Danilo Kiš, život, delo i brevijar

05.12.05

Kiša treba da čuvamo i kao čoveka, ne samo kao izvrsnog pisca. – Danas su za mene neke njegove savršene priče: on

Danilo Kiš je bio drugačiji, bez verske ili etničke ukorenjenosti, bez uže i šire familije, boem koji je pevao ciganske romanse, autonomni pisac-apatrid svestan svoje uznemirujuće različitosti. Ovo su samo neke ocene, ukradene iz konteksta, a nalaze se na stranicama obimne, nadahnuto i emotivno napisane monografije „Danilo Kiš” Viktorije Radič, u kojoj je dokumentovano oslikan životni i stvaralački put ovog pisca. Knjigu je objavila beogradska izdavačka kuća „Forum pisaca”, a sa mađarskog ju je preveo Marko Čudić.

Viktorija Radič je završila studije na Katedri za mađarski jezik i književnost u Novom Sadu. Četiri godine radila je kao lektor za mađarski jezik na Katedri za hungarologiju Filološkog fakulteta u Beogradu. Živi u Budimpešti i radi kao samostalni umetnik. U mađarskoj književnoj periodici objavljuje priče, eseje, prikaze i kritike. Prevodi savremenu srpsku prozu i piše eseje, oglede i studije o našoj književnosti.

Čime Vas je Kiš očarao? Delom ili ličnošću?

– Nažalost, lično ga nisam poznavala, ali prvi podsticaj je došao, ipak, od njegove ličnosti. Bolje rečeno njegov intelektualni karakter, koji sam upoznala iz njegovih pisanih reči, podstakao me je da se udubim u dela. Posle te faze „upoznavanja”, Kišovo stvaralaštvo, prvenstveno priče, dale su mi nadahnuće i polet za dalje istraživanje. A danas su za mene neke njegove savršene priče: on.

Knjiga je komponovana tako da brevijar, sačinjen od fotografija, odlomaka iz intervjua sa Kišom, iz književnih studija i kritika koje se bave njegovim delom, kao i iz dela samog pisca i sećanja njegovih prijatelja, u potpunosti uporedo prati Vaš tekst. Kako ova dva dela knjige korespondiraju i koja je funkcija tih fragmenata?

– Htela sam da napišem jednu „mobilnu” knjigu, koja se može listati napred-nazad, da se oko i pamet kreću tamo-amo. Funkcija te kompozicije jeste da se stvori interferencija, vibracija između mog teksta i ostalih fragmenata i slika. Pored toga htela sam da iz njegovih intervjua i raznih efemernih tekstova sakupim „zlatna zrna” koja se skrivaju u njima, i da to „prokrijumčarim”, „da iznesem van domašaja mraka i zaborava”, da napravim „materijalni herbarijum”.

Takođe, smatrala sam važnim da sakupim najvažnije detalje iz sećanja Kišovih prijatelja, jer je njegova ličnost i ljudskost nama skoro isto toliko važna, kao njegove pisane reči. Kiša treba da čuvamo i kao čoveka, ne samo kao izvrsnog pisca. A odlomci iz književnih studija su tamo da bi korigovali ili dopunili moje mišljenje, i ukazali na moguće drugačije prilaze.

Zašto ste izjavili da biste voleli da još jednom napišete ovu knjigu?

– Mađarski izdavač me je, iz čisto praktičnih razloga, požurivao da završim rukopis, pa sam morala ćutke da pređem preko važnih pitanja i detalja. Pored toga, zbog nedostatka para, nisam imala ni urednika, ni lektora, koji bi mi dali savete i upozorili na nužne korekcije. A tokom rada na knjizi upoznala sam se sa ljudima, čija sećanja bih volela da ugradim u jedno eventualno novo izdanje, i čije bih mišljenje, savete rado poslušala. Sad, kad dobro poznajem njegovo delo, sad bi trebalo ponovo početi! Imam osećaj da sam završila pripremu za jednu još ozbiljniju i opširniju, detaljniju monografiju koju, nažalost, nemam prilike da napišem, i izgleda da nikad neću moći da napišem.

