Aleksandrijski kvartet I-IV

15.02.12 Popboks

„Grad, u kojem žive ova moja sećanja, kreće se ne samo unazad u našu istoriju, ukrašen velikim imenima koja označavaju svako stajalište zabeleženog vremena, već i napred i nazad u živoj sadašnjici, da tako kažem – među svojim savremenim verama i rasama; stotina malih sfera koje religija ili tradicija stvaraju i koje meko međusobno prianjaju kao ćelije da bi oblikovale veliku opruženu meduzu kakva je Aleksandrija danas“ - Lorens Darel (Aleksandrijski kvartet: Baltazar)

Zoran Janković

Između mnogo toga, počesto po naše puke egzistencije i relevantnijeg, došlo je i do opšte devalvacije jezika i jezičkih odraza ushićenja. Otud posve izraubovano zvuči odrednica/pohvala „izdavački poduhvat godine“, posebno kada je svako malo možemo sresti na naslovnicama mnogobrojnih knjiga i u kontekstu priča o raznolikim izdanjima; ipak, tu i tamo se desi i da davnih dana potrošene jezičke poštapalice naprosto odražavaju neosporno stanje stvari. Tako se gorepomenuta hvala „izdavački poduhvat godine“ naprosto nameće kao neizostavan leksički izbor kada se povede reč o novom izdanju Darelovog Aleksandrijskog kvarteta na srpski jezik.
Nakon dramatičnog, ali ipak manjkavog izdanja u Prosvetinoj ediciji viđenoj za velike romane davnih dana, kao i pomalo dubioznih izdanja sarajevske Svijetlosti u osvit raspada zajedničke nam domovine, krajem godine za nama počašćeni smo istinskom krasotom – novim prevodom ovog remek-dela u lukskuznom izdanju (četvoroknjižje u zajedničkom tvrdom omotu). I, reklo bi se, da je Aleksandrijski kvartet Lorensa Darela (u prevodu (sasvim novom) Olje Petronić i u izdanju Red Boxa i Agencije Obradović) napokon dobio dostojanstvenu opremu u srpskoj knjižarskom kontekstu. I, zbilja, na uzorku ovog izdanja napokon se da steći pun uvid u istinski kvalitet ovog nesvakidašnjeg poduhvata i pravog bisera svetske književnosti iz ponajboljih i najambicioznijh dana.
A upravo se kao najjači nameće utisak o srećnoj i sasvim uspeloj sprezi ambicije i pripovedačko-stilske kompetentnosti. Aleksandrijski kvaret, naravno, ne oduševljava pukim obimom (oko 1100 stranica teksta), koji je uostalom možda i odveć zahtevan zalogaj za današnje dominatne čitalačke navike, nego upravo Darelovim umećem da izađe na kraj sa štivom koje se istovremeno da pohvaliti na četiri krupna plana; ovo je, naime, i superiorna društvena hronika, ali i pronicljiva studija intrigantnih karaktera i dokument jednog i dalje primamljivog vremena, baš kao i posveta gradu večite enigmatične lepote. A, povrh svega toga, Aleksandrijski kvartet je od prvog do poslednjeg svog reda i dragoceni masterclass na temu književnosti u njenoj najčistijem i samim tim, najvrednijem obliku.
Za današnje svakako, ali i za ondašnje pojmove retkom veštinom, veštinom koja u sebi objedinjuje ponajbolje od rečite, a polivalentne i fluidne naracije i nepatvorene fascinacije složenošću ljudskog uma i interakcija u koje ljudi, katkad svojevoljno, a ponekad i gonjeni zovom usuda, stupaju Darel ovde pripoveda priču o ljubavnom mnogouglu, u isto vreme poigravajući se pipavom tehnikom nepouzdanog pripovedača. Reklo bi se Darel ovde nikako ne poseže za tim zahvatom sa željom da zadivi čitateljstvo i da se poigrava mogućnostima te manje-više novotarije, već da je bio poriv da svoje junake pokaže u svoj punoći njihovih bivstvovanja i nesreća ka kojim, čini se, nekad i dobrovoljno hrle. Stoga se da izreći sud da je, između ostalog, Lorens Darel ovde uspeo da čisto književnim sredstvima, te usresređenošću i suptilnošću, koje naprosto mame oduševljenje, stvori literarni pandan postupnosti kojom u svakodnevnom životu spoznajemo dimenziju po dimenziju onih na koje nas je sudbina uputila i koji su, mada nužno ne doživljavamo uvek baš tako, naš svesno-nesvesni izbor.
Lorens Darel je prvenstveno pripovedač, te mnogo ne haje (a to je bilo primetno i na uzoru njegovih putopisa po helenskom svetu) za geografsko-istorijsko-sociološku egzaktnost u izlaganju; isto tako, današnjim aršinima mereno, tu i tamo potkrade se i kakav sitan, ali ipak vidljiv dokaz autorovog antisemitizma i mizoginije (kao kada Darel u drugoj knjizi načini opasku o „gradu u kome žene vrište da budu zlostavljane“) za koju su Darela povremeno optuživali. Ali to sve ostaje u dubokoj senci pred neprolaznom lepotom ove priče i savršenom usklađenoću jezika kojim je ispripovedana, te se u ovim danima opšteg čemera, radost zbog ovog i ovakvog izdanja Aleksandrijskog kvarteta čini kao sasvim prirodna, a možda i jedina razumna reakcija.

