Buick Rivera

Hasan Hujdur vec dva sata od snijega i leda oslobadja auto. Prvo je uklonio ono što je napadalo tokom noci, onako golim rukama; bez straha od ledenih dodira zagrlio bi snijeg i povukao ga s poklopca motora, pa s prednjega stakla i krova, a onda mu zašao odostraga, još dva–tri zagrljaja i cinilo se da je skoro gotov. Da ga je netko mogao vidjeti, a nije, jer tko bi na minus dvadeset hodao okolo i gledao što svijet radi, zakleo bi se da taj covjek svog srebrenog Buicka Riveru, prva serija iz 1963, voli više nego što muškarac voli auto, vjerojatno nema djece i sasvim sigurno rodjenjem nije iz Oregona. Samo stranac je tako ravnodušan prema zimi, i to stranac koji je došao iz neke daleke okrutne zemlje u kojoj se tijela ne mrznu lako, a ljudi ne znaju za bolest....

15.01.09

Hrvati su dugo imali problem sa srpskim svojatanjem delova hrvatske književnosti. Ja sam to jednostavno rešio: kao Hrvat i hrvatski pisac slobodan sam srpsku književnost smatrati svojom


Miljenko Jergović nezaobilazno je književno i novinarsko ime ovih prostora posljednje dvije decenije. Sa nepunih dvadeset dvije godine dobio je nagradu “Veselko Tenžera” za novinarstvo i Goranovu nagradu za poeziju a nakon toga uslijedilo je još petnaestak knjiga; romana, priča, zbirki pjesama, eseja, jedna drama, prijevodi njegovih djela na dvadesetak jezika, međunarodna priznanja... Usred rata napustio je rodno Sarajevo i došao u Zagreb, ali umjesto da plješće “mladoj demokraciji”, postao je kritičar hrvatske kulturne i političke stvarnosti. To mu nije oprošteno, pa iako publika guta njegove priče i romane, “Sarajevski marlboro”, “Mama Leone”, “Dvori od oraha” i druge, intelektualni establišment ne može progutati njegove kritičke književno-novinarske tonove na temu nacije, ksenofobije i odgovornosti. Na neki način, tako se i osjeća Miljenko Jergović: nijednoj majci domovini ne želi pripasti do kraja ali vjeruje da je ovo nesretno podneblje njegova jedina književna domovina.
Kako u tvom slučaju funkcionira kombinacija: novinar i književnik?
- Otkako se bavim pisanjem, što znači već nekih dvadeset pet godina, od 42 koliko imam, paralelno sam u novinarstvu i književnosti. Tako sam sredinom 80-ih u Sarajevu počeo i tako činim i danas jer to u svakom pogledu odgovara nekom mom temperamentu, pogledu na svijet i pogledu na posao pisca. Ali sa druge strane, da se ne lažemo, to mi i egzistencijalno odgovara, jer bih samo od književnosti teško živio.
Ipak, novinarstvo je danas izgubilo svoju nekadašnju draž i postalo je trka za novcem...
- Mislim da je novinarstvo počelo gubiti svoju ljepotu, ali i sadržaj, malo prije rata, sa raspadom jednog relativno velikog novinarskog tržišta i relativno velike novinske scene. Slom se dogodio kada su novine prestale dolaziti na kioske iz “neprijateljskih” dijelova bivše države, bez obzira na to koji je dio kome bio neprijateljski. Prije raspada Jugoslavije ja sam, recimo, kupovao zagrebački “Start”, elitni intelektualno-glamurozni politički i kulturni magazin, koji danas ne može postojati niti u jednoj državi bivše Jugoslavije, jer nema onih koji bi ga kupovali i činili isplativim. Postojala su i dva politička tjednika, uz koje sam odrastao i uz koje se formirao moj politički i civilizacijski pogled na svijet, zagrebački “Danas” i beogradski NIN. Postojala je “Nedjeljna Dalmacija” u kojoj sam radio već s dvadeset i dvije, a postojao je i čitav niz dnevnih novina koje su bile dovoljno dobre: neke su nas iritirale, druge su nam bile bliske, neke su nam bile kulturološki neprihvatljive, druge nisu, ali sve su to bile novine koje su se, za razliku od većine današnjih, dale čitati. Današnje novine su uglavnom za gledanje – i to isključenog mozga.
Rat i kapitalizam došli su nekako ruku-podruku...
- Raspadom Jugoslavije novine u Hrvatskoj postale su turbo politizirane i radikalizirane, a kako se od političkoga i nacionalnog radikalizma ne može dugo živjeti, nužno je moralo doći i do totalne tabloidizacije i trivijalizacije novina. U neka doba je vagina i sve što uz nju ide zamijenila naciju. Procijenilo se, i to tragično krivo, da se čitaoce najprije može loviti na spektakle, crnu kroniku, tajne službe, krv i trač, a ta je procjena dovela do konačne propasti pisanog novinarstva u Hrvatskoj i do dramatičnog pada tiraža posljednjih godina, ili otkako je vaginalno novinarstvo dosadilo publici na način na koji joj je onomad dosadilo nacionalno novinarstvo. Činjenica jest da u Hrvatskoj ne postoji nijedan ozbiljan njuzmagazin ili razumljivim jezikom rečeno, ne postoje niti jedne novine tipa NIN, “Vreme” i nijedne koncepcijski seriozne novine kakva je – “Politika”. Svi hrvatski dnevnici, osim riječkoga “Novog lista”, tabloidi su a svi hrvatski tjednici su magazini – za tajne službe, trač, frizure i štikle. Kada navodim primjere iz Srbije, navodim ih ciljano jer mi se Srbija čini nekako bližom od – Amerike. U Hrvatskoj nije problem u tome šta pojedine novine misle o vladi ili o opoziciji nego u tome što se one ozbiljno – ne bave ničim. Vijest je kakvu torbu ima gospođa Sanader, je li ona skupa ili jeftina, a ne tko vlada ovom zemljom i na koji način.
Kako se u svemu tome ti osjećaš?
- Pa, osjećam se dosta neobično. Kao mlad novinar sa 22 godine bio sam u isto vrijeme kolumnist i “Nedjeljne Dalmacije” i sarajevskog “Oslobođenja” i dužina kolumne mi je bila četiri do pet kartica teksta. Danas u “Jutarnjem listu” imam kolumnu od dvije, jedva dvije i po kartice. Osjećam se kao da sam sa saga i epova prešao na haiku. Hrvatsko pisano novinarstvo je haiku novinarstvo, samo je pitanje kako se tko u tome snalazi. Nažalost, novinski haiku je forma u kojoj se najpreciznije daju opjevati silikonske grudi.
Kao književnika, publika te voli ali čini se da je gužva među intelektualcima?
