Beše nekad osam tamburaša

vrlo bogata karijera, slavu tambure i tamburaške muzike pronosio je širom sveta, a sada je napisao iskrenu i dirljivu knjigu sećanja na detinjstvo, prve susrete sa tamburom u rodnom Silbašu, mnoge tamburaše kojih više nema, na svoja brojna putovanja sa tamburom po svetu na koja je uvek polazio iz Novog Sada i u Novi Sad se vraćao, a broje zanimljive fotografije daju knjizi dodatnu vrednost.

GOSPODIN CIGANIN

“Nježno je skrivajući u svojim velikim rukama, on grli svoju draganu – tamburu, koja njegovim milovanjem tiho prede božanske zvuke. Sve je u njegovoj svirci odmjereno i s lakoćom. I sa nekim dubokim, ali nikad patetičnim bolom, koji nas tim starogradskim pjesmama sjećaju na vrijeme sretnih dana, koji su se živjeli tu, pored Dunava i pored Save. Bila je neka davna 75-ta kad sam u Novom Sadu, u hotelu Park, po narudžbi državnog protokola govorio pred Titom i ostalim visokim uzvanicama, jedan Krležin esej iz moje monodrame «Moj obračun s njima». Te večeri sviralo je i Osam tamburaša Janike Balaša, a sa njima pjevala jedna nadasve lijepa novosadska pjevačica. Politička žurka je imala svoj tok i pred njima smo se pojavljivali i ja i Janikini tamburaši da ih razveselimo i zabavimo. Sjećam se da smo u kuhinji hotela Park čekajući na naše nastupe, tiho za sebe svirali i pjevali, pijuckajući belo vino i kajsijevaču, a Janika naručivao od kuharica jutarnje Tripice. Između tih slavnih tamburaša, koje sam sve poznavao od prije, jer sam zarana otpočeo svoj bećarski ples po novosadskim kafanama, izdvajalo se lice mlađahnog muzičara, koji se samo smiješkao i svojim tuđnim očima pratio velike pokrete svojih učitelja. U pauzi sviranja primicao se meni i zapitkivao me koji novi film snimam i što novo u teatru pripremam. Hoću reći, bio je sasvim neuobičajen za jednog kafanskog umjetnika, iako su sve to bili školovani i vrsni muzičari. Poslije sam ga ponekad sretao u Novome Sadu ili po nekim snimanjima na Televiziji i uvijek se sjećam toga njegovog tihog i blagog glasa. I gotovo nikada pretjerane geste ili suvišnoh riječi. Baš je bio gospodin Ciganin.

Takvog sam ga poslije mnogo godina sreo u Los Angelesu, ko što Momo opisuje u svojoj lijepoj i dirljivoj knjizi uspomena. I opet ta blagost i gospodstvenost koja njegovu liku i karakteru daje najdublje obilježje. Njegova muzika opija tišinama i prodire duboko, budeći u nama ranjive emocije.

Godine su prošle. Iza nas neki davni i bivši životi. Ispijajući svoje vinom do vrha ispunjene i do dna ispijene čaše, ostavljali smo po kafanskim stolovima svoje identitete kao svjedočanstva da smo tu nekada postojali. Više gubeći a manje dobivajući. I jednu čitavu državu smo uspjeli izgubiti.

I Momina tambura se drhteći skrila od loših vremena. Putovala je sa svojim gospodinom Ciganinom preko oceana, svirajući na velikim prekooceanskim brodovima i stranim kontinentima. Opet nježno i tiho. Još tiše za svoje sunarodnjake, uglavnom izbleglice iz ovih nasih ratom opustjelih prostora.

Veliki je majstor taj gospodin Momo. Ponekad u zadnje vrijeme zajedno sa Miroslavom Tadićem, budem dio njegovog benda. Iz blizine promatram kako vješto svojim velikim rukama prebire po svojoj maloj tamburi-dragani, pjevajući uz najljepše note.

I gledam iz prikrajka kako se sjaje njegove crne ulaštene cipele i kako je čvrsto ustirkana kragna njegove bijele košulje. I kako gospodin Ciganin pjeva i svira.

I gledam. I slušam. I učim. I učim!”

Rade Šerbedžija

Los Anđeles, 6.09.2006.