27.11.14 Danas
Pamćenje i zaborav
Arheologija sećanja. Spomenici i identiteti u Srbiji 1918-1989. istoričarke Olge Manojlović
Spomenici prošlosti jednog naroda neodvojivi su deo njegovog identiteta, a odnos kasnijih generacija prema njima pokazatelj je razumevanja istorije i jedan od uslova za mudro kreiranje budućnosti.
Sjajna knjiga Arheologija sećanja. Spomenici i identiteti u Srbiji 1918-1989. istoričarke Olge Manojlović Pintar, naučne saradnice u Institutu za noviju istoriju Srbije (izdanje Udruženja za društvenu istoriju i Čigoja štampe), govori o tome koliko nam je pamćenje krhko a zaborav lak.
Očekuje se međunarodni konkurs za izgradnju memorijalnog centra Staro sajmište?
- Činjenica da je najavljeno raspisivanje konkursa, nažalost, ne podrazumeva da će ono zaista uskoro biti realizovano. Na ovu sumnju me navodi dug istorijat neuspelih inicijativa potpuno različitih ideja i koncepata za uređenje prostora Starog sajmišta. Iz objavljenih informacija nije, naime, jasno koji su uslovi konkursa i da li će oni uvažiti dokument od 15 tačaka koji je sastavila Komisija grada Beograda (zadužena 2013. da utvrdi programske sadržaje memorijalnog kompleksa). Tim dokumentom definisano je da bi budući Memorijalni centar Sajmište trebalo da prikaže sudbine žrtava oba logora koji su postojali na Sajmištu: Jevrejskog i Prihvatnog, sa posebnim fokusom na stradanje jevrejskih žena i dece u periodu od decembra 1941. do maja 1942. Upravo je to ugao iz koga je jedino moguće otvoriti pitanje društvenog sećanja i odgovornosti i ostvariti memorijalnu, obrazovnu i naučno-istraživačku funkciju budućeg centra.
Skupština grada Beograda je još 1987. donela odluku da se prostor Starog sajmišta uredi kao memorijalni kompleks Staro sajmište - Logor Gestapoa. Nasuprot „grandioznim“ idejama o podizanju Opere (1971), odnosno Savske građevine - Središtu kulture III milenijuma (1985), Skupština grada je tada dala podršku ideji koja je podrazumevala dijalog o prošlosti, o pitanjima fašističke kolaboracije, društvenog zaborava i odgovornosti. Od čitave zamisli realizovan je samo spomenik Miodraga Popovića (1995) kada je istovremeno pompezno predstavljen i projekat o preuređenju čitavog prostora u Europolis - Beograd na Savi, kojim je predviđeno vraćanje prvobitnog izgleda sajamskog prostora iz 1937 - 1939, bez ikakvog pominjanja Drugog svetskog rata.
Zašto mesto stradanja beogradskih Jevreja nije ranije obeleženo?
- Razlozi zašto je čitav prostor posle svih ovih decenija i dalje centralni gradski slam leže u nespremnosti većine javnosti da o prošlosti debatuje izvan egocentrične perspektive žrtve, i njenoj potrebi da uživa u bajkovitim vizijama budućnosti u koje istina niko ne veruje, ali koje su nužne kako bi zamaglile turobnu stvarnost. Zaokupljena svojim unutrašnjim problemima većina naše intelektualne i političke elite, ali i građana u najširem smislu te reči, od sredine 80-ih godina nije primećivala složene istorijske debate vođene van granica Jugoslavije. Malo je bilo onih koji su pratili uzroke i posledice velike svađe istoričara u Nemačkoj, umetničke projekte koji su se bavili pitanjem Holokausta, podizanja antispomenika i kontraspomenika. Unutarjugoslovenska međunacionalna sukobljavanja su svaki razgovor o Drugom svetskom ratu svodila na dokazivanje martirstva sopstvene nacije, što nas je i uvelo u deceniju ratova na kraju 20. veka.
