Borislav Pekić rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici. Živeo je u Podgorici, Novom Bečeju, Mrkonjić - Gradu, Kninu, Cetinju i Bavaništu u Banatu. Od 1945. godine živeo je u Beogradu, gde je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Od 1948. do 1953. je bio na izdržavanju kazne u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš kao pripadnik SDOJ. Bio je osuđen na petnaest godina strogog zatvora, ali je 1953. godine pomilovan.
Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta.
Radio je od 1958. do 1964. godine kao dramaturg i scenarista u filmskoj industriji i bio je autor je brojnih filmova. Prema njegovom tekstu Dan četrnaesti snimljen je film koji je predstavljao Jugoslaviju 1961. godine na filmskom festivalu u Kanu.
Prvi roman, Vreme čuda, objavljuje 1965. godine. Od 1971. godine živeo je i radio u Londonu.
Pekić je već Vremenom čuda izazvao veliko interesovanje široke čitalačke javnosti. Narednim knjigama svrstao se u vodeće i najplodnije jugoslovenske pisce. Nakon prve knjige objavio je portret Hodočašće Arsenija Njegovana (1970) za koji dobija NIN - ovu nagradu za roman godine, novelu Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana (1975), novelu Odbrana i poslednji dani (1977), sotiju Kako upokojiti vampira (Prva nagrada Udruženih izdavača 1977), i roman Zlatno runo, fantasmagoriju u sedam tomova (1978-1986, za koji dobija 1987. Njegoševu nagradu), a koji mnogi smatraju jednim od najznačajnijih savremenih proznih ostvarenja kod nas. Po mišljenju žirija ovaj roman je ušao u izbor deset najboljih romana napisanih od 1982. do 1992. godine. Žanr romanom Besnilo (1983) Pekić je iz istorijske tematike odstupio i sačinio delo sa elementima trilera koji se zbiva na jednom od najvećih svetskih aerodroma – londonskom Hitrou. To je svojevrsna apokaliptična vizija sveta u kojem živimo. Knjiga je doživela je brojna izdanja. Pored Zlatnog runa i Godina koje su pojeli skakavci i ovaj roman je ušao u selekciju deset najboljih romana u srpskoj književnost od 1982. do 1991, po mišljenju čitalaca. I u sledećem objavljenom antropološkom romanu 1999, Pekić je ostao na tragu te negativne, često fantastične utopije (nagrada godine za naučnu fantastiku 1985).
Krajem 1984. godine, u izdanju "Partizanske knjige", izašla su Pekićeva Odabrana dela u 12 knjiga, za koja je dobio nagradu Udruženja književnika Srbije. Časopis Književnost dodeljuje mu 1986. "Povelju" povodom četrdesetogodišnjice izlaženja časopisa. Isto tako, za epos Atlantida (1988), dobija "Goranovu nagradu".
Godine koje su pojeli skakavci (knjiga prva), prema anketi dva beogradska dnevna lista, proglašena je za najbolju knjigu u 1987. godini. Knjiga je u kraćem vremenskom periodu doživela tri izdanja. Drugi tom pod istim naslovom 1989. dobija nagradu za memoarsku prozu "Miloš Crnjanski". Zbirka gotskih priča Novi Jerusalim izdata je 1989. godine. Povelju "Majska rukovanja" za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. od doma omladine "Budo Tomović" iz Podgorice.
Pisma iz tuđine (1987), Nova pisma iz tuđine (1989, nagrada Sent-Andreje "Jaša Ignjatović") i Poslednja pisma iz tuđine (1991. godišnja nagrada Grafičkog ateljea "Dereta" za najuspešnije izdanje te godine) spadaju u publicistički domen ovog pisca. Esejistička proza, Sentimentalna povest britanskog carstva, objavljena u izdanju BIGZ-a (1992), doživela je tri izdanja. Posthumno je dodeljena počasna nagrada izdavača ovom delu 1993. Potom je BIGZ objavio knjigu Vreme reči (razgovori s Pekićem, priredio Božo Koprivica, 1993.), Odmor od istorije (eseji, priredio Radoslav Bratić, 1993), roman Graditelji (1994.) koji je 1995. godine bio BIGZ-ov bestseler, kao i Rađanje Atlantide (komentari, priredila Ljiljana Pekić, 1996.) takođe bestseler ovog izdavača. Dnevničke zabeleške Skinuto sa trake (izabrao i priredio Predrag Palavestra, 1996), bile su na bestseler listi "Narodne knjige" 1997. godine. Prvi tom komentara za Zlatno Runo pod naslovom U traganju za Zlatnim Runom (priredila Ljiljana Pekić) štampan je 1997. godine.
