Svetlana Velmar Janković (1933-2014) rođena je u Beogradu gde se školovala i živela. Kao sekretar i urednik časopisa Književnost bila je i u uredništvu koje je vodio Eli Finci i u uredništvu koje je vodio Zoran Mišić. Dugo je godina uređivala, u Izdavačkom preduzeću Prosveta, edicije savremene jugoslovenske proze i esejistike. Osnovala je biblioteku Baština.
Objavila je romane: Ožiljak (1956, drugo, prerađeno izdanje 1999), Lagum (1990), Bezdno (1995), Nigdina (2000) i Vostanije (2004); eseje: Savremenici (1967), Ukletnici (1993), Izabranici (2005) i Srodnici (2013); sećanja: Prozraci (2003); zbirke pripovedaka: Dorćol (1981), Vračar (1994), Glasovi (1997), Knjiga za Marka (1998) i Očarane naočare: priče o Beogradu (2006); molitve: Svetilnik (1998); dramu Knez Mihailo (1994) i knjigu drama Žezlo (2001); monografiju Kapija Balkana: brzi vodič kroz prošlost Beograda (2011).
Nagrade: „Isidora Sekulić“, Andrićeva nagrada za knjigu priča Dorćol, „Meša Selimović“, „Đorđe Jovanović“, „Bora Stanković“, „Pera Todorović“, Nagrada Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu u 1992. godini, Ninova nagrada za roman godine za Bezdno (1995), Nagrada „Neven“, Nagrada Politikinog zabavnika, Nagrada „6. april“ za životno delo o Beogradu, Nagrada „Mišićev dukat“ i Nagrada „Stefan Mitrov Ljubiša“. Prevođena na engleski, francuski, nemački, španski, italijanski, grčki, bugarski i mađarski jezik.
27.02.06
Oblaci nad silikonskom dolinom
Svetlana Velmar Janković
DVA su velika razloga što je posle ravno četvrt veka ponovo objavljena knjiga pripovedaka "Dorćol". Ideju su prvo dali čitaoci, jer su u knjižarama tražili tu knjigu koje odavno nema, kaže Svetlana Velmar Janković. A zatim, imajući u vidu da se decembra 2006. navršava dvesta godina od kako je Karađorđe, sa svojom vojskom, u Prvom srpskom ustanku oslobodio Beograd, pisac i izdavač "Stubovi kulture" poželeli su da daju svoj doprinos obeležavanju velikog događaja.
- U pripovetkama su junaci istorijske ličnosti većinom iz Prvog, ali i iz Drugog srpskog ustanka. Među njima ima onih koji su neposredno učestvovali u oslobađanju Beograda, bili ranjeni, kao Uzun Mirko, ili položili svoj život, kao Vasa Čarapić.
Šta je za Vas značio novi susret sa "Dorćolom", posle toliko godina?
- Desetak je godina, a možda i više, kako Dorćol nisam uzela ni u ruke, osim kad se događa veliko godišnje spremanje biblioteka i polica sa knjigama. Počela sam da je pročitavam pažljivo jesenas, kad smo prvi put razgovarali o mogućem ponovnom objavljivanju ove knjige. Iznenadila sam se kad sam, u tom ponovnom čitanju, primetila doslednost sa kojom sam, pre više od četvrt veka, prepoznavala, iz priče u priču, zavisnost životnih sudbina svih mojih junaka, od njihovih ogrešenja o drevni zakon moralnih vrednosti koji, gotovo istih značenja, postoji u svim vremenima i svim religijama. Hrišćani ga poznaju u obliku Deset Božijih zapovesti.
Kritičari tada nisu isticali taj značenjski sloj knjige?
- Ne izgleda mi da je reč o nekoj mojoj nametljivoj doslednosti: da se osećala kao nametljiva, bila bi i primetnija, a da je bila primetnija možda bi se i književni kritičari više bavili uticajem moralnih ogrešenja na domišljene živote mojih junaka, istorijskih ličnosti, čija imena nose ulice na Dorćolu, najstarijem delu Beograda. Uglavnom se tom temom nisu bavili, iako je "Dorćol" privukao ne malu pažnju kritike, čim je bio objavljen. Ta knjiga pripovedaka donela mi je visoku književnu nagradu "Ivo Andrić" - uspeh koji me je silno ohrabrio, pa više nisam bila spremna da, u potpunosti, sumnjam u sebe kao u proznog pisca, što sam uvežbavala punih dvadeset godina. Ako pre četvrt veka priča o lestvici moralnih vrednosti nije izgledala naročito privlačna, možda bi mogla da postane aktuelna sad, kad je ta lestvica baš postavljena naopako, i tako opstaje, pa se, sledstveno tome, ne-vrednosti prihvataju kao vrednosti, i obratno. Bila bih prezadovoljna ako bi novi čitalac "Dorćola" otkrio, za sebe, i ovaj značenjski sloj knjige, kao što ga je, isto za sebe, ponovo našao autor, zagledajući u sopstveni prozni tekst sa rastojanja od četvrt veka.
