20.12.03
Ko je bio taj Tesla
Vladimir Pištalo: Između istorije i literature
Književnik Vladimir Pištalo rođen je u Sarajevu 1960. godine. Od 1970. živi i školuje se u Beogradu, Posle završenog Pravnog fakulteta odlazi u Ameriku gde završava postdiplomske studije na Univerzitetu Nju Hempšir.
Prvo delo "Slikovnica" objavio je 1981. godine. Slede knjige: "Noći" (1086), "Manifesti" (1986), "Korto Malteze" (1987), "Kraj veka" (1990), "Vitraž u sećanju" (1994), "Priče iz celog sveta" (1997), "Aleksandrida" (1999), "Milenijum u Beogradu" (2000)...
Knjiga "Manifesti" objavljena je na francuskom jeziku. Piščevi eseji, objavljeni u časopisu "Vreme" prevedeni su na francuski, nemački, holandski i engleski jezik. Objavio je statut "Beogradske manufakture snova". Pokretač je i urednik Almanaha "Beogradske manufakture snova". Ove godine je Udruženje Beograđana "6. april" Vladimiru Pištalu dodelilo književnu nagradu za roman "Milenijum u Beogradu".
Živi u Americi, gde je profesor istorije na Univerzitetu Masačusets. Nedavno je doktorirao na tezi "Srbi u dijaspori", što je i glavna tema ovog razgovora za "Politiku".
Gde se zatvara krug
– Moja disertacija bavi se srpskim emigrantima u Americi u periodu od 1880. do 2000. godine – rekao je Vladimir Pištalo. – Godina 1880. se u američkoj istoriji konvencionalno uzima kao početak takozvane nove emigracije. Za razliku od stare emigracije, koja je dolazila iz zemalja severne i zapadne Evrope, ’novi emigranti’ su dolazili iz zemalja južne i istočne Evrope. Najviše je bilo južnih Italijana, pa ruskih Jevreja, pa raznih slovenskih i neslovenskih grupa iz Austrougarske. Deo te emigracije bili su i Srbi. Većinom su to bili ijekavci, vrlo mladi ljudi, koji su došli trbuhom za kruhom da rade teške poslove u rudnicima i čeličanama. Odvajajući od nevelikih zarada, oni su osnovali gotovo sve srpske emigrantske institucije u Americi. Nihov instrument je bila tamburica.
- Šta se dogodilo sa tim "tamburica Srbima?"
– Ta "nova emigracija" sada se smatra starom. Posle Drugog svetskog rata došla su "raseljena lica". Većina su bili antikomunisti, mnogo je bilo bivših vojnika. Bili su bolje obrazovani od prethodnika i veoma politizirani. "Stari Srbi" su poštovali obrazovanje pridošlica, ali im je smetala njihova politika i sektaštvo. Politički emigranti su i podmladili i podelili emigraciju. Mnogo ih je došlo iz Srbije. Govorili su ekavski. Njihov instrument je bila harmonika.
- Koja je bila sledeća generacija emigranata?
– Nakon tih političkih emigranata, negde od 1965. do 1990. godine iz Titove Jugoslavije dolaze novi ekonomski emigranti. Prethodna emigracija ih je često doživljavala kao materijaliste i apolitične ateiste koji jednoumno nastoje da zarade svoje ševrolete i bazene. Za vreme ratova 1990-ih dolaze novi politički emigranti. Tu se krug privremeno zatvara.
- Istraživali ste i njihovo prisustvo u Americi?
– Novi emigranti su, neretko, visokoobrazovani. Za razliku od prvih srpskih emigranata koji su dolazili na dno američke društvene hijerarhije, poslednji su se uklapali u gornji deo socijalne lestvice, radeći ono što se u Americi naziva "profesionalnim poslovima". Naravno da je ovo šematski pregled i da ima izuzetaka. U ovih stotinak godina i Jugoslavija i Amerika su se menjale, tako da su Srbi dolazili iz različitih Jugoslavija u različite Amerike. Kao deo disertacije, uradio sam seriju intervjua, ispitujući kakav su smisao za ovih sto godina emigranti pridavali svom identitetu i kako su formulisali sličnosti i razlike između srpskih i američkih kulturnih pretpostavki.