Pekić je autor oko 30 dramskih dela za pozorište, radio, televiziju, emitovanih i igranih na našim i stranim radio - televizijskim stanicama i pozorišnim scenama. Između ostalih Generali ili srodstvo po oružju (1972; Nagrada za komediju godine na Sterijinom pozorju u Novom Sadu), 186. stepenik – (1982; Prva nagrada Radio Zagreba). Povodom Dana Radio televizije Beograd dodeljena mu je 1987. diploma za osvojenu I nagradu na konkursu u kategoriji radio-dramske emisije. Drami Kako zabavljati gospodina Martina dodeljena je prva nagrada na festivalima u Ohridu i Varni (1990). Sledi godišnja nagrada "Knjeginja Milica" od strane pozorišta u Kruševcu 1991. godine, a novembra 1991. godine dobio je plaketu "Pečat" Narodnog pozorišta u Beogradu za specijalne zasluge.
Dela su mu prevedena na engleski, nemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački, albanski.
Od 1968. do 1969. bio je član uredništva Književnih novina, a u 1990. učestvuje u uređivanju prvih brojeva obnovljenog opozicionog lista Demokratija, organa Demokratske stranke, čiji je bio jedan od osnivača, potpredsednik i član Glavnog odbora. Bio je dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1985. godine, član Krunskog saveta, potpredsednik PEN-a. Centar Beograd, član PEN-a Centar London, honorarni komentator srpskohrvatske sekcije Bi-Bi-Sija u Londonu. Bio je član Udruženja književnika Srbije, član Udruženja filmskih i član Udruženja dramskih umetnika Srbije. Posthumno ga je Nj. K. V. prestolonaslednik Aleksandar odlikovao Kraljevskim ordenom dvoglavog belog orla prvog stepena. Septembra 1997. dodeljena mu je Počasna plaketa od strane "Jugoslovenskog festivala Mojkovačke filmske jeseni" povodom 50. godišnjice Jugoslovenskog igranog filma.
Borislav Pekić je preminuo 2. jula 1992. godine u Londonu.
01.06.04 Večernje novosti
Besni i bez virusa
Borislav Pekić: "Besnilo"
SA ličnim brojem 1125 proveo je Borislav Pekić, jedan od najvećih srpskih književnika 20. veka u Brozovim apsanama od 6. novembra 1948. do 1. decembra 1953, osnivača Saveza demokratske omladine Jugoslavije (SDOJ) koju je komunistička vlast proglasila "u ime naroda" neprijateljskom, špijunskom i zločinačkom! Bio je, inače, osuđen na 15 godina strogog zatvora. NJegov roman "Besnilo" naš list objavljuje u sredu u biblioteci "Novosti".
U ovoj dugoj priči o besnilu kojim su zaraženi putnici londonskog aerodroma Hitrou i gde će svi umreti u najvećim mukama (sudbina civilizacije) Pekić će započeti četvrti deo zapisom sa arapske slike iz 1224: "Oni svirahu, a neki od njih bežahu od svetlosti, dok su drugi u njoj uživali. Drugi su lajali kao psi i grizli svakoga ko bi im prišao, a taj bi se takođe razboleo. Neki pričahu kako su videli nekoliko ljudi ugriženih i u bekstvu, da su se Odimus i Hemson takođe zarazili i da je prvi podlegao bolesti pošto je ugrižen, a zatim umro. Drugi je, međutim, ostao s prijateljem, ispoljavajući strah od vode, a potom je pobegao."
Pekić će opisati i kako su na aerodromu skončali i engleski i ruski špijun. Evo te njihove priče pre nego što će špijune snaći užasna smrt:
- Slušaj Anatolij, ne pravi se važan, rekao je smejući se. "Posle Dostojevskog poznato je da i Sloveni imaju dušu. Bar neki. Taj Dostojevski svakako".
- Svi Sloveni imaju dušu. Naročito Rusi. Samo se većina njome ne služi.
- A šta je sa nama na Zapadu?