Kakva je reakcija mađarskih čitalaca na ovu knjigu i koliko oni poznaju Kišovo stvaralaštvo?

– Mađarsko izdanje monografije dobilo je četiri, pet dobrih kritika, ali je knjiga izdata u malo primeraka, uopšte nije imala marketing, pa nije došla do publike. Nažalost, Kišova dela na mađarskom jeziku danas se uopšte ne mogu naći u knjižarama, ni u antikvarnicama, pa moram reći da ga ne poznaju u Mađarskoj. Neki prominentni intelektualci znaju njegovo ime, ali on se ne čita, a njegovo stvaralaštvo poznaju samo malobrojni stručnjaci.

Da li ste pratili vaskrslu polemiku o Kišu, pokrenutu knjigom Nebojše Vasovića „Lažni car Šćepan Kiš”, i kakav je Vaš stav o tome?

– Knjigu sam počela da čitam, a posle sam izostavljala stranice, jer je ta knjiga prljava i zla, i mene skoro telesno boli da dodirujem tu hartiju iz koje sija mržnja, oholost, ogromna uvređenost i paranoja autora. Nažalost nisam imala prilike da pratim celu polemiku, ali sam se radovala da je Teofil Pančić, kao i uvek vrlo pošteno i pametno, bez okolišanja, potvrdio ono što i ja mislim. Vasovićeva knjiga je lažan kritički osvrt. U stvari je denuncijacija i ogovaranje ne na kafanskom nivou, nego na nivou najmračnije provincijske krčme.

Koja će dela srpskih pisaca upoznati čitalačka publika u Mađarskoj zahvaljujući Vašim prevodima?

- Nadam se da ću prevoditi Aleksandra Tišmu, što bi bio praznik za mene, jer sve ređe imam priliku da prevodim srpsku književnost, pošto su u Mađarskoj sve izdavačke kuće u mizernom materijalnom stanju, a mi, pisci i prevodioci sa malih jezika, jedva živimo.

Jelena Nikolić

20.08.05

“Danilo Kiš život, delo & brevijar” predstavlja prvu monografiju o velikom piscu Danilu Kišu. Autor je Viktorija Radič. Monografiju je nedavno objavio “Forum pisaca” u prevodu (sa mađarskog jezika) Marka Čudića. Svojim konceptom, otvorenošću, osnovnim stavovima, monografija Viktorije Radič se razlikuje od današnje biografske prakse. Ova obimna knjiga rezultat je temeljnih proučavanja djela Danila Kiša, dokumenata iz njegovog života, kulturnog i književnog konteksta u kojem je djelovao.
Viktorija Radič je rođena u Somboru 1960. godine. Po završenim studijama na Katedri za mađarski jezik i književnost u Novom Sadu, 1983. godine, trajno se nastanjuje u Budimpešti. U periodu 1999 - 2003. radila je kao lektor za mađarski jezik na Katedri za hungarologiju Filološkog fakulteta u Beogradu, gdje je sakupila građu za svoju mnogorafiju o Danilu Kišu. Na mađarski jezik je prevela djela Iva Andrića, Borislava Pekića, Isidore Sekulić, Danila Kiša, Mirka Kovača, Filipa Davida, Radomira Konstatinovića, Dubravke Ugrešić, Jovice Aćina, Mihajla Pantića, Vladimira Arsenijevića, Nenada Veličkovića. Za “ART Vijesti” Viktorija Radič je govorila iz Budimpešte.