- Nakon objave romana “Ruta Tanenbaum”, u kojem se bavim Drugim svjetskim ratom u Zagrebu, odnosno praksama hrvatskog holokausta nad Židovima, doživio sam kojekakve napade od raznih ljudi i iz raznih medija, od novina do državne televizije, koja me je derala u udarnom terminu, sve sa slikom, da potjernica bude potpuna. Svi napadi, bez obzira na ideološku potku, pošto je bilo i radikalno ljevičarskih i radikalno desničarskih, počinjali su i završavali pitanjem zašto živim u državi koju toliko ne volim, da o njoj pišem “Rutu Tanenbaum”. Istina, taj roman ne govori o državi nego o ljudima, ali ima u nas ljudi koji se s državom jače identificiraju nego s vlastitom stražnjicom. Nigdje nisam dobio prostor da se branim, pošto me o romanu nitko ništa nije ni pitao. O “Ruti Tanenbaum” svi su imali svoj stav prije nego što su je i pročitali. Pitali su se gnjevno šta ja o Židovima u Zagrebu imam pisati kada sam se u Zagreb doselio iz Sarajeva, pa ako mi se u Zagrebu ne sviđa, neka se u Sarajevo i vratim. Naravno, ta vrsta argumentacija je neknjiževna i brutalno antiintelektualna, ali ona je bila i jedina koja je o toj stvari iznesena.
Kako na slučaju tvog romana objašnjavaš intelektualnu atmosferu, stanje duhova, u Hrvatskoj danas?
- U toj priči o slučaju jednog romana strašno je važno da se polemika o njemu vodi u rubrikama skandala, a ne u rubrikama kulture jer takvih rubrika u hrvatskim novinama gotovo više i nema. Pomislim da je Hrvatima kultura bila potrebna samo dok su živjeli u istoj državi sa Srbima, da Srbima pokažu kako su kulturniji, pametniji, pismeniji i ljepši od njih. Čim je između njih i Srba stala državna granica, Hrvati su se preorijentirali na fiskulturu i sport, pa sad pobjeđuju u rukometu, boćanju i skijanju, a na Sljemenu su čak organizirali i utrke Svjetskoga kupa, što je otprilike jednako groteskno kao kad bi Srbi, zbog nekog ambicioznog srpskog oca kojem kćerka i sin dobro skijaju, na Avali organizirali skijaške skokove. Kad vas takva mahnitost obuzme, pa na nju krenete trošiti stotine miliona eura, kultura vam postaje višak, i to onaj višak koji ide na živce, jer je sklon ismijavati sportski nacionalni ponos. Pogotovo kada se hrvatske junačine susretnu na sportskome terenu sa kolegama iz Srbije, pa kad sportske rubrike naših novina bivaju preplavljene najavama da će Vatreni (tako zovemo naše fudbalere) ili Pakleni (to su nam rukometaši), pobijediti Srbiju i time osvetiti mučenike Vukovara. Meni se taj diskurs gadi, što otvoreno pokazujem, pišem o tome, što onda proizvodi novi bijes. Qudi ne vole kada im kradete simboličke rituale, a u Hrvatskoj je, još uvijek, jedan od omiljenih simboličkih rituala pobjeđivanje Srbije i srbijanskih sportskih klubova. To je, rekao bih, pretežiti segment intelektualne atmosfere. A kultura? Kultura je nekomercijalna, kulturom nikoga, osim eventualno sebe, ne može pobjeđivati, pa smo je uglavnom ukinuli, a ono što nije ukinuto, vrlo je često besprizorno.
Čini se da si razočaran; nisi se pojavio na sajmu knjiga u Lajpcigu, izašao si iz Hrvatskog društva pisaca, ne odgovaraš na uvrede...
- Ne bih rekao da sam razočaran, ali da sam u određenom smislu rezigniran – to je istina. Istupio sam iz Hrvatskog društva pisaca zato što sam u jednom trenutku shvatio da sam se zatekao u pogrešnom društvu, s kojim ne dijelim ni profesionalne interese, ni moralne nazore. Nakon toga, zagrebački Radio 101, koji se inače smatra liberalno orijentiranim, prozivao me je kroz cijeli jedan svoj jutarnji program. Tražili su da – kao što sam istupio iz Hrvatskog društva pisaca – vratim i hrvatski pasoš. Nemam pojma kako bih na tako nešto mogao odgovoriti. To čak nije ni za psovku ili šamar. Nedavno me predsjednik Hrvatskoga centra PEN-a Zvonko Maković nazvao srpskim janjičarem zato što sam podržao ideju Vide Ognjenović o osnivanju balkanskog PEN-a. Na tu sam javno izrečenu uvredu slegnuo ramenima, ali mi je opet bilo žao što s njom nitko osim mene nema problem...
S obzirom da roman “Ruta Tanenbaum” govori o vremenu u kojemu je iz srca jednog grada (Zagreba) izvučeno pedeset tisuća ljudi (Židova) i umoreno u logorima, nije li to za zagrebački građanski meinstrim – doza kritike sa kojom se on ne usuđuje suočiti?
- Slažem se s dijagnozom, ali mislim da je važna svrha književnosti u kulturnih naroda da se prelaze granice, kao i da se govore stvari koje građanska većina ne želi čuti. Kod hrvatskih književnih eksperata, samozvanih i nesamozvanih, postoji nešto neobično: vole isključivo bezazlene i bezopasne šokove. Na primjer, ovdje je vrlo popularan Mišel Uelbek koji navodno skandalizira svojim romanima, što je moguće, ali možda za Francuze, dok iz naše balkanske vizure njegovi romani su sve samo ne skandalizirajući. Qudi se vole skandalizirati seksom ili pornografijom, ali ako napišete nešto što bi ih politički tangiralo ili ne daj bože dovodilo u pitanje sam (nacionalni) identitet ove kulture, onda to izaziva bijes i nizanje građanskih diskvalifikacija. A valjda bi ovom svijetu trebalo reći da biti Hrvat ili Srbin ne znači samo nešto pozitivno, nego znači i to da pripadamo narodima mračnih zločinaca.
Kakvo je u tom smislu tvoje mišljenje o odnosu između patriotizma i književnosti?
