Rođen u Nišu 1974. godine. Završio filmsku i TV režiju na FDU u Beogradu. Sa kratkometražnim filmom "Delfini su sisari" je učestvovao na mnogim festivalima širom sveta i uzeo nagrade (Montreal, Oberhauzen Klermon-Feran). Sa ocem Goranom radio na filmu "Kako je Hari postao drvo" kao montažer. Napisao je zajedno sa Goranom i scenario adaptaciju za "Dolazim po tebe i vodim te sa sobom". Trenutno radi seriju dokumentaraca o romskoj deci za RTS. Osnivač je nevladinih organizacija "Generacija 21", "Hoću kući" i član je Evropskog pokreta u Srbiji."BDSM" je njegov prvi roman.
...Miloš nije bio oženjen niti su ga žene naročito zanimale. Kad je bio mlađi, imao je običaj da se u svojoj sobi, sâm sa sobom, presvlači i šminka, gledajući se setno u ogledalu. Njegova najveća skrivena želja je bila da postane žena. Ali ne iz homoseksualno-transvestitskih razloga, već zato što je verovao da lepa žena može mnogo više da izvuče koristi u životu nego muškarac. Divio se ženama-spletkarošima iz TV serija i romana, a radovala ga je misao da one u stvarnom životu uvek dobijaju igru. Smatrao je žene za konkurenciju i za veliku čovekovu slabost od koje on nije hteo da pati. Povremenu seksualnu glad je utoljavao sa sarajevskim prostitutkama, a Vavilonjanima je na pitanje zašto se ne oženi govorio da ima višegodišnju romansu sa jednom Sarajevkom koja je, nažalost, već udata i ne želi da se razvede zbog dece...
25.01.07
Moronski optimizam je globalni trend
Vladimir Paskaljević
Poslednjih dana meseca septembra u Srbiji je premijerno prikazano najnovije filmsko ostvarenje poznatog reditelja Gorana Paskaljevića. "Optimisti" su inspirisani Voltaireovim "Candidom". Film je sačinjen od pet priča Vladimira Paskaljevića, koji je ujedno i scenarista filma. Vladimir je rođen 1974. godine u Nišu. Diplomirao je televizijsku i filmsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a među kratkim filmovima koje je snimio, posebno treba izdvojiti u svetu nagrađeni film "Delfini su sisari". Sa svojim ocem Goranom Paskaljevićem napisao je scenario za film "Dolazim po tebe i vodim te sa sobom", a kao čitalac, prepoznao je pametnu i dobru kinesku priču na kojoj je stariji Paskaljević bazirao svoje poznato filmsko ostvarenje "Kako je Hari postao drvo". Beogradska izdavačka kuća "Aleksandrija pres" objavila je pre dve godine roman "BDSM" – njegovo prvo prozno ostvarenje...
Mića Vujičić: "Optimisti" su nastali po Vašoj zbirci priča. Zamolio bih vas da za čitaoce u Hrvatskoj ukratko prepričate o čemu se radi u toj vašoj prozi koju ste pretočili u scenario?
Vladimir Paskaljević: - U pitanju je nekoliko slikovitih priča iz života, uglavnom o likovima kojima je lakše da poriču realnost nego da probaju nešto da promene i urade. U mojoj najomiljenijoj priči o radniku i njegovoj silovanoj ćerki to se najbolje vidi. Njenom ocu je lakše da poveruje da mu je ćerka zavela tajkuna, nego da ju je tajkun silovao, jer će u protivnom morati da se bori protiv sudstva, policije, medija koje tajkun ima u džepu. Zato on odluči da mu se u njeno ime izvini i optimistički se nada da će se izvinjenje prihvatiti. To se i dogodi, tako da idioti, koji zameraju ovom filmu da je mračan, nemaju zašto da žale: dali smo im happy end! Generalno, u filmu se uglavnom radi o sličnim pričama iz "vesele" domaće svakidašnjice.
Dakle, pet odvojenih priča koje povezuje crni humor...
- "Optimisti" su više ciničan nego crnohumoran film. U svakom slučaju, humor je izgleda jedini način da se ljudi nateraju da razmišljaju. Tužnog li vremena...
Film je inspirisan Voltaireovim "Candidom"?