Koliko je bio opsežan posao sakupljanja građe i pisanja monografije o Danilu Kišu?
- Sakupljanje građe, što se tiče tekstova Danila Kiša, nije bilo teško, imamo zaista dobra, lijepa i potpuna izdanja njegovih djela, mada su knjige bile za mene strašno skupe. U vrijeme kad sam pisala knjigu, na žalost, još nije izašao disk sa sabranim djelima Danila Kiša. Taj CD-ROM će ubuduće neizrecivo olakšati bavljenje njegovim opusom. Zahvaljujući Mirjani Miočinović zaista imamo na raspolaganju sve što je Kiš napisao. Mirjana Miočinović je izvrstan filolog, i zadivljujuće brižno čuva, njeguje, a i predaje, kao da “pakuje za budućnost” Kišova djela.
Što se tiče srpske i njemačke literature o Kišu, za mene je to značilo veliko razočaranje, jer sam se načitala mnogih dosadnih i nebitnih štiva. Jedini izuzetak je bila tanka knjiga Mihajla Pantića, i nažalost kratki komentari Mirjane Miočinović. Mnogo više su mi značili tekstovi npr. o “Mediali”, sjećanja Mirka Kovača i Filipa Davida, slike srpskih slikara i tekstovi Leonida Šejke. Ponajviše žalim što nikako nijesam mogla nabaviti knjigu Šejke, koju sam uspjela samo pozajmiti. Pisanje monografije je za mene značilo ponajviše čitanje i čitanje svih Kišovih tekstova više puta, sa sve većim zadovoljstvom. Tokom čitanja se stvorila u meni slika o njemu i počela sam osjećati njegov duh. Prvenstveno sam htjela razumjeti njegov način mišljenja i stvaranja, pratiti njegov duhovni i stvaralčki put, slobodno možemo reći: “razvoj”, shvatiti njegove opsesije i pitanja. Imala sam odnos prema njemu kao prema jednom prijatelju koga želim što dublje razumjeti; ne samo ono što je napisao, nego čovjeka koji osjeća, misli, griješi i ponovo počinje, pokušava da osmisli svoju egzistenciju. U meni se tokom tog rada stvorila slika o čovjeku-piscu, u monografiji sam htjela “narcrtati” tu sliku, a moja ambicija je bila i da objasnim i predajem čitaocima jedan nesvakidašnji duhovni fenomen, i da dokažem njegovu veličinu i značaj.

Osmislili ste lijep raspored građe, pomalo je neuobičajen oblik za monografiju, koja je ujedno i brevijar tekstova o ovom velikom piscu...
- Čitajući opus stalno sam nailazila na misli, rečenice, fragmente koji se kriju između glavnih djela, pa sam htjela da ih pokažem, da ih izvučem iz raznoraznih neumjetničkih tekstova, da se ne izgube. Pošto sam ujedno i Kišov mađarski prevodilac, htjela sam mađarskim čitaocima pružiti ono što mi nemamo na raspolaganju na mađarskom jeziku. Uvijek sam imala osjećaj da u “pijesku” raznih tekstova (intervjua, razgovora, eseja, recenzija, kritika) nailazim na zlatni prah, na smrvljeno blago što ne bi trebalo predati zaboravu.
Uz to sam mislila da ću oblikom “brevijara” dati knjizi neku otvorenost. Nije bio zabavan posao pročitati sve i svašta o Kišu, ali sam naišla i na važne opažaje, koje sam htjela na taj način sačuvati. Htjela sam da se između mog teksta i citata, dokumenata i slika, dakle između dvije strane knjige stvori neka interferencija, napetost, vibracija, da dvije strane jedna drugu dopunjuju, korigiraju, da se stvori dijalog između njih, u koji se i čitalac može uključiti. Zamislila sam neku vrstu “mobilne” knjige... Uz to sam htjela mađarskim čitaocima, koji ne poznaju Kiša, neposredno pokazati njega, i pokazati i to, kako o njemu drugi misle.