- Mislim da je patriotska orijentacija načelno opasna po svaku kulturu, a pogotovo po svaku književnost postjugoslavenskih prostora. Moj doživljaj književnosti, prostora i tema koje me zanimaju, ostao je isti onakav kakav je bio u vrijeme prošle države. Poštujem državne granice, pokazujem pasoš ko god mi ga zatraži, mogu pokazati čak i dva, ali prostor moje kulture nije se suzio promjenom državnih granica, naprosto zato što se nije suzio prostor jezika koji putem svoga maternjeg ja razumijem. Čak se ne sramim ni toga što znam ćirilicu. Više su nas i dublje u našim povijestima obilježili zločinci nego dobrotvori, sveci i heroji. Mi nismo nasljednici žrtava, nismo naslijedili bol nekoga tko je 1941. ili 1991. na bilo kojoj strani zaklan. Ali jesmo naslijedili odgovornost za onoga koji je klao. Umjesto toga, kod nas se potpuno obrću stvari; moralni kredit žrtve prenosi se sa koljena na koljeno, a krivnja za zločin se relativizira ili poništava nekim tuđim krivnjama. Imamo niz fantastičnih primjera za tu priču. Kada srpski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić najavljuje kontratužbu Srbije protiv Hrvatske za genocid, onda on u svom višku potrebe da provocira kaže da će Hrvatsku tužiti i zbog Jasenovca i Drugog svjetskog rata. Na to Hrvati pravednički zagrme kako Republika Hrvatska nije ni baštinik ni nasljednik Nezavisne Države Hrvatske. U redu, to je savršeno precizan i mome srcu drag odgovor. Međutim, dva dana kasnije u “Slobodnoj Dalmaciji” izađe na naslovnoj stranici bezazlena vijest u kojoj se kaže da se u Beogradu čuva “mercedes” koji je 1942. Hitler poklonio Anti Paveliću i kako bi ga Srbija Hrvatskoj trebala vratiti. Kako sad to? U slučaju odgovornosti za zločine NDH Hrvatska nema ništa s tim, ali s Pavelićevim “mercedesom” bogme ima, njega bi htjela natrag, valjda kao dragu uspomenu. Ako ćemo se ponašati kao civiliziran svijet, tada je pitanje odgovornosti valjda važnije nego “mercedes”. A i bez toga ne možeš nikako dobiti poglavnikov “mercedes”, a da ne preuzmeš odgovornost za vlastitu povijest.
Stjecajem nesretnih okolnosti u posljednjih petnaest godina ti si promijenio nekoliko adresa stanovanja. Kako iz tvog iskustva izgleda definicija doma?
- Ta je stvar paradoksalna i nije jednoznačna. Najviše prijatelja i čitatelja zaista imam u Zagrebu i to je grad u kojem ono što radim ima najjači odjek. U isto vrijeme, Zagreb je grad u kojem imam najviše problema i možda to i nije čudno jer tu i živim. Ali ne osjećam da sam u Zagrebu kod kuće, jer sam taj osjećaj mimo Zagreba, a zaslugom Mladićeve i Karadžićeve artiljerije, izgubio prije petnaestak godina. Uostalom, taj je gubitak moja opsesivna tema, i književna, i novinarska i privatna. Uvijek i svugdje više me zanimaju oni koji su otišli, nego oni koji su ostali, iako su i ti koji su ostali, izgubili svoj zavičaj, jer u njemu više nije bilo onih koji su otišli. Netko tko je svoje formativne godine proveo na Zvezdari, kao što sam ja svoje formativne godine proveo u Sarajevu na Mejtašu, pa zadnjih petnaest godina živi u nekom najidiličnijem mjestu na zemaljskoj kugli, recimo na Floridi, taj je netko, bez obzira na stečenu idilu – izgubio dom. Izgubio je ljepotu povratka kući. Sjećam se kada sam bio u vojsci 1984. pa kada sam se vraćao kući u Sarajevo, srce mi je bilo k’o kamion od silne dirnutosti što se vraćam u svoj grad. Toga više nema, tog osjećaja.
Nešto od tog osjećanja bezdomništva je i lajtmotiv tvog romana “Dvori od oraha”...
- Pripadam naraštaju koji se u jednom trenutku zatekao izvan svoga doma s papirima koji su bili nevažeći, ili bez ikakvih papira. Poznat mi je taj osjećaj kada si nitko. Kao što mi je poznat i osjećaj kada više nijedno mjesto na svijetu ne doživljavaš kao svoje, jer je svaka stopa zemlje postala inostranstvo i ima da tako zauvijek i ostane. Iz te vrste osjećaja pišem.
Zato su meni kao piscu bliske teme apatrida, egzilanata, ljudi koji su život provodili a da više nisu imali svoj svijet. Bez osobnog iskustva, takvo osjećanje ne bi mi bilo blisko. Za razliku od nekad, bezdomnici našeg vremena putuju s najlonskim kesama u rukama ili u traktorskim kolonama na koje starozavjetna svjetina baca kamenje. Da nije bilo rata, svi mi bili bismo neki drugačiji ljudi, a pogotovo oni među nama koji su pisci, pisali bi neku drugačiju prozu i bavili bi se nekim potpuno drugim svjetovima. Mi i ne možemo pretpostaviti što bismo pisali da nije bilo rata. Pri tom, o tom ratu ne moramo napisati ni retka, ali on nas je formatirao, promijenio naše interese i ono što nas se u životu tiče, oduzeo nam je jedne osjećaje i dao nam je druge.
Kako gledaš na Sarajevo i na Bosnu i Hercegovinu danas?
- Nažalost, danas u Bosni postoje, sa časnim izuzetkom Tuzle, isključivo čiste nacionalne čaršije u kojima i ako žive pripadnici druge vjere i nacije, žive kao drugorazredni ljudi. A to je protivno prirodi onoga što bi Bosna trebala biti i protivno onome što Evropa danas jeste. Bosna koja se dičila svojim šarenilom, danas je siva zemlja u kojoj je samo arhitektura multikulturalna; to je tragično, ali izgleda i neizbježno. Jedinu nadu za Bosnu vidim u Evropi koja će sve to progutati i provariti i, nadajmo se, nuždom evropeizirati. Naši problemi tako neće biti riješeni, ali diktat Evrope mogao bi djelovati kao neka vrsta kemoterapije. Nema nade da će Bosna sama od sebe naći rješenje i svoj spas.
Kako si kao pisac primljen u Beogradu?
- Što se tiče Beograda i beogradske književne javnosti, stvar je po mene nekako utješna. Moje knjige često su jako istaknute u izlozima knjižara, uz knjige važnih srpskih pisaca. U Zagrebu ih nećete često naći u izlozima; uostalom, kao ni knjige srpskih pisaca. Po Beogradu mi se javljaju čitatelji koji su me prepoznali, tu imam prijatelja, drugova i dobrih poznanika, koji se bave književnošću, ili samo dijelimo isti spektar intelektualnih, umjetničkih pa i političkih interesa. Istomišljenici smo, u najboljem smislu te riječi. Na kraju krajeva, u Beogradu imam “Rende”, izdavača s kojim sam uspostavio klupsku i navijačku identifikaciju, što mi se inače s izdavačima već neko vrijeme ne događa. Na kraju, patetično rečeno, Beograd mi je zadnjih godina intimno važan grad, što se, možda, ponegdje doživljava kao svojevrsna perverzija, ali ja je ni u Zagrebu ne sakrivam. Hrvati su dugo imali problem sa srpskim svojatanjem dijelova hrvatske književnosti. Ja sam to jednostavno riješio: kao Hrvat i hrvatski pisac slobodan sam srpsku književnost smatrati svojom.

