Jurica Pavičić (1965, Split), pisac, kolumnista, scenarista, filmski kritičar. Godine 1992. nagrađen je nacionalnom nagradom za filmsku kritiku „Vladimir Vuković“. Od 1994. piše u različitim novinama nedeljnu kolumnu Vijesti iz Liliputa, u kojoj secira društvo, politiku i kulturu ratne i posleratne Hrvatske. Za tekstove iz te serije 1996. dobija Nagradu nacionalnog novinarskog društva „Marija Jurić Zagorka“, 2002. Nagradu za doprinos novinarstvu „Veselko Tenžera“, a 2007. Nagradu „Miljenko Smoje“ Slobodne Dalmacije. Kolumna danas izlazi u Jutarnjem listu.
Kao književnik debitovao je 1997. socijalnim trilerom Ovce od gipsa, u kojem problematizuje tematiku ratnog zločina u ambijentu ratnog Splita godine 1992. Po istom romanu snimljen je i film u režiji Vinka Brešana Svjedoci, koji je uvršten u konkurenciju filmskog festivala u Berlinu, gde je nagrađen i ekumenskom nagradom. Za scenario tog filma Pavičić je 2003. nagrađen Velikom zlatnom arenom festivala u Puli.
Napisao je i romane: Nedjeljni prijatelj (2000), Minuta 88 (2002), Kuća njene majke (2005), Crvenkapica (2006), Žena s drugog kata (2015), Crvena voda (2017) i Prometejev sin (2020); zbirke priča: Patrola na cesti (2008, po čijoj naslovnoj priči je snimljena mini-serija u režiji Zvonimira Jurića), Brod u dvorištu (2013) i Skupljač zmija (izbor najboljih priča s pogovorom Dragana Velikića, 2019); monografije: Hrvatski fantastičari – jedna književna generacija (2000), Postjugoslavenski film – stil i ideologija (2011) i Klasici hrvatskog filma jugoslavenskog razdoblja (2017); zbirke eseja i kolumni: Vijesti iz Liliputa (2001), Split by Night (2003), Nove vijesti iz Liliputa ( 2011), Knjiga o jugu (2018).
21.11.13 Vreme
Jure od ovoga sveta
Brod u dvorištu, Jurica Pavičić
Kroz staklena balkonska vrata Rino gleda svog oca. Gleda ga kako sjedi na rasklopnoj stolici od metalnih cijevi, bosonog, gol do pasa, tek u Adidas gaćicama koje su mu odbojno tijesne. Dok mu se znoj cijedi niz čelo i pazuh, Mario Lažeta sjedi na balkonu. Uz njega je tranzistor, s kojeg se ne čuje utakmica, nego neka kontakt-emisija u kojoj voditelj dijeli sponzorske majice.
Mario je na balkonu, kao što je cijeli grad na balkonu. Cijelo susjedstvo i cijeli Split hladi se po terasama, balkonima i perivojima čekajući da vruće jugo ode, da maeštral otpuše omaru, upuhne svježi zrak kroz stabla, vrata i persijane. I Mario je, poput svih, na balkonu. Ali s Mariom su stvari drukčije. On je, naime, na balkonu neprestano.
Ne znam jesam li vam ovo kadgod opričao: bili smo jednom na književnom festivalu u Podgorici, pa nas vodilo u impozantan vinski podrum smešten u bivšem avionskom JNA hangaru ("Plantaže", bivši "13. jul"); svi smo se mi: piščad, kritičarčad, novinarčad i ostala menažerija, na tanko razmazali po prijatnoj hladovini podruma i uživali u pijuckanju vina dok nam je prisutni stručnjak enolog objašnjavao Ovo i Ono u vezi sa uzgojem i čuvanjem vina, što baš i nije da nas je jako zanimalo... Osim, dakako, Jurice Pavičića: kao kakav Najbolji đak u razredu, on ga je stalno zapitkivao te ovo te ono što ne bih ni umeo da vam ponovim, s radoznalošću upućenog čoveka koji pak zna da bi još svašta mogao da nauči – a bogme je i voljan da nauči. Bog zna za šta će mu to trebati, ali neka se nađe. A nekako je, brate, i red da jedan ozbiljan Mediteranac zna sve o vinu, a ne samo da ga pije...
Ne znam koja bi slika bolje i preciznije od ove opisala Pavičićev spisateljski postupak: ovom je piscu pre svega stalo do preciznosti. Ništa se tu ne nagađa i ne prepušta improvizaciji. I to, na neki čudan i zapravo redak način važi za ovog autora u svim obličjima u kojima se učestalo pojavljuje: i kao novinski kolumnista i fenomenolog opšte prakse, i kao filmski kritičar i "filmolog", i naposletku kao prozni pisac. Naprosto, Pavičić je od onih koji će ono o čemu pišu najpre upoznati do tančina – po mogućnosti ga i "rasturiti da vidi kako funkcioniše" – i tek onda uključiti kompjuter... Možda vam to, ako ste upravo doleteli sa obližnjeg Neptuna, izgleda kao samorazumljiva stvar, ali zapravo je prilična retkost u našoj "impresionističkoj" kulturi, i to ne samo u medijima, kojima stanovitu dozu opuštenosti obično nekako unapred opraštamo.
