Brehtova ljubavnica

09.07.05

“Breht je bio istaknuti pisac, prikazao je svoje protivurječnosti, svoju seksualnu brutalnost, svoju intelektualnu snagu koja se pokazala nesposobnom da postigne harmoniju sa privatnim životom; sa svom svojom živahnošću, završava teatarskim neuspjehom u Istočnoj Njemačkoj, ali ostavio nam je, narednim generacijama, prava pitanja”, kaže Amet

Francuski pisac Žak-Pjer Amet dobio je 2003. godine jubilarni stoti Gonkur, najveće književno priznanje u Francuskoj, za roman “Brehtova ljubavnica”. Amet je rođen u Normandiji, 18. maja 1943. godine. Svom rodnom kraju u kome je proveo mnoge raspuste, posvetio je više romana. Amet već 30 godina živi u Parizu i sa uspjehom se oprobao u skoro svim književnim žanrovima: pisao je romane, novele, drame, reportaže, kritike, scenarije... Među njegovim romanima kritika posebno ističe "L"Homme du silence" ("Čovjek tišine"), "Confessions d"un enfant gate" ("Ispovijesti razmaženog djeteta") i "Ma vie, son oeuvre" ("Moj život, njegovo djelo"). Bio je dopisnik Njujork tajmsa a sarađivao je sa mnogim uglednim francuskim listovima. Književni je kritičar pariskoga nedjeljnika Le Point.
Roman “Brehtova ljubavnica” objavio je hrvatski izdavač “Algoritam” u znamenitoj ediciji “Zlatko Crnković vam predstavlja” i prevodu Gordane Popović. Smješten u opustošenu Njemačku, roman “Brehtova ljubavnica” združuje moguće i nemoguće, maštu i činjenice, a kombinacijom romanesknog i istoriografskog oslikava fascinantan portret dvoje ljudi u hladnoratovskom kolopletu. U istočnom dijelu Berlina 1948. godine komunisti su preuzeli vlast i red se lagano uspostavlja, zemlja se obnavlja, mladi obrazuju, a znatna sredstva se izdvajaju i za osnivanje Berliner Ensemblea. Bertold Breht, po povratku iz izbjeglištva u Kaliforniji (poslije 15 godina koje je proveo u emigraciji, u Sjedinjenim Američkim Državama, Švajcarskoj i Danskoj), otkriva da su komunisti prilično nepovjerljivi prema njegovim idejama i djelima. Kako bi ga što bolje provjerili, agent Hans Trou baca ga u zagrljaj mladoj glumici Mariji Ajh. I dok su pripreme za “Antigonu” u punom jeku, Marija postaje Brehtova ljubavnica i istražiteljica, a granica između glume i iskrenosti više ne postoji. Marija Ajh, neće otkriti ništa sumnjivo u djelovanju Bertolda Brehta, niti će potisnuti njegovu ženu Helenu Vajgel iz njegovog života. Roman završava 1954. godine, nakon što je Marija Ajh već dvije godine emigrirala na Zapad.
Žak-Pjer Amet je za “ART Vijesti” govorio iz Francuske, a posrednik u ovom razgovoru bio je Žerom F. Gudo, koji je intervju preveo sa francuskog na engleski jezik.

Godine 2003. dobili ste jubilarnu, stotu Gonkurovu nagradu za roman “Brehtova ljubavnica”. Šta za Vas znači ovo prestižno francusko književno priznanje, naročito činjenica da ste ga dobili u jubilarnoj godini?
- Smatram da je ova nagrada priznanje za moj cjelokupni rad, koji sam otpočeo još 1966. godine, kada sam imao 23 godine. Pored toga, imao sam velikih problema sa mojim pozorišnim komadima u Francuskoj i radeći na Brehtu, koji je ponovo osmislio cio zapadni teatar, i pročistio ga od buržoaskih replika, u toku cijelog svog života borio se protiv fašizma - što je bila velika lekcija za buduće generacije.
Breht nam je ostavio u rukama široko otvoreno djelo. Ono što je on zvao “snaga planine” (ratoborni Hitler) danas se preobratilo u “snagu ravnice”: kako u demokratiji zadržati demokratski oprez.
To pitanje postavljao je svaki čovjek, još od Eshila i Sofokla pa do našeg vremena.
Šta ostaje? Uspjeh, slava, novac... samo pijesak.

