01.01.00
RečDecembar 1998.Duh integralnosti POSLJEDNJA KNJIGA Milana Orlića (1962) Bruj milenija nesumnjivo je utemeljena na poetičko-stilskim, a dijelom i tematsko- -motivskim premisama sa kojima se čitalac već mogao susresti u pjesnikovom troknjižju: Momo u polarnoj noći (Prosveta, 1992), Iz polarne noći (Prosveta, 1995) i Zapisi iz polarne noći (Prosveta, 1997). Tako da se odmah javlja nedoumica u kojoj mjeri Bruj milenija predstavlja iskorak iz poznatog modela, odnosno nije li možda riječ o nekoj vrsti integralnog poetskog kvarteta, ili kvinteta, ukoliko tome pridružimo i "pričoroman" O ne/stvarnom (1987)? Naročito je zbirka ogleda Zapisi iz polarne noći indikativna za tumačenje i razumijevanje Orlićeve poezije, budući da se unutar ove knjige mogu pronaći mnoga esejistički razložena autopoetička (fiktivna), autobiografska i filozofska ishodišta i "pojašnjenja" određenih pjesničkih slika i iskaza iz poslednje zbirke. Takođe, pišući u drugom dijelu Zapisa... subjektivizovane eseje o nekoliko savremenih srpskih pjesnika kao što su Vojislav Karanović, Dragan Jovanović Danilov, Vasa Pavković, Milovan Marčetić, Nina Živančević, Miroslav Maksimović itd., Orlić nastoji svaki put da uspostavi neki vid dijaloga između vlastitih poetičkih načela i poezije navedenih pjesnika. Međutim, tako ukusno upakovana instant-poetika često je u prilici da zavede hedonistički nastrojenog čitaoca, koji može naivno povjerovati da je upravo pisac najpozvaniji i neprikosnoveni interpretator svog djela (što Orlić mistifikatorski i čini), te za svaku problematičnu stavku, kao nepobitan argument, spremno potegnuti famoznu rečenicu: "Ali, pjesnik je rekao..." Smisao (dis)proporcije Šubert : Bah = Crnjanski : Andrić Za razliku od naslovnih odrednica prethodne tri knjige, čija se povezanost ogledala i kroz ponavljanje jedne od ključnih metafora Orlićevog opusa -- polarne noći, genitivna sintagma bruj milenija, pa bila ona i skriveni biblijski citat, čini mi se da ne nosi onu neophodnu semantičku ili autopoetičku "jezgrovistost" uspjelog naslova. Insistirajući na ideji integralnog poetskog projekta, Orlić u svoju posljednju zbirku uvrštava čak osam pjesama iz knjige Iz polarne noći. Iako raspoređene u drugačijem kontekstualnom okruženju dovode do različitih tekstualnih interakcija i novih značenja, ove "reciklirane" pjesme izgledaju manje aktuelne (ako se može tako reći) u odnosu na slično, ali inovativnije, "variranje na temu" kao što se, recimo, da uočiti u postupku palimpsestne nadogradnje pjesme "Na belome balu", koja u Bruju milenija postaje "Na belome balu: vatra i ništa". Drugačija, ali sa rekontekstualizovanim citatno-motivskim "sjećanjem" na stariji predložak. Upravo po nastojanju da ispiše jedinstvenu, cjelovitu Knjigu, koja će se zasnivati na strategiji postmodernističke žanrovske pometnje, principu palimpsestnog variranja i upotrebi čvorišnih simbola/ metafora koje obrazuju sistem poosobljene pjesničke "mitologije" (polarna noć, Femina, lutan, polaridi, bademove latice...), Milan Orlić djelimično podsjeća na Dragana Jovanovića Danilova, kome će, uostalom, u Zapisima... posvetiti jedan od dužih eseja i, na izvjestan način, prološku pjesmu Bruj milenija. "Polarna noć, divna: blistanje pesme nad gradom", kako glasi naslov uvodne pjesme, takođe je i