen misterijom ili opterećen nekom intelektualnom ili moralnom dilemom toliko opsežnom da je od nje osećao nadmoć, prevlast nad nama što brinemo o automobilskim gumama ili detinjem gripu. Kad god bi nam razgovor skrenuo k svetovnostima, Kornelijus bi se udaljavao, kao da prebira po nekom daleko bitnijem pitanju, i tada njegovi hladni osmesi postajahu snishodljivi.
„Oko poput plavog bisera? Šta to znači?“, upitah ga.
Netremice me je gledao u oči kao da me premerava nekim sopstvenim aršinom. „Ne mogu da objasnim, Ričarde, ali mogu da ti pokažem.“
Zapravo, insistirao je da te večeri dođem u njegov dom, što je bilo potpuno neprimereno njegovom karakteru. Nikad ga nisam video da insistira ni na čemu. Time bi na sebe privukao previše pažnje. Mislim da ga je Merilovo „dovoljno ljubavi“ nekako uzbudilo, ili je pak pomislio da će reči uzbuditi mene. Kao što rekoh, ne umem da kažem zašto me je odabrao, mada možda prosto bejah jedini umetnik ili profesor umetnosti među njegovim znancima.
Odveo me je niz hodnik do prostranog kabineta pretrpanog knjigama, a vrata su, začudo, bila zaključana, iako je živeo sam. U zatvorenoj sobi beše sveže, te je zapalio vatru. „Obično ne primam goste“, objasnio mi je i ponudio mi da sednem u jedinu naslonjaču, kožnu, bolje šljive, s visokim naslonom, skupu, smeštenu pored kamina naspram jedne slike. Veoma neobične slike, na kojoj je mlada devojka u kratkoj plavoj košulji preko suknje boje rđe iz profila sedela za stolom kraj otvorenog prozora.
„Moj bože“, rekoh. Mora da je upravo to hteo da čuje, jer se namah s lanca odrešiše naređenja, izrečena visokim glasom.
„Pogledaj. Pogledaj joj oko. Kao biser. Biseri behu Vermerov omiljeni motiv. Pogledaj čežnju u njenom izrazu. I tu svetlost Delfta što joj se s prozora razliva čelom.“ Tad izvadi maramicu i, pazeći da ne dotakne sliku, obrisa ram, mada ja nisam uočio ni trun prašine. „Vidi ovde“, reče, „ljupkost njene ruke, dokone, dlana okrenutog naviše. Kako je samo ovekovečio jedan jedini trenutak u toj ruci. Ali povrh toga...“
„Izuzetno“, rekoh. „Svakako urađeno u Vermerovom stilu. Zavodljiva imitacija.“
Kornelijus spusti šake na rukonaslon i nagnu se ka meni toliko da osetih njegov dah na čelu. „To je Vermer“, šapnu.
Frknuh od pomisli, od besmislice njegovog uverenja. „Mnogi su radili u stilu Vermera, a i Rembranta.
Rubensova škola, i tako to. Umetnički svet pun je imitatora.“

