Čudo u Poskokovoj Dragi

12.07.13

- Napravite li sprdnju od neke nevolje, ona vam se čini manja - kaže Ante Tomić, popularni pisac iz Hrvatske koji će u nedelju u Smederevu otvoriti peti Festival ambijentalnog teatra.Po njegovim delima su nastali filmovi „Što je Muškarac bez brkova“ i „Karaula“: Ante Tomić
Pomenuta manifestacija, koja traje od 14. do 20. jula i obuhvata osam predstava, odvija se pod sloganom “Čuda su moguća”, a govoreći o tome jesu li, Ante Tomić kaže:
- Zavisi šta nazivate čudom. Tražite li nešto natprirodno, tajanstvenu, nevidljivu silu koja će stvari neobjašnjivo dovesti u red, doneti pobedu u izgubljenim situacijama, dostojanstvo poniženima i pravdu obespravljenima, bojim se da ćete se razočarati. Ipak...

Ipak?
- Ako imate razumnija očekivanja, čuda su svuda oko nas, mala čuda dobrote, poštenja i ljubavi u jednom ružnom, divljem i poživinčenom svetu. To bi vam trebalo biti dosta. Ili je barem meni dosta.

Na programu je i predstava rađena po vašem romanu “Čuda u Poskokovoj Dragi”. Po vašim romanima „Što je muškarac bez brkova“ i „Ništa nas ne smije iznenaditi“ snimljeni su filmovi. S kojim osećanjem gledate svoje delo na sceni ili ekranu?
- Srećan sam, naravno, počašćen i ponosan da živi ljudi izgovaraju rečenice iz moje glave. Neobičan je to osjećaj na koji se verovatno nikada neću do kraja naviknuti, ali s druge strane, ne vezujem se previše za filmove i predstave. Pa ni za knjige, da budem sasvim iskren. Dok pišem knjigu, ona je celi moj svet, ali čim je završim, ostavljam je iza sebe, ona me počne nervirati. Ne volim pričati o njoj. Kako vreme prolazi, sve manje volim svoje knjige i to je, mislim, normalno. Menjam se, nisam više ni nalik osobi koja je napisala “Što je muškarac bez brkova” i ne razumem zašto me nakon trinaest godina još povezuju s time. Filmovi i predstave su mi, kako možete pretpostaviti, još i dalji, mislim da oni više pripadaju rediteljima i glumcima, nego meni.

Jezikom književnosti, kog je žanra realnost?
- Ja jako volim žanrove, eksperimentisati s njima, igrati se predškolcima i kanonima, uzimati od svega, brstiti bez reda, od ljubića i krimića, preko trilera i pustovinih romana do kung-fu priča, a možda više od ičega me uzbuđuju mjuzikli. Premda ne znam pisati pesme i nemam nikakvo muzičko obrazovanje, ne prestajem se nadati da ću jednom napraviti mjuzikl u kojemu će junaci ozbiljno pričati o, nemam pojma, skupoći i inflaciji, ili o Srbima i Hrvatima, da bi jedan od njih iznenada počeo pevati nešto budalasto, a ostali oko njega zaplesali.

Sredinom maja bili ste gost Beograda, učestvovali na Krokodilu..?
- Na Krokodilu je bilo krasno, publika se smejala i pljeskala, a ja sam bio zahvalan i dirnut.

Šta je književnost danas?
- Ne znam šta bih vam kazao. Očekuje se valjda da rečem kako je književnost odgovoran i važan javni posao, ali za mene književnost je, pre svega, nešto za posle ručka na kauču. To je prvi uslov koji štivo mora ispuniti. Ne smije biti dosadno. Ko hoće biti pisac, mora biti uzbudljiv i znati nagovoriti čitaoca da okrene stranicu, a ako čovek neskromno pomisli da je važan i da će ga čitati samo zato što je važan, može biti siguran da će ono što piše većini biti savršeno nevažno.