Jedna drugačija priča
Kako gledaš na današnju književnost sa ovih prostora?
- Ukoliko se gledaju pojedinačno, unutar državnih ili nacionalnih granica, onda su te književnosti grdno osiromašile i provincijalizirale se, ali kada ih gledamo u široj cjelini ili kroz individualne poetike, tada tu ima i moćnih autora i važnih knjiga. Nedavno sam, recimo, čitao apsolutno fascinantan roman-dnevnik pod naslovom “Zauvek” Pavla Ugrinova, koji na bolno tačan način govori o onome što se u Beogradu događalo krajem devedesetih. Ta je priča totalno drukčija od one koju su živjeli ljudi u to vrijeme u Zagrebu ili u Sarajevu. Ta drukčijost utječe na piščev pogled na stvari, mijenja ga iznutra i modelira. Kod dobrih pisaca, a Ugrinov je bio jedan od njih, to mijenjanje i modeliranje daje dramatične rezultate i katkad proizvodi tekst koji je važniji od svake historiografije. Volim takve knjige i – na određen način – uživam u toj poliperspektivnosti dobrih južnoslavenskih pisaca, koji svoje knjige pišu nakon raspada bivše države. Granice, bilo fizičke, bilo duhovne, proizvele su niz loših, tužnih, antikulturnih učinaka, ali, eto, proizvele su i taj neobičan niz različitih perspektiva, koje će onim čitaocima koji pomnije i paralelno prate srpsku, bosansku, hrvatsku i crnogorsku književnost, donijeti neko novo čitalačko bogatstvo, nešto što ranije nismo primjećivali i za što nismo ni znali da postoji. Samo, da bi se o tome moglo govoriti, moraju se sve te knjige i čitati, a danas je, nažalost, malo onih koji čitalački prostor svoje književnosti doživljavaju onako kako je to i logično, na cjelokupnom prostranstvu bivšega srpskohrvatskog jezika i svih njegovih književnosti.