19.11.05

Americka spisateljica Suzan Vriland inspiraciju pronalazi u slikarstvu.Njeni romani "Djevojka u zumbul plavom" i "Artemizijina strast" bili suodlicno prihvaceni i od strane nasih citalaca. Nedavno nam se predstavilanovom knjigom - "Slikari i modeli" ("Laguna", prevod Aleksandre Cabraje).Rijec je o zbirci prica u kojima se umjetnost sagledava ocima obicnih ljudi.Suzan Vriland opisuje Francusku i Italiju s kraja 19. i pocetka 20. vijeka,a zatim se kroz nekoliko savremenih prica vraca u sadasnjost. Umjesto dapaznju usmjeri neposredno ka velikim umjetnicima impresionizma ipostimpresionizma kao sto su Mane, Mone, Van Gog i Modiljani, Vrilandovaosvjetljava likove u pozadini - ljubavnice, sluge, djecu i susjede - cije selicne price preplicu sa zivotima umjetnika. Likovi u savremenim pricamaprofesorka, gradevinski radnik i siroce - dozivljavaju umjetnicka djela naveoma sadrzajan, ponekad i iznenadujuci nacin. Izvedene s darovitoscuvrhunskog slikara, ove pripovijesti pruzaju zadivljujuci prikaz ljudskesnage i slabosti, slave znacaj i moc umjetnosti u nasem zivotu, otkrivajunjeno iscjeliteljsko dejstvo na dusu.
Suzan Vriland je radila kao srednjoskolski profesor engleskog jezika. Postose penzionisala posvetila se pisnaju. Njen prvi roman, "Sta ljubav vidi"(1988) prica je o rijesenosti jedne zene da vodi normalan zivot, uprkos tomesto je slijepa. Roman je ubrzo posluzio kao predlozak za istoimeni film.Potom se pojavila "Djevojka u zumbul plavom", roman koji ju je proslavio idonio joj nagradu "Vilijam Fokner", nagradu magazina "Foreword", nagradu"Independent Publishers Magazine" i niz drugih nominacija. Godine 2002.objavljen je i roman "Artemizijina strast" (knjiga godine po izboru "BookSense" magazina). U svom posljednjem romanu "Sumski ljubavnik" Vrilandovapise o izuzetnoj zeni, slavnoj kanadskoj slikarki Emili Kar.

Suzan Vriland zivi na zapadnoj obali SAD, u San Dijegu. Na pocetku razgovoraza "Vijesti" govorila je o svojoj novoj knjizi "Slikari i modeli":
- "Slikari i modeli" mi je narocito draga knjiga, jer predstavlja mojenapredovanje u pisanju u periodu duzem od dvadeset godina - kaze na pocetkurazgovora nasa sagovornica i dodaje:
- Prva prica koju sam u zivotu napisala bila je "Kreda, 1955",poluautobiografska prica o dva znacajna covjeka koji su tokom mogdjetinjstva imali veliki uticaj na mene. Bili su to moj pradjed, koji je bioslikar i profesor knjizevnosti i jedan kolekcionar prekolumbijskihumjetnina, koji je zivio u stanu pored nas. Oni su otvorili i izostrili mojupercepciju svijeta i dali su oblik mom senzibilitetu u ranim godinama, aliipak, ja u to vrijeme nijesam bila toga svjesna.

Taj period Vas je, kazete, trajno obiljezio. Koliko knjiga "Slikari i modeli" demonstrira moc umjetnosti?
- Kada razmisljam o tom periodu svoga zivota ja onda postajem vise svjesnauloge umjetnosti u drustvu i narocito u mome zivotu. Kao posljedica takvograzmisljanja, ja sam pocela da ispisujem razlicite price o umjetnicima, alinijesam imala potrebu da od slikara pravim glavne likove, ja sam imdodijelila sporednu ulogu; u konflikt sam uvela i odredene licnosti koje supoznavali slikare: poput Van Gogovog modela, Moneovog vrtlara, Sezanovogkomsije - djecaka koji ga je gadao smokvom. Na taj nacin, mogla sam dazamislim obicne ljude toga vremena i to mi se cinilo manje strasnim, nego dasam jednu istorijsku licnost direktno preobratila u fikcionalan lik.

Knjiga "Slikari i modeli" je nastajala godinama. Kako je dobila svoj konacnioblik?
- Na pocetku nijesam imala nikakav osmisljen koncept, ali vec sa cetiriprice zbirka je pocela da se uoblicava. Ispitivala sam moj narativni krug saindividualnim pricama. U pocetku nijesam vladala temama, ali moguce je dasam postala svjesna da mi pisanje o umjetnosti i umjetnicima daje viseradosti i pocela sam da istrazujem zivote umjetnika i ucestvujem usopstvenom svijetu umjetnosti kao keramicar i model.

