Književnik koji bez sumnje predstavlja jednu od centralnih pojava ne samo nemačke već i evropske književnosti prve polovine XX veka, izuzetnog kulturnog poslenika vazda zainteresovanog za probleme svoga doba, humanistu koji celokupnom svojom pojavom daleko nadilazi okvire germanske kulture, ali i, prema pojedinim mišljenjima, jednu od najkontroverznijih pojava literature minulog veka; stoga i ne čudi mnoštvo kako raznolikih tako i oprečnih interpretacija Manovog dela i kompleksne stvaralačke ličnosti. Valja napomenuti da upravo Tomas Man, koji je aleksandrinizam kao umetničku poziciju svesno izabrao (uspevajući pri tom da preuzet materijal estetski funkionalizuje u strukturu - stoga u pismu Teodoru Adornu i govori o "višem prepisivanju"), celokupnim svojim delom posvedočuje da stvaranje večnih vrednosti ne počiva u grubom odbacivanju tradicije, već u neprestanom uzdizanju iznad nje. Ovaj veliki poštovalac minulog tradiciji nije robovao (njegovoj pripovedačkoj umetnosti nikada nije pretilo da postane epigonska), nego ju je neprestano prevazilazio (čak i onu tradiciju koju je sam stvarao), rekapitulirao i kritički osvetljavao putem prepoznatljive ironije, parodije i humora. Svesno se oslanjajući na tradiciju, Tomas Man stvarao je, dakle, posve netradicionalno, s tim što njegovom umetničkom oblikovanju nikada nije zapretila opasnost od "dekadentnog rastakanja". Man, dakle, kao što primećuje Margerit Jursenar, pripada grupi onih retkih i "po prirodi opreznih i zamršenih umova", neretko "tajnovitih" i "neustrašivih", te uistinu "konzervativnih po tome što ne dopuštaju gubitak nečega što pripada akumulaciji hiljadugodišnjih bogatstava", no ipak "subverzivnih u njihovoj neprestanoj reinterpretaciji". Ovaj naoko hladan i uzdržan analitičar, ali i ljupko-podrugljivi mislilac britkog pera koji svagda "računa s naličjem rečenog", nikada nije pripadao nijednoj školi niti književnom pravcu, već je, kao i svi pangenijalni duhovi, svoje obimno delo stvarao jedino po meri sopstvene zakonomernosti. Mnogi komentatori i znalci Manovog umetničkog opusa veruju da je ovaj književnik, iako vrstan kao autor novela izuzetne umetničke vrednosti ("Tonio Kreger", "Smrt u Veneciji", "Tristan", "Prevarena", "Mario i mađioničar", da pomenemo samo najčuvenije) i esejista oštrih zapažanja, prevashodno romansijer par excellence. I doista, osmotrimo li Manovo književno stvaralaštvo kao jedinstvenu celinu, ali i unutar razvoja nemačke književnosti, čini se da nije preterano reći da glavni doprinos ovog stvaraoca počiva upravo u oblasti romana. Počev od mladalačkog romana "Budenbrokovi" koji se, bar kada je o tematici reč, nadovezuje na reprezentativna dela naturalističke književnosti (kao što je ciklus romana "Rugon Makar" korifeja naturalističke poetike Emila Zole, čijoj je popularnosti u Nemačkoj, uzgred rečeno, doprineo i Hajnrih Man) i zahvaljujući kojem Man već sa 26 godina postaje ne samo zreo već i poznat stvaralac, preko autobiografskog romana "Kraljevsko visočanstvo", u kom je prisutna ideja o strogoj sreći, nedovršenih "Ispovesti varalice Feliksa Krula", dela kojim Man, parodirajući ispovednu prozu i koristeći strukturu pikarskog romana, ukazuje na konfrontaciju građanina i umetnika, koji se ovde javlja kao sumnjivo lice, "Čarobnog brega", prema mnogima centralnog masiva Manovog stvaralaštva, "Josifa i njegove braće", u kom autor produbljuje, dograđuje i parodira biblijsku tematiku, "Lote u Vajmaru", romana o starom Geteu i njegovom susretu sa voljenom Lotom putem kojeg Man, služeći se Geteom kao neprikosnovenom veličinom germanske tradicije, upućuje Nemačkoj reč osude u želji da upozori na put Hitlerovog režima, "Dr Faustusa", neosporne krune Manovog stvaralaštva u kom, vraćajući se Narodnoj knjizi o Faustu, Geteu i Ničeu, autor kritički osvetljava politička i ratna zbivanja ali i avangardnu umetnost, pa do romana "Izabranik", koji stoji na samom zalasku piščevog romansijerskog rada - Tomas Man ne samo da je nemački roman uveo u krug evropskog romana već je stvorio i specifičnu vrstu romana koja se, zbog svoje slojevitosti i kompleksne strukture, opire jednoznačnom tipološkom određenju.
