Amaruši

05.12.13

Blic

Vedrana Rudan: Hrvatska je prekrasna, ali mi se gadi život u njoj

Sava Stefanović

Brak i preljuba, odlazak i povratak, deca, nezaposlenost, ljubav, Avganistan, a sve to kroz oči devojčice Amaruši, tema su nove, istoimene knjige poznate hrvatske književnice i blogerke Vedrane Rudan, koju će promovisati sutra uveče (6. decembar) u Novosadskom pozorištu (Újvidéki Színház). Kako kaže za „Blic“, njeni junaci se bore na život i smrt i za pravo na život.
- Ko god živi u Hrvatskoj, zna koliko je teško izboriti se za život dostojan čoveka. Ovde živimo poput stoke koja je srećna dok vuče kola jer zna da će, kad prestane vući, biti pretvorena u kobasice. Gadi mi se život u Hrvatskoj. Jutros sam šetala Opatijom i razgovarala s prijateljicom. I jedna i druga mnogo smo putovale, sigurne smo da je Hrvatska prekrasna zemlja, pa ipak bismo se i jedna i druga sutra iselile da imamo love. Živeti u vremenu koje je kombinacija feudalizma i fašizma polako postaje nepodnošljivo - kaže Vedrana Rudan.

Otkud Avganistan? Je li vam dojadio Balkan?
- „Amaruši“ je knjiga o velikoj ljubavi i životu u Hrvatskoj danas. Junak iz moje knjige odlazi u Avganistan da bi tamo zaradio dovoljno za krov nad glavom. Naravno da će tamo izgubiti glavu, ali mu to niko ne govori. Našim vojnicima koji odlaze u Avganistan prodaju priču kako će biti samo u „pratnji“. Oni neće pucati, oni će „pratiti“ one koji pucaju. Naša će deca platiti skupu ulaznicu jer smo mi odlučili ući u NATO pakao. Naravno da mi je dojadio Balkan, ali mi Todorić nije tata pa ostajem. Doduše, da mi je Todorić tata, ne bih živela na Balkanu.

Jesu li književnica i blogerka Vedrana Rudan na istom zadatku?
- Zanimljivo pitanje. Nisam i nikad neću biti na zadatku. Sebe ne doživljavam poput mesije koji će ovcama pokazati pravi put. Ja samo želim napisati koji ja put držim pravim. Veseli me kad neku zabludelu ovcu skrenem na pravu putanju. Da sam bar predsednica Evrope. Ne bih širila mir i dobro, nego potpaljivala lomače na kojima bi se urlajući pržili... Neću vam reći ko jer je pečenje političara, popova i kapitalista zločin. Nažalost.

Niste više Hrvatica? Je li to konačna odluka?
- Pozivate se na tekst objavljen na mom blogu, naslov mu je NISAM HRVATICA. Pročitan je 70.000 puta u samo dva dana. To pokazuje koliko se ljudi na ovim našim prostorima još uvijek pale na naciju. Ja sam u mom tekstu, malo je čitalaca na to obratilo pažnju, Hrvate podelila na Hrvate (pripadnike određene nacije, normalne ljude) i hrvate, divljake koji na stadionima urlaju ustaške pesme i pozivaju na klanje. Ne pripadam takvim hrvatima, ali me kao čoveka ne definiše to što sam Hrvatica. Nikoga nacija ne određuje. Ili jesi čovek ili nisi.

Je li na Balkanu vrag odneo šalu?
- Svi znamo da ovi „naši“ prostori već preko dvadeset godina više nisu „naši“, pa možda zato ovako hladno gledamo na sve što se oko nas dešava. Vrag je očito prevelik, naš smisao za zajebanciju davno se izgubio, blago svima koji su na vreme otišli iz „naših“ prostora. Crkavaju od gladi, rade poput robova, nade u njima nema, ali su bar daleko od besne gomile koja se valja i Hrvatskom i Srbijom. Jedni su za dom spremni, drugi pozivaju četnike da se spreme. Kakvi smo kreteni, još nam je i dobro.

Srbi i Hrvati nikad bliži

U poslednje vreme izgleda da su Hrvatska i Srbija sve dalje?

- Meni se čini da su Hrvatska i Srbija sve bliže jer je normalnim ljudima u našim zemljama sve jasnije da jednako patimo. I vi i mi imamo političare lažove, banke koje nam deru kožu, licemerne popove koji nam stalno zaviruju među noge i određuju kako se moramo je...ti. Naravno da pevamo iste pesme, naravno da čitamo iste knjige, naravno kad govorimo istim jezikom. I Srbi i Hrvati, tu mislim na siromašne i obespravljene, danas su više braća nego su to bila onda kad su se tako morala zvati.

