Balerina i rat

03.07.04

Ivan Ivanji, pisac i prevodilac rođen je 1929. godine u Zrenjaninu. Kao Jevrejin, proveo je 1944. i 1945. godinu u koncentracionim logorima Aušvic i Buhenvald, kao i u radnim komandosima Buhenvalda. Ivanji je studirao arhitekturu i germanistiku u Beogradu, a bio je nastavnik, novinar, dramaturg, pomoćnik upravnika Savremenog i Narodnog pozorišta u Beograd, diplomata i Titov prevodilac za njemački jezik.
Napisao je romane »Čoveka nisu ubili«, »Dioklecijan«, »Na kraju ostaje reč«, »Smrt na Zmajevoj steni«, »Jedna mađarska jesen«, »Konstantin«, »Preskakanje senke«, »Guvernanta«, zbirke pripovijedaka »Svako igra svoju ulogu«, »Druga strana večnosti«, politički putopis »Pisma iz Havane«, eseje »Nemačke teme«.
Ivanjijeve knjige prevedene su na njemački, italijanski, mađarski, slovački i slovenački jezik. On je, inače, preveo brojne knjige sa njemačkog i mađarskog na srpski, kao i sa srpskog na njemački. Ivanji posljednjih godina živi u Beogradu i Beču, odakle je i govorio za »Art Vijesti«.
»Balerina i rat«, Ivanjijev posljednji roman, objavljen kod »Stubova kulture«, životna je povijest balerine Darije, kroz čiji se život i karijeru prati i sudbina SFRJ od prije Drugog svjetskog rata, do nedavnog bombardovanja Beograda. Posebno interesanto je i to što su u roman upletene anegdote o Titu, Đilasu, Koči Popoviću, Peku Dapčeviću, književnicima Milanu Bogdanoviću i Branku Ćopiću. Ivanji je ovaj roman, kako kaže posvetio svojoj supruzi Dragani, balerini.
Roman »Balerina i rat« je priča o našoj bivšoj zemlji SFRJ viđene kroz život balerine. Da biste ispričali ovu povijest izabrali ste dva antipoda: prvi - balerinu, kao vrhunsku ljepotu, umjetnost i rat, oličenje užasa i patnji, i drugi -balerinu i fotografa. Zašto?
Tačno je da sam htio da pričam o, kao što kažete, »našoj bivšoj zemlji«. Bilo mi je potrebno lice o čijoj profesiji nešto znam. U jednom ranijem romanu uzeo sam arhitektu, jer sam nekad davno počeo da studiram arhitekturu i još žalim za tom profesijom, o baletu mislim da nešto znam, jer sam dva puta upravljao pozorištima u kojima su postojali baleti, a i moja supruga je balerina. Na kontrast baleta kao oličenje ljepote i rata kao fenomena užasa nijesam mislio, ali drago mi je ako se to tako vidi. S druge strane, kontrast baleta i fotografije je namjeran: balet je neuhvatljivi pokret, fotografija je ovjekovječena i zamrznuta poza.

Vaša junakinja Darija, kao državljanka bivše Jugoslavije kaže: »Imamo slobodu o kojoj Istok može samo da sanja, a socijalnu sigurnost o kakvoj Zapad nema pojma!«. Pa, da li je zaista bilo tako?
Junaci romana ne izražavaju uvijek mišljenje autora, ali u ovom slučaju moj odgovor na vaše pitanje je: jeste, bilo je baš tako! Građanin Titove Jugoslavije imao je mnogo veću socijalnu sigurnost od bilo koga na Zapadu, a veću slobodu u svakom pogledu od svakog čovjeka na Istoku. Ne obrnuto, ne veću socijalnu sigurnost nego u istočnom bloku, ne veću ličnu slobodu nego na Zapadu. Da citiram Rada Šerbedžiju, koji je rekao: „Ko ne zna kako je tada lijepo živio, tome ja ne mogu da pomognem!“

Za crnogorske čitaoce biće svakako interesantan podatak da je ovaj roman i priča o poznatom generalu Peku Dapčeviću i njegovoj supruzi, glumici Bebi Vrsajkov. Zašto Vam je Dapčević bio posebno intrigantan da pišete o njemu, Vi ste ga, pretpostavljam, poznavali?
Beograd je početkom pedesetih godina bio mali grad, svako je poznavao svakoga, baš kao što opisujem u romanu. Poznavao sam Peka Dapčevića iz Kluba književnika još prije nego što se oženio sa Bebom – Milenom Vrsajkovom, koju sam poznavao još iz Novog Sada, jer sam sa njenom starijom sestrom išao u Srednju tehničku školu, a ona je bila poznata i priznata gradska ljepotica. Peko je za mene bio pozitivno oličenje muškosti i narodnooslobodilačke borbe.