Šta godi piscu
- I vaš poslednji roman "Milenijum u Beogradu" ima istorijsku konotaciju?
– "Milenijum u Beogradu" je, u izvesnom smislu istorijski roman. Pokriva tri generacije beogradske avangarde, od nadrealizma, preko Medijale do "Beogradske manufakture snova". "Milenijum" se površno dotiče cele istorije grada, ali se koncentriše na desetak poslednjih godina, koje su zaista bile ispunjene bolom i milenijumskim slutnjama o sveopštoj propasti.
- Roman je bio u najužem izboru za NIN-ovu nagradu...
– Ali najdragocenija nagrada koju sam dobio jeste ljubav mlađih čitalaca. To mi je sa više strana doprlo do ušiju i obradovalo me. Zimus sam bio na Rundekovom koncertu u Studentskom kulturnom centru, na mestu gde svira rok- grupa "Zverogušteri" u mom romanu. Priđe mi jedna devojka i pita: "Vi ste Vladimir Pištalo?" Potvrdim. A ona na to: "Htela sam samo da vam kažem da vrlo lepo pišete i da vas čitaju uglavnom mladi" . Šta da joj kažem? Hvala. To je najlepše što pisac može da čuje.
- Neminovno je pitanje šta sada radite?
– Nastojim da završim roman o životu Nikole Tesle. Kad sam bio student često sam se žalio da mi ispiti oduzimaju vreme za pisanje. Sad sam profesor. Ispiti mi i dalje oduzimaju vreme za pisanje, izuzev što predavanja sad držim ja. Ima mnogo inženjera i fizičara koji znaju obilje podataka o velikom pronalazaču, ali malo ko uspeva da pronikne u unutrašnji život Nikole Tesle.
Gledali ste, svojevremeno su snimljeni, film sa Petrom Božovićem, odnosno TV seriju sa Radetom Šerbedžijom, sa umetničkim ciljem da se personalizuje ličnost velikog naučnika?
– U ulozi Tesle i Šerbedžija i Božović su dosta neubedljivo, prosto impersonalno šaptali, kao da se plaše lika koji igraju. Tesla je sahranjen pod bezbrojnim superlativima i vi se pitate: gde je taj čovek? To je pitanje na koje pokušavam da odgovorim u romanu. Kad Srbi pišu o Tesli oni obično dobro pokriju prvi deo njegovog života, ali slabo poznaju Ameriku. Kad Amerikanci pišu, oni pokriju samo američki period. Nadam se da mi poznavanje i srpske i američke istorije, obe kulture i mentaliteta, može pomoći da, maštovito ali verodostojno, svojim čitaocima predstavim Teslin život.
Branislava DŽUNOV
01.01.00
Politika
11.12.1999.
Savremena proza
Opklada sa nevidljivim
Proza Vladimira Pištala (1960) luta između dva pola - čvrsto strukturirane priče u kojoj dominira senzualni momenat doživljajnosti i insistiranja na slikovnom pismu, na otvaranju pesničkih prozora ka nevidljivom.
Nova knjiga, povest ili novela "Aleksandrida", ili pak, kako sam pisac kaže, "saga o tome šta je svet i šta nije svet, gde on počinje, a gde prestaje", vraća ovog autora ka njegovim ranim proznim strategijama iz knjiga "Manifesti" (1986) i "Korto Malteze" (1987), odnosno ka ekspresivnom zaoštravanju pripovednog i ontološkog smisla kroz poetizovan unutarjezički rad na vlastitoj varijanti slikovnog pisma.
Koristeći kao pripovednu matricu poznatu istorijsku priču o Aleksandru Makedonskom i njegovom osvajanju sveta, lišavajući se, dakle, faktora proznog iznenađenja, Pištalo nam u stvari priča o pripovedanju samom i o tome kako literatura snove o moći i o besmrtnom uvek iznova ispisuje kroz preplet četiri vrste borhesovskih velikih priča - o potrazi i o povratku, o opsedanju grada i o žrtvovanju božanstva.
