25.11.03
Biblioteka od šest priča
Zoran Živković, pisac, dobitnik Svjetske nagrade za fantastiku
Amerikanci imaju kult pobjednika i ovakva priznanja mogu da otvore mnoga vrata koja bi inače ostala zatvorena. Ako ova obimom nevelika knjiga sada bude pridobila nešto više domaćih čitalaca, premda mi to ne izgleda odveć vjerovatno, biću više nego zadovoljan
Jedno od najprestižnijih američkih književnih priznanja ľ Svjetska nagrada za fantastiku ("Njorld Fantasy Anjard") početkom ovoga mjeseca, na svečanoj konvenciji u Vašingtonu, dodijeljena je beogradskom piscu Zoranu Živkoviću. Ovo laskavo priznanje Živković je dobio za kratki roman "Biblioteka". Ovo priznanje iz inostranstva još jedna je potvrda da su Živkovićeva djela popularnija i cijenjenija u svijetu nego kod nas.
Živkovićeva "Biblioteka" objedinjava šest priča ("Virtuelna biblioteka", "Kućna biblioteka", "Noćna biblioteka", "Paklena biblioteka", "Najmanja biblioteka" i "Otmena biblioteka"). U njima je glavni junak pisac, čije životno središte predstavljaju knjige i biblioteka, kao omiljeni prostor. Pisac govori o nemogućnosti da se racionalno objasne mnoge pojave, što od čitaoca zahtijeva da prihvati čudo, kao fenomen, bez koga nije moguće graditi fantastiku, kao književni žanr. "Biblioteka" Zorana Živkovića objavljena je u SAD 2002. godine, u renomiranoj antologiji eksperimentalne svjetske proze "Levijatan 3", čiju predstavlja okosnicu. Svako od šest poglavlja antologije započinje jednom od Živkovićevih priča, koje su, prema ocjenama svjetskih kritičara, uspjele da zasjene djela drugih autora.
Zoran Živković je rođen u Beogradu 1948. godine, gdje i danas živi. Diplomirao je 1973. na Odsjeku za opštu književnost s teorijom književnosti Filološkog fakulteta, gdje je magistrirao i doktorirao. Autor je knjiga "Savremenici budućnosti", "Zvezdani ekran", "Prvi kontakt", "Enciklopedija naučne fantastike", "Četvri krug", "Ogledi o naučnoj fantastici", "Vremenski darovi", "Pisac", "Knjiga", "Nemogući susreti", "Sedam dodira muzike". Živković, inače, važi za vrsnog poznavaoca svih tipova fantastike.
Od 1982. godine on je vlasnik i urednik izdavačke kuće "Polaris", dobro znane fanovima SF literature. "Polaris" je godinama objavljivao gotovo sva glavna djela kultnih svjetskih pisaca naučne fantastike. Za kulturni dodatak "Pobjede" laureat nam je govorio o svom priznanju, knjigama, (ne)čitanju i svemu što prati jednog pisca...
* Kako ste primili vijest o nagradi? Koliko Vam ona konkretno znači?
- Vijest sam, razumije se, primio kao nevjerovatno iznenađenje. Bio sam uvjeren da nemam baš nikakvih izgleda u konkurenciji vodećih pisaca fantastike iz SAD i Velike Britanije. Čak je i nominacija mog kratkog romana Biblioteka bila sasvim neočekivana. Nijednom se još nije dogodilo, od 1975. kada je ova nagrada osnovana, da u najuži izbor uđe neki autor koji potiče izvan engleskog jezičkog područja. A što se tiče toga šta mi znači, "Svjetska nagrada za fantastiku" predstavlja ponajpre podstrek i obavezu. Kao i potvrdu da sam u pisanju proze na dobrom putu.
* Smatrate li ovu nagradu nekom vrstom potpunog priznanja za sve što ste radili proteklih godina?
- Možda, u izvjesnom širem smislu. No, ona pripada jednom mom konkretnom djelu, Biblioteci. Ako ova obimom nevelika knjiga sada bude pridobila nešto više domaćih čitalaca, premda mi to ne izgleda odveć vjerovatno, biću više nego zadovoljan. Uistinu je paradoksalno da ono što pišem ima znatno više čitalaca izvan zemlje nego među mojim sunarodnicima...