Koliko je istinita priča koju pominjete o trouglu Peko Dapčević, njegova supruga i Milovan Đilas? Đilas im je bio kum?
Tja, šta je tu istinito? Milena Vrsajkov-Dapćević bi trebalo da kaže kako se ona sjeća snimanja filma „Svi na more“ ljeta 1952. godine. Ja sam to posmatrao, jer sam slučajno ljetovao u Dubrovniku i o tom snimanju napisao reportažu u listu „Omladina“. Ja sam to tada tako vidio. Đilasa sam vidio sa njegovom ženom, Pekom i Bebom na dočeku nove 1953. godine u Klubu književnika. U svojim memoarima objavljenim u „Politici“ ove godine Đilas piše da je sa njima te večeri bio u Klubu novinara. Njemu je to možda bilo svejedno, meni svakako nije, nego senzacija, zbog toga sam uvjeren da sam tačno zapamtio. Inače, zanimljivo je da sam Đilas u tim svojim napisima načinje temu priče „Anatomija jednog morala“, ali je iznenada napušta. A možda je neko redigovao njegova sjećanja?

Vaši junaci dolaze do zaključka da »se svako boji onoga koga ne poznaje dovoljno dobro. Ili ga poznaje isuviše dobro?« Možemo li u ovim riječima naći potvrdu ovoga što nam se dešavalo u minuloj deceniji?
I ovdje mogu da ponovim: nijesam to tako zamislio, ali drago mi je ako se tako može razumjeti.

Obzirom da se vaše knjige objavljuju i na njemačkom, kakav je prijem kod njihovih čitalaca? Da li naš i njemački čitalac može na isti način razumjeti vaš roman »Balerina i rat«?
Pošto prevodim samoga sebe, bolje rečeno, istu priču pričam na raznim jezicima, moram da priznam da tekst na njemačkom nije u svim detaljima identičan sa srpskim, u njemačkoj verziji ponešto objašnjavam, što mislim da je našem čitaocu poznato. Na osnovu recenzija – kojih na njemačkom tržištu imam mnogo više, nego na našem – rekao bih da smijem da se nadam da osnovnu poruku njemački čitalac može razumjeti na isti način, kao i naš, pogotovu dva poglavlja o opsadi Sarajeva i cijeli dio o bombardovanju Beograda i Srbije, kao i ljubavnu priču između Darije i Petera i odnos fotografije i baleta, a posebno opsjednutost balerine Darija svojom prošlošću.

Preveli ste više desetina knjiga sa njemačkog i mađarskog. Gintera Grasa poznajete veoma dobro?
Gintera Grasa sam upoznao još prije nego što je postao veoma slavan. Kad mog sina pitaju kako to da tako dobro govori njemački, on u šali odgovora da mu je Gras bio bebisiterka. Jednom je u Beogradu veliki njemački pisac zaista pola sata čuvao malog Andreja, jer je moja žena morala da juri na probu, a ja još nijesam stigao kući. Gras je za to imao razumijevanja, jer je i njegova prva žena bila balerina. A što se prevoda tiče, jeste, preveo sam na desetine njemačkih i mađarskih knjiga i drama na srpski, a Danila Kiša i Davida Albaharija na njemački jezik.

Imate li nekog miljenika od pisaca sa ovih govornih područja?
Miljenik je velika riječ, ali rado čitam naše mlađe pisce. U poslednje vrijeme sam, na primjer, veoma srećan bio pročitavši romane Gorana Milašinovića.