Na način moderne bajke, one koja podrazumeva čitalačko potonuće u mnoštvo pesničkih figura ili otkrivanja drugačijeg sveta kroz oneobičene sinestetičke momente proznog pisma, Pištalo u deset poglavlja, ispripovedanih praktično u jednom dahu, ispisuje, naoko zaobilazno, onu vrstu stilskih vežbi koja za temu imaju dokazvianje postojanja pripovedača i njegove svesti.
Čak i poznata priča, van ove svesti, jeste samo mrtav niz elemenata, i zato autor najsuštastvenije događanje svoje knjige i smešta u tananu stvarnost jezičkog provizorijuma, tamo gde odnosi figura i značenja već postavljaju pitanja o opozicijama konkretnog i stvarnog, vidljivog i nevidljivog, tamo gde se najlakše prepoznaju kulise ljudskog i božanskog bivanja.
Kroki jednog, posve osobenog životnog puta, tako, postaje povod za parabolu o spoznaji konačnosti, za priču čiji poredak značenja funkcioniše izvan svakodnevnog sklada i nesklada, a niz malih i praskavih metafizičkih otkrovenja, koje ga prate, od ovog teksta i čine literaturu.
Iznenađenja koja dočekuju čitaoca u ovakvom pripovedanju nisu upletena u intrigu fabule, već ga zatiču u samom svom jeziku, u detalju u kojem se prepoznaje svojevrstan putopis nevidljivim, odnosno fikciono pokriće za teološku raspravu o likovima preuzetim od božanske supstance zarad činjenja sveta. Ovaj istorijski, svetski igrokaz se, naravno, završava onako kako mora, pobedom ničeg, onog istog koje je za svoje obličje i preuzelo samu priču o osvajanju sveta.
Ovdašnjeg čitaoca, već zamorenog konkretnom istorijom skoro koliko istorijom u literaturi, nova Pištalova novela će podsetiti na važnost posve literarnih, metafizičkih i individualnih kota u onome što liči na istorijsku priču. Verovatno iz ove činjenice ishodi potreba da se i danas, posle skoro dvadeset pet vekova, ponovo, i na našem jeziku, ispripoveda još jedna "Aleksandrida". Jer, istinska priča od čitaoca uvek zahteva da u svojoj percepciji umesto fasade sveta upravo sam svet učini vidljivim.
Nenad ŠAPONJA
01.01.00
Glas javnosti
03.12.1999.
Vladimir Pištalo, književnik, o novom romanu i neukrotivoj sujeti jednog čoveka, Aleksandra Makedonskog
Rukopisi ne gore
Mašta ima tendenciju da im se vraća i putevi jednom prokrčeni nikad potpuno ne zarastaju u travu. Napadi patnje i tegobe su prosto strasni
Vladimir Pištalo je književnu karijeru, poput većine mladih pisaca, počeo tako što je svoju prvu knjigu "Slikovnica" objavio u biblioteci "Pegaz".
Napisao je "Manifest", "Noći", "Korto Malteze", "Kraj veka", "Vitraž u sećanju", "Priče iz celog sveta". Bio je urednik Almanaha Beogradske Manufakture Snova. Nedavno je objavljena njegova nova knjiga "Aleksandrida" (Stubovi kulture). Već nekoliko godina živi u Americi.
Pokrenuli ste Almanah Beogradske Manufakture Snova. Almanah se ugasio, a gde su i šta rade članovi te radionice?- Almanah Manufakture Snova je rekapitulirao književne i šire umetničke interese ljudi koji su se družili još kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina u Beogradu. To je, ako hoćete, "hronika o divnim osobinama koje su ostale u pokušaju". Upitajmo se gde su druge stvari iz onog vremena. Gde je muzika novog talasa? Gde su kosmopolitska ubeđenja koja su ti ljudi delili? Gde je osećaj perspektive? Gde je zemlja gde su ti ljudi živeli? Gde su arhitektonski simboli te zemlje, kao na primer, mostarski Stari most?