podnaslov iz Orlićevog eseja o Danilovu "Sveštenstvo, pesništva: Pantokr(e)ator", a pasus ispod njega sadrži, doduše u prozno-lirskom, manje hermetizovanom diskursu, većinu "kasnijih" stihova prološke pjesme. No, ako se ovaj palimpsest još malo zagrebe uočiće se da on, pored citatnih tragova Crnjanskog ("Milujemo blago, rukom" i "Tamo, gde neko večno Sunce sja"), u stvari, na jedan polemičan, (auto)poetički način, prvenstveno zaziva manifestni tekst Danilovljevog stvaralaštva -- "Kuću Bahove muzike (Šubert i Bah kao antipodi)". Liričnija intonacija, improvizovanje, intimizovana emocionalnost, romantičarska osamljenost, "ta margina lelujavog, magnovenog, lahkog", kako kaže Danilov ("vejava pevanja", napisaće Orlić) -- sve to odlikuje tzv. šubertovski umetnički postupak, kojem je suprotstavljen (ali ne kao nužni antagonizam) tzv. bahovski model, model metafizičke nedohvatnosti, apstraktne, astralne ispražnjenosti, egzistencijalne zebnje, kristalne jasnoće i kosmičnosti. Bah i Šubert nisu eksplicitno imenovani u prološkoj pjesmi Bruja milenija, međutim, ukoliko se pažljivije pogleda njen intertekstualni inventar, ali i osnovni ton koji se provlači kroz cijelu zbirku, može se primjetiti da je Milan Orlić u sadržinskom smislu ipak nešto naklonjeniji potonjem, bahovskom polupjevanju, što je u skladu i sa njegovim tematizovanjem "polarne noći" i borealnih prostranstava u ranijim knjigama. Ono što bi se u Orlićevom pjesništvu možda moglo shvatiti nekom vrstom stilizovanog autopoetičkog manifesta, pandanom Danilovljevom tekstu "Kuća Bahove muzike", jeste pjesma "Beli lament". Lirski subjekt ove pjesme kao da za preteču ima malog Andija Sama iz Bašte, pepela, kome činjenica ujakove smrti otvara spoznajne ponore vlastite smrtnosti. No, ovdje je vijest o ujakovoj smrti zamijenjena saznanjem o smrti Šuberta i Baha domaće književnosti, koji su za subjekta mnogo više od običnog izbora po srodnosti -- Crnjanskog i Andrića. Istaći će Orlić u Zapisima...: "Ako je moj lični Homer, u ukupnom sazrevanju bio Ivo Andrić, njegova klasicistička odmerenost filozofa, tražila je izvesnu ravnotežu koju je davao bundžijski duh, ekspresionistički duh prznice Miloša". I pored govora o "izvesnoj ravnoteži", pjesnik će Crnjanskog metonimično nazvati "Otac i Učitelj" (podvukao A. B.), te cijelu pjesmu napisati kao lament na dječačko sjećanje o Učiteljevoj smrti, u koje se, asocijativnom zakonitošću, utkiva i misao o smrti Ive Andrića "dve godine/ pre toga", koga će takođe imenovati "Ocem", ali ne i "Učiteljem", već manje prisnim oblikom "Mislilac". To svakako upućuje na nesumnjivo dodjeljivanje prednosti Crnjanskom u tom literarnom paternitetu (simptomatično je da ni Andrić, ni Crnjanski nisu imali bioloških potomaka), budući da su njegove hiperborejske vizije i metafora beskrajnog plavog kruga bitna ishodišta za Orlićevu opsjednutost polarnim. Još jedan od važnih podsticaja koje je stvaralaštvo Miloša Crnjanskog dalo poeziji Milana Orlića mogao bi se, u svakom slučaju, tražiti i u njenom formalnom sloju -- u karakterističnom korišćenju interpunkcijskih znakova: nagomilavanje (bartovske?) dvotačke, umetanje tačke koja prelama i problematizuje sintaksičku cjelinu, "neizbroj" nepredvidljivih i pravopisno "nekorektnih" zareza, što sve vodi ka dočaravanju specifične