Šta je bio onaj konačni impuls koji Vas je podstakao da napišete roman “Brehtova ljubavnica”?
- Bilo je to predstavljanje lika, imaginarnog i bliskog meni (Marija Ajh) u veoma precizan istorijski kontekst. Takođe sam želio da pokažem da je taj brilijantni čovjek (Breht) bio osumnjičen istovremeno i od strane Zapada i od strane Istoka. I, na kraju, bio je osujećen, znate, on je umro razočaran u Istočnu Njemačku.

Zašto ste za junaka izabrali Brehta? Pored značaja za zapadni teatar koji ste spomenuli, da li je njegova biografija bila zaista toliko intrigantna?
- Breht nije junak. On je pisac, briljantan, nepopustljiv, ali savladan od birokratije.

Zašto je ova knjiga toliko intrigantna?
- Iz razloga što je on bio istaknuti pisac, prikazao svoje protivurječnosti, svoju seksualnu brutalnost, svoju intelektualnu snagu koja se pokazala nesposobnom da postigne harmoniju sa privatnim životom; sa svom svojom živahnošću, završava teatarskim neuspjehom u Istočnoj Njemačkoj, ali ostavio nam je, narednim generacijama, prava pitanja.

Vaš roman “Brehtova ljubavnica” je i knjiga o pravilima koja su vladala za vrijeme hladnog rata. Da li je priča o Brehtu i Mariji Ajh zasnovana na istinitim činjenicama?
- Da, sve što je u vezi sa Berlinom je istina: stvaranje i prvi dani Štazija, Helen Vajgel... Sve se to nalazi u Brehtovoj prepisci i biografiji, koja obuhvata tih posljednjih 10 godina. Marija Ajh nije postojala, ali njen lik je mješavina žena koje je Breht poznavao.

Neki kritičari porede Mariju Ajh sa Floberovom Emom Bovari. Da li je ovaj veliki francuski pisac uticao na Vaše pisanje?
- Ja sam Normandijac. Gospođa Bovari je moj model.
Na moje pisanje uticali su takođe i Stendalovi ženski likovi iz romana “Crveno i crno”: Matilda de la Mol i Gospođa de Renal se prepoznaju u Mariji Ajh.

Koliko je Bertold Breht naš savremenik?
- Svijet je slab. Niko se neće zauzeti za “totalni liberalizam”, ili za “totalitarni komunizam”. Tako da nam je potrebna Brehtova “hrabrost”. Potrebne su nam njegove misli, njegova ironija, njegova poezija, njegov humanizam. Romansijer, isto kao i dramski pisac mora govoriti o zbilji i o savremenoj situaciji. Breht je učitelj jasnog mišljenja. Ja sam učenik.
Njegova poezija je najvažnija. On je postavljao sadašnja pitanja, uvijek sadašnja. Kako smo postali fašisti? Ubice? Ili žrtve? Ili čak što je gore, ravnodušni, zaklonjeni u dubini samih sebe, sebični...? I kako možemo vjerovati da će, na kraju, bogovi bilo šta odlučiti?
To odbijanje fatalizma je veoma uzbudljivo, važno, veliko u našim životima. Vrlo aktuelno. Kao nezaposlenost u Francuskoj... Gubitak međaša, graničnog znaka i vrijednosti.
Njegove drame (“Majka hrabrost”, “Gazda Puntila i njegov sluga Matija”) su zapanjujući odgovori za novu Evropu, jer svakome govore da ništa nije stalno, da ništa nije vječno, i da se sve može izmijeniti. Francuska je rekla “Ne” evropskom ustavu, jer je taj ustav napravljen bez svijesti o individuama.

“Brehtova ljubavnica” je prevedena na 38 jezika, ali ne i na njemački. Zašto?
- To je teško odgovoriti.
Mislim da je Breht u Njemačkoj značajan isto koliko i Gete, naročito od pada Berlinskog zida. Breht je takođe veoma značajan - on se nije osjećao ugodno ni u Zapadnoj, ni u Istočnoj Njemačkoj od 1952. godine, jer je bio veoma jasan u sudovima o američkom imperijalizmu. On je više nedodirljiv.
Možda Njemci treba da obožavaju njemačke pisce koji pišu o Brehtu... Možda su pronašli da je ovaj Breht previše “francuski”... Ali Breht, koji se pozivao na Vijona i Remboa, kao svoje istinske učitelje, sigurno bi uživao da sada vidi kako jedan francuski pisac, 2003. godine čita njegove knjige, njegovu prepisku i prikazuje njegov ljubavni život.
Iskreno, to što nijesam preveden na njemački jezik dovodi me u zabunu i čini me tužnim, jer ova knjiga je veoma vjerodostojna.