- Vi je, dakako nemate. Ali vama duša ne treba. Vi imate sjajnu tehnologiju. Ako vam ikada zatreba već ćete nešto smisliti.
Veštačku dušu. Poput veštačkog bubrega.
Prema samom piscu radnju romana nije hteo da smesti u ondašnju Jugoslaviju jer je besnilo kod nas bilo endemično. Potrebna mu je bila zemlja koja uobražava da je u tom pogledu zdrava. Pomislio je na Englesku, jer Englezi gaje veru da su, za razliku od sirotih Evropljana, oslobođeni besnila. I zato se sve dešava u Londonu, a u njemu na aerodrom Hitrou, najvećoj vazdušnoj raskrsnici sveta. Ona mu je pružila mogućnost da u karantin stavi, a da kasnije "pomori" 250.000 ljudi, a da pritom svima bez obzira na rase i polove bude - nemilosrdan!
U razgovoru sa Milom Gligorijevićem, i sam Pekić, uz opasku da se na Zapadu u većini slučajeva samo "laka književnost" bavi temeljnim pitanjima čoveka i njegovog opstanka kaže: "S obzirom da se sve što se tokom epidemije na Hitrou događalo, izabrao sam pitanje: Nismo li mi već poprilično besni i bez virusa? Nije li besnilo tek prirodna i neizbežna finalizacija toka što ga je naša materijalistička, dezorijentisana i samoubilačka civilizacija uzela, još otkako smo napravili prvu alatku, onaj čuveni zamišljeni kamen koji nam je počeo zamenjivati ruke, pa mozak, i najzad dušu".
To tvrdi pisac, a u romanu je zapisao da niko nije umeo reći kako su neprilike počele...
"PREĐITE NA STVAR"
DA je Borislav Pekić, koji je dugo proveo po apsanama u Brozovo vreme, zaista dostojanstven čovek u sokratovskom smislu, potvrđuje i sledeća priča. Kada je 1966. sprovedena "velika reforma" neko je optužio Miodraga Bulatovića da je na "tajnom skupu pisaca" kritikovao tu reformu. Na sudu je on to porekao, zajedno sa Duškom Radovićem.
Kada je sudija upitao Pekića, "dugogodišnjeg robijaša", šta on o tome zna, slavni pisac je odgovorio: "Bio sam to ja koji je govorio protiv reforme gospodine sudija - rekao je Pekić. "Bilo je to u mojoj kući, govorio sam da je reforma najobičnija glupost i da se ne može reformisati ono što ne postoji". Na pitanje sudije da li je u međuvremenu promenio mišljenje, Pekić je odlučno odgovorio: "Naprotiv, ostao sam pri svom mišljenju i sada mislim o tome još gore. Očigledno je da je to sada slučaj protiv mene, i molim vas - pređite na stvar".
Dušan STANKOVIĆ
Večernje novosti
31.05.2004.
SF ipak – fikcija
DA smo te, 1988. godine - godine kada se već začinjalo naše krvavo ludilo - imali današnje iskustvo, ko zna da li bi dramatizacija odnosno predstava “Besnila” bila onako neslavna?
Ili, hajde da razmotrimo stvar iz drugog ugla: svet je već poznavao “aerodromski” terorizam, ali, ni sanjao nije 11. septembar...
Jedno ili drugo, uostalom, iskustveno nije presudno za kvalitet predstave, možda pre za njenu percepciju. “Besnilo”, u dramatizaciji Miodraga Zupanca, koju je za scenu prilagodio Nebojša Romčević, a režirao Jovica Pavić, ipak je uzburkalo javnost - do premijere u Beogradskom dramskom pozorištu, 27. februara 1988.
Najavljivano kao “prvo SF delo na sceni BDP”, sa 180 kostima, 12-metarskom pistom koja “šeta” kroz dvoranu, hangarom u dubini pozornice, 40 glumaca, dvadesetak statista, avionom koji odnekud sleće (konačno je to ipak bila samo slika aviona), asocijacijama na epidemiju kuge u 17. veku i propast “Titanika”..., u Zupančevoj dramatizaciji nazvano je “misom”. Čak je postojala ideja da se igra u nastavcima, što bi, sa stanovišta ishoda sveg tog truda, možda bilo i podnošljivije nego predstava koja je trajala gotovo pet sati!
