1 RAZMIŠLJANJE KAO VEŠTINA
PRED VAMA SU DVE OPCIJE:
1 Razmišljanje je pitanje inteligencije. Inteligenciju određuju geni s kojima ste rođeni. Način razmišljanja možete promeniti kao i boju vaših očiju.
2 Razmišljanje je veština koja može da se usavrši obukom, praksom i učenjem i da na taj način postane kvalitetnije. Razmišljanje se ne razlikuje od ostalih veština, a veštinu razmišljanja možemo da poboljšamo ako imamo jaku volju.
Ova dva suprotstavljena stava mogu vrlo jednostavno da se kombinuju.
Inteligencija je poput snage motora automobila. Moguće je da je potencijal "inteligencije" jednog uma određen, barem delimično, našim genima. Čak i ako je tako, postoje dokazi da korišćenje uma može da promeni karakteristike enzima mozga isto kao što upotreba mišića može da promeni njihove karakteristike.
Performanse automobila ne zavise od snage motora automobila već od veštine kojom ga vozač vozi. I tako, ako je inteligancija snaga motora automobila onda, je "razmišljanje" veština kojom se ta snaga upotrebljava.Inteligencija je potencijal. Razmišljanje je operativna veština.
Ako bih morao da definišem "razmišljanje" uradio bih to na sledeći način:
"Razmišljanje je operativna veština pomoću koje inteligencija postupa po iskustvu."
Ukoliko se i dalje koristimo analogijom sa automobilom dolazimo do dva bitna zaključka:
1. Ako imate snažan automobil morate da poboljšate veštinu s kojom vozite. Ukoliko to ne uradite onda nećete biti u mogućnosti da u potpunosti iskoristite raspoloživu snagu. Isto tako, možete predstavljati opasnost za druge.
Na sličan način, veoma inteligentni ljudi treba da unaprede svoju veštinu razmišljanja kako bi se u potpunosti iskoristila ta visoka inteligencija. Najveći deo potencijala visoke inteligencije je inače protraćen.
2. Ukoliko vam automobil nije baš snažan, vi treba da budete veoma vešt vozač da bi se nadomestio nedostatak snage. Po toj analogiji, oni koji se ne smatraju visoko inteligentnim mogu da poboljšaju svoje rezultate unapređenjem svoje veštine razmišljanja.
Zamka inteligencije
Dvedeset i pet godina iskustva stečenog u ovoj oblasti me je uverilo da mnogi ljudi koji sebe smatraju visokointeligentnima nisu po pravilu dobri mislioci. Zapadaju u zamku inteligencije. Postoje mnogi aspekti ove zamke ali ja ću pomenuti samo dva.
Veoma inteligentna osoba može da zauzme stav o nekom pitanju a onda da iskoristi svoju inteligenciju da ga brani. Što je inteligentnija osoba, bolje brani svoje stavove. Što je bolja odbrana stavova, to osoba manje vidi da postoji bilo kakva potreba da se traže mogućnosti izbora ili da se sluša tuđe mišljenje. Ako znate da ste "u pravu" zašto biste se zamarali tim? I zbog svega toga, mnogi veoma inteligentni umovi su zarobljeni u lošim idejama jer ih tako dobro brane.
Drugi aspekt zamke inteligencije jeste da osoba koja je odrasla negujući ideju da je inteligentnija od ljudi u svom okruženje (možda je to i ispravno stanovište) želi da od te inteligencije izvuče najviše zadovoljstva. Najbrži i najpouzdaniji način da budete nagrađeni zbog inteligencije jeste da "dokažete da neko drugi greši". Takva strategija daje brze rezultate i ustanovljuje vašu superiornost. Konstruktivnost ne ispunjava takvim zadovoljstvom. Mogu proći godine da bi se pokazalo i dokazalo da nova ideja „pije vodu“. Štaviše, morate da zavisite od slušaoca kojim se dopadaju vaše ideje. Zbog toga je očigledno da su kritičnost i destruktivnost daleko privlačniji oblik upotrebe inteligencije. Ovo se još više pogoršava apsurdnim zapadnim stanovištem da je "kritičko razmišljanje" dovoljno.
Praksa
Tokom školovanja, a i nakon njega, većina ljudi mora neprestano da misli. Moraju da misle na poslu a i van njega. Zasigurno sva "praksa" razmišljanja treba da ljude učini boljim misliocima?
Nažalost, praksa automatski ne dovodi do poboljšanja veštine.
Uzmimo, recimo, šezdesetogodišnjeg novinara koji dnevno otkuca stotine ili hiljade reči. Sa šezdeset godina ovaj novinar i dalje kuca s dva prsta. Ni u jednom trenutku ova praksa "kucanja sa dva prsta" iznenada ga ne pretvara u osobu koja je ovladala veštinom slepog kucanja.