Želimo znati ko je on

"Vidjet ćete. Breht će vas doći posjetiti u vašu ložu, samo ćete mu otvoriti vrata... Ponekad ćete ga slušati, ponekad mu postaviti neko pitanje. Znate da se Amerikanci, na drugoj strani, ponovno spremaju za rat. Želimo znati ko je on. Toliko je vremena proveo u Kaliforniji... Tako je davno napustio Njemačku... Tako davno napustio Evropu... Ko bi znao što je od njega nastalo? Ko bi znao? On je veliki duh, ali mogao se promijeniti. Njegov je položaj tako važan, želimo provjeriti je li mu duhovna veličina na razini zadatka, to želimo saznati.”
(Iz romana “Brehtova ljubavnica”)

“Bande pacifista” oko Brehta

Staljinove diplomatske note koje su preporučivale ponovno ujedinjenje Njemačke državni je tajnik Dulles navodno bacao u koš dobrano ih ismijavši. Sva ta zamisao “kolektivne sigurnosti”, što je bio sovjetski koncept, bila je odbačena.
Berlin su potresali radnički nemiri, nezadovoljstvo radnika na velikim gradilištima za obnovu grada. Atmosfera se kvarila u nekim četvrtima i obavještajci Službe sigurnosti ispisivali su sažeta izvješća previđajući moguće pobune, a posljedica je bilo učvršćivanje Ulbrihtova položaja. Zatraženo je da Hans Trou posebice prati kretanje “bande pacifista” oko Brehta, koji je sudeći prema izvješćima Marije Ajh, u svom anakronističkom žaru, razmišljao da otputuje u Maovu Kinu. U hodniku koji je vodio u kupaonicu, Breht je stajao kao skamenjen ispred karte Kine izbodene pribadačima.
Izvješća su se gomilala u vezi sa skretanjem formalista... Bolno se osjećalo pojačanje nadzora nad umjetničkim sredinama. Na početku kolovoza, Breht se zaprepastio kada je čuo da je komisija Akademije likovnih umjetnosti službeno odstranila Ernsta Buša, velikog glumca-pjevača, iz njegove vlastite izdavačke kuće.

(Iz romana “Brehtova ljubavnica”)

09.11.04 Glas javnosti

Knjiga Žaka Pjera Ameta "Brehtova ljubavnica" stoti je dobitnik Gonkurove nagrade u Francuskoj (2003), a ujedno je i stoti naslov francuske književnosti u izdavačkoj kući Paideia, koja ovim svetskim hitom obeležava deset godina postojanja. Ono što bi se u Srbiji zvalo stvarnosna proza, u Francuskoj pre dokumentarni ili istorijski roman, "Brehtova ljubavnica" može biti, svejedno, uzbudljivo zbog "glavnog junaka" - Bertolta Brehta.

Amet je koristio dokumentarnu građu za svoj roman o vremenu kada se Bertolt Breht vratio iz Amerike u Istočni Berlin, 1948, i kada nemačka država i obaveštajna služba Štazi pokušava da sazna da li je veliki pisac promenio svoje levičarsko ubeđenje. Piscu podmeću lepu austrijsku glumicu Marju Ajh sa ciljem da ga potkazuje.

Cena njene slobode u komunizmu, brisanje nacističke prošlosti, i pre svega ponovnog susreta sa sinom i majkom biće ovaj "specijalni zadatak". Breht, posle četrnaestogodišnjeg boravka u Americi, u romanu je već ostareo i mrzovoljan, i po svemu sudeći, potpuno svestan gde je i koji zadatak obavljaju ljudi koji ga okružuju, pa i lepa Marja Ajh.

Roman je nimalo sentimentalna priča o glumljenju života, glumljenju ljubavi, uvek na ivici da se razotkriju sva nepisana, a važeća scenarija. Delo ima naboj kriminalističkog romana u kome su najuspelije one scene u kojima nedostaje još samo jedna reč da bi se otkrila prava uloga Marje Ajh.

Ironija je da je Marja ta koja je, i pored svega, možda čak i zavolela Brehta, dok je veliki dramaturg samo prihvatio ono što mu je ponuđeno, i jedino nije odustajao od svog cinizma. Ljubavi tu svakako nije bilo, samo kupovanja slobode. Breht po cenu ćutanja, Marja po cenu potkazivanja.

T. Čanak