Ono sto je posebno interesantno je da protagonisti prica iz knjige "Slikarii modeli" nijesu slikari, vec ljudi sa ruba, iz neposredne okolineumjetnika? Zasto ste se opredijelili za ovakav pristup?
- Ostala sam pri tom pristupu da moji likovi treba da budu obicni ljudi kojisu se susreli sa umjetnoscu ili umjetnici koji su postigli rezultate usvojim zivotima, uprkos pozadini u umjetnickom svijetu. Postala sam svjesnada zelim da opovrgnem ubjedenje da samo ljudi koji su zvanicno obrazovani zaumjetnost mogu imati cvrsta i duboka umjetnicka iskustva. Osjecam daumjetnost pripada svima koji mogu da uzivaju u njoj ili da je primijene usopstvenom zivotu. Iz tog razloga sam izgradila likove kao sto sugradevinski radnik, neobrazovani djed sa sela koji ide u zatvor u posjetusvojoj supruzi, zapustena domacica, djecak koga kinji njegov brat, mladadjevojka odvojena od svoje majke, mlada Francuskinja koja je sa sela otislau Pariz da sluzi kao dadilja u gradskoj slikarevoj porodici, mladic koji jeotisao u vojsku.

Slavni slikari, poput Sezana, Van Goga, Monea, Manea u Vasoj vizijiizgledaju zivotno, dodirljivo. Kako ste izbrisali tu barijeru?
- Shvatila sam kako mi odgovara perspektiva koja dozvoljava da glavni likotkriva prirodni i domaci aspekt slavnog umjetnika. Svi oni su bili stvarniljudi sa prirodnim ljudskim brigama i slabostima. Ako ih ljudi ne budu viseposmatrali kao super ljude, bogove i boginje, onda to moze ukloniti zavjesukoja cesto odvaja uspjesne, kreativne ljude od ostatka ljudske populacije.To moze biti poziv neumjetnickim dusama u kreativniji zivot.

Junaci ovih prica su i vremenski i prostorno udaljeni, iz razlicitihdrustvenih slojeva. Kako ste uskladili price? Koja je to zajednicka nit kojaih povezuje?
- Sa takvom mjesavinom prica, izazov je bio pronaci jedinstven format zazbirku. Price su spadale u dvije kategorije: prve su istorijske koje suopisivale istinske umjetnike i istrazivale cinjenice iz njihovih zivota, doksu druge iz naseg doba, cista fikcija. Onda sam uocila da one mogu biti usaglasju jedne sa drugima, da razvijaju slicne teme, i da mogu bitigrupisane zajedno kao proslost i sadasnjost, onda i sada, sa prelaznimdijelom koji se nalazi izvan oba vremenska okvira, a koji objasnjava mojupremisu da obicni ljudi mogu imati dubok nagon da odgovore na izazoveumjetnosti. Prema tome, ja sam sebi postavila dva pitanja: sta se desava uumjetnikovom zivotu iza njegovih slika i sta ostaje u nasim zivotima kaorezultat umjetnosti? Smatram da sam pronasla ravnotezu izmedu prica izodjeljka "Onda" i odjeljka "Sada". Pa, tako i Maneova supruga Suzana iSintija iz price "Odgovor", osjecaju da su ih muzevi zapostavili i da morajupronaci same sebe. Dovana, Modiljanijeva usvojena kci-siroce iz price"Odsustvo memorije" i Dzozi, posinak iz price "Pet stotina rijeci" pate zbognedostatka roditeljske ljubavi i traze nacina da je pronadu. "Zuti kaput" oVan Gogovom modelu, "Avanture Bernanda i Salvatora", "Stvari koje ne znamo","Nasa lejdi Tristeza" i "Darovi", sve ove price pokazuju neobrazovane ljude,koji su kroz vjekove imali duboku vezu sa umjetnoscu. "Avanture" i "Petstotina rijeci" koriste umjetnost da bi rijesili probleme. Kada sam jednomuocila da se te teme ponovo javljaju, znala sam da zbirka "Slikari i modeli"ima sklad.