Jedna od ključnih odlika vašeg rukopisa je duhovitost. Duhovitost kao eskapizam ili kao način gledanja na stvari?
- Koješta se može naći u smehu. Za početak, ugodnost. Ona je zapravo najvažnija. Telo voli smeh kao što voli hranu ili seks. Napravite li, osim toga, sprdnju od neke nevolje, ona vam se čini manja. Vlastiti vam se život učini boljim ako imate snage smejati se problemima. Kada u glavi sastavljam novinski tekst o nekakvoj svinjariji koja se te nedelje dogodila u Hrvatskoj, moja je prva reakcija, kao i svima, bes i malodušnost. I katkad ne idem dalje od toga, pišem iz besa i malodušnosti, ali mnogo je bolje ako sam uspeo pobediti te loše emocije, izvrnuo sve u cirkus i od aktera priče, obično nekih političara, napravio budale. Blagotvorna je nadmoć koju osećate dok se smejete političaru koji je postao budala. Čitaoci to vole više od ičega, a ja sam srećan da im to mogu priuštiti.

Tatjana Nježić

26.03.10

Čitavo društvo je premreženo korupcijom, svi smo korumpirani. Zapravo, to dno piramide koje je najveće, stotine tisuća ljudi koji su kupljeni sitnim penzijama i koji su stekli nešto na nepošten način, nemaju potrebu obračunavati se jer znaju kako su to što imaju napravili. Sve što mi živimo počiva na laži i nepoštenju. Niko nema potrebu bilo šta mijenjati
Ante Tomić nedavno je objavio svoj četvrti roman, „Čudo u Poskokovoj Dragi”. Istovremeno, u bioskope je krenuo film za koji je pisao scenario. Knjiga je već nedeljama najčitanija, a film puni bioskopske dvorane u regionu. Dovoljno da se pisac i scenarist oseća dobro, kao što se i čitalac nakon 200 strana osmehivanja ili gromoglasnog smeha oseća dobro kada zaklopi poslednju koricu knjige. „On se strašno smije svojim junacima. On ima taj gard vizure humora koja mu omogućuje da se digne od realiteta i da ima naboj, ali s druge strane, on je dijete tog kamenjara i pati sa svojim junacima, pati jer mu se neko smije. On ima unutar sebe dvije potpuno različite vizure jednog čovjeka i mislim da to stvara trodimenzionalnost njegovih junaka, da za čitanje njegovih knjiga nisu potrebne 3D naočale... Zato taj smijeh i ta bol, svak sa svoje strane, prave ta lica, i pitka i bolna i trodimenzionalna”, rekao je Rajko Grlić na beogradskoj promociji Tomićevog romana pojašnjavajući publici zašto je knjiga filmična i zašto se desilo da su se mnogi gledaoci filma potpuno razumeli sa glavnim junacima na velikom platnu kinodvorane. Humor, kao odbrana od ludila u kojem živimo, izrugivanje kao način očuvanja zdravog razuma, deo su Tomićeve poetike. Ne samo književne, nego i one koju jednako voli, novinarskog teksta. U najezdi novinara koji su jedva dočekali da se hrvatski pisac, nakon višegodišnje pauze, pojavi u Beogradu, e-novine su se izborile za malo više vremena u kojem se razgovaralo o svemu; sem knjige i filma, o nezaobilaznom Kerumu, ljubavi prema novinama i zašto je Radovan Karadžić simpatičniji od velike većine hrvatskih celebrity likova.
* U knjizi "Čudo u Poskokovoj Dragi" se izrugujete banalizaciji braniteljskog statusa, današnjim autoritetima, ljudima koji su nekada predstavljali nikoga i ništa a u današnjim vremenima vode policiju i sl. Koliko uspevate da se izborite sa stereotipima?
Zanima me da mogu nekoga osvijestiti, da počne malo drugačije gledati, zanima me da čitaocu neku traumatičnu političku priču učinim smiješnom. To mi je najbitnije. Da ću nešto uspjeti promjeniti neću niti mi je to ambicija.
* Knjiga je filmična. Koliki je Grlićev uticaj na pisanje vašeg poslednjeg romana?