- Voltaire se rugao lažnom optimizmu svoga doba koji su širili crkva i feudalci. Živimo u modernom tajkunskom feudalizmu i moronski optizam je globalni trend. Trend je da u svakoj situaciji tragamo za rešenjem u okviru sistema, a nikad protiv. Taj trend dolazi iz korporacijske psihologije i preneo se na sve nivoe. A često je jedino rešenje u okviru sistema da se izvinimo onom koji nam je silovao kćer.
Scenario je sa Vama pisao i Filip David. Kako je izgledala saradnja sa njim?
- On je sa Goranom prvi došao do inicijalne ideje da se treba zavitlavati na temu širenja lažnog optimizma i kasnije je sarađivao kao neko ko pročita materijal i analizira ga. Naučio sam od njega da je najvažnije da sa sobom tačno razjasnite o čemu pravite fikciju i zašto.
Kada su Vas pitali zašto ima toliko mraka u vašem scenariju, dali ste interesantan odgovor o sto ljudi koje ste poznavali i time opravdali crnilo...
- Pa, da, čudili su se što je iz moje glave izišao takav film, jer ja sam mlad čovek. Ali, moja generacija nije videla ništa svetlo u prošlosti. A u stvari ja i ne mislim da je film posebno mračan. "Optimisti" su samo cinična komedija o vremenu, a svi su je doživeli deranžirajuće, jer su se možda sa filmom osetili prozvanim. I to je samo potvrda bolesti vremena. Nek drugi prave vesele tinejdž-kemp-komedije i pišu kritike sopstvenog filma, kako se u stvari jedino oni bave stvarnošću. Meni je upravo to tragično.
Sigurno da dobro poznajete poetiku svog oca Gorana Paskaljevića. Kako se, poetički gledano, "Optimisti" nastavljaju na njegov raniji opus?
- On smatra da su "Optimisti" treći deo trilogije o posleratnoj Srbiji kojeg čini ovaj film zajedno sa "Snom zimske noći" i "Buretom Baruta".
Bilo je ciničnih komentara. Zašto Lazar Ristovski igra toliko glavnih uloga?
- Ideja je bila super. On se pojavljuje u svim pričama, u potpuno različitim ulogama, da bi se tako gledalac zbunio i isprovocirao, da bi se aktivnije uključio u traganje za smislom filma. Jako je teško igrati različite karaktere sa istim licem u istom filmu, a on je to, mislim, uspeo.
U Srbiji je veliki hit bio roman "Dolazim po tebe i vodim te sa sobom" savremenog italijanskog pisca Niccola Ammanitija. Vi ste dramatizovali knjigu, a Goran Paskaljević režira film. Dokle se stiglo sa tim projektom i čime Vas je privukao Ammanitijev roman?
- Mene je privukla priča o dečaku koji ima probleme sa huliganima, jer sam na sličan način prolazio u Beogradu koji je oduvek Meka kriminalaca i uličnih huligana. Ne znam da li je Goran sasvim odustao od tog filma.
Pre nekoliko godina objavili ste roman "BDSM". O čemu se radi u Vašem romanu?
- Radi se o apsurdu kulture. O apsurdu nacionalne pripadnosti. Ljudi danas u moderno doba možda odvoje dva tri dana godišnje za religiozne i nacionalne svetkovine, a nacionalno su opredeljeni. Što bi Ernesto Sabato rekao: "Ti Srbi i Hrvati, kad dođu ovde u Argentinu, potpuno su isti, a tamo, u domovini se poubijaše zbog razlika." Junaci romana "BDSM" su Bosanci koji upražnjavaju sado-mazo seksualne igre i perverzije. Igraju se robova i gospodara dobrovoljno, uživaju u tome. Onda se javnost u malom gradu uzburka kad to otkrije, hoće da ih linčuju zbog "nemorala". A pritom ista ta javnost se oduševila nacionalnim koljačkim opcijama. Kao što je perverzno igrati se sadomazohizma u kom si rob ili gospodar, tako je perverzno i apsurdno, možda čak i opasnije da si u tripu da si Hrvat ili Srbin ili Bošnjak. Biti Srbin ili biti Hrvat, samo je po meni stvar tripa, manje bitan detalj vezan za lifestyle. Sećam se kada smo se kao klinci igrali kauboja i Indijanaca, podjednako smo verovali u uloge, možda i još više. No, po meni svako mora imati pravo izbora čega će da se igra. Kad bi postojala zemlja gde je nacionalni dohodak sto hiljada dolara godišnje i kad bi tek tako delili pasoše, verujem da bi velika većina vatrenih nacionalista pohitala u taj Eldorado i odrekla se svoje kulture. Amerika je dokazala to. Ljudi koji se ponose što su Hrvati ili Srbi tri kolena unazad, to su robovi sopstvene gluposti. Onaj koji diktira nacionalne, kulturne i religiozne matrice, taj je gospodar, a rob je onaj koji ih prihvata.
