Bijelo dugme - Šta bi dao da si na mom mjestu

16.12.14 City magazine

Možda je kucnuo čas da stalna opaska o nedostatku kontinuiteta na planu istraživanja pop-kulturnih fenomena u nas malo predahne: Eto, na uzorku godine koju upravo privodimo kraju da se primetiti da je bilo značajnih pomaka na tom planu. I značajniji i probitačniji izdavači uvideli su neprolaznu moć nostalgije i zagledanosti u retrovizor te bolje i kreativnije pop-kulturne prošlosti, te smo samo tokom 2014. godine dobili nekoliko relevatnih izdanja na tu temu.
Izdavač (Laguna) štiva Bijelo dugme – šta bi dao si na mom mijestu Dušana Vesića, jednog od najznačajnih pera srpskog i jugoslovenskog rok-novinarstva u poslednjoj četvrti dvadesetog veka na samoj naslovnici ovog izdanja pojasnio je odrednicom „definitivna biografija najveće jugoslovenske grupe“ da je to zbilja dosad najopsežnija, najrečitija i najosobenija biografija Bijelog dugmeta. Naravno, tako nešto se i dalo očekivati od Vesiića, poznatog po fascinaciji, ali i po bliskosti sa Bijelim dugmetom tokom sve ove četiri decenije karijere i benda i njegovih članova. A mustra po kojoj je izatkana ova vanredno važna i zanimljiva knjiga je sasvim jednostavan.
Bijelo dugme – šta bi dao da si na mom mijestu, naime, počiva na spoju razložno, pregledno i hronološki tradicionalistički ustrojene faktografije, brojnih svedočenja savremenika, povremenih saradnika i povremenih treperavih zvezdica u mikrokosmosu Bijelog dugmeta. Intelektualnog poštenja i ličnog viđenja ovog istinskog pop-kulturnog fenomena nekada nam zajedničke i potvrđeno duboko nesrećne domovine. Nakon što precizno i bez suvišnih detalja izloži i opcrta širi društveni kontekst iz kog se izrodilo i koji je ubrzo i preraslo to istoBijelo dugme, Vesić priču i gledište na kom počiva ova njegova biografija obogati ličnim uspomenama. Za svaku je pohvalu to što Dušan Vesić na vreme uvodi sebe kao svedoka evolucije i podužeg raspada Bijelog dugmeta, te narečene lične impresije i s njima uvezane digresije ni najmanje ne deluju usiljeno i samodovoljno.
Vredi istaći da Vesić ne zapada u zamku parapolemičkog tona i ostrašćenosti koje su bacile senku na studiju Ivana Ivačkovića s početka ove godine, a ovoj knjizi se slabo šta iole konsekventnije ima zameriti, uz izuzetak sasvim razumnih povremenih elipsi i posezanja za davnih dana potrošenim opštim mestima poput „način života, životna filozofija“ u priči o vezanosti Bregovića i ostalih za rock’n"roll (u ovom ili onom svom pojavnom obliku, naravno).

Sa druge strane, Aleksandar Žikić, takođe dobro znani rok-novinar u svojoj knjizi Mesto u mećavi – Priča o Milanu Mladenoviću (Laguna) ostaje na koti primetno bojažljivog pristupa heroju svoje biografske priče. U tom smislu Mesto u mećavi biva još jedna varijacija na temu ponovne kanonizacije/beatifikacije Mladenovića, kada je već duže jasno da pop-kulturna štiva svoj puni razlog postojanja iznalaze (naravno, u pristojnoj i faktografski ispravnoj) dekonstrukciji mitova.
Međutim, ako ne sudimo na osnovu onoga što bi i ova knjiga trebalo da bude nego na osnovu onoga što ona (svesnim izborom svog autora) jeste, Mesto u mećavi se preporučuje na račun prilično celovitog portreta Mladenovića, obilja činjenica i iskaza relevantnih, ritmičnog izlaganja i ambicioznije vizuelne opreme knjige.