U toj knjizi, recimo, osim što mi je posao sa Rajkom Grlićem veliko veselje, mislim da je bio i divan mentor. Zapravo sam od njega naučio kako se piše scenarij i od njega sam naučio o dramaturškoj vještini i gradnji fabule i mislim da je to znanje koje sam stekao vidljivo u poslednjem romanu. To je bila nekakva priča koju sam imao u glavi i nisam bio siguran da će se njemu dopasti, jer to nije njegov svijet, to je zapravo moj svijet. Međutim, njemu se jako dopala, smijao se. Bio sam oprezan gurati mu to pod nos. Mislio sam, to je moja seoska priča, to nisu ljudi s kojima je inače u kontaktu. No, svidjelo mu se.
* U Zagrebu ste radili promociju sa pjevačem Hladnog piva, Miletom Kekinom i naglasili da želite da napraviti odmak od hrvatske književne scene. Zašto?
Ne mislim da pripadam toj pompoznoj službenoj kulturi. Ja sam nekakav zabavljač. Meni se sviđa pisati neopterećene, lagane komade. Uopće moj pogled na književnost je drugačiji, moje ambicije su potpuno drugačije od onoga što jeste ta službena kultura, nečega što se viđa među književnim teoretičarima. Ja bih želio napraviti komediju sa Vilom Farelom i Džonom T. Rajlijem. To ne zvuči kao ozbiljna književna ambicija. Ja je naprosto nemam. Pišući Čudo bilo mi je zabavno igrati se tim opštim mjestima šund literature, uzimati malo iz vesterna, malo iz kung fu romana, napraviti neku žanrovsku mješavinu. Poigravati se sa trivijalnim žanrovima i to je razlog zašto kulturni mejnstrim u Hrvatskoj nikada neće moći prihvatiti tako nešto, ali ja se ne bunim. Ne mislim da je trivijalno nešto prljavo čega se ne smijem doticati. Naprotiv, igranje sa trivijalnim žanrovima mi je baš veliki gušt.
* U bioskopima u regionu trenutno se prikazuje film Rajka Grlića „Neka ostane među nama”, za koji ste radili scenarij. To je drugi film koji radite sa Grlićem a u najavi je i ekranizacija Poskokove Drage. Izgleda da ste dvojac koji ne treba menjati.
To mi je više prijateljstvo nego posao i neizrecivi užitak. Mi sjedimo u jednoj sobi i puno se smijemo. Ima naravno nekih teških trenutaka, kada gledamo jedan drugoga i pokušavamo dokučiti gdje ide naša priča, jesu li likovi dobro postavljeni. Teško mi je raditi sa drugim ljudima, pokušao sam sa nekoliko njih surađivati, i to je nešto u čemu se baš morate dobro osjetiti. Nas dvojica vrlo slično mislimo, vrlo smo pomirljivi prema idejama drugoga, nemamo se potrebu dokazivati jedan drugome i nekako smo tu u službi priče. To je posao u kojem nema sujete. Mislim da je sujeta potpuno suvišna kad je čovjek scenarist. On kad krene raditi taj posao, mora znati da nije zaposlio redatelja nego obrnuto, i da je on tu osoba koja svoj talent stavlja u službu tuđeg djela. Film je autorsko djelo redatelja. Svi smo mi tu da pomognemo da on to iznese u mrak kinodvorane. Meni se jako sviđa biti drugi čovjek, biti režiserov puzdanik, ali negdje iza. Ne znam zašto mi se to tako dopada. Zapravo, kad pišem scenarij nemam pojma šta će on dalje s tim napraviti, ne znam kako će snimiti neke dijelove. To nije moj posao. Kad počne snimanje, ja odem. Dobar mi je osjećaj, kao i u novinama, ostaviti filmsku ekipu da napravi film, a ja zatvoriti vrata, pokupim se i odem.
* A kada pogledate film?
Lijepo je. Rajko je vrlo spretan i talentiran i znam šta mogu od njega očekivati. Volim te trenutke u montaži. Uvijek govorim kako je najstrašnije kada se u montažu zatvore redatelj i montažer i počnu mi bacati neke dobre dijelove teksta. To je zezanje, naravno. Kad završi film i upale se svjetla on me pita šta mislim, a ja obično u tom trenutku kažem „Strašno!”.

