01.12.07
Ikone bez osmeha
Tanja Velmans
Gost Beograda, Francuskog kulturnog centra i izdavačke kuće Clio ovih dana je Tanja Velmans, jedna od najafirmisanijih živih istoričarki umetnosti u vizantijskom civilizacijskom prostoru. Njeno delo, Čudesna povest ikone, objavila je izdavačka kuća Clio (prevela Nataša Ikodinović). Tanja Velmans odrasla je u Sofiji, u imućnoj i obrazovanoj porodici, ali u komunističkoj Bugarskoj nije imala pravo na univerzitetsko obrazovanje. Porodični status Tanje Gubidelnikove-Velmans pružao joj je u rodnom gradu samo mesto radnice u fabrici, gde su novi intelektualci koristili za sebe njeno poznavanje stranih jezika i prevodilački rad stručnih studija. "Bila sam iz buržujske porodice kada sam bila mlada devojka u Bugarskoj, i kada je komunizam došao u Bugarsku, zbog svog porekla nisam imala pravo da studiram, već samo da postanem radnik u fabrici. U Bugarskoj sam srela svog budućeg supruga, Mišela Velmansa. Venčali smo se za pet dana. Međutim, morala sam da sačekam deset meseci da mi dozvole da napustim Bugarsku. Već sam u Bugarskoj napisala rad o bugarskim crkvama, već sam imala u glavi pravac u kome će ići moja interesovanja, moju putanju, bez studija, sama", kaže Tanja Velmans u razgovoru za Danas.
Nakon udaje, Tanja Velmans prelazi u Pariz gde je studirala vizantijsku umetnost u poznatoj Školi visokih studija (Ecole des Hautes Etudes), pod direkcijom tada vodećeg evropskog vizantologa, Andrea Grabara. Ruski emigrant u Parizu, Grabar je nasledio čuvenu parisku katedru Gabrijela Mijea, koji je u prvim decenijama 20. veka objavio osnovne naučne radove o poreklu i tokovima vizantijskog slikarstva, a naš prostor mu je posebno dužan zbog studija srpskih fresaka. Našavši se u Parizu, Tanja Velmans odlazi kod Grabara. "U Parizu san taj svoj rad, napisan u Bugarskoj, pokazala čuvenom Grabaru. On me pitao šta želim, a ja sam odgovorila da želim da budem isto što je i on. Nedelju dana posle toga, on je pronašao način da uz potpis tri profesora, mogu da polažem sve naučne ispite, da mogu da diplomiram, a da ne prođem kroz francusku školu. Za šest meseci položila sam dvadesetjedan ispit". Tako je put ka ikonama bio otvoren.
Tanja Velmans je, dakle, pristigla u Pariz sa jedinom vrednošću u svom putnom bagažu, opštom kulturom i izvrsnim poznavanjem francuskog i nemačkog jezika. U povoljnoj naučnoj klimi ona se ubrzo našla na čelu pariske škole vizantijske umetnosti. Objašnjavajući kako je moguće da danas Zapad o Vizantiji zna malo, a o Egiptu, na primer, gotovo sve, Tanja Velmans odgovara: "Zato što se obrazovanje na Zapadu nalazilo do devetnaestog ili čak i sve do 20. veka, kada su škole laicizirane, u rukama crkve i crkva je sve do samog pape i ovog poslednjeg pape, bila u velikom animozitetu prema istočnoj crkvi".
Na pitanje kako ikona dodiruje naša osećanja i prenosi nam svoj kod, metajezik, koji nosi u sebi, što je samo jedna od brojnih tema njene Čudesne povesti ikone, Velmans ističe: "Ikona budi u nama osećanja, zbog toga što je ikona donela čoveku odgovor na transcedentalna pitanja, na pitanja o apsolutu, donela saznanja o celini nebeskog sveta, znanja o svetu koji je iznad čoveka".
U romanu Čudesna povest ikone, koji predstavlja priču o imaginarnoj arheološkoj misiji, a zasnovan je na bogatim naučnim znanjima naučnice-spisateljice, Tanja Velmans kaže da je "začaranost sveta nestala". Na pitanje zbog čega se to dogodilo, Velmans kaže: "Začaranost sveta je poezija sveta. Poezija sveta ne može danas da opstane, ako ne postoji jedan prostor za meditaciju. Taj prostor meditacije u našem svetu je zbog tempa života sveden na minimum, vrednosti su izmenjene i materijlne vrednosti su došle u prvi plan u velikoj meri, tako da je prostor za začaranost nestao".
Nerukotvorene ikone, ikone nastale direktno po Hristovom liku, veoma intrigiraju ljubitelje vizantijske umetnosti. Naime, postoji mit koji kaže da je Isus, kada nije mogao da dođe u Edesu da izleči kralja Avgara, obrisao lice pokvašenim ubrusom i njegove su crte lica ostale na ubrusu čudesno oslikane. Vladar je celivao ubrus i tako ozdravio. Komentarišući fenomen Mondiliona (na grčkom ubrus) ili nerukotvorenog lika, Tanja Velmans kaže: "Ovaj mit se pojavio krajem sedmog i početkom osmog veka. Branioci ikona smatrali su da je Hrist hteo lično da ostavi svoju sliku, svoju fizičku sliku, čoveku. Legenda kaže da je svoje lice izbrisao i stavio ga na tkaninu i da je ta slika na peškiru služila posle da se na osnovu nje, rade ikone".