ZORAN JANKOVIĆ

23.10.14 Vreme

Ako se sada sjetimo onog ozbiljnog doba, u kojemu je još postojala institucija muzičkih časopisa – iz današnje perspektive neshvatljivo utjecajnih (a koji su se jednako tako dobro i prodavali), ono što se u takvom pogledu unazad nekako najbrže javi nekadašnjem posvećeniku jest jedno – zapanjujući broj različitih autorskih glasova. (...)
Među svim tim glasovima i tekstovima, nešto se sporije, baš zbog nedostatka ranije spomenutih – hoćemo li tako reći – stilskih efekata i učinaka, isticao sve sigurnije jedan autor, pomalo i sigurno nalazeći svoju nišu, naročitu izdvojenost, i sve više kako je vrijeme prolazilo.
Umjesto neprekinute serije pridjeva, atributa i stilskih modifikatora (držeći se nesvjesno dakle Hemingwayevog naputka o tome kako tamo gdje mogu dva pridjeva, jedan treba maknuti); umjesto pokazivanja naslušanosti ili razmetanja opsesivnim poznavanjem diskografija i biografija – ovaj je pisao kratko, mjereći i važući svaku riječ i (kratku) rečenicu, svaki iznešeni stav ili (hipo)tezu. Bez jurenja za pretjeranostima, bez zaletanja u metaforama i poredbama, pisao je gotovo "klinički". Tekstovi su mu bili nekako utišani, prigušeni. Iz te tišine vidjelo se da je rođeni promatrač – ponovo po jednom hemingweyevskom diktumu o piscima. Takvi su autori po definiciji, dakle, uvijek tiši – ili manje glasni – zato što se ne guraju u sredinu, bilo teksta ili scene, pod svjetla, kamo su stremili toliki. Odatle, tako izmješteno, po pravilu se bolje vidi, naravno. Tamo gdje se razmetalo apodiktičkim tvrdnjama, nepromišljenom samouvjerenošću ili pak endemskom nametljivošću, primijetila se kod ovoga pak jedna izrazita spekulativnost.
Ime mu je bilo Dušan Vesić, a s praćenjem njegovih tekstova, pa poslije učestalošću shvatilo se koja će mu tema pored svih ipak biti i glavna i prva.
Odabrao je – ili je ona njega odabrala – u ono vrijeme za rock kritičara najtežu temu i kritičku ulogu: otprilike poslije 1980. pa nadalje biti zagovornikom Levijatana koji se zove Bijelo dugme, značilo je u redakcijama i među kolegama, tek se sad vidi koliko često snobovskim i površnim, napraviti od sebe laku metu, izložiti se refleksnom podsmijehu ili čak preziru.
Nešto iz predrasude, a nešto iz konformizma, najveći domaći rock’n’roll bend odbacili su gotovo svi kritičari i on je postao kritička vreća za udaranje uglavnom. Nitko nije više ozbiljno htio misliti o njima i promatrati kako se – ponekad kao zahuktala lokomotiva, a ponekad sporo kao glečer – unutarnji svijet benda i ono što je iz toga izlazilo, pjesme, albumi i njihova pojava, kako se sve to pomiče i mijenja, do samog kraja.
Danas se vidi da je Dušan Vesić jedini imao gotovo lovačkog strpljenja ispratiti te promjene i iz promatranja i pisanja o njima uvideti "veću sliku". I da onda iz svoga metodičnog razmišljanja o bendu pohvata i fiksira pravo značenje i sve brojne i neuporedive konzekvence koje je taj bend donosio. Za muziku Jugoslavije, ali, složenije još – i za kulturu samu.
Činjenice o tome, koje kako prolazi vrijeme, ne da ne gube na važnosti nego se samo pojačavaju u svojoj impresivnosti. Nekome ne mora biti važno (ima nas dovoljno kojima jest!) to da je u pogledu muzike i uspjeha Bijelo dugme u razdoblju od 1974. do 1989. dokaz da je moguća onakva rock’n’roll karijera benda koji ne pjeva na engleskom. Ali idejnost benda, odnosno da budemo točni – idejnost Gorana Bregovića, tih nekoliko ključnih koncepata koje je inkorporirao u Dugme i onda proveo – u smislu kulturnom, pa onda, nezapamćeno za rock’n’roll bend, i u društvenom i ideološkom čak, stvari su preko kojih ne može niti jedna ozbiljna naša kulturna historija.
Budući ionako apsolutni autoritet za bend, s "panoramskim" pogledom na Bijelo dugme, odnosno na relacije u samom bendu, zatim između članova i scene, pa još šire – društva dakle – Dušan Vesić je, čini se, prvi ovo i naslutio a onda i sugerirao u tekstovima.
Godine 1985, na jednom od apsolutnih vrhunaca Bijelog dugmeta, kapitalizirao je to poznavanje i umijeće svojom prvom knjiškom biografijom benda. Iako su i kolege u štampi i elitna kultura bile gluhe da to i potvrde, ta knjiga kod poštovatelja grupe, kod nekih budućih pisaca i muzičara (od kojih će neki postati među najutjecajnijima kasnije i danas), ostala je sam primjer kako se piše biografija benda, bilo kojeg benda – po preciznosti, broju i provjerenosti podataka, po akribiji i odgovornosti. Ali i po nečem drugome, teže uhvatljivom tada. U kulturi navikloj na skrivanje, na javne tajne i privatne priče (sve strane biografije izvođača naprotiv odlikuju se transparentnošću, makar se radilo o optužujućim, neugodnim faktima), u kulturi gdje su kod poznatih i uspješnih vrijedile i postojale dvije paralelne crte koje su se rijetko dodirivale – privatna spram javne – knjiga je bila primjer kako se uzbudljivo moglo pisati i o takvim, osjetljivimdijelovima priče, članova i djelovanja njihovog. Ta biografija nije imala precedenta kod nas.
