1 MASLAČAK I POČETAK
Bosa, polunaga, sva izgrebena i čupava, luda Mara ležala je na livadi. Izvaljena nauznak, s crnim kovrdžama u travi i cveću, gledala je večito plačnim očima u provaliju neba: činilo joj se da mu kraja nema, kao što ga nije bilo ni čvrstoj zemlji pod njenim plećima. Izgledalo joj je da se sunce u pomamnom obrtanju sve više zagreva. Podnevna vrelina dopirala je i do njenih slepoočnica i mutila joj misli.
Ni o čemu važnom nije ni mislila. Samo je tako ležala, grickala kiselicu i gledala oblačak što se, poput jagnjeće kože, rastezao između šiljatog kamenog brda i sunca. Oblak je bio nežan i nije se mogao mnogo rastegnuti: pucali su mu šavovi i on se raspadao kao što se raščinja svaka koža kad se tegli na sve strane.
Prelazila je rukama preko mladih i još jedrih grudi, stiskala ih, gnječila ih vlažnim dlanovima, uverena da će joj se bolovi u utrobi stišati. Ruke su klizile niz telo, prštile ga, mučile ga kao tuđe da je. Ali bolovi nisu prestajali, i ona je drhtala i ćutala. Ruke su se, najzad, sastajale na trbuhu i tu se hvatale i stezale. Ali bol na njih nikako nije hteo da pređe. I one su se, te dobre ruke pokrzanih noktiju, rastavljale i na slabinama savijale u grč. Krti i okoštali nokti grebli su kožu, ulazili u nju, sekli je: jači i oštriji bio je bol u mesu oko pupka.
Misli na nešto drugo, reče sebi kad oseti da ju je popao hladan znoj, misli na nešto deseto. I zaboravi da postoje nevolje. Zamisli da nigde na zemlji nema bola. Eto, jesi li shvatila: nema više muka i patnji, i ljudi lakše dišu i koračaju. Ni tebe više ne peče, zar ne vidiš. Misli o tome kako ti je dobro i kako je i ostalima lepo. Niko nije nesrećan. Ljudska srca su puna, i nikome neće suze na oči. Hajde, jesi li već zamislila.
Zamislila sam, reče opet sebi, sve sam zamislila. I lepo je. Na sve strane je mir. Ljudi su se odjednom prodobrili i neće jedni drugima oči da vade. To mi je bilo najteže da zamislim. U početku nisam mogla da poverujem očima kojima sam ih videla. A sad su tu, preda mnom, krotki i meki.
Ne misli na bol, kad ti kažem, prošaputa u sebi. Nije toliko važan - proći će. Bolje podigni glavu i šaraj očima po nebu. Gledaj u sunce. Eto, tako. Ako možeš, zagledaj mu se pravo u oči. Vidi na kojoj mu je strapi srce. Ima li duše, je li surovo, i može li išta u svojoj ključaloj glavi da zamisli. Ako ti se učini da je dobro i lepo, poljubi ga u gornju zavrnutu usnu. A ako to nećeš, ne budi dokona i misli na šta liči. Ima li kakve sličnosti s cvetom bele rade. Nema, ne liči na taj cvet. Da te ne podseća pa carevo oko? Da, baš me podseća na cvet carevo oko što raste po planinama. Ali zar ti se ne čini da liči i na bolesnog pauka koji, mučen glavoboljom, gunđa i prede, i baca oko sebe nevidljive smrtonosne konce. Jeste, i na tog pauka vatronošu liči.
Na nebu je videla oblačak. Topio se kao grudva snega u detinjoj ruci. Sunce je sve više hvatalo brzinu i njoj se opet mutilo u glavi. Sad je teže mogla da zamisli ono što je htela. Nije je mučila glad iako od juče ništa nije jela. Drugi se jedan đavo motao njenom utrobom i terao je da drhti, da se savija i opruža kao od gume da je.
Oči su joj bile pune svetlosti. Nije znala što plače. Osećala je kako joj se o licu razlivaju suze. Želela je da za večita vremena ostane tako izvaljena, tako rastavljenih nogu i unazad zabačene glave.
Neću da hulim, pomisli, neću da hulim. Jer nije loše kad se plače. Posle plakanja će mi olakšati, pa ću bolje podnositi batine i glad, i sve druge nevolje.
Kako su bolovi rasli, tako je ona obema rukama privlačila sebi vlati trave i ćumice cveća i duvala u neokrnjene i okrugle glave maslačka. Gledala je kako se beli plodovi dižu a onda opet k njoj vraćaju. Duvala je jače i bele semenke, bezbroj njih, upadale su u struju vetra i letele sve više i više. Duvala je još, i još, dok je bol rastao; duvala je plačući, i kroz suze videla kako se odjednom celo nebo prekrilo plodovima maslačka.