* Kakva je bila konkurencija? Ko je bio u najužem izboru, a ko u žiriju?
- Za svaku od osam kategorija u kojima se dodjeljuje "Svjetska nagrada za fantastiku" bilo je nominovano po pet kandidata. Kod kratkog romana to su bili Nil Gejmen, Pol di Filipo, Čarls de Lint i Elizabet Hend. Apsolutni favorit je, bar na papiru, bio Nil Gejmen čija je Koralina već dobila valjda sve što se moglo osvojiti u angloameričkom svijetu. Nije ni čudo, kada iza njega stoji moćan izdavač Harper Kolins koji je samo u Gejmenovu promotivnu turneju po SAD uložio preko dva miliona dolara. Ali, baš kao i u sportu, ne pobjeđuju uvijek favoriti. Što se petočlanog žirija tiče, bila su to najuglednija imena američke fantastičke scene.
* Šta ova nagrada povlači za sobom? Kakve privilegije, kolike tiraže, prevode...?
- Ne povlači ništa neposredno. U tom pogledu je slična filmskom "Oskaru". Sve što dobijete jeste jedna statua. Posrijedi je neobično stilizovano poprsje Hauarda Filipsa Lavkrafta, rodonačelnika moderne američke fantastike. No, njena posredna vrijednost potencijalno je veoma velika. Amerikanci imaju kult pobjednika i ovakva priznanja mogu da otvore mnoga vrata koja bi inače ostala zatvorena. No, još prije no što sam dobio ovu nagradu, već sam potpisao ugovore s tri izdavača iz SAD koji će u 2004. donijeti svih mojih devet proznih knjiga. Zapravo, prvo djelo upravo je izišlo iz štampe. "Prajm Buks" objavio je u jednom tomu Knjigu i Pisca. Kod "Najt Šejd Buksa" će najprije u februaru izići Četvrti krug, a potom, u septembru, Nemoguće priče, obiman omnibus koji obuhvata mojih pet kratkih romana-mozaika: Vremenski darovi, Nemogući susreti, Sedam dodira muzike, Biblioteka i Koraci kroz maglu. Konačno, kod "Dalki Arhiv Presa" pojaviće se u novembru moj najnoviji roman Skrivena kamera. Možda je zanimljivo pomenuti ovdje da će se moje knjige dogodine pojaviti u Španiji (pet naslova), Južnoj Koreji (dva naslova)...
* Po čemu je to po vašem mišljenju "Biblioteka" očarala svjetske kritičare?
- Ne znam da li ih je baš očarala, ali očigledno ih nije ostavila ravnodušne. Meni je to veoma teško da odredim. Nadam se da je kvalitet proze bio presudan. Šta drugo, uostalom? I možda originalnost kazivanja na jednom području gdje je valjda najteže kazati nešto suštinski novo. Volio bih da je tako...
* Vaše ime se često vezuje za naučnu fantastiku, mada Vi nijeste SF pisac. Odakle potiče ta zabuna?
- Ta zabuna će, izgleda, biti moja trajna karma. Nijedno od devet proznih djela koja sam do sada napisao nipošto nije naučna fantastika, ali to nimalo ne smeta naročito onima koji ih nijesu pročitali da ih po inerciji proglase za naučnu fantastiku. Ova inercija vuče korijen iz okolnosti da sam se decenijama na razne načine bavio SF žanrom: kao kritičar, teoretičar, izučavalac, enciklopedista, izdavač, urednik, prevodilac... Sve to kao da je oko mene stvorilo jednu trajnu i neuklonjivu auru. Ponekad mi se čini da ako bih napisao, recimo, Priručnik o papuanskom kulinarstvu, i to bi automatski bilo proglašeno za naučnu fantastiku. Ali dovoljno je da pročitate bilo koje moje prozno djelo i lako ćete se uvjeriti da ono nema mnogo dodirnih tačaka sa SF žanrom.
* Ispričajte nam nešto o nastanku "Biblioteke". Kada ste je napisali? Da li ste slutili velika priznanja?