Već i sami naslovi kritika ukazivali su na opreznost u žurbi da se što pre nabave ulaznice: “Tragovi drame”, “Za svečarske prilike”...
Teškog, ako ne i nemogućeg posla poduhvatio se Miodrag Zupanc: da od “Besnila” napravi pozorišni komad, pisao je pozorišni kritičar “Novosti”. Uprkos zanimljivosti, po obimu i zamasima impresivne, građe, slikovitosti apokaliptičke fantastike, plastičnosti slika, on kao “presudan” razlog koji ovaj žanr-roman ne preporučuje za scenu “fikciju” koja je “suviše utemeljena u književnosti i odveć literarno osnažena da bi, uza sve uslovnosti teatra, mogla imati ubedljiv i čvrst scenski oblik”.
“Više glasnici ideja, nego ljudi koji stvarno nose svoju sudbinu, protagonisti “Besnila”, svi zajedno, predstavljaju svet u ogledalu katastrofe, haosa i smrti, ali nijedan od njih nije kadar da izrazi onu, za dramu neophodnu, ljudsku suštinu tragičnosti”, bio je kritičarov utisak. Primetio je, ipak, da, uprkos brojnim ograničenjima, predstava u prvom delu “iznenađujuće dobro izlazi na kraj”. Ali, posle toga, proteklo je još par dugih sati “iracionalnih tlapnji” do stvarnog kraja, koji je teško bilo dočekati.
U to vreme, Pekić je već bio drag pozorištu (i ostao do dana današnjeg). Najuspešnije ga je igrao Atelje 212 (“Na ludom belom kamenu: Generali ili srodstvo po oružju”, “Korešpodencija”), u Crnogorskom narodnom pozorištu bila je “Odbrana i poslednji dani”, u Nišu isto to, ali, pod nazivom “Zakleti spasilac davljenika”...
Razumljivo je, stoga, što je Beogradsko dramsko pozorište poželelo da za svoju 40-godišnjicu ima na repertoaru reprezentativno delo, a potrefilo se da se jubilej vremenski uklopi u senzacionalan književni uspeh “Besnila”... Trebalo je da to delo “ujedini”, kako je primetio kritičar “Borbe”, elemente kojima se BDP dičilo i koje je tokom postojanja podarilo publici: niz dramaturški novih, glumački zavodljivih, scenski slojevitih i nezaboravnih predstava. Iako “svečarskom prilikom”, kritičar brzo zapaža “početnu zamku”: “Ne nalazeći u trenutnoj dramaturškoj ponudi delo koje bi moglo zadovoljiti sve ove zahteve, poseglo se za adaptacijom jednog dela koje, doduše, u proznoj formi poseduje tu složenost ideja i motiva, spoljnih i unutrašnjih tokova... No, da je alhemijka scenske čarolije daleko suptilnija, da zna da nas iznenadi neočekivanim paradoksima, uverili su se i autori ove predstave...”.
Nesrećan pokušaj inscenacije “Besnila”, međutim, nije obeshrabrio pozorište da se i dalje obraća Pekiću. U suštini, to je jedino do sada njegovo delo koje je postavljeno na scenu - uprkos pozorišnim zakonitostima.
PEKIĆ NA POZORJU
NA Sterijinom pozorju se Pekić kao autor prvi put javlja 1972. Bila je to fenomenalna predstava Ateljea 212 “Na ludom belom kamenu”. Deset godina kasnije, isto pozorište učestvovalo je sa “Korešpodencijom”. Van konkurencije je, 1985. godine Crnogorsko narodno pozorište prikazalo “Odbranu i poslednje dane”. Kruševačko pozorište se takmičilo sa “Generalima ili srodstvom po oružju” 1992. godine, a produkcija G17 plus, sa “Zlatnim runom”, 2001.
Slavica VUČKOVIĆ
Večernje novosti
30.05.2004.
Sa robije u slavu
BORISLAV Pekić ostao je najslavniji robijaš među srpskim piscima. Bilo je i drugih koji su tokom vremena titoizma pozivani na informativne razgovore i kojima je pretio zatvor. Ipak, Borislav Pekić je među književnicima ostao najpoznatiji po svojim "univerzitetima" i biografiji osvedočenog "državnog neprijatelja", na koju je i kasnije, kada se preselio u London, ostao ponosan.