* Da li je teško izrugivati se svemu svakodnevno?
Kad sam ja počinjao pisati, a Feralovci su već bili zvijezde, onda sam pitao Borisa Dežulovića i Predraga Lucića, kako vam to uspijeva. Rekli su mi da je to, jednostavno, posao. I zaista jeste posao. Naravno, treba imati prirodnog dara za izrugivanje i pisanje, ali sam brzo shvatio da je to samo posao. Imaš temu, izvoli je napisati i pokušaj biti duhovit i zabavan. Ne znam kako se to događa. Sjedim, puno razmišljam o priči i to dođe. Ima, naravno, strašnih trenutaka kada ništa ne dođe. Izrugujem se ljudskim manama, društvenim manama na jednak način na koji to rade bilo gdje.
* Živimo u društvima koja su dovoljno zabavna da tih trenutaka inspiracije ne fali?
Volim reći da je inspiracija za amatere. Mislim da samo treba dovoljno dugo sjediti i biti strpljiv i da uvijek nešto možeš napisati. Sredina je takva kakva jest. Ja ne mislim da smo mi u bitnome drugačiji, da smo mi nešto zaostaliji, gluplji ili u bilo kom drugom pogledu inferiorniji od drugih ljudi, od ostatka svijeta, posebno na Zapadu. Mislim da ono što se događa nama, da se događa svakome. Kad sam radio Poskokovu Dragu, gdje sam model američke priče preselio na tlo mog zavičaja, uzeo sam jednu vestern priču i htio sam pokazati kako to može funkcionirati u Dalmatinskoj Zagori. Pri tom ne mislim da sam iznevjerio Zagoru, samo sam htio prikazati kako je to zapravo uvijek jednaka priča o zatucanosti. Zato sam i stavio citat iz country pjesme na početku, da bih pokazao kako su ti brđani upravo uvijek jednaki odmetnici i hajduci. Kad i sociološki pogledamo ta brđanska društva, Crnu Goru, Zagoru, Siciliju, Škotsku, Kentaki, uvijek su to nekakva stočarska društva, prirodno odmetnička. Uvijek su u nekakvom sukobu sa sistemom, sa zakonom koji dolazi iz doline. I to je stvar o kojoj sam razmišljao kad sam krenuo pisati knjigu.
* U knjizi stvar spašavaju žene?
Izašlo je nekih desetak kritika te knjige. Ljudima se sviđa ili manje sviđa, ali samo jedan ozbiljan književni kritičar, Teofil Pančić, je rekao istinu, ono što sam ja želio, da je to priča o smrti patrijarhata, feministička priča. U knjizi postoji jedna epizoda gdje svekar optužuje nevjestu da je vještica. Ja sam tu priču napisao svjesno kao udicu da se neko ulovi na priču o vješticama, da shvati kako je to feministička pripovijest, znajući sve te feminističke teorije o vješticama. To niko nije shvatio, osim Teofila. Kad sam počeo slagati knjigu Ništa nas ne smije iznenaditi i kad sam imao početni zaplet i zamišljao sam vojnike u izoliranoj jedinici zapitao sam se gdje mi je žena. Tu sam veoma tradicionalan, volim vesterne, a u svakom vesternu imate ljubavnu priču. Smatram da bez ljubavne priče nema priče. Ja bi mogao napisati priču koja nije ljubavna, ali me to ne zanima.
* Sem što su vam uvek žene jači likovi od muškaraca, iza sebe imate i jednu knjigu koju ste pisali u ženskom rodu „Ljubav, struja, voda i telefon”. Kako je bilo iz ženske vizure posmatrati svet?
Meni je bilo užasno zabavno. Mnogo žena mi je reklo da sam pogodio. Ta knjiga nije najsretnije ispala, nije baš najbolje ni prošla zato jer sam je morao jako brzo raditi, bila je po narudžbi i žao mi je zbog toga. Srećom sve nedostatke te knjige na kraju je spasio i isključio Vinko Brešan kada je postavio predstavu u Kerempuhu što me učinilo sretnim.