Kako ste dolazili do građe pišući o Kišovom crnogorskom porijeklu s majčine strane i dio života proveden na Cetinju?
- Ponajvise sam se koristila CD-ROM-om “Ostavština”, koji je zahvaljujući primjernom i vrlo ozbiljnom radu Mirjane Miočinović i momaka, koji su priredili disk - Aleksandar Lazić i Predrag Janičić - bio moj najvažniji izvor. Za istraživača taj disk predstavlja pravo, neistraženo blago. Sadrži razne dokumente, papire, fotografije, cedulje, rukopise, priloge - bilo je takvo uživanje pretraživati sve to, kao u djetinjstvu, kad na tavanu dijete nađe u kovčezima i kutijama svakojake prašnjave stvari. Bila mi je ogromna želja da otputujem na Cetinje, i da vidim taj kraj o kojem sam mogla samo fantazirati, da vidim, možda i porazgovaram sa Danicom, sestrom Danila Kiša i njegovim prijateljima, poznanicima, ali za to nijesam imala ni novca, ni prilike. Tako mi je ostao taj disk i intervjui Danila Kiša, u kojima ponekad govori o Cetinju. Ostala su dakle slova, a ja sam uzbuđeno tražila tragove o majci, i o tom njegovom dobu. Postoji toliko puno knjiga o stvaralaštvu Danila Kiša, ali ne i biografija, osvrt na jedan neuobičajen život. Zašto su istraživači bježali od Kišove biografije? - Istraživači su često snobovi koji podliježu književno-naučnim modama. Istraživanje biografije je u tim decenijama, kad su mnogi pisali o Kišu, izašlo iz mode. Izgleda da pravi, skromni književni istoričari više ne postoje. Skoro sam bila bijesna kad sam vidjela da srpski kritičari, istoričari, književnici nijesu ni najmanje istražili život tog svog najvećeg pisca, samo su najčešće sasvim glupo teoretizirali i pravili se važni sa svojim naučnim metodama, pokazivajući svoju pamet, ili su školski prepričavali sadržaj njegovih djela. Nevjerovatno, kako dosad još niko nije napisao jednu poštenu, jednostavnu biografiju o Kišu! Kao što ni o književnom životu, o idejnim kretanjima tih decenija nisam našla ništa. Ja nažalost nijesam imala ni novca, ni mogućnost za jedno takvo istraživanje - knjigu sam napisala u svom slobodnom vremenu, bez ikakve pomoci - a najradije bi se upustila ponovo u jedno detaljno biografsko i književno-istorijsko istraživanje. Ti koji su pisali o Kišovoj poetici i njegovim književnim formama, vršeći formalne analize, nijesu naučili od pisca koga valjda vole, kad se već bave njim, osnovu njegove poetike, koja stalno insistira na komplikovanom odnosu života i literature. Kiš je nebrojeno puta upućivao na to da pisac nije mašina koja izbacuje poetike, nego čovjek koji svoj život, svoju egzistenciju rješava pišući. Ako književnost odvojimo od života, onda zaista ne služi ničemu, samo je dosadna i zamorna igra u dokolici. Ovi teoretičari “Kišolozi” se boje stvarnosti. Nijesu naučili od svog omiljenog pisca, šta je hrabrost, sta je duhovna avantura.

Da li ste istažujući za ovu monografiju otkrili nešto novo, do sada nepoznato o Kišu?
- Za mene je sve bilo novo i nepoznato, pošto sam prije samo površno poznavala Kiša, a mislim da je sve novo i za mađarskog čitaoca. Veliko, zbunjujuće otkriće, koje nijesam uspjela da obradim, jeste njegova zadnja stvaralačka faza (dijelom “Enciklopedija mrtvih” i “Lauta i ožiljci”), i znakovi o novom filozofskom i estetskom obrtu u zadnjim godinama života, kada je Kiš ponovo promislio i revidirao svoj pogled na život i literaturu, i njegova moralnost se promijenila, stvorio je nov spoj estetike i etike. O tome je dao nagovještaje Stanko Cerović na jednoj konferenciji, njegov tekst, koji je za mene jedan od najvažnijih tekstova o Kišu, može se naći u zborniku “Roman kao peščanik”. Bilo bi vrlo važno da Cerović opširnije progovori o “kasnom Kišu” i o toj promjeni.
Mogla bih dugo da ređam svoja “otkrića”, svoje revelacije. Pokušala sam da sastavim biografiju Eduarda Kiša, tog zaista jedinstvenog, vrlo čudnog muškarca, koji je po mom mišljenu bolovao od manijakalne depresije i alkoholizma; našla sam podatke o getu u Zalaegersegu, o transportu tamošnjih Jevreja; došla sam do toga da je Kišova majka zaista neljudski puno patila u tom braku, a ostala je uvijek vjerna i odana; zamislila sam, kakve su bile pubertetske godine Kiša na Cetinju, koliko strašne terete i traume je uspio sasvim dobro i zdravo obraditi itd. Otkriće je bilo za mene i neviđena savršenost nekih njegovih priča (“Enciklopedija mrtvih”), i ta duboka strast, kako je literaturi krajem 20. vijeka htio dati neki smisao. Otkriće je bilo kako je on u svojevrsnom amalgamu estetike i etike tražio isti taj kvalitet i duh, koji je u davnim vremenima bio svojstven religiji. Mnogo mi znači njegov “konzervativizam”, što se tiče privrženosti istini i doživotni otpor prema lažima.

