01.01.00
Vikend Danas
08-09.06.2002.
Jorgos Seferis:
Mala, kadifena cuda ljubavi
Prvi put cemo sebe videti posle nase smrti, kada nam smrt skine nasa lica- maske. Tada, u ogledalu u koje ce se pretvoriti nebo, ugledacemo i lice onog na cija cemo pitanja imati da damo odgovor. I kad nas zapita: "Zbog cega si na zemlji bio rad da das zivot?", odgovor ne sme biti: "Ni zbog cega", jer ce nam On onda s pravom reci da nam je zivot bio besmislen i uzaludan. Ja znam sta je rekao jedan covek, nezan, malcice setan, uzbudjen pred Njegovim licem i plah. Kazao je:"Na zemlji sam bio rad da dam zivot zbog Grcke. I zbog poezije. I zbog poezije na grckom". I On se osmehnuo sa odobravanjem.
Pamtim jedno providno i plaho londonsko jutro, u kome nije bilo ni naznaka vetra, ni kise, ni sunca, vec samo cista svetlost, koja je odasvud isijavala. Bio je avgust i grad je bio prazan (moj, znaci) i bila je nedelja.Otisla sam u najblizu crkvu da se molim (pamtim zvuk orgulja prepunjen krvavim zlatom), pamtim posle ptice sitnije od sake na drvecu koje su cutale i prijateljicu koja me je uhvatila za ruku i odvela ispred jedne kuce. "Sada otvori oci, ovde je tridesetih godina ziveo Jorgos Seferis".
I obe smo, uglas, pocele da recitujemo: Ovde sam zurio u mesec obojen krvlju mlade vucice".
Iz kuce se cuo tih i uporan plac (to je onaj beznadezni jecaj umobolnih koji kao secivo para dusu), a onda se cuo zvuk kao kad se razbije veliko ogledalo. Iza jednog prozora pomolila se vise senka i slutnja lobanje, nego glava. Zatim se prozor naglo otvorio i rasirena saka (tako stara da se vrlo priblizila svojoj sestri bliznakinji - kandzi), pokazivala nam je da odemo. (Englezi ne vole da im zavirujete u prozore. Oni mare za takve sitnice). I mi smo otisle. A ja sam ipak ubrala jedan cvet, mlad, bezmirisan i ledeno vlazan od jutarnje rose. Njegova lepota ispisivala je "nevidljivim mastilom po plaveti beznadezan krik". A mozda ovde i nije ziveo Seferis, rekla je moja prijatejica. Ziveo je, pomislila sam. Poezija je privukla ludilo.
A posle je bila godina 1999. i mesec maj. Danju sam setala dvogodisnju kcer. Nocu nisam znala za drugu utehu do knjiga. I stalno sam donosila nove i nove. Onda, jednog drugog jutra otisla sam u knjizaru, stala ispred police i zazmurila. Sakom i prstima sam zatvorenih ociju opipala bezbroj hrbata. Bili su nezni i utesni kao decija temena. "Hocu najtopliju", mislila sam i prsti su mi se zaustavili na jednoj nevelikoj knjizi. Bila je vrelocrvena, mirisala je na onaj mir i srecu, onako kao nam mirisu samo "nase knjige".
Otvorila sam oci da vidim sta nosim kuci i nasmejala se. U ruci sam drzala "Dane" Jorgosa Seferisa, ("Klio", 1997.) Prva recenica na koju nalecem, nasumice prevrcuci listove je: "Zagrljaji necujni, kao seme u zemlji. Ta drhtavica, koja pocinje od jednog tela, polako se talasa u krugovima sto se sire i stavlja u pokret citav svet. Moja sudbina, koju su odredili toliki utihnuli mrtvi i toliki zivi, jedno je mlado zuckasto lavce koje pokazuje svoje bele zube, a gde nogama stane ostavlja krvav trag poput deteline". Od poezije pesnika koga volite, ponekad vam mogu biti drazi jedino pesnikovi dnevnici. U njima, ako ste dovoljno pazljivi, mozete tacno prepoznati sirovo meso od koga ce pesnik stvoriti srmu, srebro i svilu i zatvoriti njihov miris, zvuk i bujnost u jedinoj besmrtnoj tvorevini - jeziku."Dani" su Seferisovi dnevnici.