* Insistirate na tome da ste pisac i novinar. Imate redovnu kolumnu u Jutarnjem listu gde se svake nedelje na duhovit način bavite aktuelnim društvenim događajima, upirući prstom na primitivizam i glupost. Zašto vam je važno da pišete u novinama?
Volim brzo reagirati, iako ja nisam hitar i marljiv čovjek, ali volim kada nešto trenutno mogu napraviti. Pisanje knjiga traje dvije godine, scenario isto tako, a ovo je nešto što napraviš u trenutku. Danas si napisao, sutra je izašlo, prekosutra više ne postoji. Sviđa mi se kako to nestaje, ta kratkovječnost teksta, mada ih sve ponovo stavim u knjigu, ali mi se sviđa kako jednostavno odu iz mog života. Jednom sam prolazio ulicom i vidio sam nekakav dućan koji se preuređivao. Izlog je bio oblijepljen novinama i, naravno, uvijek kad vidim stare novine, gledam da li je tu nešto moje. Našao sam svoj tekst, stajao i nakrivljene glave ga čitao. Nekako mi se svidjelo kako je taj tekst završio u izlogu. Baš je bilo neke poezije u tome, kako je to trenutak koji prođe.
* Kako izgleda medijska scena u Hrvatskoj danas? Radite za najveći korporativni medij u zemlji, koji mnogi smatraju odgovornim za stanje u novinarstvu danas.
Novinarstvo je u užasnom stanju i ništa ne ukazuje da će biti bolje. Strašno puno stvari me smeta u današnjim novinama. Strašno mi je takozvano celebrity novinarstvo jer ono istiskuje svaki ozbiljan sadržaj u novinama. Nedavno je Jurica Pavičić pisao o jednom dokumentarcu gdje je, između ostalog , Italijan koji živi u Švedskoj i snimio je dokumentarac o Berluskoniju i takozvanoj videokraciji, rekao da su sise i guzice porazile demokraciju. To je stvar koja me iskreno užasava. To da novine svjesno i smišljeno zaglupljuju svoje čitatelje. U novinarstvu danas ja ne vidim neki ozbiljniji politički pritisak ali pritisak oglašivača je nešto što nas treba sve skupa zabrinuti. S time odmah u paketu ide internet novinarstvo koje je potpuno besplatno, što ja mislim da ne može biti. Intelektualni rad se ima naplatiti. Nemogućnost da se to naplati, ovisnost o oglašivačima, nas vodi ka tome da ćemo biti robovi ljudi koji plaćaju naše oglase.
* Mislite da već nismo u takvoj situaciji?
Baš sam objavio tekst o tome kako, gledajući današnje medije, skoro da poželim za vremenom kada su novine širile vjersku i nacionalnu mržnju. Meni je, zapravo, zapanjujuće što danas izlazi u novinama. To šta ljudi govore jedni drugima, to šta ljudi govore o svojim partnerima, to što vidim dvoje koje su novine vjenčale, i znam da ću za tri mjeseca čitati o njihovom razvodu i da će to izgledati kao da je pukla kanalizacijska cijev, to je potpuno poništavanje osobe. Meni to nije manje okrutan svijet, ta medijska stvarnost meni nije manje okrutna od medijske stvarnosti devedesetih. I na kraju, to sam pomenuo u tekstu, meni se Radovan Karadžić čini simpatičnijim od velike većine hrvatskih celebrity likova.
* Često u tekstovima, a i u knjigama, citirate omiljene pjevače, navodite refrene dragih pjesama. Muzika vam je druga ljubav?