- Biblioteka je napisana tokom ljeta i rane jeseni 2002. Nastala je na isti način kao i moja ostala prozna djela. Ja pišem samo prije podne, dok sam potpuno svjež, a s"m tok pisanja nalik je grudvi koja se kotrlja niz sniježnu padinu. Najprije je mala i kreće se sporo, a kako se primiče podnožju sve je veća i vrtoglavo juri. Razumije se da nijesam slutio nikakva priznanja dok sam pisao Biblioteku. Nikada me ne more takve slutnje. Dok pišem, postoji jedino usredsređenost na s"m taj čin i ništa više.
* Gdje je danas mjesto žanru fantastike kod nas? Čini se da je nepravedno skrajnut?
- Kao i mnoge druge stvari. Ali ne vredi lamentirati nad time. Od toga nikakva korist. Valja zasući rukave i raditi. Mogao sam cio život da provedem u jadikovanju oko toga kako je ovdje fantastika neopravdano i žalosno skrajnuta, ali to nimalo ne bi poboljšalo njen položaj. Alternativa je bila da se dam na posao kako bi se nešto promijenilo. "Svjetska nagrada za fantastiku" posljedica je tog truda. Na globalnoj pozornici fantastike ova zemlja, za razliku od mnogih, nije više slijepa mrlja...
* Već više od dvije decenije postoji Vaša izdavačka kuća "Polaris". Kakav je izdavački program "Polarisa"?
- "Polaris" sam ugasio krajem 2000. godine kada sam najzad uvidio da moram da se opredijelim između toga da li želim da budem pisac ili izdavač. Ušavši u pedesete godine života, nisam više imao ni snage ni vremena da vozim istovremeno na dva kolosijeka. Pretpostavio sam pisanje izdavaštvu i, evo, ispalo je da nisam pogriješio. Izdavaštvom će morati da se pozabavi neko mlađi, orniji, preduzimljiviji. Naravno, ako se takav nađe...
* Da li pišete novu knjigu?
- Pišem. I to je sve što tim povodom u ovom času imam da kažem. Nikada ne govorim javno o onome što trenutno pišem.
* Šta trenutno prevodite?
- Apsolutno ništa, a i usrdno se nadam da nikada više u životu neću ništa prevoditi. Naprevodio sam se više nego dovoljno za jedan ljudski vijek...a
Dirljiva anonimnost
Knjige Zorana Živkovića najbolja su djela nacionalne fantastike koja sam ikada čitao. U njima nema maltene ni riječi o nedavnim balkanskim neprijatnostima, niti se igdje otvoreno pominje lokalni način života, doktrina ili kultura. Umjesto toga, smještene su u nešto što se može opisati samo kao izuzetno sugestivno dočarani fantazijski ničiji svijet. U njegovim romanima i pričama, vozovi nemaju odredišta, ulice nemaju imena, rijeke i planine nemaju istoriju, a likovi nemaju nacionalnu pripadnost. To je tihi svijet prodavnica polovnih knjiga, porodičnih trpeza i pretrpanih univerzitetskih kabineta. Učinak je takav da ova promišljena anonimnost postaje očaravajuće dirljiva, gotovo magretovska. Priče srpskog autora postižu istinsku bezvremenost. Jednako se razumljivo obraćaju čitaocima u Helsinkiju ili Meksiko Sitiju, kao i onima u Tokiju ili Njujorku. I što je još bolje, jednako su uvjerljive. Storija iz zbirke Sedam dodira muzike o starcu koji oživljava staru muzičku kutiju i vidi troje djece i ženu koje nikada nije imao silovito će dirnuti ljude od Kejptauna do Osla. Ne znam ni za jedno drugo djelo savremene fantastike za koje se to može reći. Kiberpank se svojski trudio da bude globalan ľ ali kiberpankovske buntovničko šminkerske scenografije sušta su suprotnost jedinstvenoj atmosferi u Živkovićevim pričama. Njegovi protagonisti daleko su ispod radara globalne politike. Oni nikada ne pokreću pitanje otpora, već samo guraju kako znaju i umiju, sapliću se o čuda i pokušavaju da otresu njihov učinak sa sebe. Svaki grad, svaka ulica kao da mirišu na ustajali miris propuštenih prilika. Je li Živkovićeva proza budućnost fantastike kao globalnog pokreta? Uopšte me ne bi iznenadilo kada bi se to ispostavilo...
