Muskarci obicno slabo razlikuju boje, ali jedan takavneznajsa u bojama kakav je bio moj djed e, takvog je bilo teskonaci. Njegov spektar svodio se na svega cetiri osnovne boje, aostalo - to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku(ako je cica dobre volje!), na neki vrlo neodredjen opis:"Zuto je, a kao i nije zuto, nego nesto onako - i jest i nije."
Kako je na ovome nasem sarenom svijetu vecina stvorenja ipredmeta obojena "i jest i nije" bojom, to je s mojim djedomoko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noci,rascvjetao bi se u bastici kraj nase kuce crni sljez i ljupkoprosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna suncanajutra zracio tako povjerljivo i umiljato da to nije mogloizmaci cak ni djedovu oku i on bi udobrovljeno gundjao majucise po dvoristu:
- Pazider ga, sva se basta modri kao civit.
Ono, istina, na sljezovu civjetu jedva da je negdje i bilotragova modre moje, ali ako je djed kazao da je modra, ondaima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da nekegodine djed rekne za tu istu bastu da se crveni, i onda zatu godinu tako i vazi, sljez mora ostati crven.
Djedov rodjak Sava Damjanovic, negdasnji kradljivac sitnestoke, a pod starost ispicutura i pricalica, i nenamjerno jeznao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed prica, on ti gaistom zacudjeno prekine:
- Otkud lisica crvena kad je zuta!
- Hm, zuta? - beci se djed. - Zut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ruzicasti baburast nos i vreci:
- Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaca znaju da je zuta, a ti...
Savin savjet prostire se do Bihaca, jer je cica nekolikoputa tamo lezao u apsu, ali cak ni ti prostori ne moguda razuvjere mog djeda.
- Hm, Bihaca! I drugi su ljudi lezali u bihackoj "Kuli"pa ne vele da je lisica zuta. Bolje ti je pij tu moju rakijui cuti, ne kvari mi unucad.
A unucad, nas troje, nabili se u cosak blizu staraca icekamo kad ce Sava zapoceti sa svojim lopovskim dozivljajima.Prepirka o bojama bas nas nimalo ne interesuje, lisica jelisica, pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove trvdoglavosti u pogledu boja i ja sam,vec na prvom koraku od kuce, upao u nepriliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne skole.
Negde sredinom godine uciteljica nam je pricala o vuku,te zivi ovako, te hrani se onako, dok ce ti odjednom upitati:
- Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
- Evo ga, Branko ce nam kazati.
- Vuk je zelen! - okidoh ja ponosito.
Uciteljica se trze i zacudjeno nadize obrve.
- Bog s tobom, dijet, gdje si to cuo?
- Kaze moj djed - odvalih ja samouvjereno.
- Nije tacno, vuk nije zelen.
- Jeste, zelen je! - neocekvano se uzjogunih kao praviunuk cestitog djeda Rade.
Uciteljica mi pridje sasvim blizu, ljutito uzriki u mojelice i povuce me za uvo.
- Kazi ti svome djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv,zapamti.
Skoro placuci otkipsao sam toga dana kuci i smrcajuciispricao djedu sve sto se u skoli dogodilo.
Ni slutio nisam kakva ce se bura oko toga podici.
Sta! Pred citavim razredom njegovog unuka, miljenca,tegliti za usi, a uvazenu sarinu posprdno nazati mudrim,bolje receno, budalom! Dokle li smo dosli? I jos reci davuk nije zelen vec nekakav... hm! E, to ne moze tak takoproci.
Sjutradan, pusuci poput guska, djed je doperjao samnom u skolsko dvoriste i pred svom djecurilijom razgalamiose na uciteljicu:
- A je li ti, sistavico, ovakva i onakva, ti mi boljeod mene znas kakav je vuk, a?! Nije zelen? Pazi ti nje!Ja se sa vucima rodio i odrastao, citavog vijeka s njimamuku mucim, a ona ti tu... Po turu bi tebe trebalo ovimstapom, pa da se jednom naucis pameti.
Izvika se djed, rasplaka se uciteljica, a i mi, djaci,od svega toga uhvatismo neku vadju: toga dana nije bilonastave.
Vec sledeceg jjtra djeda otjerase zandarmi. Odsjedistarina sedam dana u sreskoj "buvari", a kad se vrati,ublijedio i mucaljiv, on mi navece poprijeti prstom.
- A ti, jezicko, nek te ja jos jednom cujem dablejis kakav je ko, pa cu ti ja pokazati. Vuk je zelen,heh! Sta te se tice kakav je vuk.
- Pa kad me je ona pitala.
- Pitala te, hm! Imao si da cutis, pa kvit.
Sljedeceg proljeca, bujnog i kisovitog, sljez unasoj basti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starinakao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagala ni svatrljanja neumornog rodjaka Save, djed je bio slijepi za boje i za sve cvijece ovoga svijeta. Tuga da teuhvati.
Minulo je od tih neveselih dana vec skoro polavijeka, djeda nema na ovome svijetu, a ja jos nidanas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znamsamo da u proljece iza nase potamnjele bastenskeograde prosine nesto ljupko, prozracno i svijetlopa ti se prosto place, iako ne znas ni sta te bolini sta si izgubio.