Bili ste Titov prevodilac za njemački jezik. Kakva su Vam sjećanja na Tita, da li je on znao njemački? Neki tvrde da je bio izuzetno obrazovan?
Dvadesetak godina prevodio sam susrete Tita na njemačkom jezičkom području. Tito je u mladosti radio u Austriji u Njemačkoj, vrlo dobro je govorio, tečno je čitao na njemačkom, u toku njegovih razgovora u četiri oka tako sam se ponekad našao više u ulozi zapisničara, nego prevodioca, jer bi razgovorao direktno. Isto tako dobro govorio je i ruski, slovenački je znao iz djetinjstva, mađarski iz austrougarske vojske, ponekad je bio kod starijeg brata, Martina, koji je živio u Mađarskoj, a služio se i engleskim i francuskim. Na velikim međunarodnim skupovima volio je da to i pokaže, da direktno razgovara na nekoliko jezika. Što se opšteg obrazovanja tiče, znam da je dobro poznavao istoriju međunarodnog radničkog pokreta i marksizam. U pogledu slikarstva i muzike bio je, kako bismo danas rekli, staromodan, ali svoj ukus nije nametao drugima. Neobično je i što je svirao klavir, dugo nijesam znao gdje je to naučio, poslije se ispostavilo za vrijeme Prvog svjetskog rata u Omsku gdje se našao kao ratni zarobljenik i to od kćerke mjesnog ljekara kome je popravljao instrumente.

Čovjek ste bogatog životnog iskustva; svašta ste preživjeli: Drugi svjetski rat, Buhenvald, Aušvic, užase holokausta, komunizam, socijalizam, sada tranziciju. Kada je vama bilo najbolje?
Ne moram dugo da razmišljam da bih odgovorio, najbolje sam se osjećao u vrijeme obilježeno kao samoupravni socijalizam i nesvrstanost, sa izuzetkom moje sedmogodišnje službe u inostranim poslovima, volim da kažem, najgore mi je bilo u koncetracionom logoru, zatim u našoj vojsci, a potom još i u diplomatiji. Ta služba, u koju sam upao manje, više slučajno, a za kojom mnogi toliko čeznu, nije izmišljena baš za mene.

Mijenja li se sada opšte mišljenje o Balkancima u Beču? Plašite li se i Vi možda pomalo zapadnih demokratija, posebno austrijske i njemačke, sjetimo se kako je taj svijet sa puno zebnje i straha opisao nedavno Milo Dor u knjizi »Beč juli 1999«?
Pitanje je isuviše uopšteno: ko su Balkanci, ko je Beč? Ja se i u Beču družim sa ljudima – Austrijancima, Srbima, Albancima i drugima – koji misle kao ja, a ne sa onom većinom koja svuda, pa i u Beču, uopšte tako ne misli. Ne, nimalo se ne plašim razvoja u Njemačkoj i Austriji, naprotiv, oni su svoj rat izgubili i mnogi još uvijek pate zbog zlodjela svojih pradjedova, a kod nas – i tu mislim na sve zemlje proizašle iz bivše, iz moje Jugoslavije – obrada zločina nedavne prošlosti nije ni počela. Milo Dor – ili Luta Doroslovac, kako ga mi zovemo – popustio je u kratkom romanu “Beč, juli 1999” pred pesimističkim utiskom kad je ultradesničar Haider dobio 20% glasova u Austriji. U međuvremenu je Haider u Austriji pao na 6%, a Radikali u Srbiji imaju oko 30% glasova. U Njemačkoj i Austriji se pominjanje Hitlera i nacizma goni kao krivično djelo po službenoj dužnosti, a kod nas se veličaju saradnici okupatora i fašista, vladika Nikolaj Velimirović, koji je Hitlera upoređivao sa Svetim Savom, proglašava se svecem. Ne plašim se ja zapadnih demokratija, nego svoje Srbije.

Kako gledate na ove današnje (ne)prilike na Balkanu? Posebno na nekada dvije najstarije države - Crnu Goru i Srbiju?
Na to pitanje sam pomalo već odgovorio. Nesrećan sam zbog razvoja u svojoj domovini, zbog raspada svega što sam smatrao svojim, a što je obuhvatalo sve između Triglava i Peristera, razumije se i Crnu Goru, koju volim kao i svoj Banat. Kažu da boli i amputirana noga, ali glupo bi bilo pomisliti da može ponovo da sraste sa telom. Mislim da znam ponešto iz istorije Srbije i Crne Gore, da imamo vremena rado bih citirao neka druga poglavlja, nego ona, koja se danas najčešće pominju, koja su danas “u modi”, na primjer, da je Marko Mrnjačević – kraljević Marko - bio turski vazal i na turskoj strani učestvovao na kosovskom boju, ali zbog toga, da bi svoju zemlju izveo iz feudalizma, da Vuk Branković nije bio izdajnik, samo što se nije snašao poslije pogibije kneza, (ne cara), Lazara. Da je Skender Beg možda bio Crnogorac, možda i Italijan, ali svakako borac protiv turske imperije i za albansku samostalnost, više o odnosima dinastija Karadjordjević i Petrović i njihovim vezama, ženidbom Petra sa Zorkom, a poslije neprijateljstva do naručenih atentata, itd. Ne znam da li iko u Crnoj Gori zna da je Mafalda od Savoja, jedna od unuka kralja Nikole, kćerka italijanskog kralja, jedina žena koja je poginula i spaljena u muškom koncetracionom logoru Buhenvald... Slažem se što ste rekli “dvije najstarije države” za Srbiju i Crnu Goru. Slažem se sa onim Crnogorcima i Srbima koji ne vide sreće u silom stvorenoj ovakvoj državnoj zajednici. Viknuo bih svima: doviđenja u Evropi, mada se bojim da ja to više neću doživjeti, znači, da se ja tamo sa njima više neću sresti.