(Odlomak iz studije o prozi Zorana Živkovića - jednog od najvećih živih pisaca fantastike, američkog autora Brusa Sterlinga)
Najteži smrtni grijeh
* Biblioteka kao paklena kazna! Da li je nečitanje, po Vama veliki grijeh? - U mom sistemu vrijednosti, nečitanje je valjda najteži smrtni grijeh. U "Paklenoj biblioteci" jasno je opisano šta posle smrti očekuje one koji ne čitaju. Ali šta to vrijedi kad niko ne haje. Živimo u vremenu kada ne samo što se gotovo uopšte ne čita nego se od nečitanja nerijetko pravi vrlina. Pomislite samo: u narodu koji broji desetak miliona pripadnika, raštrkanih po raznim državama, prosječni tiraž knjiga iznosi pet stotina primjeraka, a i on uglavnom ostaje neprodat, pa, dakle, i nepročitan. Gdje ćete jasnije simptome veoma ozbiljnog oboljenja? I čemu se uopšte može nadati jedna nacija koja je praktično prestala da čita? A za to nam bar niko drugi nije kriv...
Vujica Ognjenović
09.11.03
"Oskar" - srpskoj fantastici
Zoran Živković
PROTEKLE sedmice, iz Vašingtona, sa svečane konvencije Svetske asocijacije za fantastiku, stigla je gotovo senzacionalna vest. Prvi put je jedan pisac koji potiče izvan engleskog jezičkog područja dobio jedno od najprestižnijih američkih književnih prznanja - "Svetsku nagradu za fantastiku". Da presedan bude još veći, posredi je srpski autor Zoran Živković, čiji je kratki roman "Biblioteka" pobedio u žestokoj konkurenciji vodećih imena američke i britanske fantastike.
Kako ste doznali da ste laureat?
- U nedelju uveče vratio sam se kući sa "Sinemanije" i, po inerciji, uključio kompjuter da uzmem elektronsku poštu. Virtuelno sanduče bilo je krcato: preko trideset poruka. Kao i uvek, polovina toga su takozvani "spamovi", razne neželjene reklame, ali je zato druga polovina imala jednu zajedničku osobinu. U zaglavnju poruke pisalo je na engleskom "Čestitam!" U trenutku sam shvatio da se zbilo nešto neobično.
Prvi od ovih potonjih imejlova poticao je od austrijske spisateljice Kirsten Bišop. Kirsten se javila sa lica mesta. Sedela je u svečanoj sali hotela "Hilton" u Vašingtonu, u kojoj je upriličena svečanost proglašenja dobitnika "Svetske nagrade za fantastiku". Pred sobom je imala otvoren laptop. Počela je da mi kuca pismo samo nekoliko trenutaka pošto je voditelj ceremonije otvorio koverat i pročitao moje ime. Evo prve rečenice iz njene poruke: "Da samo možeš da čuješ ovaj pljesak. Svi stoje..."
Da li ste mogli da očekujete da će se čudo dogoditi?
- Nisam, naravno. Gotovo sve je govorilo protiv toga. "Svetska nagrada za fantastiku" dodeljuje od 1975. godine i sve do ove godine nijednom se nije dogodilo da bude makar nominovan bilo ko izvan engleskog jezičkog područja. Posredi je isključivo američko književno priznanje. Ono malo Britanaca koji su ušli u konkurenciju i bili nagrađeni tu su predstavljali izuzetak, neophodan da se opravda pridev "svetska". Već je i nominovanje moje "Biblioteke" predstavljalo gotovo senzaciju.
Konkurencija je bila veoma jaka.
- Valja i nije mogla biti jača. Tu je, pre svega, bio Englez Nil Gejman čiji je kratki roman "Koralina" već dobio niz nagrada u SAD i iza koga stoji veoma moćan izdavač Harper Kolins. Samo u Gejmenovu promotivnu turneju po SAD Harper Kolins uložio je toliko novca da bi vam se od te cifre zavrtelo u glavi. Pored Gejmena tu je bilo i troje sjajnih američkih pisaca: Pol di Filipo, Čarls de Lint i Elizabet Rend. Čemu je jedan autor iz daleke balkanske zabiti mogao da se nada spram ovakvih "protivnika"?
Zar se baš ničemu niste nadali?