Ta pitanja deluju porazno pesimistički...- Nisam pesimista! Kao što je Bulgakov verovao da "rukopisi ne gore", ja verujem da se stvari jednom postignute ne gube iz sećanja, da ljudska mašta ima tendenciju da im se vraća i da putevi jednom prokrčeni nikad potpuno ne zarastaju u travu.
Vaš roman "Aleksandrida" pojavio se ovih dana... Aleksandar Makedonski je bio izazov za mnoge biografe. Posle Korta Maltezea on postaje i Vaš izazov.- Verujem da Aleksandar Makedonski i Korto Malteze imaju mnogo sličnosti. I jedan i drugi su ličnosti "veće od života", što bi rekli Amerikanci. I jedan i drugi su putovali na kraj poznatog sveta, Aleksandar u Indiju, a Korto Malteze u zemlje koje su, čak i početkom ovog veka, izgledale kao kolonijalne fatamorgane. I jedan i drugi su heroji - fatalisti koji veruju u sudbinu. Aleksandar Makedonski je presekao mačem Gordijev čvor. Korto Malteze je sebi brijačem docrtao liniju sudbine na dlanu - tako da je ta linija u stvari ožiljak. I jedan i drugi su se družili sa misticima. Obojica su u svom pogledu na svet ujedinjavali filozofiju Istoka i Zapada. Aleksandar je organizovao simboličko venčanje između hiljada grčkih mladića i persijskih devojaka. Korto je rođen na Malti, ostrvu koje je etnički uglavnom arapsko, a verski katoličko. I jedan i drugi su umrli mladi. Aleksandar je umro od groznice koja je mogla biti i trovanje po povratku iz Indije. Korto je nestao u Španskom građanskom ratu. Istovremeno ni jedan ni drugi nisu zbilja umrli jer su smesta prešli u legendu. Razne "Aleksandride", hristijanizovane verzije Aleksandrove sudbine, bile su omiljeno štivo srednjeg veka (srpska "Aleksandrida" bila je jedan od mojih izvora). Jedan naš poznati romansijer učinio je Korta junakom svog romana koji se zbiva u 18. veku. Tako i Korto postaje bezvremena, legendarna, ličnost.
Ili je to priča o pesniku Klitu?- Ne, to je roman o neukrotivoj sujeti jednog čoveka, Aleksandra Makedonskog koji veruje da su svi ljudi manje savršena verzija njega samog i da je svačija volja koja odstupa od njegove, neka vrsta nezahvalnosti ili čak monstruoznosti. U toj vrsti pijanstva, doslovnog ili metaforičnog, on ubije pesnika Klita, prijatelja iz mladosti, kojeg zaista voli i koji mu je spasio život, zato što se ovaj usudio da ga kritikuje.
"Strasni su napadi patnje i tegobe koji se povremeno otvaraju u nama", podučavaju magovi u "Aleksandridi". Da li je i nostalgija oblik patnje za zemljom u kojoj se samo spava, bez sna?- Napadi patnje i tegobe su prosto strasni zato što su... strasni. To su kao neki tesni tuneli kojima se ne nazire kraj, kroz koje valjda svako prođe nekoliko puta u životu. Nostalgija je stanje malo udobnije od toga. Nostalgija je već neka vrsta luksuza, tako se meni čini.
Koliko boravak u SAD nudi iznenađenja i mogućnosti za nove literarne prostore ili ste omeđeni jezikom i kulturom u kojoj ste rođeni?- Omeđen sam jezikom u kom sam rođen. Dišem u njemu kao u skafanderu. Živim u njemu kao embrion u svom klobuku. To ne mora zauvek tako ostati, ali za sada je tako. Amerika u kojoj živim više me ne iznenađuje bog zna kako. Ali baš u tom nedostatku iznenađenja možda leži šansa za pravo poznavanje zemlje, ono kako stvarno ljudi žive i misle, bez primesa egzotike. Iako taj život, lišen čara, novine, nije bog zna kako uzbudljiv, iskustva koja se tiho slažu potencijalno predstavljaju neprocenjivu šansu za proširenje čovekovog pogleda na svet. Pitagora je verovao da "bogovi žive između svetova".
Olivera Đurđević
01.01.00
Vreme
26.02.2000.