Vujica OGNJENOVIĆ

08.09.03

Ivan Ivanji je u delu „Balerina i rat“ između ostalog dao sliku prethodne Jugoslavije, tačnije života u njenim visokim krugovima. Pominju se tu mnoga poznata imena pa čak i zanimljiva epizoda o lepoj glumici Bebi Vrsajkov i njenom odnosu sa Pekom Dapčevićem.
Vaš roman je, između ostalog, slika SFRJ, tačnije života u njenim najvišim krugovima, od formiranja do raspada i NATO bombardovanja. I to se sagledava kroz prizmu života jedne balerine i jednog fotografa. Koliko su te priče autentične?
- Radi se o romanu. To je viđenje pisca pomenutog vremena, znači, subjektivno je. Ne mislim da se prvenstveno radi o takozvanim najvišim krugovima; oni se pominju radi poimanja vremena u kome su odigrali bitnu ulogu. Mislim da se u romanu određeni istorijski period najbolje može prikazati kroz sudbinu pojedinačne ličnosti, nadam se da sam bar to naučio od najvećih pisaca. Odabrao sam za glavnu junakinju balerinu iz više razloga. Pre svega verujem da o tom pozivu nešto znam, jer sam i sam radio u pozorištu i jer mi je žena balerina. Osim toga balet je najživlja, najrazigranija umetnost, možda simbol pokreta, dok je fotografija umrtvljavanje, zastoj. Na neki način, nadam se, balerina i fotograf znače suprotstavljanje trenutka, fotografije i večnosti, to jest pokreta.

Zašto ste se odlučili da pišete o autentičnim ličnostima? Da li je teže pisati o fikciji ili o stvarnosti?
- Nema sumnje da je teže pisati o stvarnosti, jer to zahteva mukotrpni rad proveravanja fakata, a fikcija dozvoljava maštanje po volji. Opisujući i realne ličnosti koje su obeležile vek o kome je reč, pokušavam i svoje izmišljene likove da prikažem u svetlosti tog doba.

Bacate novo svetlo na politički pad Milovana Đilasa uvodeći u igru lepu glumicu Bebu Vrsajkov, suprugu Peke Dapčevića, odnosno ljudsku zavist i sujetu?
- Uloga Đilasa u Jugoslaviji, međunarodnom radničkom pokretu i svetskoj istoriji svakako ne može da se opiše mojim viđenjem nekih momenata njegovog sukoba sa njegovim drugovima iz politbiroa. Njegova novela „Anatomija jednog morala“ je fakat. Milenu Dapčević sam poznavao još kao učenicu u Novom Sadu, jedna od njenih starijih sestara išla je sa mnom u Srednju tehničku školu. Snimanje njenog prvog filma u Dubrovniku i upoznavanje sa Pekom Dapčevićem slučajno sam posmatrao, jer sam bio u istom hotelu. Francuzi kažu: cherchez la femme – potraži uvek ženu. Nadam se da se Beba, koju odavno nisam video, neće ljutiti što iz svog ugla opisujem tu priču.

Na jednom mestu kažete da su se komunisti borili protiv klasnog društva, a izgradili kastinsko društvo. Kako danas vidite ovdašnje društvo i (ne)prilike u njemu?
- Sada se nalazimo u ranoj fazi grubog kapitalizma, koji još nije otkrio zakone takozvane socijalne tržišne privrede, kako svoj poredak nazivaju savremene zapadnoevropske zemlje. Valjda se kroz taj za većinu stanovništva veoma težak period mora proći. Raj samoupravnog socijalizma, u čije ostvarivanje sam ja lično verovao, očigledno se pokazao kao nedostižna iluzija.