Kako izgleda Dorćol stariji za 25 godina, šta se najviše promenilo?
- Posle ovog novog upoznavanja sa starom knjigom, otišla sam da obiđem ulice o kojima sam pisala, sa namerom da vidim i šta se sve promenilo na mom Dorćolu, na kojem sam odrasla, za dve i po decenije. Promenilo se mnogo: najstarija beogradska četvrt, na padini prema Dunavu, ima nove stanovnike - uz one preostale stare - i nove zgrade od kojih su mnoge podignute tako da zaklanjaju vidike na reku, ali ima i obnovljenih, lepih kuća iz doba kad je imućniji sloj srpskog građanstva bio stao na noge, kao što je još veliki broj neobnovljenih, rabatnih, nekada gospodskih kuća, iz istog doba, sklonih da se sruše i, ruševinama, zatrpaju i sećanja na nekadašnje vlasnike, najčešće značajna imena srpske nauke, umetnosti, politike. Najprimetnije promene su se, ipak, dogodile na mestima gde su nekada bile, recimo, zanatske radnje, a sada su tu kafići ili pekare, ili prodavnice sportske opreme za mlade, sa nazivima koji odgovaraju i njihovim namenama i našem vremenu.
I Dorćol je ušao u tranziciju?
- U prvi mah, posle ovih šetnji po Dorćolu, poželela sam da sve ove promene opišem, to jest zapišem u nekom obliku, za novo izdanje knjige. Ubrzo sam shvatila da bi meni, uvek sporoj u pisanju, za taj rad bilo potrebno najmanje pola godine ili još i više, jer sam pisala i pišem novu knjigu koja ne bi otrpela da je, makar samo na izvesno vreme, ostavim po strani. Odlučila sam se za drugu vrstu dopuna, istina kraćih i nepotpunih, ali koje, verujem, ostaju da svedoče na svoj način, o nekim vrstama društvenih promena koje su se dogodile i događaju se, naročito posle 2000. godine, u periodu što se, uz pomoć uvedene strane reči, naziva tranzicijom, dok naša, potisnuta reč za isti pojam, glasi prelaz. Preko sadašnjeg Dorćola brzo prelaze promene, kao oblaci preko Silikonske doline, ali ne one velike, u Kaliforniji, nego ove male, u Ulici našeg folklornog junaka Strahinjića bana, koja je nekada bila najsmirenija i najotmenija ulica na Dorćolu, a koja je sad izgubila mir, ispunjena, gotovo na svakom koraku, skupim kafićima, skupim automobilima i vrlo uvažavanim posetiocima tih kafića, mladim i starijim, spremnim da osvedoče svoje novo bogatstvo.
Dotakli ste problem morala u našem vremenu, na šta ste tačno mislili i kakva je uopšte duhovna klima Beograda početkom 2006?
- Duhovnu klimu Beograda na početku ove godine vidim kao paradoksalnu: nije malo, u svim oblastima umetnosti i nauke, pravih stvaralaca koji bi mogli postaviti jake temelje i sadašnjoj i budućoj kulturi i nauci, a mogli bi biti i najbolji vodiči u evropsku kulturu - a vrlo je malo onih koji njihove napore cene, štite i materijalno podržavaju, iako mogu, iako im je dužnost da to čine. Priznajem da strepim da, u našem hramajućem prelazu iz jednog oblika društvenog postojanja ka nekom drugom, ne izgazimo kao mladu travu, nadu u smisao svakog duhovnog i intelektualnog napora. Ne znam kako bi se, u našem vremenu, snašli nekadašnji trgovci iz dorćolske Stare čaršije, mada su i oni umeli da ćare i da podvale, ali od velikih lopovluka ih je kočio strah od Boga. Već odavno tog straha nema baš mnogo, odvikli smo se od takvih strahovanja, pa se lestvica moralnih vrednosti izvrnula naopako: na njenom vrhu su vrednosti alavosti i otimanja po svaku cenu, a na dnu vrednosti plemenitosti i davanja. Ali, valja se nadati da je i ovaj prelaz - prolazan.
KALEMEGDAN
AKO stignem, volela bih da dopišem, u Dorćolu, još jednu ili dve priče. Te priče dugujem ovoj zbirci još od pre dvadeset i pet godina, a taj je dug nastao iz saznanja da bi pisanje o Ulici Strahinjića bana i Ulici Cara Dušana - o tim dvema ulicama je reč na prvom mestu - podrazumevalo duga istraživanja istorijske građe koja se odnosi na Srednji vek. A, znate, još me čeka i Kalemegdan, kultno mesto postanka i trajanja ovog našeg grada na čudesnom mestu spajanja dveju moćnih reka, ispod nadmoćnih nebesa. Kalemegdan je od vajkada prostor tajni.
Branislav ĐORĐEVIĆ