Primjecuje se da ste veliku prednost dali slikarima iz perioda impresionizmai postimpresionizma. Zasto Vas je privukao njihov rad?
- Ja sam posebno istakla slikare iz perioda impresionizma ipostimpresionizma, zbog njihove radosne upotrebe boja, zadovoljstvaslikanja, opazanja i sagledanja divnog svijeta 19. vijeka. Te slike podizalesu moj duh za vrijeme dugog perioda bolesti i dale su mi radost uprkos mojojneizvjesnoj egzistenciji. Razmisljajuci o tim slikama, prepustila sam senjihovoj ljepoti, zamisljala sam portretisane likove i to mi je zaokupilomisli. Dok sam pisala o njima bila sam manje obuzeta sobom. Fokusiranje nabolest ne vodi putu oporavka. Kreativni rad, imaginacija, jezik i vizuelnipodsticaji bili su presudni za moje ozdravljenje. Spoznala sam da te dubokeefekte treba da iskuse takode i drugi i na taj nacin nijesam samo izrazilazahvalnost zbog tih slika, vec pomogla ljudima da iskuse protivdejstvopatnje.

U "Slikarima i modelima" koristili ste elemente biografija, podatke izistorije umjetnosti, romansiranu fikciju. Mozete li objasniti Vasstvaralacki proces?
- Zgodnije mi je kada pisem prozu u kojoj su junaci istorijske licnosti. Josod vremena kada sam pisala svoje prve price, razvila sam sopstveni proces ion podrazumijeva da slijedim odredene korake, da otkrivam, fokusiram,odabiram, izmisljam, istrazujem sta se desava tokom tog procesa. Pronalazakprice sahranjene u poznatoj istoriji, a koju sam zeljela da ispricam, je zamene poput ozivljavanja, poput otkrivanja skrivenog blaga. Potom seodlucujem za uvod i teme. Cesto sam svjesna tema, pitanja karaktera imoralnih pitanja i tacnije mogu da ih rasclanim; tako da rad jasnije iprirodnije poprima odredenu formu nego da slucajno, stihijski nastaje.Potom moram da biram i odbacujem. U stvarnom ljudskom zivotu upleteno jepuno ljudi, daleko vise nego sto bi mogli da se osvijetle u romanu.Izbjegavala sam opseznu naraciju, birajuci samo one dogadaje i zbivanja uzivotu junaka koji doprinose fokusiranju i odredivanju teme, a odbacivalasam one koje to nijesu. Arhivska i stampana istorija cesto ne biljeziljudske veze koje su bile vazne, tako da sam morala izmisliti likove, kojibi dozvolili likovima da iznesu sebe na vidjelo kroz odnose sa drugimljudima. Na primjer Moneov vrtlar, djecak koji je kamencicima gadao Sezana,dadilja Berta Morisoa, otac djevojcice sa krcagom sa Renoarovog platna - svisu oni izmisljeni dok su drugi, poput Maneove i Moneove supruge preuzete izbiografija. Na taj nacin moja knjiga je rezultirala mjesavinom cinjenica iimaginacije, postigla sam vecu prodornost, jacu univerzalnost, bolji odrazmojih osjecanja, nego sto to biografije i istorije umjetnosti mogu daodrede. I jos jedna misao za kraj: Kada sam istrazivala djelo AugustaRenoara, za moju knjigu u nastajanju, pronasla sam se usred recenicenjegovog sina, zana Renoara, koji kaze: "U potrazi za istinom, slikari mozdapostaju zatvoreniji u otkrivanju tajnih ravnoteza sila svemira i otudljudska radoznalost". To mi je dalo nadu da moj rad i da sama umjetnost nudeprotivdejstvo za zalosne vijesti naseg doba.