Bojan Munjin

22.04.07

Miljenko Jergović, Saralija s adresom stanovanja u Zagrebu, nakon istupanja iz Hrvatskog društva pisaca još planira ostati član Društva pisaca BiH.

Zahvalan je, kaže, Bogu što ga je spasio od mogućnosti da bude nacionalista i šovinista.

"Iz Društva pisaca Hrvatske otišao sam jer više nisam htio biti u njihovom društvu. Kao što ne želite ići u kafanu sa svakim, tako ni ja više nisam htio biti u istom društvu sa ljudima koji to društvo vode. Ne volim kad se privatni i materijalni interesi ostvaruju na račun nečeg što bi trebalo biti društveno važno", kaže Jergović, književnik čija su djela već godinama najtraženija i u BiH i u Hrvatskoj.

NN: Šta je sa Društvom pisaca BiH? Hoćete li i njima reći zbogom?
JERGOVIĆ: Član sam Društva pisaca BiH i nisam našao potrebu da istupim iz tog društva.

NN: Vaš roman "Ruta Tanenbaum" trebalo je da izađe na slovenačkom jeziku. Šta se dešava s tim prijevodom?
JERGOVIĆ: Na slovenačkom bi knjiga "Ruta Tanenbaum" trebalo da bude štampana do kraja godine. Potpisao sam ugovore za prijevod na njemački jezik, francuski i talijanski. Izaći će i srpsko izdanje originalnog teksta.

NN: Kada ćemo vidjeti bh. izdanje ove knjige?
JERGOVIĆ: Bosanskohercegovačko izdanje bi, također, trebalo izaći u izdanju magazina "Dani" na ljeto. To izdanje radim iz prostog razloga što je hrvatsko izdanje preskupo za bh. prilike.

NN: Prvih mjeseci po objavi Vašeg posljednjeg romana "Ruta Tanenbaum" prve kritike su bile da ste u toj knjizi blatili Jevreje i da ste bili suviše grubi prema njima. Koliko je istine u tome?
JERGOVIĆ: To je laž i novinarska manipulacija. Nikada se Židovska zajednica u Hrvatskoj nije očitovala negativno o onome što sam pisao u "Ruti Tanenbaum". Te laži je plasirao opskurni zagrebački magazin "Nacional". Tu priču o Židovskoj zajednici oni su izmislili i ona nema nikakve veze s istinom. Troje ljudi iz "Nacionala" optužilo me za antisemitizam i za mržnju prema Zagrebu i Hrvatima. Najviše me pogodilo to što iza "Rute Tanenbaum" tada nije stao moj izdavač. On nije izdao neko saopćenje i nije digao frku jer ne možete ljude tek tako optuživati za antisemitizam.

NN: Da li je istina da Vam je izdavač sugerirao da promijenite neke dijelove romana "Ruta Tanenbaum"?
JERGOVIĆ: Nije. To je potpuna laž i meni bi bilo jako zanimljivo da mi kažete od koga ste to čuli, jer to je ozbiljna laž i što bi se sarajevskim žargonom reklo - to je laž koja vuče batine.

NN: Znači, niste bili nenaklonjeni Jevrejima u ovoj knjizi?
JERGOVIĆ: Ja ne mogu biti grub ni prema jednom narodu. Kako bi to sad bilo da budem grub prema Islanđanima, iako nijednog Islanđanina u životu nisam upoznao. A da budem grub prema narodima čije pripadnike poznajem, ili imam neke intimne veze s njima, ili narode kojima sam pripadam - to nikako. Kako neko može biti grub prema Jevrejima, Srbima, Hrvatima, Bošnjacima...? Osim toga, nije književnost borilački sport da se može uopće govoriti o grubosti. Ja sam u "Ruti Tanenbaum" samo bio nešto jasniji i precizniji nego što to neke "fine" uši žele čuti. Ispričao sam priču koja kaže da nisu ubojice samo oni koji su ubijali, nego su ubojice i oni koji su bili dio ekipe koja je aplaudirala u slučaju holokausta u Zagrebu. To je neugodna istina koja se, naravno, ne voli čuti, ali mene iznenađuje drskost i bezobrazluk nekih ljudi.