Vaši junaci ne ratuju zbog istinskih nacionalnih osećanja. Oni su prevareni. U to su ih uvukli raznorazni profiteri koji su se poigrali sa njihovim nacionalnim osećanjima. Da li ću pogrešiti ako kažem da u Vašem romanu, rat u Vavilovu, počinje spletkama?
- Svi koji pristaju na beketovsko-joneskovske uloge, pa i uloge nacionalne pripadnosti su žrtve sopstvenih spletki. Naravno ima i stvarnih žrtava, uvek neko može da upadne u dvorište i da te zakolje, jer si druge nacionalnosti, jedino tada ne biraš. Granica između ta dva slučaja je vrlo osetljiva i ona i jeste kamen temeljac ratne propagande. Ali, ukinimo najzad nacije i nestaće nacionalne mržnje. Šta će onda biti glavni proizvod raznih tuđmana, miloševića i izetbegovića i njihovih današnjih naslednika? Mislim da će onda narod shvatiti da mu je jedini pravi neprijatelj onaj koji mu zavlači ruku u džep i koji ga gura u rat.
U jednoj rečenici romana pominjete tri stvarne ličnosti iz sveta politike: Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića. Njihova prezimena u romanu pišete malim slovom. Zašto?
- To su ljudi koji su se igrali sa milionima tuđih glava kao što se deca igraju sa Lego kockicama, a da stvar bude ironičnija predstavljali su se kao mesije. Verovatno sada gore u paklu, zbog svih ubistava koje su naredili. Ne zaslužuju veliko slovo, ma šta srpska, hrvatska i bosanska akademija mislila o pravopisu. Braća neradnici i političari. "Lutke bez krvi i trunke ideja, ubice na cesti - kurvini sinovi!", kako reče Džoni Štulić.
Da li ćemo uskoro "BDSM" gledati na velikom platnu?
- Prevelik je to zalogaj za prvi film.
Zanimljivo je da ste Vi i dramski pisac. Napisali ste komediju "Preterano nasledstvo" koja je premijerno izvedena u novosadskom "Srpskom narodnom pozorištu". Ko su junaci Vaše komedije?
- Ta predstava je bila moj lični omaž Čehovu i prilično je drugačija po senzibilitetu u odnosu na sve što sam do sada radio. Umre baka koja je upropastila porodicu autoritarnim vaspitanjem. Neka vrsta rezimea takvog života, sebičnog i apsurdnog.
Šta je teže u Srbiji: biti mladi reditelj ili mladi pisac?
- Ako pišeš, moraš da želiš da kažeš nešto da bi bio ispunjen. A ako hoćeš da zaradiš pare od toga onda moraš da imaš veze u politici da te proglase lektirom, pa da te svi kupuju. A za reditelja moraš da budeš dobar sa ministrom kulture i da nemaš završenu filmsku školu. Ako se čudno oblačiš misliće da si pravi umetnik, možda dobiješ i pola miliona evra, a ako imaš nagrade na svetskim festivalima kratkog metra smatraće te konkurencijom.
Kad smo već kod nagrada, hajde da se podsetimo radnje Vašeg filma "Delfini su sisari" koji je nagrađivan u svetu. Šta je tema tog filma?
- Klinac koji diže revoluciju u autoritarnoj školi. Revolucija, moja večna inspiracija!
Našao sam podatak da ste čak i radili montažu za film Miloša Radovića?
- Bio sam samo asistent. Nema posla na filmu kojeg nisam radio i ponosim se time!
Da li spremate svoj dugometražni igrani film?