Da li je i koliko Kiš danas prisutan u mađarskoj književnosti? O njemu su lijepo pisali Peter Esterhazi, Laslo Vegel...
- Danilo Kiš nažalost nimalo nije prisutan u mađarskoj književnosti, Esterhazi i Vegel, koji ga se ponekad sjete, su izuzeci. Djela Kiša na mađarskom jeziku uopšte, čak ni u antikvarnicama, nijesu dostupna. Novo izdanje se ne priprema. Poetika, ili poetike Kiša su strane mađarskoj književnosti. Kiša ne čitaju, njegovih djela jednostavno nema, a stara izdanja su često neugledna ili su prevodi slabi.

Da li je neophodan novi “Čas anatomije”, tj. obračun sa Kišovim neistomišljenicima?
- Danas književnost više nema taj značaj kao u vrijeme kad je Kiš živio. Koga briga, ko šta piše! U književnosti je svaki stil i svaka forma dobila zeleno svjetlo. Prije je potreban obračun sa intelektualcima, koji zlobno i na populisticki način provociraju narod, sa prevarantima, koji sa krivim, glupim ili pomodnim idejama traže novac, a izdaju se za mislioce, sa lažovima, koji se izdaju za književnike, a u stvari nijesu sposobni lijepo pročitati nijednu knjigu, nego su snobovi i pokondirene tikve, ili su omirisali neki biznis, sa akademicima i profesorima, koji uzimaju grdne pare nizašta, a u životu nijesu imali nijednu samostalnu misao, sa nacionalistima, kojima ni ovih zadnjih deset godina nije bilo dosta.

Danas mnogi svojataju Kiša (čak i oni koji su ga napadali), trude se da od njegovog imena naprave svojevrstan brend. Kako zaštititi Kiša?
- U sedamdesetim godinama su u Jugoslaviji postojali takvi dobri i uzbudljivi književni tjednici, kao npr. “Književne novine” i “Književna reč”, časopisi sa književnim kritikama... Ako sam dobro primijetila, u Srbiji književna kritika skoro da više i ne postoji. Samo sam jedno vrijeme u “Vremenu” (Teofil Pančić) i u “Danasu” našla nešto što se možda može nazvati književnom kritikom. Na žalost, prave književne kritike ni u Mađarskoj skoro da nema, samo jedan književni tjednik objavljuje i negativne kritike i polemike, ali ni taj nije dovoljno nepristrasan i pouzdan. Mislim da bi bio posao književne kritike da se upusti u polemiku sa lošom, lažnom kanonizacijom, sa mitomanstvom, sa krivim shvatanjem nekog opusa, djela ili pisca. U kapitalizmu pisca, i živog i mrtvog, treba prodati, pa zato prave od imena “marke”, bez obzira na stvarni literarni kvalitet. To dovodi do još veće konfuzije u duhovnom životu i u glavama, a pravi, pošteni kritičari ispadaju iz igre i iz društva. U našem društvu nijesu potrebni kritičari, samo lobisti, propagandisti i senzacionalistički feljtonisti. Svojatanje Kiša nema veze sa duhom, nego samo sa nekim prefriganim biznisom. U duhovnom svijetu on ostaje taj sjeverni sjaj, “taj oblak, ta jezgra srca u srcu umirućeg srca”, enigmatična kvintesenca.