22.12.11 Vreme

Postoji u francuskom jeziku fina distinkcija između dvije vrsta rijeka: onih koje utječu u neku drugu rijeku i onih koji utječu u more (ili okean). Riviere utječe u neku drugu rijeku, a fleuve u more (odnosno okean). Da se razumijemo, to ne govori ništa o veličini rijeke. Sava je, naravno, veća od Neretve, recimo, ali je Sava riviere (jer, je li, utječe u Dunav), a Neretva je fleuve (budući da utječe u Jadransko more). Ne pominjem ovdje slučajno tu distinkciju. Naime, na samom početku Aleksandrijskog kvarteta, u (ultra)kratkom predgovoru, Darel najprije kaže kako "ova skupina od četiri romana treba da se čita kao jedno delo pod kolektivnim naslovom Aleksandrijski kvartet", a malo kasnije dodaje kako i "kad bi se skupina knjiga beskrajno širila, nikada iz toga ne bi proistekao roman fleuve". Sa svojih hiljadu i kusur stranica proze Darel, dakle, ne želi da napiše roman fleuve, nego eventualno, ako ćemo se igrati riječima, roman riviere, ne pretencioznu definiciju Aleksandrije, nego tek jednu moguću deskripciju.
NOVO ČITANJE: Niz od četiri romana koja će sklopiti Aleksandrijski kvartet, Darel je premijerno objavio krajem pedesetih godina prošlog vijeka: Justinu 1957. godine, Baltazara i Mauntoliva 1958, a Kleu 1960. Već 1965. godine, beogradska izdavačka kuća Prosveta objavljuje cjelokupni Kvartet u dva toma: u prvom tomu su Justina i Baltazar u prevodu Ivana Ž. Popovića, a u drugom Mauntoliv i Klea u prevodu Aleksandra Nejgebauera. Te dvije debele knjige plavih tvrdih korica i danas je lako pronaći u većini gradskih biblioteka, a onaj ko bi ih želio posjedovati imao bi tek malo teži posao da ih pronađe u kakvoj antikvarnici. Usprkos tome, a donekle i baš zbog toga, ovaj izdavački potez (objavljivanje novog prevoda Aleksandrijskog kvarteta) dviju malih kuća (Red Box i Obradović) vrijedi posebno pohvaliti. Poslije skoro punih pedeset godina, gotovo pola vijeka, dakle, vrijeme je da Darelov klasik prodiše u još jednom prevodu. Vitalnost nekog jezika i neke kulture mjeri se, između ostalog, i njihovim kapacitetom da neka klasična djela iznova pročitaju, pa i prevodilački. Darelov Aleksandrijski kvartet nesumnjivo jest moderni klasik i vrijednije je da postoji njegov novi prevod od ogromne većine premijernih prevoda onih instant bestselera koji uglavnom i nisu zaslužili da budu prevedeni, no koji – što je lako zaključiti ako se čovjek mazohistički izloži čitanju takvih prevodilačkih uradaka – po pravilu i u tom prevodu dobiju (ne)kvalitet kakav su i zaslužili.
