Miranda Džulaj (1974) je poznata kao književnica, konceptualna umetnica i autorka filmova. Za svoju zbirku priča Baš ti, baš tu 2007. godine osvojila je prestižnu Frenk O’Konor međunarodnu nagradu za kratku prozu. Ova zbirka priča objavljena je u više od dvadeset zemalja širom sveta.Filmsku publiku je osvojila rediteljskim debijem Ti i ja i svi koje poznajemo (Me and you and everyone we know) koji je 2005. godine osvojio Zlatnu kameru na Kanskom filmskom festivalu, posebnu nagradu žirija na Sandens festivalu i druge brojne nagrade na festivalima nezavisnog filma širom sveta. Ovaj dugometražni film je režirala, za njega pisala scenario i u njemu igrala glavnu ulogu.Kao vizuelna umetnica svoje video-radove i performanse izlagala je u njujorškom Muzeju moderne umetnosti (MOMA), Muzeju Gugenhajm i drugim svetskim muzejima i bijenalima savremene umetnosti.
29.04.11 Popboks
Slučaj istinski renesansno multitalentovane umetnice
Baš ti, baš tu, Miranda Džulaj
Na poleđini zbirke priča Mirande Džulaj Baš ti, baš tu stoji i preporuka zaista jedinstvene i vešte pripovedačice M. Dž. Hajlend (kod nas prisutna sa prevodima izvrsnih romana Jedan krevet za mene i Dnevnik laži od pre nekoliko godina). Hajlendova posve precizno dijagnosticira da „istina koju nudi Miranda Džulaj izgleda kao da nema autora, da je ispisana vremenom samim i zadivljujuća je“.
A Mirandu Džulaj smo (ili barem neki od nas) prethodno upoznali kao vrlu filmašicu iz odeljka američkog nezavisnog filma. Mnogima je 2005. godine za oko zapao njen film Me and You and Everyone We Know. Premda se dramaturški u značajnoj meri oslanjao na uvek upitnu postavku isprepletanosti junaka i sudbina, u krajnjem zbiru ovaj film je predstavljao zdraviji deo ponude dobrano izraubovanog američkog Sundance filma.
Moglo bi se bez mnogo posezanja za bombastičnim kvalifikacijiama i epitetima ustvrditi da Miranda Džulaj u pripovetkama još umešnije i probitačnije oslikava svet koji je okružuje i koji tako strastveno istražuje. Pripovetke prikupljene među koricama zbirke nazvane Baš ti, baš tu (u prevodu Ljiljane Ilić i Gordane Ilić Nikolić) nude osoben pripovedački glas i već sada (reč je o autorki u četvrtoj deceniji života) dovoljno oformljen i siguran umetnički izraz.
M. Dž. Hajlend je u svojoj hvali bila sasvim u pravu - mada je ogromna većina pripovedaka u ovoj zbirci izneta u prvom licu i jasno potenciranom ispovednom tonu, ovde nećemo naići na upadljivo prisustvo autora. Čini se da je nevidljiv i priče, nošene iskreno proživljenim turbulencijama i osebujnim unutrašnjim životima nesvakidašnjih, ali ipak neodoljivih likova, u punoj snazi i sa punim pravom stoje same za sebe i bez intruzije autora.
Kako autorka u jednoj od središnjih priča i sama prizna, ključna odrednica svetonazora njenih junaka je „paroksizam sopstva“, što će reći da junaci pripovesti Džulajeve svi od reda dragovoljno poniru u najdublje virove mahom melanholične (a katkad i manične) introspektivne kontemplacije. Ipak, Miranda Džulaj ovde znalački ugrađuje i diskretan otklon u odnosu na očekivano, te njeni heroji i heroine u svoj toj usredsređenosti na same sebe vidno čeznu za povezivanjem sa bližnjima i nekim nedostožnima (poput sredovečne junakinje priče o daminoj opsednutosti malodobnim naslednikom britanskog kraljevskog trona). Tu Miranda Džulaj u izmenjenom obliku (a i mediju, naravno) ponavlja idejnu suštinu svog filma.
Na nivou procene i navođenja mogućih i manje-više očitih formativnih uticaja pod kojima je stvarala Miranda Džulaj u ovoj spisateljskoj epizodi, osim Karvera kao sigurnog pogotka, mogu biti navedeni i Oster, Džojs Kerol Outs, u par mahova kada Džulajova otkriva i svoju komičarsku stranu (recimo u nenadano urnebesnoj priči Sestra) i još uvek neprevaziđena Fleneri o’Konor (autorka sjajne zbirke Teško je naći dobrog čoveka), pa i sama M. DŽ. Hajlend u centralnoj, najuspelijoj (i ponajdužoj) priči (Nešto čemu ne treba ništa).
Već nakon desetak pročitanih stranica ovog štiva kao jak i nesumnjiv utisak nametnuće se ocena da je reč o autorki čiji rad treba pratiti sa budnom pažnjom. Osim toga, može se izreći sud da je ovde reč o ne tako čestom slučaju gde pitkost i sadržajnost ne bivaju međusobno isključujuće kategorije, već napraotiv, dopuna jedna drugoj.
Zoran Janković