18.04.09 Danas
Duhovna autobiografija
Čarobni breg, Tomas Man
Thomas Mann: Der Zauberberg, kritičko izdanje sa komentarima; Michael Neumann, S. Fischer Verlag, Frankfurt am Main
Specijalno za Danas iz Minhena
Roman Čarobni breg – po mnogima najbolje Manovo ostvarenje - nastao je između 1913. i 1924, kada je objavljen u dve sveske. Utisci koje je autor stekao za vreme boravka sa Katjom Man u Davosu, u švajcarskim Alpima, podstakli su ga da napiše „neku vrstu humorističkog antipoda“ sopstvenom delu Smrt u Veneciji (1912). Umesto renomiranog umetnika Gustava fon Ašenbaha, kao pandan stoji nepoznati građanin, Hans Kastorp, a kao pandan zavodljivom Taciju pojavljuje se omamljiva Azijatkinja Šoša, dok je supstitut za koleru u Veneciji - tuberkuloza u Davosu. Za vreme Prvog svetskog rata, Man je prekinuo rad na romanu, da bi ga nastavio tek 1919.
Eros i Tanatos
Nakon apsolviranog inženjerskog ispita, a pre početka službe u brodogradilištu, Hans Kastorp posećuje rođaka Joahima Cimsena, u sanatorijumu u Davosu. Kastorp se najpre čudi načinu života „ovde gore“ , ali se brzo prilagođava redu i poretku banjskog režima. Alegorijske paralele sa antičkim hadom, Valpurgijskim bregom u Geteovom Faustu ili Venusovim bregom u Vagnerovom Tanhojzeru daju „čarobnom bregu“ mistično-romantični oreol i čine ga kontrastom „ravnici“ i poretku koji u njoj vlada. Kastorp želi da ostane u Davosu tri nedelje, ali će ga mala prehlada prinuditi da produži svoj boravak i time jača zaborav na vreme u „ravnici“. Italijan Lodoviko Setembrini, optimista prosvetiteljskog kova i inspiracije, republikanac i humanista, savetuje mu da otputuje. Ali Hans Kastorp ne može da odoli fascinaciji femme fatale, Ruskinje Šoše, koja ga drži u omči svoje zavodljivosti čitavih sedam poglavlja do Valpurgijske noći, odnosno ljubavnog spoja, koji autor indirektno nagoveštava.
Sveukupno, Hans Kastorp će provesti sedam godina na „čarobnombregu“. Šoša odlazi i vraća se, Setembrini napušta sanatorijum i naseljava se u selu. Među glavnim likovima su i jezuit i komunist Leo Nafta (neka vrsta literarnog odraza kritičara i filozofa Đerđa Lukača), koji sa Setembrinijem vodi beskrajne kontroverzne diskusije, kao i vitalni holandski trgovac Peperkorn, koji metaforički otelovljuje presek Dionisa i Hrista i koji je literarna transpozicija karakternih crta Gerharda Hauptmana - najvećeg Manovog književnog rivala. Duel pištoljima između Nafte i Setembrinija okončaće se paradoksalno: Setembrini puca u vazduh, Nafta u sebe samoga. Hans Kastorp u međuvremenu pušta bradu kao „znak izvesne filozofske nezainteresovanosti za spoljašnost“ da bi najzad i sam, preobražen, napustio čarobni breg i otišao u rat.