postmodernističke fragmentarnosti jezičkog izraza, ka polisemičnosti i relativnosti napisanog. U stilskom pogledu zbirka Bruj milenija rasterećena je ne baš uvijek uspjelog rimovanja i melodijskog fraziranja kakvo se moglo sresti u pojedinim pjesmama knjige Iz polarne noći, ali ne i igre riječima koja često ne posjeduje potrebnu dozu produbljenije inventivnosti (poput one uočljive u, recimo, spretno iznađenom paru "satenskog" -- "satanskog") ili parodičnosti, već je prije posljedica pjesnikovog automatizma i ishitrene efektivnosti (npr. "nekamo" -- "nekome", "odmoren" -- "odmeren" itd.). Citatna armatura Jedna od značajnijih strategija ove poezije jeste osmišljeno citatno inkorporiranje, odnosno naglašena i zahtjevna referencijalnost. Posmatrajući tradiciju i istoriju kroz prizmu preovlađujuće postmodernističke poetike kao zajedničko diskurzivno vlasništvo, Orlić mozaički strukturira svoje pjesme od različitih citatnih i auto-citatnih ulomaka ili aluzija i reminiscencija na poznate (kao i "nepoznate", kriptogramski neprepoznatljive) tekstove. Iako možda zvuči paradoksalno, upravo se u ovom aspektu očituje autorska domišljatost i autentičnost Bruja milenija, naročito u slučajevima kada pjesnik ironično/ parodično preinačuje preuzete fragmente ili ih nadograđuje pastiširanjem, kontekstualizacijom i komentarom. U tim patchwork- -konstrukcijama, kakva je, na primjer, pjesma "Ščepaj dan", naći će se zajedno, sa svojom literarnom menažerijom, "gospoda Krakov/ i Džojs. Cima se koza/ na povocu, Džojsova krmača. Za leđima, njihovim/ u tamnom pozađu/ vrta: vremešni, kolekcionar leptirova" ili, u jednoj neobičnoj epodi: Mecena, Avgust, Ovidije, Juvenal i Petroniije Arbitar ("Izložba u Tomima"). Istovremeno, nazivajući sebe samoironično i kvazipatetično "poslednjim menestrelom" ("Poeta laureatis"), te u istom tonu, proglašavajući za osmi smrtni grijeh "greh rapsoda bez skiptra i pesničke/ krune" ("Smrtni greh, osmi"), Orlić se poigrava sa konceptom besplodnog kompiliranja, onoga koje nema umjetnički i estetski domet kreativne kompilacije. Sve to kao da nagovještava da pjesnik radije prihvata i zagovara poziciju jednog poeta doctus-a (u savremenom značenju te riječi), nego poeta vates-a. Biti isti, biti poseban Nekoliko je novih momenata koje zbirka Bruj milenija donosi u odnosu na prethodne knjige Milana Orlića, pri čemu je najuočljivija transformacija globalne metafore polarne noći u metaforu Grada (nekad shvaćenog kao mikrokosmički, simbolički supstitut za Svijet), što, međutim, ne znači da se ova poezija može okarakterisati kao tipično urbana, osim djelimično posljednjeg ciklusa koji pjesnik, parafrazirajući Hakslija, naslovljava sa "Novi, vrli grad" (konkretizovani toponimi -- "Ulica Knjaza Miloša", "bašta Ruskog cara, na Obilićevom vencu", "odmah uz reku, u remizi železničkoj" itd.). Osnovna unutrašnje sličnosti između harmoničnog novog, vrlog Grada (suprotstavljenog metafizičkoj slutnji haotičnog Prapočetka) i ideje polarne noći borealnih prostranstava jeste njihova nedohvatnost, neispunjivost, budući da su oba ova pojma, u neku ruku, ideali ili anti-ideali. U pjesmi "Preobražaj", recimo, lirski subjekt, dječak, "Na velosipedu, čiji ga/ prednji točak/ nadvisuje: kreće u susret gradu. Ali grad/ -- gle! -- raste brže/ nego što, on, okreće