- Nisam ušao ni u kakve konkretne pripreme, još uvek se bavim tekstom a i nekim poslovima vezanim za televiziju. Kad to završim, započeću pripreme. Radi se o čoveku koji otkriva da ima dvojnika koji čini stvari koji ga sablažnjavaju, koje su u neku ruku revolucionarnog karaktera, ono, otimanje od bogatih i davanje siromašnima. Mislim da će onaj koji nema čak ni trunku anarhizma u sebi, voleti taj film kao što je voleo Robina Huda.
Da li pratite hrvatsku kinematografiju?
- Mislim da je situacija ista kao i svuda. Sve je to stidljivo u svom osvrtu na zbilju. Dobar film mora da bude ujed za dušu društva u kom je nastao. Tog trenutka kada u ex-Yu počnu da se prave filmovi o sopstvenim zločinima, a ne o komšijskim, biće to dobar znak da se kao regija krećemo u pravom smeru.
Autor: Mića Vujičić
11.07.06
Šta se dogodilo u Vavilovu
Vladimir Paskaljević
Vladimir Paskaljević je rođen 1974. godine u Nišu. Diplomirao je televizijsku i filmsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a među kratkim filmovima posebno treba izdvojiti u svetu nagrađeni film "Delfini su sisari". Sa svojim ocem, poznatim rediteljem Goranom Paskaljevićem, napisao je scenario za film "Dolazim po tebe i vodim te sa sobom", a kao čitalac je prepoznao pametnu i dobru kinesku priču na kojoj je stariji Paskaljević bazirao svoje poznato filmsko ostvarenje "Kako je Hari postao drvo". Beogradska izdavačka kuća "Aleksandrija pres" objavila je roman "BDSM" - prvo prozno ostvarenje Vladimira Paskaljevića.
Napisali ste roman o ratu u Bosni i taj rat povezali sa ropstvom, disciplinom i sadomazohizmom (BDSM). Kako su te dve stvari spojile u vašoj priči?
- Kad počnem da pišem scenario, ja se prvo malo "igram" - izmišljam zanimljive junake, smeštam ih u različite situacije, zabavljam se. Tako sam slobodnim asocijacijama i izmišljanjem došao do lika koji živi u Bosni i upražnjava sado-mazo igre. Kada sam ponovo pročitao šta sam napisao, uvideo sam da sam sasvim slučajno pogodio u centar i shvatio da sam na tragu dobre ideje za čitav scenario i roman koji sam potom napisao. Scenario i roman o junaku kojeg sredina šikanira, jer je seksualno nemoralan, da bi potom u ratu cela ta sredina povadila noževe i pokazala svoje pravo "moralno lice".
Povezali ste porno filmove sa krizom javnog morala...
- Pornić je u estetskom smislu neukusno ogoljavanje stvarnosti. Naša politička i društvena scena i jeste jedan pornić, u kom je odavno sve izašlo iz okvira pristojnosti i normale. Cela naša politička situacija je takva da nas kao naciju predvodi gomila ljudi koja bez politike ne bi bila niko i ništa. No, ono što je po meni centar paralize, to je to što smo nesvesno skloni da idealizujemo one koji vode zemlju, kao i one koji su u opoziciji. Slučajno i nažalost imam mogućnost da se krećem u krugovima beogradskog džet-seta svih partija i mogu reći da je prosečan banatski ratar Ajnštajn po pitanju inteligencije i obrazovanja u poređenju sa bilo kojim beogradskim političarem.
Rat u vašem romanu, tačnije u bosanskom gradiću Vavilovu, počinje spletkama. Junaci su uvučeni u zlo. Čini se da ne ratuju iz nekakvih nacionalnih osećanja...
- Svi junaci u romanu koji pristaju na rat osećaju se ugroženim i uzimaju oružje iz samoodbrane, bilo da su koje nacionalnosti. Recimo, imao sam neke dalje rođake koji su otišli u Krajinu dobrovoljno, verujući da brane narod od ustaša, što je delom i bilo tačno. Imali su najbolje namere kada su polazili, a kada su se vratili nisu profitirali za razliku od velikih srpskih "heroja", da im ne nabrajam imena. Tajna služba, inscenira incidente i upravljajući opštim strahovima izaziva rat. U toj Službi se nalaze političari svih zavađenih strana. Pogledajmo samo scenu bivše Jugoslavije - sve vođe su tipovi sumnjive udbaške biografije.
Da li ćemo uskoro BDSM gledati na velikom platnu?