NN: Na koje ljude mislite?
JERGOVIĆ: Konkretno me iznenađuje drskost glavnog urednika "Sarajevskih svezaka" Velimira Viskovića. Ti ljudi se igraju stvarima s kojima bi im bilo pametno da se ne igraju. Oni vlastiti nacionalšovinizam poturaju drugima. Na njihovu žalost, ne mogu biti nacionalist i šovinist naprosto zato što mi Bog to nije dao ili me Bog naprosto od toga spasio. Međutim, moja narav i moj karakter su takvi da ću rado svakom nacionalisti reći da jeste nacionalist, a imenovani urednik ovih novina jeste tipična varijanta nacionaliste.

NN: Navodno je Vaš urednik tražio da promijenite i neke dijelove pretposljednjeg romana "Glorija in Excelsis"?
JERGOVIĆ: Ma, ne, ali i moj urednik bi se sad želio izvući. I on bi sad želio biti bolji Hrvat nego što jeste zato što je sad neka moda stvarati o sebi uglađeniju građansku sliku. U vrijeme kada je bila moda biti žestoki antituđmanovac, svi su se utrkivali da stignu tu modu. Istina, to su činili u vrijeme kada je Franjo Tuđman već uveliko bio mrtav. Za njegova života su bili dosta oprezni. Sad je, eto, došlo i vrijeme kada je cijela ta priča izašla iz mode i sad je potrebno ograđivati se od Jergovića, kao od jednog nasilnog i politički nekorektnog tipa. A svi znamo da je Jergović upravo to.

Zagreb poznajem i volim

NN: Do knjige "Ruta Tanenbaum" sve Vaše knjige bile su vezane za podneblje BiH i Dalmacije. Zbog čega ste sada promijenili tematiku?
JERGOVIĆ: Zagreb je, ipak, mjesto koje ja dobro poznajem. Zagreb da se ne lažemo volim, jer da ga mrzim pronašao bih neko drugo mjesto za život. Moja ljubav prema mjestima, gradovima i identitetima je malo drugačija od te malograđanske patetike onih koji mašu nacionalnim zastavama i lažima pokušavaju popravljati svijet

Mirsada LINGO

03.11.07 Vijesti

Romane Miljenka Jergovića "Ruta Tannenbaum" i "Buick Rivera" objavila je izdavačka kuća "Rende". Roman "Ruta Tannenbaum", ovjenčan nagradom "Meša Selimović" za najbolji roman objavljen u 2006. godini na području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, priča je o talentovanoj djevojčici iz Zagreba, glumačkoj zvijezdi uoči Drugog svjetskog rata i njenom tragičnom kraju u logoru samo zbog toga što je bila Jevrejka. "Buick Rivera" vremenski je bliža našem vremenu, a indirektno se bavi posljedicama sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Oba Jergovićeva romana oslikavaju bolne tragove prošlosti, a u njihovom središtu je ljudska greška (pojedinačna i grupna), pogrešan izbor i manjak hrabrosti da se u određenom trenutku ne zatvaraju oči pred istinom.
Prije nego što je nastao roman "Ruta Tannenbaum" Jergović je namjeravao da napiše stvarnu biografiju Lee Dojč, zagrebačke Jevrejke, koja je uoči Drugog svjetskog rata bila glumačka zvijezda velikog talenata, a u pozorištima je igrala od svoje devete godine. Od te ideje je odustao zbog nedostataka podataka i svjedoka.
Na tragu ove stvarne ličnosti nastao je roman "Ruta Tannenbaum". Radnja "Rute Tannenbaum" zbiva se u Zagrebu, u vrijeme prije i na samom početku Drugog svjetskog rata. Iako lik Rute nije stvarao od poznatih podataka Leine biografije, Jergović je u ovom romanu vješto dočarao vrijeme u kome je stvarna glumica živjela. Tragedija mlade Rute Tannenbaum počinje poslije osnivanja Nezavisne države Hrvatske, kada ona postaje samo jedna obična Jevrejka, a njeni dojučerašnji obožavaoci okreću glavu od nje. Nije "Ruta Tannenbaum" priča samo o mladoj glumici, već i o njenoj okolini, roditeljima - ocu Salomonu i majci Ivki Singer, komšijama Radu i Amaliji Morinj, (koji će prihvatiti ustašku ideologiju), potom i o brojnim umjetnicima, ljekarima i poznatim ljudima toga doba. Razgranatom strukturom romana Jergović je postigao širi pogled na epohu predratnog i ratnog Zagreba, kao i na odnos Hrvata i Jevreja.
Jergović se u ovom romanu dotakao pitanja koje se, nažalost, pokazalo vječito aktuelnim kada je Balkan u pitanju, a to je određivanje onog trenutka kada se u jednom gradu, pa i društvu, ljudi počinju dijeliti na "naše" i "njihove", kao i uočavanje razlika između dojučerašnjih prijatelja i susjeda. Ta podjela je i uvod u ono što kasnije slijedi - genocid i masovno stradanje.
Dva čovjeka iz Bosne, Hasan Hujdur, desetak godina prije rata u bivšoj Jugoslaviji je emigrirao u američku državu Oregon, i Vuko Šalipur, iz novog talasa emigracije, koga su sopstvene nedaće otjerale preko granice, junaci su Jergovićevog romana "Buick Rivera". Iako prostorno daleko od Balkana Jergovićev roman se i te kako bavi "balkanskim poslima", a kroz njegov siže vuče se krvav rep nedavne tragedije.
Hasan Hujdur kao filmski snimatelj sa suprugom Angelinom živi u gradiću Toledo, a Vuko Šalipur, ratni zločinac, preko Bosne i Beograda bježi u Ameriku. Šalipur se lažno predstavlja, krije svoje tragove i uspijeva da se oženi kćerkom bogatog bankara. Vozeći autoputem Hasan Hujdur zaspi za volanom svoje omiljene Buick Rivere i zakucava se u sniježni nanos. Iz suprotnog smjera nailazi Vuko Šalipur i zaustavlja se da mu pomogne. Taj slučajan susret jednog Muslimana i jednog Srbina usred Amerike razviće moćnu priču o ratovima i njihovim posljedicama, kao i o suštinskoj nemogućnosti iskrenih ljudskih odnosa.
Roman "Buick Rivera" nagrađen je Nagradom Matice hrvatske za književnost i umjetnost August Šenoa za 2002. godinu, a po ovom romanu u režiji Gorana Rušinovica iz Hrvatske snima se istoimeni film, koji je trenutno u fazi postprodukcije. Ulogu Hasana Hujdura tumači Slavko Štimac. Film je sniman u SAD i u Bosni.

