02.09.07 Danas
Deca bez s(a)vesti
Deca bez očiju, Borko Veljović
Gde se zapravo nalazi srbijanska proza i kuda se uputila, može se videti i po debitantskim romanima koji se s vremena na vreme pojavljuju. Oni, nažalost, često ne dobijaju nikakvu reakciju u kritici, što nije nikakvo čudo jer se oni najčešće objavljuju u čuvenoj ediciji sâmplatio. Stoga im, gotovo po pravilu, nedostaje pečat urednika, odnosno kritičkog čitanja rukopisa i ukazivanja na greške, nejasnoće i romansijerske zablude.
Nisam siguran ko je šta platio u slučaju Borka Veljovića, čija knjiga Deca bez očiju otvara novopokrenutu biblioteku Desant, u zajedničkom izdavačkom poduhvatu Trećeg trga i Dobričića, to na kraju nije ni bitno. Ono što, pak, jeste bitno to je da knjiga pati od već pomenutih debitantskih bolesti, koje su se mogle izbeći.
Naslov Veljovićevog romana trebalo bi da se odnosi na generaciju kojoj i sam pripada. Fabula i likovi postavljeni su tako da odražavaju zbunjenost, verovatno tipičnog predstavnika generacije, koja je u pubertet stupala u vreme srpskih silovateljsko ratnih igara po prostorima bivše Jugoslavije. Glavni likovi - Strahinja, Nataša, Jelena i Jovan - nalaze se u ćorsokacima svojih života, u onom trenutku kada bi mladost trebalo da se završava, a da počinje zrelost. Strahinja i Jelena su bili u braku u kome su silno želeli dete, ali nisu uspeli da ga dobiju zbog njegovog steriliteta. Nataša je sponzoruša blistave pameti, a Jovan je umetnik koji još nije uspeo da razbije svoj Edipov kompleks.
Na početku romana shvatićemo da se, nakon propasti braka, Strahinja povukao u jedno vojvođansko selo, i tamo otvorio kafanu. On i dalje pati za Jelenom, ali ima i određenih aspiracija prema Nataši, koja uz pomoć sponzora obezbeđuje život starim roditeljima u nekom srbijanskom selu. Prema njoj slične sklonosti gaji i Jovan, ali, poput svog suparnika, nema hrabrosti da joj ih pokaže. Jelena je posle razvoda stupila u homoseksualnu vezu sa prijateljicom, ali i dalje silno želi dete. Ovaj ljubavni petougao mogao bi sasvim fino da predstavi i ilustruje odabranu temu, a roman bi bio odličan debi u granicama ovdašnje književnosti, ali ne može sve da bude tako jednostavno.
Autor ima potrebu da u sve to uključi svoje moralizatorske metafore, koje opterećuju roman suvišnim intelektualizmom i otupljuju mu oštricu. Jovan, slikar, Nataša, filozof i Strahinja, politikolog, tri godine pišu svoja zapažanja o životu i žele to da objave. Kada se konačno sretnu, i predaju jedno drugom svoja pisanija, nalete na gospodina Šulevića koji bi trebalo da predstavlja raskalašnu životnu energiju, potpuni antipod mladim misliocima. Nakon što Šulević na kraju romana uradi ono o čemu Strahinja i Jovan tek maštaju, poraz intelektualizma pred životom postaje konačan.
Meandriranje romana između «duše» i «tela», svoje grand finale dobija u sukobu između Strahinje i boga. Dostojevski u svom dajdžestiranom pravoslavnom obličju vratio se, zar?, na velika vrata među ovdašnji intelektualni živalj. Da li bog postoji ako je moguće da se dete rodi bez očiju? Je li to ključno pitanje romana, ili je to samo patetični poziv na izbavljenje? A pravo pitanje glasi: da li je moguće izbavljenje za izgubljenu generaciju, koja se nije pitala o postojanju boga dok su njihovi očevi, ujaci i starija braća klali po susedstvu?
Strahinji neće pomoći to što će od svog intelektualnog poraza pobeći, progutavši gomilu tableta i popivši mnogo vina. Jeleni neće pomoći to što će svoju ljubavnicu prevariti sa nepoznatim momkom, sve u nadi da će zatrudneti, jer će se u svojoj želji za detetom simbolički ponovo vratiti za očinstvo nesposobnom Strahinji. Nataši neće pomoći ni to što se podala neobuzdanoj životnoj sili, gospodinu Šuleviću, koja je i sama «malo» ratovala («Ratovao sam prošle godine, celih deset dana i tu se nešto prihodovalo» str. 53). Bez pravog suočavanja sa prošlošću, pod čijim teretom žive junaci ove pripovesti - poput ostalih stanovnika sretne zemlje - nema izbavljenja koje prizivaju.
Kako god pisali debitanti na proznoj sceni ovdašnje književnosti, uglavnom im nedostaje hrabrosti da se sukobe sa onim što se dogodilo, i da time čitaocu jasno stave do znanja kojoj po-etici pripadaju. Sve dok se «izgubljene» generacije budu valjale u mulju, koje su im u nasledstvo ostavili oni koji su ih «izgubili», nema nade da će se stvari menjati na bolje. Ili u maniru Dostojevskog - bez oceubistva (simboličkog, naravno) katarza nije moguća. A vi sad izvol’te.
Vladimir Arsenić