Moralo je, međutim, proći mnogo vremena, moralo se dogoditi "sve ono", što nam je palo po glavama u međuvremenu, a u tome i dva "gubitka u ljudstvu" grupe, od kojih je jedan bio apsolutno stravičan, da bi danas ("i kad prođe sve") biograf s distance odlučio spojiti te dvije polovice – točku gdje je stao tada i sve ono kasnije, i složiti post festum (ili kako jedan pisac kaže "post kuršum") od komada i od krhotina jednako, punu priču. Odnosno, kako se vani frazom u tom žanru kaže – "definitivnu biografiju". Ovdje možemo maknuti ironične navodnike slobodno: koliko god ostaje još jedan beskrajan prostor za materijalne, muzičke i poetičke interpretacije rada Bijelog dugmeta, ova knjiga bez dileme jest to.
Ona ima, međutim, dodatnu posebnost, apsolutnu neobičnost u odnosu na sve biografije objavljene kod nas, a to postaje očigledno negdje oko polovice, i naglo, bez uvoda. Iako je dotad pisana gotovo romaneskno, kao historijat i kao fikcija ujedno, te vrlo osobnim jezikom i stilom, u nekom trenutku kao deus ex machina, iz trećeg se u prvom licu pojavljuje i biograf sam. I kasnije ne samo kao tumač – nego i kao akter.
To nije, kako bi se moglo očekivati, nešto što se iscrpljuje na nivou osobnih opaski i dojmova, što može svaki autor. Vesićeva prisutnost u životu benda naprotiv, od prvih, tipičnih i slučajnih anegdota, rikošetira i odlazi u nešto ozbiljno i istinski zbunjujuće. Kako priča sve više odmiče i njegova upletenost postaje sve jača, do zapanjenosti na momente.
Bend – a svaki uspješan i veliki bend je notorna "školjka", beskrajno nepovjerljiv spram stranaca – pita ga, međutim, za mišljenje, i osobno i, gotovo neshvatljivo, muzički čak, vođa benda pušta mu nove pjesme i čeka reakcije. Stvar postaje još kompliciranija onda: zovu ga, vidimo, i kad su međuljudski problemi na stvari, čak preko njega prelamaju ključne promjene u personalu, dok se novi članovi raspituju oko odnosa u grupi.
Pitanje koje se nameće čitajući ovu knjigu, a ono je neodgovoreno u tekstu – najočitije je: otkud to? – odakle takvo povjerenje benda, tih, inače, prilično na sebe same orijentiranih i nepovjerljivih ljudi ka jednom novinaru, ka uljezu? Otkud da se – baš kao onaj fantastični lik u Woody Allenovom čuvenom filmu – biograf koji bi trebao stajati izvan narativa, biti "pripušten" samo kad to odgovara onome koga se prati, pojavljuje odjednom ne samo kao "svjedok historije" nego i dijelom čak i njezin sukreator?
Odgovor autorov potpuno je neuobičajen za našu kulturu, tu gdje uglavnom svi imaju odgovore na sve – i kao takav, odgovor je razoružavajući: ne zna ni on. I to sasvim iskreno kaže – što stvar čini još boljom. Na temi oko koje se toliko nagađalo i nagađa, gdje se toliko spekuliralo, ovakva transparencija koja zapravo skriva neke unutarnje neizrečene motive i sile benda, samo je dodatni sastojak u jednoj po sebi i zapravo potpuno misterioznoj priči koja, što se više pokušava u detalj prepričati, sve više izmiče, kao i sve velike i važne priče. Uostalom, ako bi je i sasvim rasvjetlili, uspjeli razbiti na dijelove sve njene sastavnice i analizirati sve što se analizirati dade – onda ona ne bi bila to što jest i ne bi nastavila intrigirati toliki broj ljudi skoro dvadeset i pet godina, četvrt stoljeća dakle, po njenom formalnom kraju.
Kako god bilo i što god nagađali o motivima toga gore spomenutog povjerenja benda baš u ovog autora, pogotovo ako se uzme inteligencija, mudrost – a i proračunatost – neuhvatljivog vođe grupe, nešto je prevladalo tu i spojilo se sretno. Veliki bendovi imaju koliko velike slabosti, toliko i veliko samopouzdanje, mjereći svoju snagu i količinom udaraca koje mogu podnijeti. Pogotovo kad oni imaju smisla i pogotovo kad dolaze iz blizine – Vesić, naime, bez obzira na svoju ljubav prema Bijelom dugmetu(kao muzici i kao kulturnom fenomenu jednako) i bez obzira na (relativnu) bliskost s bendom, ne ustručava se biti vrlo kritičan. Čak nemilosrdan prema stvarima za koje misli da su mogle i trebale bolje, na momente zapanjujuće iskren u opisima osobina i karaktera članova. Možda je otud bend takve snage i veličine negdje nesvjesno i naslutio da će od ovakvog i kroničara i kritičara imati samo dobro.
Rezultat te odluke ili spontanosti, potpuno svejedno je danas, taj paralelni historijat odnosa kritičara-biografa i samog benda jest na kraju ova i ovakva biografija. Drugim riječima, i najkraće: imamo pred nama nešto što spada među najveće rijetkosti u ovim kulturama "krivih srastanja". To, naime, da jedna velika pojava dobije jedinog ispravnog tumača.

đorđe matić