11.03.05 NIN
O pozvanju i poslanju pesnika
Anđeo istorije i dnevni poslovi, Miodrag Perišić
Jedinstven je Miodrag Perišić (1948-2003) u savremenoj srpskoj kritici i po tome što je, u težnji da pronikne i predstavi duh vremena, o golemom broju tema iz srodnih ili bliskih oblasti pisao podjednako kompetentno. Preko stotinu njegovih eseja, kritika i članaka, pisanih tokom završnih decenija XX veka, priređivači ove knjige su nastojali da grupišu u pet koliko-toliko koherentnih blokova.
Sagledivo u esejima prvog bloka. “Angažman i kritička forma”, temeljno obeležje Perišićeve kritičke pozicije je prelamanje umetničkih i društveno-relevantnih stavova. Proishodi rečena pozicija iz filozofskog obrazovanja i, nešto uže, iz lektire na koju se šezdesetosmaški pokret oslanjao. Nije otud čudno njegovo zalaganje za jeretički karakter umetnosti koja bi trebalo da ukida “autoritet institucionalizovane misli” i da se, pored ostalog, potvrdi u funkciji “neprekidnog razaranja duha vremena”. Pri svemu, odgovornost umetnika se – po Perišićevom shvatanju – ostvaruje kad se u njegovim delima “istorija i sudbina” mogu čitati i videti kao umetnost. U tom se smislu razvija i njegovo tumačenje “novog angažmana”, kao pesničkog, odnosno jezičkog revolucionisanja svakog predmeta poezije. A radikalno obuhvatnijem odnosu pesnik – kolektivitet trebalo bi, tako Perišić drži, da slede promene u upotrebi termina moderno, proboj i sličnih uobičajeno rezervisanih za aktere preokreta s početka pedesetih.
Funkciju kritike Perišić shvata saglasno navedenim (ma kako svedeno ovde predstavljenim) stavovima naglašavajući pri tom da su ovdašnji njeni učinci “mizerni”.
Opterećena tradicionalnim instrumentarijem i nemoćna da se odupre književnosti “pučkorealističkih” obeležja, iliti hrani namenjenoj “novokomponovanom čitaocu”, kritika “favorizuje istorijski i društveno neutralnu književnost” fantastičnih i mitotvoračkih svojstava. Istini za volju, u “favorizovanju” najplodotvorniji, instrumentariji formalnih i strukturalnih metoda ovde svakako nisu bili tradicionalni, što ne znači da Perišić promašuje suštinu problema. Uočava ih veoma dobro i pokušava da im parira svojim, problemima primerenim, kritičkim postupkom. Dakako, na smerovima susretanja sa ostvarenim vidovima “novog angažmana”.
U tom je kontekstu važno da, makar i zanemarujući množinu Perišićevih odličnih eseja u “pozvanju i poslanju” pesnika svrstanih u odeljak “Srpska poezija XX veka”, spomenemo njegovu podršku delima autora koji su debitovali početkom sedamdesetih. Recimo, poezija M. Petrovića je maltene oživotvorenje Perišićevog razumevanja novog angažmana. S druge strane, tadanju poeziju M. Maksimovića on vidi kao poetsko svedočanstvo o izgubljenoj energiji zajedničke im generacije pretvorenoj u “stanje socijalne statičnosti”. R. P. Nogo je, dočim, moderan pesnik – posredi je primer upotpunjavanja značenja kritičko-teorijskih termina – zato što ima “osvešćen ego, samosvesno ja”... Među esejima i člancima, teško uočljivim vezama objedinjenim u odeljak “Portreti”, izdvajaju se oni pisani povodom “slučaja” Simovićevih Istočnica i o konsekvencama “slučaja” Đogo: Perišićeve teme su, razume se, ideološki teror i nasilno čitanje imaginativnog iskaza u političkom “ključu”. Inače, najupečatljivije elaboriran primer odgovornosti pisca je portret Dobrice Ćosića.