Kišov duh i dalje je izazov
Kako vi tumačite nove nedavne napade na Kiša i njegovo djelo. Mislim, prije svega, na knjigu “Lažni car Šćepan Kiš“ N.Vasovića!
- Knjigu Vasovića nijesam čitala, jer nijesam došla do nje, samo sam ukratko čula o tom napadu. Ja ne vjerujem da takvi napadi štete piscu, čak mislim da mogu biti korisni, ako oko njih izbije ozbilnja polemika. Mislim da na takve stvari treba odgovoriti u recenzijama, kritikama, pamfletima ili esejima, treba ih pobiti. Polemika znači da još tinja plamen, da mi, književnici, intelektualci još imamao ipak zajedničke teme o kojima znamo razgovarati i prepirati se. Misao Danila Kiša u Srbiji još uvijek znači izazov, a to je dobro. Duh Danila iritira, a to je sasvim u redu. Znam da mogu biti opasni, ali su i smiješni ti ljudi, koji se bore sa vjetrenjačama.

Kraj Gutenbergove galaksije

Koliko je Danilo Kiš naš savremenik?
- On je na kraju života znao, što je već i prije slutio, da je kraj tog svijeta, kad je književnost, kad je duhovnost još nešto značila, kraj Gutenbergove galaksije. Cijelog života je postavljao pitanja o smislu književnosti, o literarnoj vrijednosti. Ta pitanja su danas izuzetno aktuelna, skoro šokirajuća, važnija nego ikad. Drugo, on se suočio i sa moralnom katastrofom, sa krajem etike, i mi bi trebali da nastavimo to suočavanje. što se tiče odnosa estetike i etike, dakle “po-etike”, kod Kiša još uvijek ima šta otkriti. Savremen je i u tome što je otkrio, da tako kažem, pozitivnu stranu tzv. “malog čovjeka”, veliki svijet i poštenje u malom čovjeku, što danas, kad imamo glupe seljake i urbane EU-snobove, daje povod za razmišljanje.

Vujica OGNJENOVIĆ

24.01.06 Blic

Sredinom prošlog leta objavljena je izvrsna, dobro dokumentovana monografija o životu i delu Danila Kiša. Izdavač mali (Forum pisaca), autor Viktorija Radič, mađarski teoretičar književnosti i esejista, ne živi ovde i ne sedi po književnim kafanama, knjiga nije imala ni deseti deo odjeka kao jedna druga o Kišu, objavljena nekako u isto vreme, ali mrzilačka, antisemitska, sa snažnom potporom kritičara-urednika okupljenih u izdavačkoj kući Narodna knjiga. Ovih dana, u jednom novinskom intervjuu Viktorija Radič je govorila o radu na ovoj knjizi i uzgred rekla kako bi njena knjiga bila bolja i sažetija da je imala dobroj urednika i redaktora.

U razvijenim kulturama urednici i lektori sa velikim ovlašćenjima i stvaralačkim doprinosom se podrazumevaju. Hemingvej, Fokner i Ficdžerald su imali ovu vrstu pomoći i podrške, a u jednoj nedavno objavljenoj biografiji Semjula Beketa otkriveno je da je ovaj nepristupačan i strog pisac imao svog dragocenog urednika, gospođu Babaru Brej sa Trećeg programa Bi-Bi-Sija. U onoj staroj Jugoslaviji i naša izdavačka delatnost imala je značajne urednike. Bilo pa se zaboravilo. Sada, u poslednjih dvadesetak godina, suštinska uloga urednika redaktora se izgubila. Mnoge domaće knjige izlaze bez ozbiljnije redakture, pa i korekture. Ako izdvojimo Klio, Paideju i Geopoetiku, uz neke manje izdavačke kuće van Beograda, gotovo da smo iscrpli pozitivne primere. Kao da se zaboravilo da je i Ivo Andrić imao svog pažljivog lektora, gospođu Veru Stojić.