U zatvor je budući srpski Dostojevski dospeo mlad, kad je malo posle Drugog svetskog rata prepoznat kao jedan od prvaka građanske omladine. Bilo je to vreme koje pamte mnogi stariji Beograđani, a nejednom ono se u njihovim pričama nazivalo ratom "bele" protiv "crvene" ruže. Tada su nasuprot SKOJ-u, Savezu komunističke omladine Jugoslavije, golobradi beogradski maturanti osnovali SDOJ, Savez demokratske omladine Jugoslavije. Da će za ono za šta bi u srećnija vremena bio opomenut ili ukoren, 1948. godine Pekić biti kažnjen sa petnaest godina strogog zatvora, to tada nije mogao pomisliti niko. Pa, ipak, svršeni maturant je osuđen i u osamnaestoj poslat na odsluženje kazne.
I kasnije, pošto je izašao s robije i bojkot njegovih dela se okončao, Pekić se oslanjao na iskustvo proverenog robijaša. Jednom, kada je na sud pozvan Miodrag Bulatović, za svedoka odbrane pozvan je i Pekić. U knjizi "Nekropolje" Predrag Palavestra seća se tog događaja. "Sa vodećim piscem srpske zatvorske književnosti zbližio sam se u hodniku Opštinskog suda", piše Palavestra. "Pred kancelarijom istražnog sudije, neočivano se, pored mene, našlo još nekoliko pisaca: smrknuti Dušan Radović i vedri Matija Bećković, sumnjičavi Mirko Kovač i zbog nečega vrlo zvanično uparađeni Borislav Pekić sa kišobranom u ruci. Prema istovetnom pozivu koji smo svi dobili, protiv Bulatovića se u tom sudu vodio istražni postupak u kojem smo bili pozvani da svedočimo. Ulazili smo kod sudije pojedinačno, jedan po jedan, na njegov poziv. Kao iskusan stari robijaš, koji je navodno jedini od nas znao kako u takvim prilikama treba razgovarati sa sudijama i istražiteljima, Pekić je pred sudijom odigrao neočekivanu predstavu. Kazao je da on, istina, navedenog dana nije bio na označenom mestu, ali da je sa Bulatovićem jednom drugom prilikom razgovarao o privrednoj reformi i da ju je ovaj tada uvereno branio, pošto je reformu sam Pekić pred njim kritikovao kao opasnu političku laž."
Kad se kasnije trajno preselio u Britaniju, Pekić se nije lišio svojih zatvorskih navika. Jedna mu je, po mnogima, došla glave. Kao i Kiš, i Pekić je strasno pušio. Vele da je u džepovima uvek imao po nekoliko otvorenih pakli najoštrijeg duvana i da nije birao marke, već je pušio sve što bi mu došlo ruke. Bolest koja ga je umorila najpre se pojavljivala kao upala pluća, potom kao odveć čisti bronhitisi. Neki britanski lekari upućivali su na ozbiljna oštećenja pluća zarađena najverovatnije još na robiji. Velikog pisca najzad je ubila naoko laka viremija. Pisac je jedne noći počeo da se guši. Hitna pomoć prenela ga je u bolnicu, nedaleko od njegovog stana, gde je u tri sata iza ponoći, 2. jula 1992. pisac "Zlatnog runa" izdahnuo.
NEDOVRŠENA DELA
PEKIĆ je pisac koji je za sobom ostavio verovatno najviše nedovršenih dela. Posle smrti pisca, BIGZ je 1993. objavio "Vreme reči" (razgovori, priredio Božo Koprivica), 1994. roman "Graditelji" (BIGZ-ov bestseler za 1995), kao i "Rađanje Atlantide" (takođe hit ovog izdavača). Dnevničke beleške "Skinuto sa trake" (priređivač Predrag Palavestra), postale su 1997. najbolje prodavana knjiga Narodne knjige.
Aleksandar GATALICA
Večernje novosti
29.05.2004.
Zlo koje preti
TEŠKO je reći da li je "Besnilo" najbolji Pekićev roman. Ovaj pisac čije vreme tek dolazi, ima mnogo izuzetnih romana. Ali, ako nije lako reći da je najbolji, "Besnilo" je svakako najdramtičniji roman velikog pisca. Takvu dramu, kao što je ova na londonskom aerodromu Hitrou, niko pre Pekića u našoj literaturi nije napisao. Prepuni svetski aerodrom najednom je zahtavilo besnilo koje se preko zaraženih pasa prenelo na ljude.