Muzika mi je zapravo važnija. Meni je užasno žao što nemam nikakvo muzičko obrazovanje, ne znam pisati note, bio sam lijen da naučim svirati bilo kakav instrument i to mi je veliki nedostatak. Mislim da je muzika najsavršenija umjetnost, najcjelovitija. Ona odmah ulazi u srce, emocionalna izravnost muzike je nešto što tekst ne može imati. Slušam jako puno muzike i kad pišem sa Rajkom, uvijek mu guram neke pjesme ili slažem u glavi neki imaginarni soundtrack tog filma. Za film „Neka ostane među nama” sam mu rekao da bi trebalo staviti 10 pjesama Pola Sajmona, o ljubavnim porazima, sentimentalne priče o nekim starim ljubavima.. Kad pišem tekst uvijek se sjetim neke pjesme. Razmišljali smo o preljubu, pisali o tome priču, rekao sam mu da sad mora čuti Širli Braun Woman to woman. Žena je uzela prati hlače od muža i našla je broj nekakve Barbare i išla je nazvati. Rajko, to nam treba u filmu, rekao sam.
* Često su vam na meti Mladen Grdović i Miroslav Škoro. Kakvu muziku oni predstavljaju?
To nije muzika, to je treš koji voli neobrazovan raja. S druge strane, znam da i to mogu povremeno negdje upotrijebiti. Mišo Kovač me nedavno zvao. Nismo se uspjeli čuti ali slutim da mu je neko rekao da sam ga stavio na dva mjesta u knjigu. Bilo mi je veliko veselje da mogu negdje staviti Mišu Kovača i uopšte ta ideja da policajci negdje zagrljeni pjevaju Mišu Kovača mi je velika fora. Drago mi je da sam to napravio. To je moja mala posveta velikom pjevaču.
* Kako je bilo intervjuisati Isusa Hrista?
Ne znam šta mi je bilo taj tjedan ali sam odlučio napraviti intervju sa Isusom Hristom. Htio sam vidjeti kako bi izgledalo kada Isusa Krista stavim u celebrity kulturu. Zapravo, ja mislim da je to pravi izazov našeg vremena. Mislim da se ne moramo više posebno baviti nekakvom brbom protiv vjerske i nacionalne netrpeljivosti. Mislim da je to stvar koju smo dobili. Sada se treba boriti protiv svijeta globalizacije, prljavih medija, svijeta bez novina, bez kulturnih potreba, bez znanja. I u taj svijet sam pokušao staviti Isusa Krista. Ja nisam baš pobožan čovjek. To me uveselilo, htio sam pokazati tranvestiju vjere u toj estradnoj realnosti, gdje Isus na kraju kaže da nije pjevač da bi bio Zlatko Sudac.
* Jedan ste od najglasnijih kritičara aktuelnog gradonačlenika Splita Željka Keruma. Prošlo je već godinu dana od njegovog dolaska na vlast. Kako se živi u Splitu?
Kao čovjek koji nije glasao za Keruma i koji je još prije izbora dosta glasno upozorovao da je izbor tog čovjeka potpuna katastrofa, moram priznati da sa zluradošću gledam grozote koje čini, i da to nije iskreno lišeno neke pokvarene naslade i nekakve, zapravo, zaprepaštenosti. Da imaš za prvog čovjeka u gradu osobu koju nikada u životu nisi sreo... Nedavno sam napisao da je Željko Kerum kao svemirski brod Enterprise, da je otišao daleko iza granica poznatog svemira gdje ni jedna političar prije njega nije stupio. On je nasilnik, neobrazovan, nepristojna osoba i u svemu tome vidi svoju prednost. Bolno je kad dođeš u Zagreb pa neko podrugljivo upita kako vam je u Splitu. Ali eto, glasači su dobili što su htjeli.
* Nije ni u Zagrebu mnogo bolja situacija da bi mogli Splićanima da se rugaju.
