Cveće zla i ostali stihovi

03.04.04 Pobjeda

Godinu dana uoči pojavljivanja svoje znamenite knjige "Cvijeće zla", kojom će u poeziji otpočeti doba evropske Moderne, Šarl Bodler je u pismu advokatu Narsisu Anselu, upućenom iz Brisela 18. februara 1866. godine, napisao: "U tu groznu knjigu unio sam cijelo svoje srce, svu svoju nježnost, svu svoju religiju (prerušenu), svu svoju mržnju. Istina je da ću napisati suprotno, da ću se zaklinjati svim bogovima da je to knjiga čiste umjetnosti, izmotavanja, majstorije, i varaću kao vašarski šarlatan".

Naslov "Cvijeće zla" predložio je Bodleru novinar Ipolit Babu, prilikom jednog razgovora u kafani "Lanbren".
Prvobitni naslov knjige po Bodlerovoj zamisli trebao je da bude "Lezbejke". Bodler ubrzo odustaje od te zamisli i 1843. najavljuje knjigu pod naslovom "Limbovi"! Međutim, Bodler odustaje i od tog naslova.
U "Reviji dva svijeta" Bodler je 1. juna 1855. objavio osamnaest pjesama iz buduće zbirke, koja će se prvi put pojaviti juna 1857. pod konačnim naslovom "Cvijeće zla". Drugo izdanje (bez 6 osuđenih pjesama, koje je cenzura zabranila "zbog amoralnosti") pojaviće se 1861. godine prošireno za još 25 pjesama, a treće 1867. nakon pjesnikove prerane smrti.

Alen Tibode žali što Bodler nije zadržao prvotni naslov "Limbovi" kao definitivan naslov zbirke, koju je označio kao četvrto putovanje, "nakon tri Danteova putovanja u pakao, čistilište i raj".
Mnogi kritičari i danas smatraju da ovo tvrđenje nije bez osnova. Riječ limb označava (u katoličkoj religiji) mjesto između raja i pakla. Sama riječ označava neodređeno mjesto, što u potpunosti odgovara Bodlerovom viđenju položaja čovjeka, a naročito pjesnika u svijetu, raspetog između neba i pakla.
Socijalisti utopisti, okupljeni oko Furijea i Produna, limbom su označavali razdoblje "društvenog početka i industrijske nesreće". Bodlerov savremenik, kritičar Žan Valon, komentariše zajednljivo stoga naslov: "To su, bez sumnje, socijalistički, prema tome, loši stihovi".
Kako primjećuje R. Konstantinović, Bodler je imao u vidu oba značenja: metafizički (čežnja za izgubljenim rajem) i socijalni (nemiri i melanholija omladine).

Još je Barba dĺOrvil, prikazujući prvo izdanje "Cvijeće zla", ukazao na "tajnu arhitekturu" Bodlerove zbirke.
"Cvijeće zla" se ne niže jedno za drugim kao tolike lirske pjesme, rasute nadahnućem i prikupljene u zbirku, bez drugog razloga osim da budu zajedno. Ono je manje zbirka pjesama, a više pjesničko djelo najvećeg jedinstva.

U svojoj prepisci Bodler u više mahova pravi paralelu između "Pariskog splina" i "Cvijeća zla".
"Nadam se da ću uspjeti da načinim čudniju, ili bar samosvjesniju knjigu od "Cvijeća zla", u kojoj ću združiti strašno sa lakrdijaškim, pa čak i nježnost sa mržnjom", piše u svom pismu majci 1865. godine. I dalje: "Prilično sam zadovoljan svojim "Splinom". Uopšte uzev, to je opet "Cvijeće zla", ali sa mnogo više slobode i pojedinosti, i podsmijeha".

U eseju o Edgaru Alanu Pou, Bodler ističe kako u književnosti svake zemlje postoje fatalne sudbine, stvaraoci kojima je prokletstvo tajanstvenim slovima ispisano na vijugavim borama njihovog čela. Slika pjesnika koga društvo odbacuje (i prezire), to opšte mjesto romantizma, umiruje savjest pjesnika "Cvijeće zla", koji će još više potcrtati metafizičku dimenziju pjesnikove ukletosti, "neko đavolsko Proviđenje koje priprema nesreću već od kolijevke i koje s predumišljajem baca duhovne i anđeoske prirode u neprijateljsku sredinu, kao mučenike u arenu".

Bodlerova "reakcionarnost" predstavljala je izraz revolta: nezadovoljstvo progresom koji predstavlja duhovno blagostanje bez duhovnog napretka. Slično, ako ne i istovjetno osjećanje njegovao je i Vilijam Blejk.