- Mislim da je finansirati takav projekat veoma unosno, jer su skandali uvek donosili novac. Međutim, teško će se desiti da nekakva državna komisija ministarstva kulture odobri takav projekat, tako da je verovatnije da ću snimiti jedan drugi film, da tako kažem, bezbolniji. Radni naslov je "Ljubav", i kao što naslov kaže radi se o ljubavnoj priči, potpuno različitoj od "BDSMa", samim tim što sadrži optimizam. Mislim da se posle "BDSM-a" ne smem više vraćati političkim temama, jer bi to bio samo korak unazad. Zaista o politici posle "BDSMa" nemam više šta reći i ta će knjiga, nažalost, biti aktuelna sigurno još par hiljada godina. "Ljubav" će više ličiti na moj kratki film "Delfini su sisari" sa kojim sam imao puno uspeha na međunarodnim festivalima.
Šta je teže u Srbiji: biti mladi reditelj ili mladi pisac?
- Biti mlad pisac je moguće, a biti mladi reditelj je skoro nemoguće. Da biste napisali dobru knjigu treba vam ideja, papir i olovka, a da biste snimili film teba vam mnogo više, bukvalno nekoliko stotina hiljada puta više. A za to su potrebne veze i vezice, da vam ne pričam dalje ono što svi dobro znamo. Ja ne znam kolika bi bila realna moja šansa da nemam oca koji je u branši. Ni sad nije nešto naročito velika, a onda bi verovatno bila nikakva. Nije me stid da tako pričam, jer sam jedan od svega nekoliko koji su uspeli nešto na stranim festivalima za razliku od mnogih drugih koji nisu uradili bukvalno ništa, pa ih država svake godine zaliva novcem. Što se pisaca tiče, jedini problem je kako se probiti u zakonskom sistemu gde ne postoji način da ja kao pisac proverim koliko sam knjiga prodao, gde ne postoji valjan zakon o autorskim pravima, štampanju, distribuciji... Ne znam da iko živi od pisanja osim šund-pisaca i to onih koji su štampanje i distribuciju preuzeli u svoje ruke.
Autor: Mića Vujičić
09.01.04 Politika
Priče o balkanskom bludu
Vladimir Paskaljević: "BDSM"
Famozni "balkanski kazan", ili crna realnost u kojoj smo proživeli godine poslednje decenije, sa mnogo ratova, sukoba, pogibija, mučenja i svakojakih stradanja bez ikakvog smisla, još mnogo budućih godina i decenija biće ovde inspiracija za različita umetnička dela.
Toj vrsti pripada i prvi roman mladog Vladimira Paskaljevića (1974, Niš), nedavno objavljen u biblioteci "10.000 reči" beogradske izdavačke kuće "Aleksandrija pres" pod malo misterioznim naslovom "BDSM".
Paskaljević aktere svog romana, koji je istovremeno i odlična priča o večitoj borbi zla i dobra, ali i o zlu koje povlači novo zlo, i o našim balkanskim mentalitetima, smešta u mali bosanski gradić Vavilovo, izmišljeni grad, nastao delom u piščevoj mašti koji personifikuje Bosnu i Balkan u malom, slično kao što je Fokner izmislio grad Džeferson koji je za njega predstavljao američki jug. U Vavilovu je, piše Paskaljević na samom početku romana, pola stanovništva pravoslavno, a pola muslimansko, broji oko četiri hiljade duša i uglavnom se svi poznaju... U pitomini tog izmišljenog grada Paskaljević razvija sasvim stvarne događaje između dojučerašnjih komšija, rođaka i prijatelja, ponekad pune užasa i krvi, koje će čak i sami njihovi junaci, dok traju, doživeti kao besmislene, bespotrebne i čudovišne.
Kada već duboko uvede čitaoca u roman, Paskaljević, inače reditelj mnogih kratkih i dokumentarnih filmova, sa iskustvom scenariste dugometražnog filma – tumači šta je to "BDSM": Skraćenica za "bondage, discipline &sadomasochism" što znači ropstvo, disciplina i sadomazohizam...