Dnevnik - Novine i časopisi

Svoju najnoviju, desetu knjigu, roman “Amaruši”, u skorašnjem izdanju V.B.Z. Beograd, Vedrana Rudan, regionalna književna i medijska zvezda, u petak će predstaviti u Novom Sadu. Susret sa ovdašnjim fanovima zakazan je za 17 časova u Novosadskom pozorištu/Ujvideki sinhaz, moderator je Branko Dimitrijević, a odlomke će čitati glumice Emina Elor i Livia Banka.
Amaruši je ime avganistanske devojčice, a roman se bavi svakodnevicom ni po čemu posebnih pojedinaca, koje Vedrana Rudan pretvara u sočne i slojevite književne likove. Vedrana Rudan piše (i javno govori) onako kako obični smrtnici razmišljaju sami pred ogledalom.

Vaš najnoviji roman “Amaruši” najavljuju kao knjigu u kojoj pokušavate da dokažete kako čitav ljudski život može stati u pet rečenica?
- Rodila sam se. Rodila sam. Voljela sam. Patila sam. Umrla sam.

Povodom ovog romana rekli ste u jednom intervjuu:”U životu nema dijaloga - to sam možda htjela reći svojom novom knjigom”. Zašto su se ljudi danas toliko otuđili jedni od drugih, može li se to popraviti?
- Novi svjetski poredak pretvorio je naše živote u robovsko tavorenje. Svatko na svojim leđima nosi svoju muku i osjeća neodoljivu potrebu da je s nekim podijeli. Taj s kim je želi podijeliti, taakođer osjeća neodoljivu potrebu da svoju muku s nekim podijeli. I tako u nedogled.
Nema nade za nas ljude 21. vijeka koji nemamo kome ispričati svoju priču. Junaci mojih knjiga međusobno komuniciraju monolozima, ali su zato tu čitatelji koji slušaju njihove glasove i, nadam se, suosjećaju s njima. Moja knjiga govori o nesretnim ljudima koji žive u nesretnoj zemlji, što ne znači da je mračna. Naša nesreća s vremena na vrijeme zna biti zabavna. Ne vjerujem da će svijet postati bolji. Spas je u življenju sa ljudima koje voliš i koji vole tebe. Zaista vjerujem da ljubav može pomoći da crkavaš sa manje stresa.

Da li je Tolstoj bio u pravu kada je napisao da su sve srećne porodice iste, a da je svaka nesrećna - nesrećna na svoj način?
-Tolstoj nije moj omiljeni pisac i nisam baš sigurna da je stručnjak za definiranje porodice. Nema sretnih porodica. Njegova “Ana Karenjina” i danas ženama šalje poraznu poruku: nemate pravo na izbor, nemate pravo na ljubav, ako se između robovanja društvu i prava na slobodan život odlučite za ono drugo, bacite se pod prvi brzi vlak koji naiđe. Gotovo svi muškarci na ovome svijetu Tolstojevi su sinovi. Srećom, nismo sve Karenjine, ne pušimo njegovu pizdariju. Rastava je sve više, u Hrvatskoj se raspada svaki treći brak, žene ne čekaju vlakove, a možda dolazi vrijeme kad će muškarci čekati na željezničkim stanicama da bi skratili muke. I sebi i nama.

Koje su vam omiljene knjige i autori?
- Trenutno me po tko zna koji put opsjeda Bukovski. Srećom, imam krasnog muža koga uopće ne smeta što sam se između kuhanja ručkova i Bukovskoga - odlučila za Bukovskog. Ova moja opsjednutost je učinila čudo - u mom je mužu probudila kuhara. Kad progutam ovog Amera krećem na idućeg. Fante, Fante je još jedna od mojih velikih ljubavi.

Kako, zapravo, nastaju vaši romani?
- Pišem lako jer sam kasno počela. Prvi roman “Uho, grlo, nož” napisala sam u pedeset i trećoj godini. Bukovski je rekao da pisac do pedesete nema što reći. Kad navrši pedeset, pa kad ga karta krene...Nije mi teško pisati. Imam šezdeset i četiri godine, u meni vrije tisuću priča. Pisanje i čitanje su za mene, otkako znam za sebe, jedine strasti koje me obuzimaju istim žarom kako su to činile kad sam imala šest godina. Sve ostalo...Mutno se sjećam da su me nekad davno privlačili muškarci, ali pojma nemam zašto?

Radmila Lotina

Ludaci me, zasad, zaobilaze

Događa li se da na vaše književne promocije zaluta neki nezadovoljnik koga iritiraju vaše kolumne ili javni nastupi?
-Vrlo zanimljivo pitanje. Knjige pišem deset godina, ne znam koliko je promocija iza mene a samo mi se jedanput dogodilo da je na moju promociju u jednoj varšavskoj knjižari došao “naš” čovjek I zaurlao kako nisam prava Hrvatica nego izdajica hrvatskoga roda i naroda. Poljski zaštitari su ga izbacili iz knjižare. Stvarno ima luđaka ali me, zasad, zaobilaze. Vjerojatno misle da sam njihova. Ha, ha, ha.