pedale (...) Nedohvatan je novi, vrli grad. Bivši je dečak/ njegov slobodni zatočnik". Dok će se u "Sećanju, na Disov grad" pojaviti sintetička formula koja sadrži načelo oksimoronske pomirljivosti u samom subjektu -- "Duša je moja, gradska: hiperborejska", istaći će pjesnik u tonu "Oca i Učitelja". Posljednja poetska knjiga Milana Orlića, poput zbirke Iz polarne noći, u cijelosti je ispisana kao zbirka osavremenjenih epoda -- pjesme su strukturirane od distiha u kojima je drugi stih kraći, pri čemu distisi obično nisu nosioci dovršenih sintaksičko-semantičkih cjelina, već se međusobno povezuju opkoračenjima, odnosno razbijaju interpunkcijom. Međutim, za razliku od prve pjesničke knjige, Bruj milenija (naročito treći i četvrti ciklus, "O ne/stvarnom" i "Zoon poetikon") pokazuje iskorak iz hermetičnosti i prenaglašene artificijelnosti, što omogućuje čitaocu da ovu knjigu (izuzimajući reciklirane pjesme) doživi kao izvjestan poetičko-tematski pomak u stvaralaštvu Milana Orlića, a da istovremeno osjeti i duh integralnosti koji je prožima i povezuje sa ranijim djelima.Alen Bešić
01.01.00
Politika05.12.1999.
Odluka žirija u Nišu
"Branko Miljković" Milanu Orliću
Nagrada za pesničku zbirku "Bruj milenijuma" koju je objavila "Prosveta" iz Beograda, 1998. godine
Niš, 4. decembra
Milanu Orliću, pesniku iz Pančeva, pripala je nagrada "Branko Miljković", koja je ove godine dodeljena po dvadeset i osmi put za najbolju zbirku pesama objavljenu u protekloj godini na srpskom jeziku. Žiri, koji je radio u sastavu Goran Stanković, Goran Maksimović, Zoran Ćirić i Nikola Todorović (bez predsednika, Milutina Petrovića, koji je, kako je naš list objavio, podneo ostavku) Orliću je visoko priznanje dodelio za zbirku pesama "Bruj milenijuma", koju je objavila "Prosveta" iz Beograda u 1998. godini.
Kako je u ime žirija obrazložio Goran Stanković, knjiga pesama "Bruj milenijuma" Milana Orlića, koji je inače glavni i odgovorni urednik uglednog časopisa "Sveske", "svojom zaokruženošću i koherencijom, do kraja izvedenim konceptom, baziranim na sintezi melanholije i intelektualizma, a takođe visokim zanatskim umećem, promoviše pesnika koji je uspeo da napiše poetski doživljenu, a ujedno i eruditsku zbirku".
Pesniku Milanu Orliću će, kako se najavljuje, nagrada "Branko Miljković" biti uručena do kraja ovog meseca u Skupštini grada Niša, koja i dodeljuje ovo najuglednije pesničko priznanje.
T. Nešić
Dnevni telegraf11.03.1999.
Polarni krugovi
I u "Bruj milenija", kao i u tri prethodne poetske i esejisticke knjige Milana Orlica (Pancevo, 1962), (Momo u polarnoj noci, 1992, Iz polarne noci, 1995. i 1996. i Zapisi iz polarne noci, 1997), pesnik nas uvodi kroz "pev severa" koji vec prepoznatljivom melodijom u nama budi uspavane emocije jednog sveta, probijajuci se astralnim projekcijama kroz brojne polarne krugove sve do poslednjeg kruga drugog milenijuma nase ere.
Pored prologa i epiloga, u pet ciklusa (Secanje na nekropolu, Iskoni grada, O ne/stvarnom, Zoon poetikon i Novi, vrli grad) grupisano je cetrdeset sest duzih pesama na blizu devedeset strana. Dva glavna motiva izazivaju plimu i oseku u Orlicevim stihovima: stalni covekov napor da obuzda instiktivne nagone u sebi, a zatim neprekidno iskusavanje prirode i sveta uz stalno posrtanje i padanje iz greha u greh.