U toj njegovoj (autorskoj) osobini da je nekako "sav od ovog sveta" leže mnoge vrline i poneka mana, tj. ograničenje njegovog rukopisa, i publicističkog i beletrističkog. No, vrline svakako ubedljivo pretežu, ako ne zbog drugog onda zato što Pavičić, kao što dobro "meri" svet oko sebe, tako meri i samog sebe, to jest, izuzetno se retko zaleće negde gde mu nije mesto, na teren koji ne poznaje ili u stvari o kojima realno nema šta da kaže. A i to je jedna od vrlina nedovoljno prisutnih, a ipak nedovoljno cenjenih...
Zbirka pripovedaka Brod u dvorištu najvećim je delom upravo trijumf takve "poetike", izuzetan primer dobrog i pronicljivog pisanja o "ovde i sada" iz kojeg je ipak dosledno izlučen sav publicistički višak (a to je, taj višak, uvek latentna opasnost kada se piše o još toplom lešu Aktuelne Stvarnosti!), a ostalo je samo ono što i treba – literatura. Pavičić, doduše, nije od kitnjastih "majstora stila" i u pisanju ga vode neki drukčiji impulsi, bliži je svojevrsnom "krtom realizmu" i izrazito filmičan; nije slučajno da gotovo svaka njegova proza može lako da preraste u više nego upotrebljiv predložak za film.
Ipak, ono što magistralno određuje mesto Broda u dvorištu na mapi savremene hrvatske i srodnih joj jednojezičnih književnosti jeste čvrsta ukotvljenost u splitski i (srednjo)dalmatinski milje u poslednjoj dekadi prošlog veka i, još više, prvoj dekadi ovog novog; drugim rečima, Pavičić je kroz celu zbirku i vremenski i prostorno doslovno tu, iza ćoška, uronjen u svet koji najbolje poznaje i koji ga najviše zanima, a kroz koji se, dakako, zrcali šira hrvatska, ex-YU i istočnoevropska pometnja.
Znam, zvučaće pretenciozno i odveć preuzetno, ali neka: u ovim je pričama – a to se ionako dalo naslutiti iz prethodnog njegovog opusa – Pavičić u potpunosti izrastao u svojevrsnu dalmatinsku inačicu "karverovske" poetike (koliko god da je pozivanje na Karvera uveliko izlizano, ali nije tu J. P. ništa kriv) ili pak one svojstvene "svežoj" Nobelovki Elis Manro (nije bez neke da joj je jedna od ovih priča i posvećena). S jednom, doduše, ne baš nebitnom razlikom: na sudbine Pavičićevih junaka društveno-kulturološki kontekst i živi prenos "istorije" u kojem nevoljko i neizbežno žive mnogo jače i neposrednije utiču, ali kako bi i moglo biti drugačije kad žive na Balkanu ovakvom kakav je, a ne u kakvoj "aistorijskoj" severnoameričkoj zabiti u kojoj je najdramatičniji događaj kad se susedova mačka popne na drvo pa n’ume da siđe?
Junaci ovih priča zatoč(e)nici su sveta nad kojim lebdi crni, tmasti oblak agresivnog, gdegde tek muklo pritajenog patrijarhata, patološkog katolicizma, ukorenjene "rodijačke" korupcije i nepotizma, pervertovanih polnih uloga i stereotipa, svakovrsnih "muških" zaveta, stravičnog pritiska toksičnog nasleđa rata iz devedesetih mada ni onaj iz četrdesetih još nije ljudski svaren, odumiranja "socijalističkog" sveta i rađanja "kapitalističkog" za koji se ispostavlja da nije baš kao sa reklamnih prospekata austrijskih supermarketa... To je svet "prevarenih u tranziciji", promašenih egzistencija zaglavljenih na putu iz Niotkuda u Nikuda, (u)zaludnih čuvara jednog nestajućeg sveta starodalmatinske "autentičnosti", postjugoslovenskih križanaca i vagabunda, i svih onih drugih i Drugih koji hodaju oko nas kao svojevrsne timebombs. A priča Izvještaj o nesreći, najduža i najbolja u ovoj zbirci, e to je već gotov "dugometražni igrani film" koji samo čeka reditelja! Najbolje je pogledati ga već sada, u knjizi.
Teofil Pančić