Kritičke hronike su, gotovo po definiciji, neujednačene pa ni Perišićeve nisu drugačije: autori o čijim delima ide govor različiti su u poetičkom pogledu i po formatu, njihove knjige po vrednosti, Perišićeve kritike isto tako. Ipak, u odeljku “Kritika poezije”, poetičke osobenosti naraštaja nagoveštene su u tekstovima povodom zbirki Milišića, Čudića, Zubanovića, Tadića, Milanovića i drugih. Baš kao što je u “Kritici kritike” teško prevideti osvrte uz knjige u kojima je marksizam tretiran kao “otvoren i živ sistem”. Sasvim je, međutim, očigledno da je pišući o osmotomnom delu Radomira Konstantinovića Biće i jezik Perišić aktivirao pravu meru znanja i demonstrirao visoku vrednost kritičkog prosuđivanja.
Koncepcijska i vrednosna merila priređivača, sprovedena prilikom uobličavanja odeljaka Perišićeve knjige, realno mogu da budu predmet debatovanja. Ali, od prioritetnog je značaja objavljivanje ove impozantne panorame raznovrsnih i raznorodnih tekstova koje je, spram književnosti svog vremena višestruko angažovano, ispisivao kritičar teorijski utemeljenih načela. Svojim pretežnim delom priključena je probranoj baštini moderne srpske kritike.
Bogdan A. Popović
23.12.04 Glas javnosti
Gospodski je nekad odustati od poezije
Anđeo istorije i dnevni poslovi, Miodrag Perišić
Znao je da se istorija uči koliko od Dostojevskog, Hemingveja, toliko isto i uz Džonija Štulića.Miodrag Perišić bio je od onog retkog soja spremnog da naglas kaže da je Bob Dilan za engleski jezik važan ništa manje nego Šekspir, ali je istovremeno znao i da je taj Dilan debitovao u Njujorku baš one večeri 1961. godine kada je glavna vest tog dana bila da je Ivo Andrić, pisac iz Jugoslavije, dobitnik Nobelove nagrade za književnost. E, takvih je u ovoj sredini uvek bilo nedovoljno, a ostalo ih je tako malo.
Mile je znao da se istorija uči koliko od Dostojevskog, Hemingveja, ali isto tako i uz Džonija Štulića i da su Pele, Bitlsi, Klej i Pikaso podjednako zaslužni za estetiku 20. veka-rekao je Petar Peca Popović na promociji knjige Miodraga Perišića "Anđeo istorije i dnevni poslovi" (priredili Mihajlo Pantić i Žaneta Đukić-Perišić) u utorak uveče u Zadužbini Ive Andrića, na kojoj su, osim Popovića, govorili i Božo Koprivica, Miroslav Maksimovića, Mihajlo Pantić i Bratislav Milanović.
Miodrag Perišić bio je urednik Književnih novina, jedan od osnivača Demokratske stranke, predsednik Srpskog PEN centra, a smrt ga je prošle godine zadesila na mestu ambasadora naše zemlje u Kanadi.
- U pismu Miroslavu Josiću Višnjiću iz 1995. godine Miodrag Perišić ovako piše - "Moje dane poslednjih nekoliko godina ispunjavaju naizgled važni poslovi, ali onaj što nas je spojio pre dvadeset osam godina ostao mi je najvažniji" i tako otklonio svaku dilemu, svaku sumnju da li je njemu bila važnija politika ili poezija. I sva velika lamentiranja nad činjenicom da se poslednjih godina nije bavio književnošću koliko je trebalo smatram neumesnim i nevažnim.
Ima hrabrosti i lepote i u odustajanju od poezije, rekao je Božo Koprivica i dodao: - U ovom kratkom pismu vidi se da je još jedna kategorija bila važna Miletu Perišiću. Podjednako važna koliko i književnost, koliko i poezija. Prijateljstvo. Prijateljstvo se u tekstovima Miodraga Perišića pretvaralo u tumačenje, u poeziju.