Lekcije o praštanju i ljubavi

U romanu "Artemizijina strast" Suzan Vriland rekonstruise zivot ArtemizijeDentilski, prve velike italijanske slikarke. Poslije silovanja koje seslikarki dogada u 17. godini, Artemizija mora da se bori sa osudom iprezirom okoline. Ona napusta Rim, nastanjuje se u Firenci i stupa u brak saumjetnikom, vjerujuci da je ljubav jos nada koja se moze ostvariti. O svojojjunakinji, Suzan Vriland kaze:
- Artemizija je zivjela od 1593. do 1653. godine. Ona je znacajna iz razlogasto je bila prva zena koja je primljena u cuvenu Akademiju Del Arte dellDisegno, prva zena koja je u potpunosti sebe izdrzavala slikajuci i prvazena koja je slikala predmete, ranije rezervisane samo za muskarce. Velikiniz slikarskih motiva, naslikanih iz oblasti istorije, religije imitologije, ona je obradila iz feministicke perspektive, dodajuci im zenskefigure, misao i snagu. U romanu o Artemiziji pisala sam i o silovanju,mucenjima, izdaji, mrznji. Artemizija Dentilski je uspjela da naznacidolazak jednog novog vremena za zene kroz svoje slike. Kroz njih se takodesaznaju vazne zivotne lekcije o prastanju, prijateljstvu i ljubavi - kazeSuzana Vilartd.

Vermerova mirnoća i magija

"Djevojka u zumbul plavom" otkriva enigmu o nepoznatoj slici Jan van DelftVermera; radnja romana pocinje kada profesor pokaze svom kolegi sliku kojuje decenijama cuvao u tajnosti. Profesor tvrdi da je u pitanju Vermerovodjelo. Kroz niz dogadaja otkrivaju se razlozi kroz koje pratimo vlasnike oveslike unazad, do Drugog svjetskog rata i Amsterdama, i jos dalje, sve dotrenutka inspiracije velikog majstora. Holandski filmski studio "TheHallmark film" adaptirao je roman "Djevojka u zumbul plavom" u film"Slikanje sa sudbinom". Film je snimljen u Holandiji, a prikazuje Amsterdam,Delft i druge holandske gradove kao prije nekoliko vjekova. Na pitanje zastobas Vermer, Suzan Vriland nam je odgovorila:
- Kada sam otkrila Vermera, mislila sam kako kroz njega mogu sagledati mojepretke, jer moje prezime i porijeklo je holandsko. Trazila sam porijeklo,ali ipak nijesam pronasla porodicu moga oca u Holandiji. Takode, osjetilasam da treba da saznam vise o Vermeru, jer iza njega je ostalo malo slika,vjerovatno samo 35, dok su ostali holandski majstori, poput Rembranta, zakoga se zna da je autor oko 2000 platana. Vecina Vermerovih slikapredstavlja samu zenu u sobi. U vrijeme kada sam pisala "Djevojku u zumbulplavom", borila sam se sa opakom bolescu, bila sam pod hemioterapijom, takoda nijesam mogla napustati kucu, pa sam osjecala izvjesnu slicnost. Njihovamirnoca me je smirivala i davale su mi spokoj.

Vujica OGNJENOVIC

28.08.03 Politika

Bilo da govore o ličnostima iz prošlosti, ili o savremenicima, istorijske knjige uvek imaju svoju publiku u svim generacijama, i uvek su rado čitane. Književne rekonstrukcije života popularnih velikana istorije oduvek su spadale u najtraženija dela, pa je tako i "Narodna knjiga" iz Beograda odlučila da objavi trotomnu seriju o slavnom Aleksandru Makedonskom, vojskovođi koji je svojim ratovanjima promenio za vrlo kratko vreme sliku sveta.

Prvi tom pod nazivom "Aleksandar, sin sna" Valerija Masima Manfredija (u prevodu Tatjane Andrejević, Aleksandre Radović i Zorane Ogrizović) uvodi čitaoca u priču pre rođenja Aleksandra, kada su bogovi nagovestili rođenje ovog veličanstvenog vojskovođe i državnika. Ni istorija ni legenda ne umanjuju veliko delo i Aleksandrovog oca Filipa II, a u knjizi Valerija Masima Manfredija posebno mesto zauzima i Aleksandrova majka Olimpijada.