Nije to nešto što se samo nama dogodilo. To je nešto što se svakome može dogoditi. Ja sam došao 2004. nakon predsjedničkih izbora iz SAD, nakon što je Džordž Buš dobio drugi mandat. Otišao sam iz Amerike koja je bila puna nesretnih ljudi i u kojoj su svi vikali „Mi nismo ovakvi, mi smo bolji!”. To je, naprosto, relanost. Pametni ljudi su uvijek u manjini.
* Nakon teksta o Hercegovcima mnogi su vas napali, iako je sve što piše u tekstu realnost. Čini se da se upravo sa tom realnošću najteže pomiriti.
Ja nisam imao nikakve zle namjere, a ljudi su strašno osudili taj tekst. Mislim da je Hrvatska tim ljudima upropastila živote. Službena hrvatska politika je bila „Ajmo ih zajebati!”. Sve što su učinili od devedesetih na ovamo jeste da su te ljude izigrali, izmanipulirali, prevarili i ostavili na pola puta između neke zemlje kojoj oni ne žele pripadati i zemlje koja njih ne želi. Zemlje u kojoj su istovremeno konstutivni narod a u drugoj zemlji su iseljeništvo. Negdje se to mora presjeći a nekako mi se čini da se to neće desiti, i da se umjesto toga podgrijavaju iluzije o nekom trećem entitetu ili komadanju BiH. Tim ljudima moramo reći da je BiH njihova domovina, da moraju raditi na dobrobiti te zemlje. To je moje stajalište koje nije baš najbolje prihvaćeno. Postoji zazor da se prema tome nešto uopće kaže. Teško je jer 20 godina živimo u tome. To je preveliko klupko frustracija, teško je prići a da nekoga ne povrijediš.
* Da li je problem odnosa Hrvatske prema Hrvatima u Hercegovini tabu u hrvatskoj javnosti?
Mislim da se oni u velikom dijelu hrvatske javnosti percipiraju kao univerzalni negativci. To je stvar koja me užasno ljuti i žalosti, to kako se prave strašila od tih ljudi. Ima istine i da je Ivo Josipović pobijedio na izborima baš iz tog inata prema Hercegovcima, što mislim da je užasno pogrešno. Od njih su napravili nekakva strašila i moj tekst je bio protiv tog stava. Hercegovci su takvi jer smo ih mi unesrećili, politika Franje Tuđmana je to napravila i da zapravo, svi mi snosimo krivnju zbog takvog odnosa prema njima.
* Da li je Hrvatska država stvorena za ugodu lopužama?
Da. To je dosta zabrinjavajuće, ta piramida korupcije koja se zapravo zove Republika Hrvatska. Hrvatska je velika piramida korupcije. Shvaćaš kako je to nešto što ne znaš lako riješiti. Kad vidim kako su postavljeni društvo i država, ne vidim da se tu da išta popraviti. Čitavo društvo je premreženo korupcijom, svi smo korumpirani. Zapravo, to dno piramide koje je najveće, stotine tisuća ljudi koji su kupljeni sitnim penzijama i koji su stekli nešto na nepošten način nemaju potrebu obračunavati se jer znaju kako su to što imaju stekli. Sve što mi živimo počiva na laži i nepoštenju. Niko nema potrebu bilo šta mijenjati. Mi koji pišemo te neke ljevičarske tekstove, mi pišemo o socijalno osjetljivom malom čovjeku. Mali čovjek je zapravo vrlo često neki sitni lupež. Bob Dilan navodi kako je jednom išao na koncert Frenka Sinatra mlađeg, nešto poslije toga su razgovarali i Frenk Jr mu je rekao „A šta misliš šta bi napravili da otkrijemo da je onaj mali čovjek za kojeg se borimo, da je on zapravo gad?”. Bob Dilan je odgovorio kako misli da im se to ne bi svidjelo. Zapravo, kada govorimo o toj korupciji, taj ko je smuljao nešto sitno invalidsku penziju, da li on zaista želi da se nešto promijeni.