Antifašistička prošlost nam je sve dalja?
- Već više od četvrt veka svedoci smo pokušaja rehabilitacije fašizma i nacionalsocijalizma. Antikomunizam je otvorio prostor potpunoj relativizaciji znanja o Drugom svetskom ratu. U Srbiji je taj talas potopio sećanje na velike heroje i stradalnike antifašističke borbe i njihove ideale. Znam za slučajeve kad su porodice heroja čija su imena ispisivana na spomen-pločama i čiji su preci dobili biste na gradskim ulicama samoinicijativno sklanjali spomen-obeležja u privatne prostore svojih domova kako bi ih sačuvali od vandalizovanja. Međutim, za razliku od nekih drugih sredina u kojima je gotovo polovina antifašističkih spomenika uništena tokom 90-ih, u Srbiji se uništavanje pre svega svodilo na ispisivanje grafita, bahato oštećivanje, ili zanemarivanje i propadanje nego na miniranje i potpuno uništavanje. Zato je ovde najpre moguće govoriti o zaboravu i neprimetnosti spomenika i spomen-ploča koji su svedočili o borbi protiv fašizma. Posledica toga je današnja državna ideologija, koja je proizvela skaradni kolaž izmišljenih tradicija. Novi nacionalni okvir je izbrisao ideološke granice koje su onemogućavale izjednačavanje žrtava i zločinaca i nasilno potisnuo činjenicu da su pobedu i slobodu na ovim prostorima izvojevali jugoslovenski partizani.
I naziv ulice je spomenik - Ivo Lola Ribar je izbrisan?
- Primer nekadašnje ulice Ive Lole Ribara svakako najjasnije svedoči o dubioznoj politici i praksi preimenovanja ulica koja je započela 1992. Toj ulici nije, naime, vraćen prvobitni naziv već onaj koji je nosila u najdužem vremenskom periodu, pa tako i u vreme Drugog svetskog rata, kada su je Svetogorskom prozvali oni protiv kojih je krenuo u rat Ivo Lola Ribar. Njegova hrabrost, nepokolebljivost, ali i velika ljubav sa Slobodom Trajković, koja je sa čitavom porodicom ubijena u logoru na Banjici, Lolin su ikonični portret učinili delom velike istorijske slike epohe koja je potpuno nepoznata današnjim generacijama mladih.
U čemu je značaj Bogdana Bogdanovića za spomeničko nasleđe?
- Bogdanović je od prvog spomenika Jevrejskim žrtvama fašizma, koji je podignut u Beogradu 1952, iskazao specifičan arhitektonski i umetnički senzibilitet koji je negirao principe socijalističkog realizma. Bogdanovićevi spomen-parkovi, posvećeni pre svega ubijenim civilima, predstavljali su pokušaj prevazilaženja ratnih užasa i objedinjavanja nove zajednice na nadnacionalnim principima jugoslovenstva. Oni su realizovani kao široki spomen-parkovi, kao prostori okupljanja članova zajednice prilikom brojnih ceremonija i komemoracija i lišeni prepoznatljivih simbola socijalizma i komunizma. Primeri kruševačkog Slobodišta, knjaževačkog Spomen-parka žrtava ratova za oslobođenje, ili leskovačkog Spomen-parka revolucije, pored svakako najpoznatijeg Memorijala u Jasenovcu i Partizanskog groblja u Mostaru najjasnije svedoče koliko je simbolika Bogdanovićevih fantastičnih figura uklopljena u geografski prostor trebalo da proizvede utisak drevnosti i večnosti zajednice koja ih je stvorila. Ti su parkovi spajali članove zajednice, ali i pružali prostor pojedincu za kontemplaciju i razmišljanje. Bogdanovićeve simbolične figure i intervencije u prostoru danas izgledaju kao arheološki artefakti prošlih vremena, bez čijeg odgonetanja nije moguće razumeti ljude i društvo koje ih je proizvelo.
