Aleksandar - vrline rata

07.03.09

“Aleksandar – Vrline rata” roman američkog pisca Stivena Presfilda je blistava pripovijest o najvećem vojskovođi svih vremena, Aleksandru Velikom. U ovom romanu epskog opsega i nenadmašnog tona Presfild pripovijeda o divu drevne prošlosti koga je podsticala – i na kraju uništila – nezajažljiva glad za slavom. Aleksandar Veliki se popeo na makedonski prijesto s devetnaest godina. Pokorio je naizgled nepobjedivo Persijsko carstvo prije dvadeset petog rođendana. Umro je u trideset drugoj, neporažen. Njegova slava ratnika i vojskovođe neprevaziđena je u analima istorije. Roman “Vrline rata” je pisan u prvom licu, kao Aleksandrova ispovijest, svjež i napet izvještaj sa ratišta, intiman kao lični dnevnik koji uvjerljivio govori o harizmi koju je Aleksandar širio oko sebe. Roman je objavila “Laguna” u prevodu Nenada Dropulića.

Stiven Presfild je rođen 1943. u Porto Spejnu na Trinidadu. Pošto je 1965. diplomirao na Univerzitetu Djuk, stupio je u marince. Pripadnik ovih elitnih vojnih trupa bio je sve do 1971. godine, kada se oženio, preselio u Njujork i zaposlio kao pisac reklamnih tekstova za jednu firmu. U želji da uradi nešto kreativnije dao je otkaz i počeo da piše roman. Ta odluka se umalo pretvorila u njegovu životnu katastrofu. Tri godine kasnije, razveden i bez prebijene pare, živio je u jednoj prikolici pokraj rijeke, od niza privremenih poslova kao što su branje voća i vožnja taksija i traktora. U međuvremenu je napisao tri romana, od kojih nijedan nije objavljen. Potom se Presfild odselio u Holivud, gdje je u narednih 15 godina napisao, ili sarađivao na pisanju 34 scenarija. Tih godina, omiljena knjiga mu je postala „Bhagavad-Gita“, i u njoj je pronašao i inspiraciju za prvi svoj roman koji je ne samo objavljen, nego i dospio na bestseler liste, pod naslovom „Legenda o Bageru Vensu“ (po ovom romanu 2000. godine Robert Redford je snimio film sa Metom Dejmonom u glavnoj ulozi). Za njim su uslijedila tri istorijska romana čija se radnja odigrava u antičkoj Grčkoj i koji su, jedan za drugim, postigli zavidan uspjeh, prije svega u Sjedinjenim Državama i u Grčkoj: „Ognjena kapija“, „Plime rata“ i „Posljednje Amazonke“. „Ognjena kapija“ je uvrštena u obaveznu literaturu za studente Vojne akademije SAD. Po Presfildovom posljednjem romanu „Uništeni Romel“ trenutno se snima film (o poznatom njemačkom generalu koji je tokom Dugog svjetskog rata ratovao u sjevernoj Africi).

Zašto ste izabrali Aleksandra Makedonskog za junaka Vašeg romana „Aleksandar: Vrline rata“?
- Ovaj roman mi je došao na čudan način. Prve dvije rečenice: “Oduvijek sam bio vojnik. Ne znam za drugačiji život” odzvonile su u mom umu. Zaljubio sam se u te rečenice. Znao sam da će one biti početak romana. Ali nijesam imao pojma ko izgovara te rečenice. Dugo sam mislio da mi se to vraća lik po imenu Telamon iz mojih ranijih knjiga. Ali, to nije bilo tačno. Onda sam nekako shvatio da je taj govornik bio Aleksandar. Sljedeća stvar koja me je snašla bila je panika. Bila je strahovito obeshrabrujuća (da ne kažem uobražena, čak i moguće arogantna) pomisao da mogu da pišem glasom tako velikog čovjeka. Ali na to se svodi pisanje. Odskočiti i vjerovati Muzi. Tako sam počeo sa pisanjem “Vrlina rata”.

Ovaj roman ste pisali u formi Aleksandrovih ispovijesti. Zašto baš ta forma?
- Kao što rekoh, prve dvije rečenice bile su začetak „Vrlina rata“. Pošto su one saopštene u prvom licu, a Aleksandar Veliki je bio taj koji ih saopštava, knjiga je diktirala sopstvenu formu: to bi moglo biti njegova „govorna zaliha“, njegova sjećanja usred akcije, saopštavanje sopstvene priče, izgovorene u tekućoj krizi – u ovom slučaju to je rastuća nepokornost njegove armije u Indiji i njihovo odbijanje da napreduju naprijed ka istoku.