Žarka Radoja

23.03.10

POSLE ljubljanske, zagrebačke i splitske premijere, film reditelja Rajka Grlića “Neka ostane među nama”, za koji je scenario pisao zajedno sa Antom Tomićem, sa velikim uspehom prikazan je i beogradskoj publici. Rajko Grlić i Ante Tomić proveli su u Beogradu dva dana, što je bila i prilika za promociju novog Tomićevog romana “Čudo u Poskokovoj dragoj”.
- Već dve nedelje smo na proputovanju, mnogo dešavanja, buke, razgovora s puno ljudi, čini mi se kao da me je neko izbacio iz mog života - kaže za “Novosti” Ante Tomić. - Kao čoveku koji radi u tišini, moram reći da mi je sve to preterano uzbudljivo, i da jedva čekam da se vratim u svoju sredovečnu, monotonu malograđansku svakodnevicu.
* U filmu “Neka ostane među nama” videli smo naizgled mirnu građansku svakodnevicu, u kojoj ljudi žive duplim ljubavnim i seksualnim životima. Da li je to naličje finih porodica, dvoličnost, ili...?
- Ne mislim da je tu puno dvoličnosti u moralnom smislu, pošto užasno mrzim osuđivati ljude kad nešto čine u ljubavi. U emotivnim pričama mislim da niko nikoga ne sme osuđivati.
* U ljubavi je, dakle, sve dozvoljeno?
- Naravno. Reč moral upotrebljavam u značenju koje nema veze sa seksom, a tiče se nekog građanskog poštenja. Ono o čemu govorimo u filmu “Neka ostane među nama” zbilja se događa ispod te mirne, trome površine građanskih života, i jeste nešto o čemu se u “boljim” porodicama ćuti.
* Grlić je rekao da je za njega ovaj film posveta Zagrebu. A za vas?
- Mi smo imali prethodnu saradnju koja je bila vrlo uspešna, i kada me je zvao da mu se pridružim u ovoj priči, nisam video da je to nešto što bih sam od sebe napisao. To su bili neki Rajkovi junaci, u Rajkovom gradu...Kod mene se stvari događaju ili u Dalmatinskoj zagori ili u Splitu, i uvek su to ili seljaci, ili prva generacija doseljenika u grad, neka niža ili srednja klasa.
To su ljudi koji me uzbuđuju, socijalni milje iz koga i ja dolazim, i s kojim se jako volim igrati. Pošto sam mislio da u scenario “Neka ostane među nama” ulazim kao “najamnik”, smatrao sam da sam tu da ispunim Rajkove želje i budem najbolji što mogu biti da bih mu pomogao da ispriča svoju priču. Dugo sam imao taj osećaj, on je govorio da nam je priča odlična, a ja sam mu mogao samo verovati. Nisam bio vezan za nju, da bih u jednom trenutku otkrio kako je dobra, i kako su mi ti junaci koji nisu moji, i taj grad koji nije moj, ušli u srce.
* Kad biste bili samo gledalac, šta bi vama bilo najuzbudljivije u priči “Neka ostane među nama”?
- Jako volim trenutak kad u apoteku dolazi žena da se obračuna sa ljubavnicom svoga muža, i svoj napad završava rečima - evo, sad ti pij čaj za nesanicu i protiv depresije, gaduro jedna! Sećam se kako i u “Karauli” imamo potpuno jednak motiv, na potpuno jednakom mestu, iako su to potpuno različite priče, kad poručnik kaže pukovniku - poserem ti se na svaki cvet koji si ikada posadio! To je zapravo, naš način osvete sa nekim mrskim neprijateljem.
* Kako danas izgleda splitski život?
- Ništa se ne događa što ne možete videti i u drugim gradovima nekadašnje domovine - imamo dosta skandaloznu osobu za gradonačelnika, neobrazovanog nasilnika i šovinistu, koji misli da je sve to njemu prednost. Ali, naučili smo se smejati svemu, pa se smejemo i njemu.

VESTERN MJUZIKL
* U novom romanu “Čudo u Poskokovoj dragoj” vratili ste se svojim junacima, a Grlić je najavio i njegovu ekranizaciju?
- Vratio sam se na “svoj” prostor, u taj kamenjar, kao gotov pisac, neskromno je to možda reći, ali kao vrlo iskusan i zreo pripovedač. Ovaj roman je i nastao tako što sam hteo napisati nešto drugačije, uzeti model priče koja nema veze s tim prostorom, i napraviti vestern mjuzikl koji se događa u Dalmatinskoj zagori - urnebesnu komediju sa pucanjem, a da se ništa strašno ne dogodi, i da se ljudi ludo smeju. Video sam tu priču kao rimejk holivudskog mjuzikla “Sedam nevesta za sedmoricu braće”.

PREKRASNA USLUGA
* U Zagrebu ovih dana vi i Grlić doživljavate javne kritike da ovom pričom, zapravo, “diskriminirate žene”. Da li je to povećalo gledanost filma?
- Moram priznati da sam s velikim veseljem nazvao Rajka telefonom, pošto sam pre njega video naslov “Grlić je prostak, zabranite taj prljavi film”. Svi smo se jako radovali kad su se javili ti idioti, zato što smo znali da će njihova potpuno besmislena i slaboumna reakcija probuditi znatiželju u ljudima da dođu i vide film. Oni nam i jesu, zaista, napravili prekrasnu uslugu, i ovom prilikom bih se javno zahvalio na tome, bez obzira što vodimo ovaj razgovor za beogradske novine.

Radmila RADOSAVLjEVIĆ