ANĐELKA CVIJIĆ
01.10.14
Olga Manojlović Pintar, Arheologija sećanja. Spomenici i identiteti u Srbiji 1918–1989,
(Tokovi istorije)
Knjiga Arheologija sećanja predstavlja sintezu magistarske i doktorske teze koje je dr Olga Manojlović Pintar (saradnica Instituta za noviju istoriju Srbije) odbranila, pod mentorstvom profesora Andreja Mitrovića, na Katedri za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Zasnovana je na istraživanju građe iz domaćih i stranih arhiva, štampi i analizi umetničkih dela i materijalnih simbola nestalih režima i država, koji su dobili funkciju izvora, uz primenu interdisciplinarnog pristupa. U uvodnim poglavljima definisana su istraživačka polja i pojmovni aparat.
Autorka takođe pruža pregled razvoja istraživanja kolektivnih sećanja u istorijskoj nauci tokom poslednjih četvrt veka i ukazuje na važnost novoformirane naučne discipline kulture sećanja, kod nas još uvek nedovoljno razvijene i zastupljene uglavnom kroz istraživanja Todora Kuljića, MiroslavaTimotijevića, Nenada Makuljevića i Aleksandra Ignjatovića. Knjiga je strukturirana kroz četiri poglavlja: Koncentrični krugovi pamćenja, Herojski uzori i martirski ideali, Nacionalizacija smrti, Arheologija Jugoslavije i analizira spomenike na prostoru Srbije (u jugoslovenskom okviru) iz različitih perioda, režima i ideologija kao arheološke artefakte, odnosno materijalne tragove društava koja su ih podizala ili uništavala.
Istraživanje spomeničke prakse obuhvatilo je obeležja koja su u ženskim figurama personifikovala ideale zajednice (Nike, Pijeta, Spartanka), materijalizacije pojedinaca koji su proglašavani za nacionalne heroje i uzore i spomenike palim vojnicima i civilima u ratovima. U knjizi su analizirane stereotipne predstave saveznika i neprijatelja i njihova funkcionalizacija u političkim debatama, vojnička groblja i kosturnice, simbolika neznanog junaka, „očeva nacije“, „mladosti i snage“, „ratnih drugova“, „hramova i svetilišta patriotizma“ i civilnih žrtava (spomenici žrtvama Prvog i Drugog svetskog rata). Vojnička groblja su gradila sliku veličine pobednika, ali i projekciju njegove veličanstvene budućnosti, dok su kosturnice materijalizovale ratne užase. „Vremenom, pali u ratovima su kroz brojne simbole i rituale od subjekta kome su ceremonije posvećene postajali objekat na kome su bazirani ideološki koncepti. Oni su instrumentalizovani kao centralni simbol državnog jedinstva. Briga o njima u političkoj praksi isuviše često je bila samo odraz dnevno političkih potreba i ambicioznih projekata vladajućih političkih elita I opozicionih aktivista.“
Polazeći od toga da „spomenici nikada nisu samo materijalizacija sećanja na događaje i ličnosti iz prošlosti, već pre svega snažan konstitutivni element sadašnjice u kojoj nastaju“ i koji „uprostoravaju ideologiju i politiku i predstavljaju mizanscen društvenih i ideoloških promena“, autorka analizira vezu između zvaničnih državno proklamovanih vizija prošlosti i onoga što je lokalna zajednica, odnosno porodica odabrala da pamti i obeležava, analizirajući spomen-parkove i „praksu objedinjavanja različitih aktera iz prošlosti u jedinstven istorijski niz“.