Neki naučnici su nešto eksperimentisali, jedan pas se, igrom slučaja, oteo iz laboratorijskih krletki i besnilo je počelo da se širi. Svi putnički pravci i aerodromski izlazi su najednom zatvoreni. Oko putnika mota se strava masovnih umiranja. Ne umire se samo od zaraze nego i od straha od nje. Podivljali ljudi gube se u aerodromskim izlomljenim arhitektonskim traverzma. Sve poprima adske, sodomske razmere.
U taj pakao zašao je naš romansijer nekako superiorno. Ništa ga ne iznenađuje, ništa ne zbunjuje. On se ne libi da pomeša različite žanrove, da suprostavi stvarnost onakvu kakva jeste i dnevnik kako ga ispisuje njegov junak, novinar Leverkin, da se psluži dijalozima zapaljenim u vatri bolesti, da naslika masovne scene umiranja i da prati mnoge pojedinačne sudbine i to s multižanrovskom snagom i veštinom, kao da je hteo da isproba celokupno iskustvo literature u jednom slučaju i povodom jedne neobične, i zar ne osećate, simbolične katastrofe.
Nauka, koja je načinila mnoge pronalazačke podvige u prošlom veku, za sobom je ostavila paradoksalnu dvostrukost; onoliko koliko je unapređivala život čoveka, još i više mu je pretila katastrofom. Da li tu opasnsot, tu žeravicu u svemu što je pronađeno, Pekić ima na umu u ovoj dramatičnoj povesti. U romanu "Atlantida", koji je nastao psole "Besnila" on će posumnjati u put koji je civilizacija izabrala da nekud stigne. U "Besnilu" on se bavio najvećim mogućim iskušenjem na tom putu. Sve što enkud brže stižemo, sve manje imamo vremena. Pekićevo "Besnilo" u izvesnom smislu je drama koja nastaje kad, u tolikoj žurbi, pre vremena, nesrećnom igrom okolnosti, stižemo sopstvenu smrt.
Ima mnogo junaka koji učestvuju u ovoj drami ali ima još više onih koji su samo u funkciji dramaturgije umiranja. Profesor Liberman, na primer, veruje da priroda nema načela. Ona ih, zapravo, ima ali "traju, veli on, dok im ne pronađete izuzetke". Tako ovaj roman svojom dramom zalazi dublje u naš život i oblike trajanja. I kad se na kraju u sve ovo upletu likovi ondašnjih političkih vođa sa svih starna podeljenog sveta, mi uviđamo da je đavo odneo šalu i da sve to nije smao jedan mogući, nesrećan slučaj, nego da ova drama hoće da postane drama civilizacije kojoj pripadamo i u kojoj sve što više nekud stremimo sve više imamo prepreka na tom putu.
Ovim romanom naša literatura je i bukvalno izašla izvan granica zemlje u kojoj živimo i superiorno i ambiciozno stala pred lice sveta, slikajući univerzalno zlo s kojom se nerasudno igramo i mi i oni i svi na ovoj kugli zemljinoj. Slutite, Pekićevo vreme tek dolazi, "Besnilo" taj njegov novi život u najvećoj meri superiorno sugerira i ostvaruje.
Dragoljub STOJADINOVIĆ
28.05.04 Večernje novosti
Panika na aerodromu
Borislav Pekić: "Besnilo"
NA londonskom glavnom aerodromu "Hitrou" zavladala je panika - pojavila se epidemija psećeg besnila. Više od 250.000 poludelih putnika umire u najgroznijim mukama. Da se bolest ne bi proširila po čitavom svetu, a pošto nikakav lek ne uspeva, Ujedinjene nacije donose odluku da se ceo aerodrom "sprži" sa svim preostalim živim ljudima!
Tako bi, najkraće, mogao da se prepriča roman "Besnilo" Borislava Pekića (1930-1992) koji naš list objavljuje iduće srede u biblioteci "Novosti". Pisac nezaboravnih dela "Vreme čuda", "Hodočašće Arsenija NJegovana", "Kako upokojiti vampira", "Zlatno runo", "Atlantida" i još dosta drugih, golootokaš i zatvorenik srpskih apsana, još za života je bio nazvan "srpskim Lavom Tolstojem", "plemićem među piscima", "čovekom izvan vremena".