Jorgos Seferis rodjen je u Smirni, 1900. Smirna (ili Izmir), naslanja se licem na Egejsko more. Sledi samo nekoliko fotografija pohranjenih u Seferisovu poeticku memoriju: sa majkom, obmotan u nesto tako belo i blago, da podseca na zivotinjsku plucnu maramicu pretvorenu u cipku i majcino lice iznad njega - samo jedna ruza ustiju i dva blaga, pospana kapka, ispod kojih sijaju nezne, hipnoticke zenice, u polumesecastim ocnim jabucicama. Zatim, igre na rusevinama jednog jonskog naselja, bokori jasmina koji sumno disu medju rusevinama i odjednom kostur ruke i slem, koji je sa decacima otkopao. I pune ruke ribizli koje je od straha ispustio i koje su se rasule po sivkastoj ukocenosti necega sto je nekada bilo ruka. Dani skolovanja. Zaranjanje u knjige kao u brevijare. U leto lica zena umotana u savrsenstvo svojih tananih koza i kosa vrelih i suvih tako da pod ljubavnim prstima pucketaju.
Onda studije prava u Londonu i Parizu, gradovima koji su strasne oci Evrope,sto je vazda od samozaljubljenosti sklona slepilu. Jednom se vraca sa putovanja i zatice bolesnu majku. Kad ga vidi, njeno upalo lice osvetli treperavi talas ljubavi. I Seferis je cuje kako tiho kaze:Sada da otpustis raba svojega, Gospode. Posle studija sluzi pri Ministarstvu inostranih poslova u konzulatima A za sve to vreme uci. Proucava T. S.Eliota, Tenisona, Jejtsa, ali zna dobro i sta su mu koreni - gusto, gorkoslatko mleko grckog jezika. Na grckom su govorili i Heraklit, i Homer i Herodot i Platon. I to mora biti da je diktiralo specificnu poetsku ontogenezu Seferisu.
Pa ipak, na Seferisa je uticao i Dionizis Solomos,(autor Himne slobodi, ciji su prvi stihovi postali drzavna himna),ali i izuzetnog proznog dela Zena sa Zante, kao i poeta Andreas Kalvos, pesnik divnog, nepravilnog ritma, sa idiosinkretskim rimama. Seferis sebe smatra takodje ucenikom i Kostisa Palamasa(liricara, epicara, satiricara), kao i Konstantina Kavafija, predstavnika onog dela helenske kulture koja se u punom cvatu objavila u Egiptu, gde danas lagano nestaje. (Sve ove pesnike Seferis je pomenuo u besedi prilikom primanja Nobelove nagrade.)
Pa ipak, cini se da je Seferisova poezija imala mnogo vise izvora nego sto se na prvi pogled moze ciniti. Pre svega, Seferis je bio kosmopolit i citavu umetnicku bastinu sveta smatrao je svojom svojinom (prednost kosmopolitizma), koju je proucavao, cuvao i negovao. Zatim, Jorgos Seferis bio je strastan poznavalac i ljubitelj muzike. A jezik i muziku Bog je stvorio u isti dan od iste promisli, istim culom. Debisi, Ravel, Sopen,Frank, Betoven, Bah, Brams, nadahnuli su Seferisovu poeziju bogatim, pulsativnim ritmom. Takodje, Seferisa je odlikovala i izuzetna strogost pri pisanju stihova. (kao i svi veliki, bio je strog samo prema sebi). Surovo je eliminisao, precrtavao i unistavao rukopise. Pisem nespretno i tesko, kaze u pismu prijateljici, imam utisak da klesem kamen perorezom. I jos: onih dana kad napisem pet stihova, slavim Boga.
Bas kao sto kaze Farg, i Seferis je pisao da bi uneo reda u svoju culnost. Sto je i jedan od boljih motiva da se u poeziju udje.
Godine najveceg Seferisovog rasta bile su godine usamljenosti. A samoca nahrani sve one koje ne ubije. Daleko od Grcke, opkoljen tonalitetima i sazvucjima drugih jezika, u njemu je ponovo pocinjao da ritmicki odzvanja onaj punokrvni grcki detinjstva i mladosti, jezik u kome ima mnogo vise reci za ljubav nego za smrt i mnogo vise melodije nego u muzici vecine savremenih kompozitora. Cini se da je samoca porodila i ono cuveno Seferisovo pitanje: Kako cemo opravdati nase postojanje pri drugom dolasku? "Secas li se neba? Kao da bese utekao nar pun zvezda, a ljudi je toliko izmedju nas. Da ti ispricam o svojoj usamljenosti, da ti kazem mnogo toga sto me zbunjuje svakog dana, o nepodnosljivoj naklonosti jednog tela prema haosu koji ne pruza nista? Koliko puta sam ovde razmisljao o smrti? Koliko puta sam meriotrosenje ljudskog zivota iz casa u cas, kao ulja u uljanici. Pisem nespretno i tesko. niceg, sto bi samo na tren prekinulo ovo mucenje. Sta ce biti s nama ako nas uhvati panika? Kad bi kraj mene bio bar neki prijatelj."