Na pitanje zbog čega su Vizantninci izbegavali da prikažu ono što je ružno na ikonama, Velmans kaže:"Zato što ružnoća odgovara zlu i ona predstavlja zlo u interptretaciji. Ali, Zapad je hteo da prikaže zlo, da bi konsolidovao teoriju greha. Zato u katedralama u zapadnim crkvama može da se vidi toliko mnogo zveri, čitav zverinjak. U vizantijskom svetu đavo je prikazan samo tamo gde mora da ga bude. Tamo, na primer, gde je prikazano iskušenje. No, čak su i te scene iskušenja ređe", navodi Tanja Velmans.
Zašto nemamo osmeh na ikonama? Zbog čega se Hrist nigde ne smeje, niti Bogorodica, bilo je sledeće pitanje Tanji Velmans. "Smeh je uvek bio pod sumnjom, jer osmeh može da krije, može da sadrži i ruganje u odnosu na Boga. Postoje paganske slike sa osmehom na ikonama. Ali u hrišćanstvu, nema osmeha na ikonama. U gotici četrnaestog veka na Zapadu ima ponegde Bogorodica sa grimasom osmeha, na po kojoj katedrali, ali to je već uticaj antike koja je došla", ističe Velmans.
Čitajući knjigu Čudesna povest ikone, nameće se zaključak da postoje knjige sa tajnom i knjige bez tajne, knjige koje nose određena saznanja i određeni kod saznanja, i one koje to ne čine. Za prvima publika ima potrebu, ali takve knjige su retke. Sigurno je da je knjiga Tanje Velmans od onih koje čitaocu prenose dodir transcedentnog, poput ikone. Komenatrišući ove tvrdnje, spisatejica kaže: "To je veliko zadovoljstvo, to je upravo bio moj cilj.Zato sam i pisala roman, da bih lakše čitaocu upravo prenela to osećanje i saznanje." Na molbu da prokomentariše i činjenice da u svetu postoje knjige, knjige sa lažnom tajnom poput Da Vinčijevog koda, zato što je manjak pravih knjiga sa tajnom, autorka kaže: " Da Vinčijev kod je knjiga napisana kao da je istorijska priča, a to nije. Autor je mogao da napiše roman, bez izmišljanja arhiva i koječega. Ovako napisano, to je manipulacija i to nečasna manipaulcija". Na molbu da prokomentariše ikone sa ovih prostora, Velmans ističe: "Srbija poseduje veoma lepe ikone. Neke od njih dolaze iz Carigrada, što im ne oduzima na vrednosti. Ikone kao i zidno slikarstvo bile su kreirane u vizantijskoj školi. Njihov najveći broj nalazi se u Ohridu, u Makedoniji".
Jedini naš Nobelovac, Ivo Andrić, u svom stanu stalno je držao jednu sliku, reprodukciju Belog anđela. Tanja Velmans to ovako komentariše: "Beli anđeo je veličanstven, i stavila sam ga na koricu dela Blistanje Vizantije, u kojoj sam prošla kroz kompletan vizantijski prostor". - Beli anđeo možda po lepoti podseća na Sv. Jovana Krstitelja Leonarda da Vinčija?, pitali smo Tanju Velmans. "Da, ali ja više volim mileševskog Belog anđela", odgovorila je.
Sanja Domazet
30.11.07 Danas
Imaginarna arheološka ekspedicija
Tanje Velman: Čudesna povest ikone
U prisustvu i učešće autora, u Francuskom kulturnom centru u Beogradu predstavljena je knjiga "Čudesna povest ikone" Tanje Velmans, jednog od najvećih autoriteta među istoričarima umetnosti u vizantijskom civilizacijskom prostoru. Kako se čulo, nema stručnjaka za Srednji vek i vizantologa koji se neće prepoznati u ovoj knjizi, koju je nedavno objavila izdavačka kuća Clio, a u kojoj Tanja Velmans istražuje tajne ikone koja je nadživela vizantijski svet i postala univerzalni hrišćanski simbol.
- Nauka može da primi samo deo saznanja, iskustava i utisaka koji se talože tokom godina i decenija istraživanja u svetskim i manastirskim bibliotekama. Više od polovine naših kolega "preti" da će objaviti knjigu - putopis, memoare ili akademski triler. Tanja Velmans je taj višak iskustva, spoznaje i emocije uspela da smesti među korice ove knjige, veoma važne za ovaj trenutak i ovaj prostor, objasnivši svu kompleksnost ikone kao bogoslovsko-umetničkog fenomena hrišćanskog sveta i kopče između ovog i onog sveta - rekla je Danica Popović iz Balkanološkog instituta SANU.
Prema rečima Bojana Popovića iz Galerije fresaka, koji je i stručni redaktor ove knjige, ona "uslovno jeste popularizacija nauke, ali u njoj nema ni traga apologetike, niti namernog ekumenskog pristupa", iako su u njoj objedinjene slučnosti i razlike hrišćanske kulture Istoka i Zapada u srednjem veku. Sama autorka, koja je svoju knjigu nazvala "imaginarnom arheološkom ekspedicijom", ističe da je cilj "Čudesne povesti ikone" da "ljudima koji vole ikonu, posebno na Zapadu, pruži saznanja koja im nedostaju - o istorijskom razvoju ikone, njenom teološkom i mističnom značenju" i da "zapadnom čitaocu pokaže u čemu je originalnost pravoslavlja, iako ima iste korene kao i rimokatličnstvo".
- Sve to trebalo je smestiti u okruženje u kome su ikone rođene, ali i povezati sa modernim svetom i sadašnjim čovekom. Želela sam da knjiga predstavlja izraz estetske i lične emocije, da čitaocu prenesem ono što osećam ispred vizantijskih umetničkih dela - osećaj potpune ispunjenosti - naglasila je Tanja Velmans, čije je naučno interesovanje posebno vezano za gruzijsku umetnost i srpsko srednjovekovno slikarstvo u Srbiji i Makedoniji. J. T.