V.OGNJENOVIĆ

06.05.07 Danas

Nisam, kako kažu stare Lale, ljubimac Jergovićevog romana Buick rivera. Mučna je to knjiga, mračna, zavejana snegom, fali joj lakoće i onoga što je Tomas Man nazvao (razigranim) epskim duhom. Ipak, slagao bih kad bih rekao da knjiga nije dobra i da ne zavređuje svu pažnju čitalaca.
Likovi s kojima nas Jergović upoznaje kao sa glavnim akterima svog romana, suviše su poznati s naših balkansko-dinarskih prostora, ali da ih predstavimo. U levom uglu, u zelenim gaćicama sa spuštenim pojasom, sedi Hasan Hujdur, čovek koji je u Amer’ku emigrirao davnih osamdesetih, pre nego što se u njegovoj rodnoj Bosni "dogodio" rat. U međuvremenu se ovaj filmski snimatelj skrasio u gradiću Toledo (3680 st.) u američkoj državi Oregon, i oženio se Angelinom, glumicom nemačkog porekla.
U desnom uglu, u crvenim gaćicama s ocilima, sedi izazivač Vuko Šalipur, ratni zločinac, ubica i siledžija koji, kad skonta da je red da se plati ono što se do mile volje radilo u Bosni, beži u tu istu Amer’ku, lažno se predstavljajući. U Americi otkriva svoj pravi talenat zavodnika i uspeva da se oženi ćerkom bogatog bankara.Kad Jergović udari u gong, otpočeće borba prsa u prsa u kojoj će Vuko Šalipur gotovo bez većih problema lomiti protivnika, ne znajući naravno da je on slomljen još pre znaka za početak borbe. Zahvaljujući svom karakteru (pasivan, duboko osećajan, isuviše oprezan), Hasan se odavno nalazi u nokdaunu. Jedino što ga održava u životu je bjuik rivera, povod za beskrajne svađe sa njegovom ženom Geli. Slučajan susret sa izazivačem Vukom, našim čovekom u Oregonu, nateraće ga da preispita svoje mesto u svetu.
Hasan će sve vreme i po svaku cenu pokušavati da izbegne taj sudar sa "jačim" od sebe. Iako je svestan budućeg poraza, sopstvene laži i sudbinska neminovnost (uživanje publike da gleda krvave spektakle) primoraće ga da uđe u ring. U trenucima kada (za večerom u Angelininoj kući) Hasan pokušava da se nekako pridigne iz nokdauna i uzvrati udarac, publika se može samo glasno nasmejati njegovom pokušaju. Ishod borbe između Hasana i Vuka ni u jednom trenutku se ne dovodi u pitanje, ali je Vuko nesposoban da protivniku zada poslednji udarac i tako okonča ovaj neravnopravan meč. Tek kada se Hasanov trener (Angelina) okrene protiv njega, Hasan mora da poklekne pred udarcem teškim 15000 zelembaća. Trofej (bjuik rivera) odlazi u ruke izazivača.
Međutim, da li je sve baš tako kristalno jasno? Promoter ovog meča jasno stavio do znanja publici da su njegove simpatije na strani poraženog boksera, i stoga on ne sme tek tako da dopusti nezasluženu radost nasilnicima. Vukov poslednji zamah kojim nokautira Hasana, u stvari je zamah u prazno. Ne, nemojte me pogrešno shvatiti, nije Hasan smogao snage da eskivira udarac. On je prosto iščezao. Hasana više nema.
A šta će onda jadni Vuko bez svog predmeta želje? Šta može dete kad mu uzmu njegov objet petit a? Može samo da ga re-kreira, da ga iznova stvori, da mu udahne život. Vuko upravo to i radi, i postaje Hasanov zvanični biograf, nadajući se da će izmišljanjem priče o Hasanovom životu uspeti da natera Hasana da još jednom prizna poraz. Međutim, cena koju za to plaća je previsoka. On prestaje da bude Vuko, smekšava, hlapi, postaje sve više nalik Hasanu, objektu svoje želje.
Neizbežno se postavlja pitanje o etičkoj strani ove transformacije ratnog zločinca u pisca. Kako protumačiti Jergovićev preokret koji problematizuje pisanje romana Buick rivera, ali i čin pisanja uopšte, jer se time piščeva pozicija izjednačava s pozicijom nasilnika? S druge strane, Vuko se pisanjem transformiše iz ratnog zločinca u (boljeg) čoveka.
Upravo na tom mestu čitalac bi se mogao zapitati o čemu zapravo govori Jergovićeva knjiga? Je li ona još samo jedna knjiga o ratu u Bosni? Da li ona preispituje odnos samog autora o tome? Da li ona problematizuje odnos samog čitaoca prema onome što se događalo na prostorima bivše Jugoslavije? Ili ona postavlja donekle drugačija pitanja, kao što su ona o svrsi i etici pisanja. Roman Buick rivera ne može da nam ponudi nedvosmislene odgovore na ova pitanja, sami ćemo ih potražiti u ponovnom čitanju sopstvenih poraza i pobeda oličenih u likovima Hasana i Vuka.
Ipak, jedno je izvesno. Iza borbe ova dva "boksera" ostaje olupina naših želja, koja istrajava na kiši i presijava se na suncu negde u nigdinama američkog severozapada. I to je izlaz iz postmodernog klinča do kojeg nas je Jergović doveo, lako žrtvovavši Hasana Vukovom nasilničko/spisateljskom delovanju. Svako duže gledanje u krš bjuika rivere ostavljenog kraj puta, u trenucima kad ga obasjava sunce, može nam naterati suze saosećanja na oči.