I zato što je poeziju shvatao kao prisnost, kao prijateljstvo, on je bio ravnopravan sagovornik u poslovima poezije sa Vaskom Popom, Čarlsom Simićem, Borom Radovićem, sa Vavom Hristićem, i autsajderima, sa Jakovom Grobarovom, Milošem Komadinom, Sinanom Gudževićem, Dušanom Prelevićem, jer on je znao da će ti autsajderi u nekoj budućoj istoriji književnosti doći tamo gde im je mesto - u centar, rekao je Božo Koprivica.
Prema njegovim rečima, u knjizi "Anđeo istorije i dnevni poslovi" ima oko dvadeset tekstova antologijske vrednosti koji će služiti na čast srpskoj književnosti i tumačenju poezije. Po plemenitosti, po preciznosti, po tačnom situiranju pesnika u srpskoj, u jugoslovenskoj (sa pogledom na evropsku) književnost. - Mile Perišić je bio kritičar, pesnik, urednik, ali on je bio i pojava, stihija, dragocen kao kakav hor u poslovima poezije, pozorišta i filma. I on užasno nedostaje ovom gradu, rekao je Božo Koprivica.
T. Čanak
14.05.04 Politika
Književni radovi Miodraga Perišića
Miodrag Perišić: "Anđeo istorije i dnevni poslovi"
"Sve što je u životu radio, radio je sa srcem ubačenim u petu brzinu. Ili tako ili nikako", rekao je Dušan Kovačević, dramski pisac, o Miodragu Perišiću (1948-2003), književniku, esejisti i političaru, prvom našem ambasadoru u Kanadi posle demokratskih promena u oktobru 2000. godine i prerano preminulom stvaraocu. Sećanje na Perišića, juče u sali Zvezdara teatra, ispunjenoj velikim brojem njegovih prijatelja i poštovalaca, upotpunjeno je i rečima o najnovijoj knjizi "Anđeo istorije i dnevni poslovi" u kojoj su sabrani književni tekstovi i eseji Miodraga Perišića.
Knjiga je objavljena u izdanju "Filipa Višnjića", a njeno štampanje pomogli su Perišićevi prijatelji. Priređivači su Mihajlo Pantić i Perišićeva supruga Žaneta Đukić-Perišić, a juče je dramski umetnik Milan Stojanović pročitao odlomak iz autobiografije koju je "kao deo intelektualne ostavštine svojim potomcima" - Perišić započeo da piše. Dragoslav Mihailović je podsetio na upečatljiv kvalitet onoga što je za života uradio Miodrag Perišić - kao urednik "Književnih novina", kao književni kritičar, kao političar, kao sekretar Andrićeve zadužbine... Borislav Radović je, kazujući o knjizi, rekao da je u njoj, na prvi pogled, vidljivo duboko Perišićevo verovanje u poeziju: "Po toj veri bio je ravan umetniku o kome piše", rekao je Radović. Matija Bećković je kazao da je sve što je Miodrag Perišić napisao bilo odbrana života od prevlasti politike, odbrana mašte i snova i poezije od političkog otpada. "Nadam se da će njegovi radovi u ovoj knjizi biti čitani, a da će autori o kojima je pisao, početi da mu uzvraćaju ono što mu svi dugujemo", kazao je na kraju Matija Bećković.
A. C.
Danas
14.05.2004.