Manfredi je u pogovoru napisao da je knjiga o Aleksandru Makedonskom savremena priča, i da mu je namera bila da na zanimljiv i realističan način čitaocima predstavi jednu od najvećih pustolovina svih vremena. Jezik pisca je, prema njegovom izboru, savremen; potrudio se da izbegne anahrone izraze. U želji da njegova knjiga bud luk koji će spajati vreme stare Grčke, i moderno vreme, autor se čvrsto oslanjao, što se događaja tiče, na Plutarha i druge istoričare, a arheološkim izvorima se služio kako bi dočarao ambijent.

Devojka u zumbul plavom

Roman "Aleksandar, sin sna" pripoveda, zapisala je kritika, o Grčkoj kakva do sada nije viđena, o civilizaciji koja nam se danas čini tako dalekom i fascinantnom. Knjiga je jedna od retkih koje iscrpno govore ne samo o Aleksandru Makedonskom već i oživljava ondašnji život ljudi; da je autor delo napisao na pravi način dokaz je da se po ovoj trilogiji (drugi deo na srpskom, u "Narodnoj knjizi" uskoro izlazi, a cela trilogija, s pravom, pripada biblioteci "Megahit") snima jedan od najvećih filmskih spektakala koji su ikad viđeni, i čija se premijera sa nestrpljenjem očekuje.

U prošlost nas vraća i Suzan Vriland svojim romanom "Devojka u zumbul plavom" koji je objavila "Laguna". Priča romana počinje u sadašnjem vremenu, da bi se kroz zagonetku jedne slike, za koju se tvrdi da ju je naslikao Vermer, čitaoci vratili sve do doba u kojem je živeo slavni slikar, i trenutka kada je dobio inspiraciju. Slika se, potom, kreće kroz ruke njenih vlasnika, i kao da priča sudbine svakog od njih. Roman je preveo Goran Kapetanović. Ista izdavačka kuća objavila je i "izuzetni roman o ljubavi, opraštanju i stazama kojima se nije išlo", kako je zapisano u kritici Tajmsa. Reč je o "Poslednjem susretu" Anite Šriv (prevela Mirjana Ristić) u kojem se ljubavna priča o Lindi i Tomasu vraća u prošlost, i u njoj se mešaju stvarnost i želja, jer život ne znači samo ljubav i radost, već i smrt i tugu. "Poslednji susret" nije patetična knjiga na kakve smo navikli, već je dirljiv roman, obojen dubokim i bolnim emocijama.

Opsednutost i zavist

Grafički atelje Dereta u svojoj novoj biblioteci "Imaginacija" krenuo je sa objavljivanjem romana Sandre Braun, jedne od najpoznatijih američkih hit spisateljica, autorke knjiga uglavnom krimi žanra. Urednica edicije Dijana Dereta opredelila se za tri knjige Sandre Braun: "Opsednutost" (prevela Vesna Petrović), "Pat pozicija" (prevela Gordana Žugić), i "Zavist" (preveo Milan Đurić). Roman "Opsednutost" govori o plaćenom ubici koji je opsednut lekarkom hirurgom koja je, kao član porote, u slučaju ubistva svoj glas dala u korist presude "Nije kriv". Od tada počinju njeni košmari...

U knjizi "Pat pozicija" Sandra Braun je za glavnog junaka izabrala televizijsku reporterku koja, putujući na godišnji odmor u Novi Meksiko, na radiju čuje da je kidnapovana maloletna kćerka poznatog bogataša. Vođena novinarskim instinktom, junakinja menja plan, i kreće u avanturu, smatrajući da će, ako naiđe na trag kidnaperima, imati priču koja će obeležiti njenu karijeru. Situacija se komplikuje kada u jednoj radnji nailazi na taoce, i dvoje mladih koji ih drže u... pat poziciji.

"Zavist" iste autorke je roman čija je glavna junakinja urednik u izdavačkoj kući. Tajanstveni rukopis, potpisan samo inicijalima, ali potencijalni bestseler, vodi je do poznanstva sa autorom koji živi povučeno, krijući svoj identitet, i prošlost. Kao što i biva u ovakvim romanima (a zbog čega se i čitaju, i daju dalje), glavnu junakinju ne privlači roman, već i zgodni autor...

A. Cvijić