Vladimir Arsenić

25.10.06 SEEcult.org

BEOGRAD, 24. oktobra (SEEcult.org) - Beogradska kuca Rende objavila je, uoci Sajma knjiga u Beogradu, roman “Buick Riviera” poznatog knjizevnika i novinara u Hrvatskoj Miljenka Jergovica, koji je iz neocekivanog susreta jednog Muslimana i jednog Srbina u sred Amerike razvio mocnu pricu o ratovima i njihovim posledicama, kao i sustinskoj nemogucnosti iskrenih ljudskih odnosa.

U tom netipicnom on the road romanu, koji je jedna od Jergovicevih najuspesnijih i najprevodjenijih knjiga, Hasan Hujdur, vozeci autoputem u dalekom Oregonu, pada u san za volanom svoje omiljene Buick Rivere i zakucava se u snezni nanos. Iz suprotnog smera nailazi Vuko Salipur i zaustavlja se da mu pomogne...

Jergovic, rodjen je 1966. godine u Sarajevu, poceo je da objavljuje novinske i knjizevne tekstove krajem 80-ih, a za prvu zbirku pesama “Opservatorija Varsava” (Zagreb, 1988) nagradjen je Goranom za mlade pesnike i Nagradom Mak Dizdar.

Usledile su zbirke “Uci li nocas neko u ovom gradu japanski?” (Sarajevo, 1990) i “Himmel Comando” (Sarajevo, 1992), nakon cega se preselio 1993. godine u Hrvatsku, gde je saradjivao vise godina i sa splitskim nedeljnikom “Feral Tribune”, a od 2000. godine novinar je nedeljnika “Globus”.

Objavio je i zbirku kratkih prica “Sarajevski Marlboro” (Durieux, 1994), za koju je dobio nagradu “Ksaver Sandor Djalski (1994), te Friedenspreis Erich-Maria Remarque.

Usledila je zbirka prica “Karivani” (Durieux, 1995), pesme “Preko zaledjenog mosta” (Durieux, 1966), eseji i izbor iz publicistike “Naci bonton” (Durieux, 1998), zbirka prica “Mama Leone” (Durieux, 1999) nagradjena s Premio Grinzane Cavour, potom zbirka kolumni “Historijska citanka” (Zoro, 2000), drama “Kazes andjeo” (Durieux, 2000) pesnicki ciklus “Hauzmajstor Sulc” (Durieux, 2001), nagradjen s Premio Napoli.

Za “Buick Riveru” (Durieux, 2002) dobio je nagradu August Senoa Matice hrvatske, a objavio je i roman “Dvori od oraha” (Durieux, 2003) za koji je dobio nagradu “Jutarnjeg lista” za najbolje prozno delo, Godisnju nagradu Drustva bosanskih pisaca i nagradu Kocicevo pero. Objavio je i zbirku prica “Inssallah Madona, inssallah” (Durieux, 2004), zbirku kolumni “Historijska citanka 2” (Zoro, 2004) i romane “Gloria in excelsis” (Durieux, 2005) i “Ruta Tannenbaum” (Durieux, 2006).

Knjige su mu prevedene na dvadesetak jezika.

Sajt Izdavacke kuce Rende je http://www.rende.co.yu