Kako biste ukratko definisali tu životnu istorjiju SFRJ?
- Citirao bih Radeta Šerbedžiju, koga veoma volim i kao glumca i kao čoveka, iako nažalost nismo imali prilike da se mnogo družimo u ovom životu. On je, ako ga pravilno citiram, rekao: Ko ne shvata kako je onda lepo živeo, tome ne mogu da pomognem.

Titov prevodilac
Bili ste Titov prevodilac za nemački, kakvo sećanje imate kada je on u pitanju i, recimo, njegov susret sa Vili Brantom.

- Branta sam upoznao preko Gintera Grasa, koji je tada još bio veoma daleko od Nobelove nagrade, početkom pedesetih godina. Pre nego što će Brant doći na vlast onako „privatno“ sam prenosio neke njegove poruke našem vrhu. Ali o tome ne mogu više da kažem. Brant je imao psa mešanca, koji se zvao Bastian, Tito u to vreme pudlu mužjaka, koji se zvao Bil. Tito i Brant su se i privatno sretali i u Nemačkoj i u Jugoslaviji bi psi bili prisutni. Jednom takvom prilikom se Titov Bil sklupčao do mojih nogu, pa je Tito kao tipični gazda jednog psa gotovo ljubomornu pitao: „Bogamu, šta mu je?“ Ja sam odgovorio: „Druže predsedniče, i ja imam pudlu, i to ženku koja se tera, verovatno je to nanjušio na mojim pantalonama“. A Tito će na to: „Onda je u redu, neka ga“. Uzgred da napomenem, baš me je Gras jednom pitao da li sam se pre nego što ću početi da prevodim za Tita zakleo da ću o nekim stvarima ćutati. Odgovorio sam da nisam, da se za mene i meni slične podrazumevalo da znamo o čemu se kada govori, a o čemu nikada. Neka i sada ostane na tome. Za istoriju postoje zapisnici, prevodioci treba da ćute.

Tatjana Nježić

03.09.03 Politika

Ivan Ivanji je pisac koji, zainteresovan za različita vremenska razdoblja, stvara hronike i svedočanstva o onim trenucima u kojima ta vremena utiču na individualne sudbine. Takav je i Ivanjijev najnoviji roman, "Balerina i rat", upravo objavljen u izdanju beogradskih "Stubova kulture", u kojem se, prema rečima Gojka Božovića, urednika, govori o burnim događajima iz druge polovine prošlog veka u našoj zemlji, potresnim i na planu pojedinačnih života.

U delu "Balerina i rat" Ivan Ivanji govori o onome što se na ovim prostorima dešavalo od 1945. godine do najnovijeg rata. Ta burna vremena prelamaju se kroz život jedne balerine, a pisac nije nimalo slučajno izabrao tu umetnost kao simbol one koja je najjedinstvenija, i najviše oslobođena svakog ideološkog i političkog uticaja.

U romanu se, pored fiktivnih ličnosti javljaju i mnoge koje su istinite: od Josipa Broza preko Milovana Đilasa, Moše Pijade, Peka Dapčevića, do Milana Bogdanovića, Branka Ćopića, Milivoja Živanovića, Nine Kirsanove, Soje Jovanović... Za Gojka Božovića, njihovo prisustvo u delu jeste u funkciji intrigantnog i provokativnog, ali uvek iskorišćeno u pravoj meri, sa vrsnim pripovedačkim umećem. Roman Ivana Ivanjija za Božovića jeste "ljubavna istorija jugoslovenskog socijalizma", i jednog vremena u kojem pojedini junaci, baš kao junakinja dela, pokušavaju da osmisle svoje životno iskustvo na osnovu iskustva koje su stekli u umetnosti.

Sam pisac kaže da je knjigu napisao jer je želeo da opiše vreme u kojem je živeo; tih pedesetak godina koje su prošle, dakle, u romanu je dao iz svog, ličnog ugla, imajući pritom dva problema. Prvi se odnosi na istinite ličnosti čije je likove dao ili pod njihovim pravim imenima, ili preuzevši njihove karakterne osobine. Pritom se služio ili sopstvenim iskustvom iz neposredne blizine, ili anegdotama koje su nastale u vreme kada ih je čuo. Dakle, reč je o sasvim ličnom viđenju, upozorava Ivan Ivanji, čiji je drugi problem pisanje na dva jezika, na nemačkom i na srpskom, a kojima se podjednako služi. Utoliko, bez prevodioca, svaka Ivanjijeva knjiga na svakom od ta dva jezika jeste autohtono delo, urađeno autorski, bez prevodioca.

A. C.