I tako, ako godinama praktikujete loše razmišljanje postaćete krajnje vešt loš mislilac.
Da je taj novinar, čak i u poznijim godinama, otišao na kurs slepog kucanja ovladao bi tom veštinom. Na isti način, praksa razmišljanja nije dovoljna. Postoji potreba da se obrati pažnja na metode razmišljanja. O tome je reč u ovoj knjizi.
Obrazovanje
Ne verujem da postoji obrazovni sistem bilo gde u svetu koji ne tvrdi da je jedan od glavnih ciljeva obrazovanja "naučiti učenike da razmišljaju". Pa, da li u školama zaista uče učenike da misle?
Ako bi kuvar znao kako da kuva samo pastu da li bi za njega moglo da se kaže da je veliki majstor kuhinje?
Ako bi auto imao samo prednji levi točak da li bi takav auto bilo moguće koristiti? Pasta nije loša, nisu loši ni prednji levi točkovi, ali da li su dovoljni?
Koliko škola u celom obrazovnom sistema ima "razmišljanje" u planu i programu kao poseban predmet? Zašto nemaju? Ako je razmišljanje jedna tako fundamentalna veština zašto se ona eksplicitno ne bi podučavala?
Postoji nekoliko odgovora na ovo pitanje:
1. Razmišljanje, kao takvo, nikada nije eksplicitno predavano u nekom obrazovnom sistemu, pa zašto bi se to sad radilo.
Obrazovanje zapada u zamku tradicije. Oni koji donose odluke imaju iskustvo i vrednosti zasnovane samo na prošlosti. Ali svet se menja.
2. U stabilnom svetu je bilo dovoljno da se predaju "informacije" jer su one bile dobre tokom celog životnog veka studenata. Informacije su govorile šta da se radi. Razmišljanje nije bilo potrebno. Sokrat i ostali članovi Tročlane bande (Plato i Aristotel) su uspostavili shvatanje da je "znanje" dovoljno i da sve ostalo iz njega proizilazi ako ono postoji.
I ovo je staromodan apsurd. Znanje nije dovoljno. Kreativni, konstruktivni, misaoni i operativni aspekti razmišljanja su bitni koliko i "znanje".
3. Postoji verovanje da se "razmišljanje" već na adekvatan način uči tokom nastave drugih predmeta: geografije, istorije, prirodnih nauka itd. A to je opasna zabluda. Neke veštine razmišljanja koje se tiču analize, sortiranja informacije i argumentacije zaista i mogu da se nauče. Ali to je tek delić veština razmišljanja koje su nam potrebne van akademskog života. Ali kako bi to teoretičari mogli znati? Moj dugogodišnji rad sa kompanijama je vrlo jasno pokazao da analiza i prosuđivanje nisu dovoljni.
4. Postoje i oni koji dogmatski veruju, uprkos svim dokazima koji govore suprotno, da se razmišljanje nikada ne može učiti direktno i eksplicitno. Da ne postoji nešto kao što je "razmišljanje" već samo "razmišljanje u nauci" ili "razmišljanje u istoriji".
Istina je da svaka tema ima svoje idiome, potrebe i modele, postoje određeni fundamentalni procesi koji se prostiru u svim poljima. Na primer, "procena prioriteta", "traženje mogućnosti izbora", "stvaranje hipoteza" i "iznošenje novih ideja" se mogu primeniti na bilo koje polje. Na kraju ove knjige ću vam pokazati na šta konkretno mislim.
5. Ne postoji praktičan način da se razmišljanje direktno predaje.
Takav odgovor bi se zasnivao na neznanju. Postoje praktični načini. Na primer, CoRT lekcije iz razmišljanja (gde CoRT označava Cognitive Research Trust – Spoznajni istraživački fond) se godinama koriste u mnogim zemljama, kulturama, nivoima sposobnosti itd. U Venecueli svako školsko dete tokom celog školovanja treba da provede dva sata nedeljno "razmišljajući". U Maleziji se u srednjim stručnim školama eksplicitno predaje razmišljanje već preko deset godina. U Singapuru, Australiji, Novom Zelandu, Kanadi, Meksiku i Sjedinjenim Državama CoRT program se koristi u mnogim školama. U okrugu Dejd (Dade) na Floridi (četvrtom po veličini u Sjedinjenim Državama) moj program „Šest šešira“ se koristi već nekoliko godina. Daleko najkvalitetnije istraživanje o posledicama nastave razmišljanja je obavio profesor Džon Edvards (John Edwards) sa Univerziteta Džejms Kuk (James Cook University) u Kvinslendu u Australiji. Pokazao je da čak sedam sati direktne nastave razmišljanja može da ima značajne efekte. Ujedinjeno Kraljevstvo daleko zaostaje po ovom pitanju.