ČETIRI UMESTO DVA: Nisu ovdje beznačajne ni neke tehničke pojedinosti. Novo izdanje Aleksandrijskog kvarteta "spakovano" je u četiri toma; svaki roman dobio je zasebnu knjigu. Ipak, cjelovitost Kvarteta simbolički je naznačena time što su sve četiri knjige smještene u zajedničku – što bi se po dalmatinski reklo – škatulu. Knjige izgledaju luksuzno: tvrdih crnih korica s bijelim uglastim slovima na naslovnici i efektnom pomalo arabesknom pozadinom. Ipak, da ne bismo odviše insistirali na opremi, vratimo se na sadržaj, na knjige same. Za razliku od prevoda Kvarteta iz šezdesetih, ovaj put sva četiri romana je prevela ista osoba: Olja Petronić. Osjeti se u čitanju to jedinstvo tona. Analiza ovog prevoda i u odnosu na original i u odnosu na prethodni prevod zavrjeđuje, naravno, zaseban tekst u specijaliziranom časopisu, no ovdje vrijedi barem potcrtati da je novi prevod Aleksandrijskog kvarteta jako dobar i u smislu vjernog prenošenja smisla, ali također i kad je riječ o dočaravanju atmosfere. Čita se, naime, prirodno i lako, bez dojma da je riječ o prevodu. Iz perspektive temeljnog čitalačkog hedonizma, ovaj Aleksandrijski kvartet radi ono što treba da radi: uvlači konzumenta u svoj svijet i osigurava onu kolridžovsku suspenziju nevjerice. Ko počne da ga čita, ko dopusti da ga proguta žitka stvarnost literarne Aleksandrije, prepustiće mu se do kraja.
NARANDŽE NISU JEDINO VOĆE: Gusta zavodljiva proza (poslušajmo, recimo, početak četvrtog dijela Kvarteta, romana Klea: "Narandže su te godine rodile bolje nego obično. Sijale su u senicama od ulaštenog zelenog lišća kao svetiljke, trepereći tamo među osunčanim šumama. Kao da su bile željne da proslave naš odlazak sa malog ostrva (...)."), miješa se kod Darela sa Kavafijevim stihovima, recimo (Bog napušta Antonija, na kraju Justine; onaj famozni početak: "Kada se iznenada, u ponoć, začuje/ kako prolazi nevidljiva povorka/ sa sjajnom muzikom i glasnom pesmom (...)"). Između te dvije tačke, između početka četvrtog i kraja prvog dijela (ili obratno), i ne samo između, nego i onkraj njih, u četvrtom i u prvoj dijelu, zbiva se zapravo radnja Aleksandrijskog kvarteta. Radnja je taman dovoljno uzbudljiva da je mogu čitati i oni koji od književnosti traže tek Šeherezadin efekat, odnosno efektan zaplet, kao što je i taman toliko vješto i znalački ispripovijedana da u njoj mogu bez zazora uživati koji se slažu s tezom da je fabula "tek građa za sižejno oblikovanje". Ako bismo zanemarili adjektiv aleksandrijski, riječ kvartet, u umjetničkom kontekstu, ponajprije priziva muziku. Ima nečeg muzičkog u čitanju Aleksandrijskog kvarteta i u tom je smislu takođe ovaj najnoviji prevod vjeran originalu. Ritam uslovljen muzikom plus usmeno prepričljiva fabula, a na način istočnjački – spaja se to u Aleksandrijskom kvartetu, (i) u ovoj njegovoj varijanti. Više nego dovoljno za svaku pohvalu.

Muharem Bazdulj