Knjige: "Aleksandrida"
Zajednički san
Vladimir Pištalo, koji podrazumeva da je sadašnjost magla koja krije čitav vek, mirno je nastavio da ispisuje svoje stranice, s tim što mu se junak ne zove više Korto Malteze, na primer, nego Aleksandar Veliki
Onaj Vladimir Pištalo koji je objavio knjige proze "Slikovnica" (1981), "Manifesti" (1986), "Noći" (1986), "Korto Malteze" (1987), pa i, posle izvesnih nedoumica, "Kraj Veka" (1990) i koji živi u Srbiji - sasvim prirodno nastavlja svoj pripovedački opus pričom o Aleksandru Velikom, "Aleksandrida" ("Stubovi kulture", Beograd, 1999.). Onaj Vladimir Pištalo koji nam je tako dobro poznat po knjigama priča "Vitraž u sećanju" (1994) i "Priče iz celog sveta" (1997), koji živi i radi u Americi, nije mogao da napiše "Aleksandridu" - mogao je samo da je neplanirano (?) sanja...
Onaj prvi Vladimir Pištalo, koji podrazumeva da je sadašnjost magla koja krije čitav vek, odnosno da je stvarnost ruda iz koje se ispiranjem dobija san, sasvim mirno je nastavio da ispisuje svoje stranice, s tim što mu se junak ne zove više Korto Malteze, na primer, nego, na primer, Aleksandar Veliki; zašto da ne, nije li Aleksandar ličnost veća od samog života, nije li putovao do kraja poznatog sveta, nije li fatalistički heroj koji veruje u sudbinu, nije li ujedinjavao filozofiju Istoka i Zapada, nije li umro mlad i "otišao u legendu"? Šta mari što je Korto Malteze samo fiktivni strip junak a Aleksandar, kažu, stvarni čovek koji je, jednom, živeo... I sam Pištalo ne krije ove veze, ali one nisu presudne - bitan je postupak. Ukoliko se, tako smelo, odlučio da isplete svoje paučinasto prozno tkivo "prepisujući" strip koji je samo jedan od mogućih prepisa života, zašto ne bi mogao, slobodno i suvereno, da "prepiše" ne životopis Aleksandra čoveka nego Aleksandra junaka mnogobrojnih verzija jednog te istog romana, Romana o Aleksandru (prvobitna grčka verzija pretrpela je mnogobrojne izmene/prerade još u helenističko doba, a u vizantijskoj književnosti poprima hristijanizovani vid i ulazi u književnosti slovenskih naroda)?
OBLIČJA SIMBOLA: U redu, ovaj Pištalo, koji sa sigurnošću zna da spoji potrebe samog dela i potrebe sopstvenog pripovedačkog postupka, zna kako da izađe na kraj sa izazovom: (nova) "Aleksandrida" jeste retorizovana u onoj meri u kojoj je to nužno, pa tako, poznajući od ranije građu, možemo da uživamo u melodiji koja nam kazuje o mogućim tehnikama beseđenja i onim idealnim efektima (pa zar nije Pištalo u "Manifestima" rekao i ovo: "Radnja je jelka na koju pisac veša ukrase"?) bitnim za oblikovanje proznog izraza. Ona je, treba naglasiti, više tragička nego što je dramska, ali i više transparentna nego što je katarzična (kako se ono zvaše prva Pištalova knjiga? "Slikovnica", ukoliko se ne varam). Teško je, zaista, da ovi, beskrajno literarizovani likovi, koji su poprimili definitivna obličja Simbola, a ne Ljudi, mogu da deluju poput strasnih ličnosti sposobnih da pate, vole, smeju se ili umiru. Čak i "neukrotiva sujeta", koja izaziva tragičan nesporazum koji dovodi do smrti prijatelja, može da izgleda samo kao retorička figura u muzeju uznesenih voštanih figura dalekih od svake stvarnosti. Ovaj Pištalo, o kome sada govorimo, nudi lep i izbrušen dijamant, ali postoji mogućnost da ekspert, dobrim okom, ipak primeti da je u pitanju lažni dijamant ili, kada to prevedemo na oblast kojom se bavimo, tekst, prepis prepisa. Naravno, u poetičkom putu ovog Pištala "Aleksandrida" zauzima svoje prirodno mesto i predstavlja prirodan sled. Roman o Aleksandru, zasnovan na romanima o Aleksandru, zašto da ne?