Iako peva u slobodnom stihu, kada za temu ima blankvers (Belim stihom, 21) pesnik koristi uspele unutrasnje rime i stare knjizevne forme (sotija) i tako parodira stih koji je u osnovi evropske klasicne knjizevnosti od Vergilija do Eliota.
Labud i gavran, dva su simbola gradskog zivota: labud - simbol cistote i svetlosti - i gavran - olicenje prljavstine, smoga i svakog drugog zla. Labud se oglasava u covekovoj ceznji za prvobitnim mirom i lepotom tek stvorenog sveta, a gavran kroz iskustvo da je smrt ishodiste naseg zivota. Ova dva simbola, sa trecim - nevestom - cine trijadu u cijem kolu se vrti sudbina danasnjeg gradskog coveka. Ikonografija poezije modernog gradskog pesnika ne moze bez mobilnih telefona, smoga, sumpora i zive umesto vazduha i covekove suprotstavljenosti toj paklenoj atmosferi u pokusaju komunikacije sa drugima.
Urbano je izgubilo prednost nad ruralnim onoga trenutka kada su na gradskim terasama, umesto juznog voca, poceli da se mnoze mikrocipovi, umesto stvarnog da nas zaludjuje virtuelni svet. Tog trenutka stanovnik grada je postao "njegov slobodni zatocenik". Sloboda gradjanina se pretvorila u varku koja istrajava u okruzenju raznih opasnosti pocev od bezakonja i prostitucije, preko malogradjanske dvolicnosti i laznog sjaja, do krvolocnog pitbula tzv. covekovog "prijatelja".
"Bruj milenija" Milana Orlica sazima sve zvuke i glasove iz davne proslosti i sa svih geografskih i istorijskih prostora, od gusala Tesana Podrugovica do trube Luja Armstronga i setnih srpskih i ruskih lirskih narodnih pesama, od londonskih cetvrti do naseg Dorcola.
Milutin Lujo Danojlic
01.01.00
Blic 05.01.1999.
Milan Orlić: Živeći u vremenu krajnjem, uživamo komfor onih koji dolaze poslednji. Sve je manje ili više podložno promenama, ali ono što je najmanje promenljivo jeste ljudsko srce
Reklama je opijum za narod
Nedavno objavljena knjiga pesama Bruj milenija, u naslovu sadrži neobičnu sintagmu. Približite nam njeno značenje. - Čovečanstvo danas živi, u izvesnom smislu, u renesansnom vremenu. U najgorem obličju renesansnog doba. Gradska izopačenost nadrasta prirodno bezakonje. Rukom nebo dohvatiti, uhvatiti pticu, ščepati dan, najčvršće što se može, najopštiji je moto našeg doba. Toj divljoj pobuni masa - koju, na planetarnom planu, nazivaju demokratijom, a zapravo je bezočna volja za moć, bez ljudskih i božanskih ograničenja - dopušteno je baš sve.
Šta danas znači tvrdnja da je sve dopušteno?
- Iznevereni su gotovo svi najviši ideali i načela humaniteta, zaboravljeno je da je ljudski lik ovostrana, zemaljska slika božanstva. U sveopštem jedinstvu svih protiv svih, individualistički egoizam i duhovni autizam vrhovni su principi postojanja. Istina lepote i smisla, uvreda je savremenom čoveku. Reklama je opijum za narod, medijski inžinjering privilegija samo-prozvanih ze-maljskih bogova. Više se uvažava reč jednog fariseja nego deset mudraca. Po-litikanstvo je najunosniji posao. Što gore, to bolje. Istovremeno, živeći u vremenu krajnjem, uživamo komfor onih koji dolaze poslednji. Neumoljivi tehnološki i naučni napredak, porast medicinskih i opštih standarda života, učinili su ljudski život dovoljno dugovečnim za prisustvo i učešće u ciničnom i beskrupuloznom vašaru taštine, buci i besu sveta. Sve je manje ili više podložno promenama: moda, tehnološki uslovi življenja, običaji. Ali ono što je najmanje promenljivo jeste ljudsko srce.