- Sasvim iskreno, nisam - bar ne do petka uveče. Tada mi se iz Vašingtona javio DŽef Vandermer, urednik antologije "Levitijan 3", u kojoj je 2002.
"Biblioteka" objavljena u SAD. Kazao mi je da su ga organizatori svečanosti pitali da li ja dolazim, pa kada su doznali da nisam na putu za Vašington, zatražili su od njega da pripremi govor u slučaju da budem pobednik. No, odmah su i dodali - kako se ovo ne bi protumačilo kao neki nagoveštaj - da su isti zahtev uputili i ostalim konkurentima.
Po tradiciji, taj prigodan govor nalikuje na one koje imamo priliku da čujemo prilikom dodele "Oskara". Nagrađeni predstavnik pre svega se zahvaljuje raznim osobama koje su ih na ovaj ili način zadužile. DŽef me je pitao kome želim da se zahvalim. Nisam uopšte morao da razmišljam: naveo sam tri osobe koje su, svaka na svoj način, značajno doprinele da tokom proleća i leta 2002. napišem "Biblioteku". Prva je, razume se, moja supruga Mia. Druga je gospodin Slobodan Srećković, čija mi je nesebična pomoć bila dragocena nipošto samo kod ove knjige. Treća je moj dragi prijatelj Majkl Murkok, kome je "Biblioteka" posvećena.
Zahvalni gvor, ipak, nije bio pripremljen uzalud...
- Nije, premda mi je još teško u to da poverujem. Mogu samo da zamislim kako se siroti uzbuđeni DŽef našao na grdnoj muci kada je trebalo da izgovori, pred velikim auditorijumom i TV kamerama, "teško" srpsko prezime Srećković. No, imaću prilike da to uskoro neposredno doznam, budući da bi trebalo da dobijem snimak dodele nagrada.
Dragan USKOKOVIĆ
01.01.00
Politika
04.09.2002.
FANTASTIKA I SVAKODNEVICA
Knjige i biblioteke
Knjiga "Biblioteka" Zorana Živkovića, jednog od najprevođenijih domaćih autora, koji je širom sveta za svoja brojna prozna ostvarenja dobio najviše ocene eminentnih književnih kritičara, juče je predstavljena u prostorijama "Narodne knjige".
Kako je istakao profesor Radivoje Mikić, Zoran Živković važi za vrsnog poznavaoca svih tipova fantastike. Knjiga objedinjava šest priča ("Virtualna biblioteka", "Kućna biblioteka", "Noćna biblioteka", "Paklena biblioteka"; Najmanja biblioteka" i "Otmena biblioteka") u kojima je glavni junak pisac, čije životno središte predstavljaju knjige i biblioteka, kao omiljeni prostor. Autor, prema Mikićevim rečima, govori o nemogućnosti da se racionalno objasne mnoge pojave, što od čitaoca zahteva da prihvati čudo, kao fenomen, bez koga, inače, nije moguće graditi fantastiku, kao književni žanr. Povlačeći paralelu sa proznim ostvarenjima Franca Kafke, Mikić je istakao da je kod Živkovića odrednica fantastike neraskidivo povezana sa svakodnevicom, koju nadograđuje i obogaćuje, istovremeno pokazujući kako se književnost hrani književnošću.
Odbijajući da govori o "Biblioteci", poštujući načelo da je ono što je imao kao autor da kaže već rekao u svom delu, Živković je podsetio da se ovo njegovo ostvarenje već pojavilo u renomiranoj antologiji eksperimentalne svetske proze "Levijatan", čiju predstavlja okosnicu. Svako od šest poglavlja antologije započinje jednom od Živkovićevih priča, koje su, prema dosadašnjim ocenama svetskih kritičara, uspele da zasene dela drugih autora.
Kako je najavio autor, knjiga "Biblioteka", uskoro bi trebalo da bude prevedena na nemački, francuski i ruski.
Na jučerašnjoj konferenciji, predstavljeno je još jedno izdanje "Narodne knjige". Reč je o proznom ostvarenju Zvonimira Majdaka "Pazi, tako da ostanem nevina", modernom romanu, pisanom živim, svakodnevnim jezikom, prožetim Majdaku svojstvenim i neponovljivim humorom, koji prati male ljudske tragikomedije.
Z. K.