Vesna Trijić

04.08.05

>>Metropolis

U godini kada se navršava 70 godina od rodjenja Danila Kiša, objavljeno je više knjiga i novinskih napisa koji se bave njegovim životom, delom i poetikom. Kako to kod nas već biva, malo je njih iza kojih se krije zaista temeljan istraživački rad i ozbiljan pristup piscu o kome nije lako, ali nije ni nemoguće, reći nešto novo ili pimeniti neki novi pristup i sagledati ga iz novog ugla. Knjiga Viktorije Radič, naslovljena jednostavno Danilo Kiš, život, delo i brevijar možda nema velike pretenzije da čitaocu otkrije nešto zaista novo, ali sasvim sigurno ispunjava onaj prvi preduslov profesije, a to je da temi pristupi ozbiljno, istraživački istrajno i teorijski potkovano.
Viktorija Radič, rodjena Somborka, studije je završila na Katedri za madjarski jezik u Novom Sadu, na Filološkom fakultetu u Beogradu je radila kao lektor gde je istrajno sakupljala gradju za svoju buduću knjigu o Kišu. Danas živi u Budimpešti, pasionirano prevodi srpske pisce istovremeno pišući eseje , oglede i studije o srpskoj književnosti.
Ova esejizirana monografija o Danilu Kišu, bogato dokumentovana i opremljena brojnim fotografijama i bibliografskim beleškama, koju je objavio Forum pisaca, jedna je od najkompletnijih knjiga o Kišu. Ona, kako i piše u podnaslovu, nema velike književno-teorijske pretenzije, već želi da iz svih uglova osvetili i nas na piščev život i delo. Podnaslov "brevijar", ovde više ima funkciju podsećanja na nemogućnost da se u jednoj knjizi, ma kako obimna ona bila, odista sabije sve ono što nečiji život i delo sadrže, nego što se nipodaštava impozantni obim ove monografije iz koje je malo toga zaista bitnog i izostalo. Možda bi ipak ova knjiga bila samo još jedna u nizu, da je ne karakteriše osobeni pristup tematici. Autorka u pokuŠaju da ne razdvaja sve ono što u celini čini jedan stvaralački život, odlučuje se za neobičnu kompoziciju knjige. U njoj organsku celinu čine leva i desna stranica gde su sa leve strane pod skupnim nazivom fragmenti, ispisivani citati preuzeti bilo iz Kišovog dela, iz njegovih intervjua, novinskih kolumni, bilo iz pisama, kritika i komentara piščevih prijatelja, savremenika, pisaca, kritičara i teoretičara. Sa desne strane, kao reka teče esejizirana biografija Kiša, koju autorka umešno i pažljivo provodi kroz sve mene Kišovog života i dela koji će se pred čitaocem odvijati ne nužno hronološki, ali zato izuzetno pregledno, pažljivo i odmereno u odabiru šta valja reći i ne propustiti, na koji način sažeti gradju, a gde dodati sopstveni stav i komentar.
I da ne bude zabune, ova knjiga je nesumnjivo afiramtivane provenijencije, nastala kao plod poštovanja i divljenja spram velikog pisca. Ali ona takodje imponuje i ravnotežom objektivnih činjenica i subjektivnosti, naučnog pristupa i zanimljivošću gotovo pripovednog štiva koje osvaja i poznavaoce i laike. A da li će naša kultura smognuti snage da u nekom budućem vremenu argumentovano i ozbiljno preispita delo Danila Kiša, kao i potonje uticaje i njegov status u domaćoj književnosti, o tome će verovatno odlučivati neke buduće generacije koje će biti u stanju da sa veće distance i sa manje emocija pristupe ovom problemu, ako on uopšte i postoji.

Jasmina Vrbavac