U knjizi ?Bruj milenija? govorite o ?tembru iz klasične starine?, a u knjizi ?Iz polarne noći? o novom pesničkom načinu i pesničkoj sujeti.
- Temeljni pesnici pevaju glasovima iz klasične starine. Drevne su teme njihove, ali su način i pesnička sujeta novi. Toliko žuđena i kuđena intertekstualnost sasvim se prikladno uklapa, kao figura, u pozadinu o kojoj govorim. O tome je bilo reči i sporova u našoj (naj)novijoj književnosti. Nisam sklon da se vra-ćam sporenjima, ali je začuđujuće da se oni koji su se, do juče, zaklinjali u citatnost, sada ponašaju kao mace papučarke. Nestašna deca su se malo igrala i sve je to, tu igru, sada pojela maca. Bilo pa prošlo. Možda iznova valja prosuti biserje pred takve kritičare i podsetiti ih na ?Knjigu propovednikovu?: ?Ima li što za što bi ko rekao: vidi, to je novo? Već je bilo za vjekova koji su bili prije nas.? Ili je i Andrićevo zapažanje, iz ?Svesaka?, dovoljno: ?Bojim se da nisam rekao ništa ni novo ni originalno. Upravo i ne bojim se, nego sam siguran.? Savršenstvo stanuje u detalju. Ne jedino po tome, pesnici su poslednji ljudi. Poslednji Mohikanci u nepreglednim prostorima površnosti, kao što su i poslednja utočišta ljudskosti.
Možete li nam reći kakva je uloga pesnika u vašoj mitologiji Grada?
- Nikada ne bi valjalo smetnuti s uma da je reč o svetskom Gradu. Planetarni obzor je višestruko važan. Uvek je u pitanju novi vrli grad. Hakslijevski cinizam je u izneveravanju očekivanja. I u njihovom, prethodnom, izazivanju. Reč je o samom središtu malih i večitih tema života i književnosti koje pesnika, potpuno šelijevski, postavljaju za nepriznatog vladara sveta. Njegova svetost, naravno, iščezava ukoliko on nije svojevrsno jedinstvo učenog pesnika i pesnika proroka. Isključivo pod tim uslovima, on je poeta urbis, ovenčan lovorovim vencem: magistralan, temeljni pesnik čijom se stvaralačkom ličnošću sameravaju i određuju silnice epohe. Ukoliko nekome takav pristup izgleda romantičarski arogantan ili ambiciozan, predlažem da pažljivo istraži najznačajnije tokove svetske i srpske književnosti. Grad o kojem pevam, svetski Grad, jeste dinamična, istorijska kategorija. To je antički polis ili ovovremeni megalopolis. Srećan sam što na svet gledam očima pesnika, a trezvenost izgubio nisam.
Kako vi, kao nagrađivani pesnik, vidite poeziju danas i ovde?
- Sebe ne smatram tzv. kabinetskim pesnikom, ali je začuđujuća drskost i neznalaštvo onih pesnika koji veruju u devičanske i samonikle talente, kafanski i nazovi boemski način života i pisanja. Pretpostavljam da je deo ignorantskog odnosa prema poeziji posledica, između ostalog, i nadriučenog stava po kojem je dovoljno raspolagati određenim fondom znanja o pesništvu i oko pesništva. Isključivostima koje opisujem, ma sa koje strane da dolaze, kumuju i patologija književnog i opštedruštvenog života. Ta istina je bolna i ponekad je pesnike znala da košta unutrašnjeg ili spoljašnjeg izgnanstva, stradanja, pa čak i života pod najčudovišnijim izgovorima. Ali pesnika, kao i najpametnije ljude i najtužnije događaje, treba shvatiti kao bajku.
Mila Milosavljević