Čitavo Bodlerovo djelo je u znaku simetrije i saglasja: visine i dubine, dobra i zla, neba i pakla... Po Bodleru, "prirodan je hram", zato što je ona slika, odraz božanskog svijeta.
Po Platonovoj filozofiji, "predmeti našeg svijeta samo su odraz suština", a Svenderborg, koga je Bodler čitao, kaže: "Sve stvari koje postoje u prirodi, od najmanje do najveće, jesu saglasja. One su saglasja zato što prirodni svijet, sa svim onim što ga čini, postoji i nastavlja da živi prema duhovnom svijetu, a i jedan i drugi prema božanskom".

"Bodler je čovjek koji nikada sebe ne zaboravlja. On posmatra sebe kako gleda. On posmatra da bi vidio sebe kako gleda", primjećuje Žan Pol Sartr."Srce koje je postalo sopstveno ogledalo" (Šarl Bodler).

Po Bodleru krivica žene se ogleda u tome što daje život, a to je po njemu najveći grijeh, "jer je življenje stradanje i pad". Odnos muškarca i žene je svirep dvoboj (Duellum), mučenje i poniženje. Bodlerov sadomazohizam nalazi se zapravo u pozadini jedne velike poezije.

Cijela istorija Bodlerovog života predstavlja povijest o neshvaćenom, koju će pjesnik naročito izraziti u sonetu o albatrosu, u kome će jedan simbol obogatiti novim značenjima: ismijane veličine, kralja azura koja trapavo hoda po zemlji!

Miodrag Tripković

14.11.03 Dnevnik - Novine i časopisi

Onaj koji je celog kratkog i tragičnog života «mesio blato» napravio je zlato. Zvao se Šarl Bodler (Pariz,1821 – 1867), a njegovo „«Cveće zla”» je knjiga pesama koja je francusku liriku uvela u evropsku poeziju i dala joj najistaknutije mesto u 19. veku. NJegova duboka originalnost, na svim poljima, stavila ga je na mesto rodonačelnika moderne poezije. Sa njim kao da sve počinje, ali i završava.
Spuštajući se do dna strašnog sebe, poništavajući čoveka istančanih čula i urbanih vizija, Bodler je napravio pravu revoluciju i otada poezija ide sasvim drugim tokom. NJegovi «neskladni spojevi» tzv. sinestezije u prvi plan dovode egzistencijalna pitanja koja su rečena sa toliko škrtosti ali i ubi/tačno da su aktuelna, još aktuelnija u našem dobu. Ukleti pesnik stavljao je na ljutu ranu uvek ljutu travu, umesto oduševljenja svetom psovao tako žestoko da mu to neki nikada nisu oprostili.
“Cveće zla”» bilo je zajedno sa pesnikom i na sudu, nekoliko puta, a rehabilitacija je došla kasnije, mnogo kasnije. Knjiga za koju su govorili da joj je mesto na natkasnama javnih kuća, ušla je u sve akademije, profesorske kabinete, biblioteke, antologije, došla do iole obaveštenog «podlog čitaoca». Prevodi stihova koji su čisti splin, urlik nad sudbinom umetnika u strogo/malograđanski uređenim društvima, postali su probni kamen za mozak i najžešći ispit za sve svetske jezike.
O svemu tome na uzbudljiv način svedoči i prepev Bodlerovog dalekog pobratima, našeg Milovana Danojlića, koji sa «cvetovima zla» živi od početka pesničke i prevodilačke avanture. Predavanje, strasno i bez ostatka, ovde je počelo još pre četiri decenije, a sada je krunisano knjigom koja je nezaobilazna za pravo i potpuno razumevanje Bodlera
Komponujući knjigu duboke odanosti kristalnom pesniku Danojlić umesto uvoda pušta da o njemu svoju reč kažu najpoznatiji i najpozvaniji: DŽonatan Kaler, Marsel Remon, Iv Bonfoa, Klod Pišoa, Pjer Budrije,Andre Žid, Pol Valeri, Paskal Pija, Antoan Kompanjon, Valas Fauli, Viktor Bromberg, DŽon E. DŽekson, Gi Mišo, Maks Milner, Mišel Degi, Žerom Telo, Gaston R. Reno, Rene Žazenski, Frederik Boaje, Dominik Rense, Patrik Labart, Žan Starobinski, Marsel A. Rif, Žorž Pule, Hugo Fridrih, Valter Benjamin, Margaret Gilman, Alber Kasanj, Moris Pernjije, Anri Lemetr i Pjer Žan Žuv.
A onda prepevi sa Danojlićevim znalačkim komentarima, beleška o drugovanju sa Bodlerovim stihovima, Bodlerovi crteži, autografi, važniji datumi iz života. Ceo Bodler na jednom mestu, ne za jedno čitanje, već za pravo upoznavanje i proučavanje. Posle sličnog izdanja iz 1970. (Kultura, Beograd) koje je potpisao Nikola Bertolino, ovo je uistinu datum za naše razumevanje korena moderne poezije.

M. Živanović