Uz spomenike članovima dinastije Karađorđević, spomenici vojničkoj žrtvi i pobedi srpske vojske predstavljali su, kaže autorka, osnov istorijskog narativa u periodu Kraljevine Jugoslavije, ali je simbolika palih vojnika imala mobilizacijski potencijal i u periodu socijalizma, kada je herojstvo multinacionalne Narodnooslobodilačke vojske predstavljalo snažnu legitimaciju Jugoslovenske narodne armije kao jedne od centralnih državnih institucija. Olga Manojlović Pintar naglašava da je fenomen spomen-parkova, podizanih sa namerom da prevaziđu složeno nasleđe Drugog svetskog rata, komemorišući civilne žrtve fašizma, postao osnov novog društvenog poretka i proklamovanih ideala nacionalnog jedinstva. Autorka ističe da je, bez obzira na snažne ideološke razlike i direktne suprotstavljenosti političkih režima, tokom čitavog 20. veka, učešćem pojedinaca u sekularnim spektaklima i ritualima kreirana predstava zajednice kao skladnog organizma, proizvođena katarza I društvena empatija ali i izražavano priznanje državnom ili partijskomrukovodstvu i centralnoj ličnosti političkog života. Kolektivne ceremonije trebalo je da izraze vitalnost i snagu kolektiva a posebno su bile upućene najmlađim članovima društva (sokolski pokret, sletovi, parade). Potenciranje mladosti kao preduslova dugovečnosti zajednice vremenom je našlo izraza i u memorizaciji žrtava rata.
Uklanjanje i uništavanje spomenika prethodnih režima bio je kontinuirani proces tokom 20. veka, ali odnos na relaciji pobednik i poraženi se menjao. Dok su posle Prvog svetskog rata komemoracije održavane i na grobljima vojnika koji su pali na suprotnim stranama bojišta, već tokom Drugog svetskog rata rojalistička i vojnička obeležja postala su objekat uništavanja, a posle 1945. činjenica da je rat vođen protiv ideologijenacizma i fašizma izmenila je odnos prema poraženima koji su „morali nestati iz javnog prostora“, ali su masovno počeli da dobijaju spomen-obeležja posle hladnog rata, što je u postsocijalističkim društvima otvorilo nova sukobljavanja. „Davno zaboravljeni, ponovo su oživeli u kolektivnom sećanju i obeleženi u javnom prostoru tek na kraju 20. veka. Ono što je,međutim, otvorilo nove probleme je činjenica da je obnavljanje sećanja za neke a priori značilo i njihovu političku rehabilitaciju“.
Od vremena nastanka Jugoslavije, preko promena koje su usledile 1945. godine pa sve do raspada 1990. bili su uočljivi različiti pokušaji kreiranja kolektivnih identiteta, od nacionalne i multinacionalne unifikacije do nadnacionalnog samoupravnog koncepta. Upravo je to biorazlog zbog koga su se spomenici koji su svedočili o procesu definisanja različitih ideja zajedništva i pluralnih identiteta jugoslovenskih građana prvi našli na udaru tokom procesa razbijanja i uništavanja Jugoslavije i dekonstrukcije socijalizma.
Olga Manojlović Pintar zaključuje da su, kako u godinama Kraljevine tako i socijalističke Jugoslavije, „spomenici u formalnom pogledu korespondirali sa međunarodnim političkim realnostima“, a da su „značajne promene nastupile tokom poslednje dve decenije 20. veka kada su spomenici u Srbiji, kroz potpunu bezidejnost i prisutnost prevaziđenih formi vajarskog i arhitektonskog izražavanja, odražavali ali i gradili političku i društvenu izolovanost“.
Na kraju ove originalne i inovativne knjige, koja predstavlja iskorak u posmatranju istorije 20. veka u srpskoj istoriografiji, priložene su fotografije analiziranih spomenika i opsežna bibliografija. Velika je šteta što knjigu ne prati prevod zaključka ili neke vrste rezimea na engleskom jeziku, s obzirom da tema istraživanja korespondira sa nizom projekata koji su trenutno aktuelni u svetu.
Dr Radmila RADIĆ