Manov Čarobni breg je grandiozni masiv na topografiji svetske književnosti: slavan zbog izoštrene optike centralnih pitanja odnosa između ljubavi i smrti, ljubavi i bolesti, humanizma i fanatizma koje autor razvija na hiljadu stranica. Rečje o kompleksnom romanu koji je sav prožet antitetičnim životnim filozofijama i pogledima na svet. Tumačenje i prijem ovog romana u književnoj kritici tekli su u nekoliko načelnih struja. Shodno prvoj, Čarobni breg je „roman jednog vremena“, u kome se opisuju dekadentno građanstvo pred početak velikog rata i analize uzroka tog rata, sa jakom tendencijom da se roman vidi kao realistično delo. Shodno drugoj, u pitanju je formalno-analitičko delo u čijem centru je paradigma „vaspitnog romana“. Shodno trećoj, rečje o artističko-aleksandrijskom romanu, u kome je preplet mitova i lajtmotiva sastavni deo larpurlartističkog romanesknog prosedea. Po četvrtoj, Čarobni breg je šopenhauerovsko, pesimističko-nihilističko delo, dakle nešto oprečno „romanu vremena“ i „vaspitnom romanu“. Moglo bi se govoriti i o žanrovskim odlikama „romana reke“ i „romana eseja“. Man je sam ovo svoje delo označio kao „grotesknu novelu“. U buketu i preplitanju tema, motiva i ideja Čarobnog brega može se, kao suma, videti kraj građanske epohe.
Veliko frankfurstko izdanje sa komentarima
U germanistici je prvi put osamdesetih godina prošloga veka formulisana želja za jednim filološki dokumentovanim izdanjem dela Tomasa Mana. Time je, in nuce, bila položena ideja za Große kommentierte Frankfurter Ausgabe (GKFA) - Veliko frankfurstko izdanje sa komentarima, shodno kome bi delo pisca trebalo izložiti preciznoj analizi i osvetliti ga u opštem književnom kontekstu. Osnovni tekstualni korpus prate komentari, svrstani u sledeće kategorije: genetička osvetljenje motiva, tekstualna prezentacija, izvori, recepcija, kometari detalja i posebnih mesta, kao i paralipomene (beleške na marginama). Za razliku od ostalih delova, komentari koji se odnose na genezu i recepciju dela, pisani su esejistički. Svako delo je propraćeno jednom dodatnom sveskom komentara. Priređivačovog izdanja Čarobnog brega sa komentarima, Mihael Nojman -(Herausgeber: Michael Neumann) - Thomas Mann: Der Zauberberg: Text, Bd.5.1 und Der Zauberberg: Kommentar, Bd.5.2, (GKFA), S. Fischer Verlag, Frankfurt am Main, 2002 - nastojao je plauzibilnosti razdvajanja faktičkih motiva od literarnih uzora. Na preko 400 stranica je Nojman objasnio pojmove, sklopove, citate i njihov genetički kontekst. Nojman akribički opisuje provenijenciju i recepciju ovog „romana stoleća”, koji je shodno nekakavoj anketi u Americi svrstan u pet knjiga koje su od 1885. godine u najvećoj meri „potresle svet“.
I mimo minucioznog priređivačkog posla na literarnim, mitološkim, topografskim, istorijskim, biografskim i muzikološkim izvorima, ipak je tu i tamo – jer đavo leži u detalju - ponešto ostalo nedorečeno. Na primer Joahim Cimzens koji će od tuberkuloze pluća i ždrela umreti, predstavlja zacelo omažspecijalisti za tu bolest, profesoru Hugu Vilhelmu fon Cimzensu (1829-1902), koga je Tomas Man lično poznavao.Ta važna činjenica je priređivaču Nojmanu izmakla. Motive iz Ničeove i Šopenhaurove filozofije priređivačpredstavlja objektivno, ali uzdržano, kloneći se ovog ili onog sugestivnog interpretacionog modela. Jednom rečju, pred nama je nezaobilazna edicija ovog romana stoleća, koji će još mnoge generacije germanista i komparatista citirati kao pouzdano referecijalno delo.
Zoran Andrić