Ali, da bismo bolje shvatili značaj ove priče i "geopolitičku poruku" samog dela, evo šta o tome kaže jedan od junaka knjige DŽon:
"Pretpostavljam da nisi u toku, ali svi znaci ukazuju na to da se nalazimo na početku mutacione krize prirode. Virusi i bacili savladanih bolesti, od kojih se većina degenerisala u epidemije šarlaha, tifusa, malarije, kolere, čak i kuge, već duže vreme ispoljavaju simptome regeneracije u novim biohemijskim osobinama, novim morfološko-fiziološkim strukturama, rezistentnim na sve serume. Od influence, razmaženog potomka španskog gripa, koji je posle velikog rata desetkovao Evropu, sad se jedva šmrče, ali to ne znači da već iduće godine nećemo umirati."
Kad se roman "Besnilo" pojavio 1983, odmah je preveden na nekoliko jezika. Naš novinar, pokojni Milan Lalić, pitao je Pekića zašto je napisao pesimističko delo? "Pa iz tog karantina spasavaju se jedino jedan zdrav čovek i besan pas. Dakle, smatram da nisam bio do kraja pesimista. Bar se neko spasava, jer u pravom završetku knjige bilo bi još gore.
Pekić je, međutim, u romanu neumoljiv: "Jer znam, kao i Kami, ono što vesela rulja nije znala, a što se u knjigama može naći - da bacil kuge nikada ne umire i nikada ne nestaje, da može desetinama godina da spava u nameštaju i rublju, da strpljivo čeka po sobama, podrumima, sanducima, maramicama i starim hartijama, i da će, može biti, doći dan, kada će, na nesreću ljudi i njima za pouku, kuga ponovo probuditi svoje pacove i poslati ih da uginu u nekom srećnom gradu."
Ovo nisu proročanske reči, ali jeste proročanski roman. Oni koji malo bolje razumeju istoriju književnosti - od Helena, pa preko Svetog pisma do danas, a naročito politička dešavanja na početku ovog milenijuma (američki istoričar Pol Kenedi upravo tvrdi da je naša planeta prenaseljena) neće se nimalo iznenaditi Pekićevoj umetničkoj genijalnosti da ideje koje su nekada bile samo pretpostavka iskaže kao - stvarnost!
Uostalom istaknuti romansijer, i takođe, i mudrac, jer je priče svojih romana smestio u daleku prošlost, a mislio na budućnost, Filip David, napisao je o Pekiću ovo: "Pekić je neodoljiv, jednostavan, mudar. On je čovek za sva vremena, na izvestan način on je mislilac izvan svog vremena, častan čovek, tamo gde je mnogo šta počivalo na nečastvenosti."
Poznati kritičar Borislav Mihailović Mihiz, međutim, izjaviće, na vest o Pekićevoj iznenadnoj smrti u Londonu: "Banuo je u našu književnost iznenada i sa strane sa koje ga niko nije očekivao knjigom legendi "Vreme čuda" u vremenu koje je drukčije čudo znalo i prizvalo. Pronicljive oči već u toj knjizi su naslućivale pojavu pisca krupnog, ambicioznog zahvata, ispisanog rukopisa i paradoksalne ironične inteligencije."
DALJE OD PAKLA
KOLIKA je lucidnost pisca romana "Besnilo", koji ima 532 stranica, vidi se po tome što je radnju svog dela smestio na aerodrom koji u malom, sa toliko sveta, predstavlja čitavu našu planetu. Evo kakav je Pekićev opis "stanja duha" onoga što se na aerodromu dešava, i kakva nas budućnost čeka: "Jedinu svetlost, masnu i prljavu poput ulja, sejali su po avenijama, platoima i peronima džinovski prozori na terminalima. Jedina svetlost u ljudima bila je bezumna želja da budu što dalje od ovog pakla."
On, zatim, dodaje: "Raspala se poslednja preživela zajednica starog, zdravog društva. Nema više porodice, one koje se vole, jedni za drugi brinu, prijateljskih enklava, nerazdvojnih parova. Nestalo je nacionalne i rasne solidarnosti, ukoliko se ona tu i tamo još održavala. Svako je ovde sada sam. Svako beži za sebe. Svako protiv svakog beži."
Dušan STANKOVIĆ