Seferisa su trajno nadahnjivala i putovanja. (Ne mora se ziveti, ali se mora ploviti, poslovica je naroda iz koga Seferis potice). Evo kako je Francuska preplavila njegovu svest i podsvest: "Pariz, zene sa svilenim haljinama, sa jarkocrvenom sminkom koja je isticala kozu pomodrelu od hladnoce. U Parizu, imam utisak kao da su me zatvorili da spavam u nekoj sobi punoj cveca". I jos: Moja povrsina ostaje mirna, ali uvek, u momentima najveceg zaborava, imam taj osecaj da nesto u dubini tumara. U Londonu, pod Seferisovim prozorom svira fonograf pesmu: "Da li bi to mogao biti glas nasih mrtvih prijatelja?" I toliko je usamljen da kaze: Jedino nam jos preostaje da gradimo vrtove na vetru. Ipak, vrtovi na vetru Jorgosa Seferisa donosili su plodove - srebrne jabuke meseca i zlatne jabuke sunca.
U Catrnji, koja ce Seferisu doneti prve cvetove slave (koji vam ne mogu nista pod uslovom da ih ne mirisete), on pise i stihove ovakve sublimnosti i lepote: O, nek iznenada na nas dodir, omeksa koza tisine koja nas steze.
Plodovi Seferisovih lutanja i usamljenosti, Catrnja, Mythistorema, Gymnopaidia, Brodski dnevnik, Drozd, Tri tajne pesme, donele su mu svetsku slavu, pocasne doktorate univerziteta u Kenterberiju, Oksfordu, Solunu, Prinstonu i Nobelovu nagradu za knjizevnost 1963. godine. Besedu je poceo sledecom recenicom:Ovog trenutka osecam se kao hodajuca protivrecnost.
U svetu u kome, paralelno sa moralom i cascu, umire i jezik, a i ziva muzika u jeziku,u svetu u kome reci besmisleno metastaziraju iz znacenja u neznacenje, jer se iskrenost, onaj uglacani cilibar koji daje srce smislu,tanji, trosi i umire, Seferis je, svestan da su potrebni neopisivi napori da bi u zivotu nastalo ma sta istinito, uspeo da jeziku vrati deo prvobitnog smisla i sjaja i tako produzi vek covecanstvu. Prvi znak umiranja civilizacije, znak je zamora u jeziku i nagomilavanja besmisla. Iskvarenost jezika i banalizovanje muzike - uvek su sigurna najava apokalipse. Koja ce se odvijati u tisini i nece je najaviti trube. Jer je nas sluh, da bismo opstali, odavno otupeo. Kao kad opada lisce,(i zato nas taj prizor toliko i potresa) negde duboko, ispod grudne kosti, otkidace se i umirati jedna po jedna dusa u ljudima.To ce biti jesen ove planete. I mi smo sada vec tome jako blizu.
Pa ipak, svaka ociscena rec, ton u kome je ponovo pronadjeno zlato i svaka lepota (zato sto je u njoj skrivena dobrota), produzavaju trajanje. Kao uzbrane jagode, cija slast se uvecava u trenutku kad bivaju uzbrane, tako se i posle nase smrti nasa slast mora uvecavati za nekog drugog, cija nas beskrajno blaga i utesna ruka podize polako. Besmisleno je ovome se opirati, jer ko pokusa da spase svoj zivot izgubice ga, a i covek se moze vratiti samo tamo gde je vec bio.Pesacio sam pognute glave, kaze Seferis i iznenada se nasao lice u lice sa svojom smrcu. "Zbog cega ste na zemlji bili radi da date svoj zivot? "U Atini,beloj od sjajnog vazduha i uglacanoj od vremena, umro je Jorgos Seferis. Za zimskih dana, na njegov grob dolecu ptice, koje se svojim vrelim telima spustaju na hladan kamen. Kad ovamo zalutaju ljudi, one beze od stranaca.
Negde, na samom dnu groblja,u kucici sedi neko i stapom otkucava ritam aleksandrinaca. Ili je to odlomak fuge vetra ili tokate zidina. Ako pokusate da mu vidite lice, zaklonice ga oblak.Samo ce jedan kraj malinovih usana nastaviti da smeseci se govori nesto nerazumljivo, nemusto i nezno.A po budjenju, dok krila ptica budu pred vama otvarala grad, pod jastukom cete naci ruze, ta mala, kadifena cuda ljubavi i - svetlost. I tek tada cete znati.
Sanja Domazet