UČITAVANJE: Onaj drugi Pištalo, koji je tako dobro osmotrio i analizirao stvarnost u knjigama "Vitraž u sećanju" i "Pričama iz celog sveta", bez obzira na to koliko ta stvarnost, navodno, bila skrivena ili nedostupna u magli istorije i (individualne) percepcije, mogao je da piše o ovoj priči koja je otišla u Aziju sa helenskom vojskom i vratila se u Evropu sa krstašima, ali bi tada rezultat trebalo da bude drugačiji. Na stranu prelepi jezik sa lucidnim opisima u kojima se metafora na pravi način vraća na puteve divnog, starinskog poređenja - "reči su sipino mastilo za namere strasti" ili ona još lepša u svojoj jednostavnosti i prividnoj običnosti: "usna je pukla kao nar" - ili onim lucidnim obrtima za koje su sposobni samo majstori jezika ("Filozof je učio Aleksandra sve dok dečak nije zamrzeo njega, a zavoleo filozofiju i lekarstvo"), dobijeni rezultat trebalo bi više da nalikuje na priče utemeljene u istoriju, sa živim junacima koji nas podsećaju na sopstvene tragične ili uzvišene scene koje se dešavaju gotovo svaki dan. Ili da jednostavno nalikuje na romansiranu biografiju kojoj nije strano bavljenje i običnim okolnostima života. Da li bi to moglo da liči na moderne biografije koje se tako masovno pišu u Engleskoj, na primer, ili na neku priču iz Borhesove istorije beščašća, svejedno. Na sreću, čitaoci ne mogu naknadno intervenisati u tekstu koji je tako postojano utemeljen, i trebalo bi odbaciti sve apsurdne teorije o tome "kako je trebalo"... Ali, to nas prisiljava da pođemo drugim putem. Kako mislimo - što je opet spekulativno i naknadno, verovatno i pogrešno učitavanje - da ovaj drugi Pištalo ne bi mogao da napiše "Aleksandridu" kakva je pred nama, moramo pronaći najbezbolniju varijantu i zaključiti: ovaj drugi Pištalo je "Aleksandridu" sanjao! Može li individualni, lični san da postane i kolektivni, bilo bi pitanje na mestu, ali gubi smisao u ovoj konkretnoj situaciji: priča o Aleksandru već jeste arhetip, neporecivi deo kolektivnog sna, a Pištalova poetizovana interpretacija još je jedno imenovanje koje, i pored niza drugih, pa i uprkos tome, nalazi svoje mesto.
IGRA: Lično više volim onog prvog Pištala, istovremeno više poštujem i cenim pripovedački rad onog drugog Pištala, ali i moram da priznam da su i ova postavljena hipotetička pitanja zapravo samo retorička igra. U skladu s tim, prisećam se da je Pištalo nedavno citirao Pitagoru: "Bogovi žive između svetova." Ni mi, čitaoci, a ni Pištalo, pisac, na žalost ili na sreću, ne možemo da polažemo pravo na božanske prerogative, ali možemo bar da se poigramo i na tren zaboravimo na oporu stvarnost. Ukoliko, dakle, smatrate da književnost mora da deluje na pomenutu stvarnost, da je menja ili bar detektuje sa obećanjem koristi u budućim opsesivnim situacijama u koje nas odvodi život, teško da ćete pronaći smisao ponovnog retoričkog ispisivanja nečega što je toliko puta zapisano. Ukoliko volite lepotu jezika, slika i slaganje (poznatih) događaja u novi šareni pazl, estetski doživljaj može da nadmaši moguće sumnje i da Pištalovu novu knjigu "Aleksandrida" priključi onim lepim, a često nekorisnim, delima kakve mogu biti i lepe slike koje vešamo po zidovima svojih stanova, uživajući u njima, onda kada se, i ukoliko, setimo da ih pogledamo.
Đorđe Pisarev