Komemoracija povodom godišnjice smrti Miodraga Perišića
Brazda iz koje će se tek ubirati plodovi
Povodom godinu dana od smrti Miodraga Perišića, političara, diplomate, ali i čoveka od reči i pera, juče je u beogradskom Zvezdara teatru održana komemoracija, ali i svojevrsna promocija njegovog književnog rada povodom izlaska iz štampe Perišićeve knjige eseja "Anđeo istorije i dnevni poslovi" u izdanju kuće Filip Višnjić. Pred brojnim prijateljima i poštovaocima Perišićevog dela koji su do poslednjeg mesta ispunili gledalište Nove scene Zvezdara teatra, o Miodragu Perišiću govorili su neki od najzanačajnijih savremenih domaćih pisaca. Podsećajući dirljivo-prisnim rečima na lik Miodraga Perišića, Dušan Kovačević primetio je da je on bio pun energije i "samoubilački preosetljiv", i "jedan od onih koji je verovao da je reč bitna". Ovde u pozorištu predstavama je aplaudirao za ceo red, i nikad se nije štedeo da vikne bravo iz sveg glasa. "Anđeo istorije i dnevni poslovi", eseji su o književnosti i ljudima kojih više nema i, kako je primetio Kovačević, zapravo su neka vrsta zbornika za sve bitno u ovdašnjoj književnosti druge polovine 20. veka. Glumac Miloš Stojanović pročitao je odlomak iz knjige, nedovršeni autobiografski deo u kome Perišić ističe važnost pojedinca i ličnog u istoriji. U pogovoru ovoj knjizi koji je uradila njegova supruga Žaneta Perišić ističe se da je završio filozofiju, bio u redakciji Književne reči i Književnih novina, a u potonjim i urednik po kome se ovaj književni list pamti, sekretar Zadužbine "Ive Andrića" u kojoj je takođe ostavio traga, kritičar poezije i proze u Politici i Ninu, ali i osnivač Demokratske stranke, poslanik, ministar informisanja u Vladi Milana Panića, prvi ambasador u Kanadi nakon 5. oktobra, predsednik srpskog Pen centra, pisac knjige poezije "Alhemičarski krokodili", antologije "Ukus osamdesetih" i esejističkih razmatranja "Na razvalinama ideološkog raja", predavač i istraživač na brojnim, najviše severnoameričkim univerzitetima, oženjen i otac dve devojčice, koje su takođe prisustvovale ovoj evokaciji. Umro je u pedeset i petoj, pre godinu dana, na dužnosti ambasadora u Otavi od, kako je rečeno, "prskanja damara".
Akademik Dragoslav Mihailović konstatovao je da se "u ne baš sposobnom srpskom narodu ponekad pojavi neko poput Miodraga Perišića, trpioc naše sitničavosti i nežni gurač naše mrljavosti", završivši rečima: "Takvi će nama ovakvima kakvi smo uvek nedostajati". Pesnik Borislav Radović - koji je podsetio i na popodneva koja su u kafeima Metropola ili Ekscelziora provodili za stolom Vaska Pope - govoreći o Perišićevom književnom radu i delovanju, primetio je da je ovaj "zaorao brazdu iz koje će se tek ubirati plodovi". A njegov utisak je da je Perišićevo verovanje u poeziju, književnost i umetnost jednako verovanju samih umetnika. On je posedovao i antičko osećanje građanske odgovornosti i časti, a njegova kritička osetljivost, zaključio je Radović, pripadala je onoj koju sam pisac želi svome delu. Najzad, u svom govoru koji je imao i bodrih tonova, Matija Bećković primetio je jedan od glavnih talenata Miodraga Perišića - dar radosti života. Označivši ovaj skup pre kao Perišićevu književnu rehabilitaciju nego komemoraciju, on je podsetio i na njegovu odbranu života i umetnosti od prevlasti politike. Na kraju, Bećković je rekao da se nada da će autori o kojima je pisao da mu uzvrate ono što mu duguju.
Skupu su prisustvovali Perišićevi partijski drugovi - šef beogradske vlade Nenad Bogdanović, Gorica Mojović -, gradski sekretar za kulturu, akademici Predrag Palavestra i Miroslav Pantić, te Milorad Vučelić i Momo Kapor.
I. Matijević