D. R.
12.12.03 Dnevnik - Novine i časopisi
Rat u Vavilovu
Vladimir Paskaljević: "BDSM"
Ako hoćeš da napišeš filmski scenario, sedi i napiši roman o onome o čemu si mislio da napišeš scanario, preporuka je jednog velikog i poznatog internet sajta koji savetuje mlade scenariste. Kada je ovaj savet u (“Dnevnik”) intervjuu ponovila mlada i uspešna hrvatska spisateljica Jelena Čarija čiji je roman “Klonirana” napisan baš po gore navedenoj shemi, nismo mogli ni da naslutimo da bi se ova duhovita opaska mogla transformisati u pravilo. No, da se ta transformacija u praksi događa i da je među mlađim prozaistima popularan roman, inače brat od strica filmskom scenariju, između ostalog, pokazuje i zanimljivo (prvo) prozno ostvarenje “BDSM” Vladimira Paskaljevića. Roman u umaku od scenarija ima dobrih strana: česti i kratki muviskript dijalozi ubrzavaju priču, a isti nude mogućnost piscu da se kroz usta svojih junaka dijalektički raspravlja na razne teme. Upravo je to sjajna stvar u romanu ovog novog i talentovanog pripovedača.
Vladimir Paskaljević je rođen 1974. godine u Nišu. Diplomirao je televizijsku i filmsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a među kratkim filmovima posebno treba izdvojiti u svetu nagrađeni film “Delfini su sisari”. Sa svojim ocem, poznatim rediteljem Goranom Paskaljevićem, napisao je scenario za film “Dolazim po tebe i vodim te sa sobom”, a kao čitalac je prepoznao pametnu i dobru kinesku priču na kojoj je stariji Paskaljević bazirao svoje poznato filmsko ostvarenje “Kako je Hari postao drvo”...
Evo konačno i odogovora na pitanje, koje, verovatno, postavljate od još od podnaslova. Skraćenica “BDSM” znači “ropstvo, disciplina i sadomazohizam” i predstavlja vid sado-mazo seksualnih odnosa u koje učesnici stupaju dobrovoljno. Treba odmah napomenuti da je naslov, zajedno sa kratkim proznim pasažima koji govore o ovoj temi, fenomenalno odabrana “metafora” koja po običaju upućuje na nešto drugo. Naime, Paskaljevićev roman “BDSM” govori o hipokriziji javnog morala - krizi javnog morala koja dovodi do početka rata. Ta slika je na pametan način, tokom čitavog romana, povezana sa pitanjem krize (ili ne-krize) morala nekoliko junaka ove priče koji snimaju BDSM porniće za inostrano tržište.
Radnja Paskaljevićevog romana smeštena je u Vavilovo, bosanski gradić, u kome se, devedestih, oseća zadah nadolazećeg rata. Vladimir Paskaljević prati sudbine stanovnika toga mesta: Muslimana i Srba, uspevajući da na tragu (još malo pa) melodramatične priče izgradi pravi užasavajući ratni horor koji pokazuje kako iz pasusa u pasus nestaje ljudskosti i kako iz stranice u stranicu čovek sve hladnokrvnije ubija svog komšiju. Kako počinje rat. No, nije sve tako jednostavno. Pisac puni svoju “BDSM” priču desetinama peripetija i zapleta, iza kojih se krije opasna ratna propaganda sa kojom se igraju glavni junaci romana. “BDSM” jasno pokazuje kako huškači i zloće sa obe strane na momente sarađuju ne bi li u nedužnima probudili nacionalna osećanja i naterali ih u osvetu i rat. Razume se, Paskaljević, kroz svoje likove, secira sve “fenomene” o n o g rata, u širokom luku od profitera do dezertera.
Videćemo kako će izgledati prvi dugometražni igrani film Vladimira Paskaljevića koji će biti snimljen po romanu “BDSM” - romanu koji je opet nastao po scenariju. Jedno je sigurno: ta rikverc dramatizacija sigurno će ovom romanu oduzeti one najbolje odlomke koji ne mogu da se filmuju, a strašno su zanimljivi. E, a to su one stranice “BDSM”-a po kojima pisac, tek pošto mu je priča za to napisala opravdanje, ispisuje prave kratke eseje o licemerju, moralu, državnoj bezbednosti, istoriji, religiji, zločinu i još o mnogo čemu. Upravo ti osvrti su biser ove knjige: knjige koja nije stilski savršena, ali jeste pacifistička, hrabra, ubojita, oštra i pametna.
Mića Vujičić