Da li je ratovanje zaista zanimanje koje iziskuje vještine, kako to i sugeriše Vaš naslov „Vrline rata“?
- Ja zapravo nikada nijesam rekao da je rat dobra stvar za svijet. On je užasna stvar. Ali u kontekstu ličnih kvaliteta, da prizivaju ratnika u individualno i kolektivno, rat i pripreme za rat mogu proizvesti određene vrline. To je posebna istina, mislim još od antičkog ratovanja. U to doba, podsjećam vas, nijeste mogli da pritisnete dugme i da poubijate neprijatelje; mogli ste da se suočite licem u lice, što je podrazumijevalo da ste apsolutni hazarder sopstvenog života. Ta vrsta borbe bila je potrebna ne samo pojedincima ogromne hrabrosti (vrline), već i snažnom kolektivu, i bila je vrsta veze između ljudi. Tako da su postojale vrline odanosti, vjernosti, povjerenja, izdržljivosti, čuvanja.
Naslov “Vrline rata” takođe je, po mom mišljenju, podešan za priču o Aleksandru. Više nego bilo koji drugi ratnik i komandant, on je možda otjelotvoravao stanovište tog rata i osvajanja i imao je naviše zvanje kralja. On to nije zamišljao kao brutalno, mehaničko, bezlično klanje, masakr i porobljavanje stranih naroda, već kao svojevrsnu veliku borbu na plemenitom polju hrabrosti, između velikih kraljeva i naroda i velikim vojskama ratnika koji su obučeni za takva iskušenja cijelog života i koji su došli na to polje svojim srcem i sopstvenom slobodnom voljom. Poglavlja romana “Vrline rata” su zapravo one vrline karaktera koje je kao takve zamišljao Aleksandar Makedonski. Ako mi dozvolite, ja bi ih sada pomenuo: “Borbenost”, “Ljubav prema slavi”, “Samoobuzdavanje”, “Sramota poraza”, “Prezir prema smrti”, “Strpljenje”, “Nagon za ubijenjem”, “Ljubav prema drugovima”, “Ljubav prema neprijatelju”.
Ja, takođe, smatram da se mi kao pojedinci razvijamo i sazrijevamo, od arhetipa do arhetipa. Po Jungu, ta unutrašnja arhitektura naše psihe sadrži ove bezvremenske tipove kao što su: mladić, ljubavnik, lutalica, ratnik, kralj, mudrac; ili za žene postoje arhetipovi kao što su: djevica, ljubavnica, žena, majka, amazonka, mudra stara žena i tako dalje. U našoj psihi ti arhetipi nastaju u nizu i oni su istaknuti. Jedan zamjenjuje drugi, svaki od njih je viši na evolutivnoj skali. U isto vrijeme, vrline koje smo stekli u službi jednog arhetipa ostaju sa nama: primjenjujemo ih u dubljem obliku, kroz sve naslijeđene arhetipe. Tako “vrlina rata”, to jest prednost koju smo naučili za vrijeme našeg arhetipa ratnika, može nam koristiti kada pređemo na arhetip oca, monaha, mudraca... Za mene arhetip ratnika je najviši izraz ljudske evolucije, jer je on snažna, neophodna i časna pozornica na putu.

Vaši romani sadrže dosta vojnih znanja, detalje o antičkim bitkama. Otkud Vam ta fascinacija ratom?
- Nijesam ni sam siguran. Možda su u pitanju prethodni životi, ko zna? Definitivno me je privukao taj period grčko-makedonske ere. Takođe vjerujem metaforički da je život borba. I pisac pomalo treba da bude ratnik. Suočavamo se sa demonima i zlodusima i potrebno je prizivati sigurne “vrline” – samodisciplinu, samomotivaciju, samopotvrđivanje, hrabrost, strpljenje, snalažljivost... - i da se nadamo da prevladaju ili čak opstanu!

Skoro sve priče iz antičke Grčke imaju svoje paralele u modernom svijetu. Možete li uporediti Aleksandra Makedonskog sa nekom osobom iz našeg vremena?
- Najbliskiji bi mu vjerovatno bio Napoleon. Možda Džingis Kan iako o njemu skoro ništa ne znam. Ali, po mom mišljenju, Aleksandar stoji apsolutno sam. Ne samo zbog veličine njegovih osvajanja (postoje svakako i veliki drugi osvajači), već po načinu kako je to on učinio. Sa takvom sićušnom vojskom (u Gavgameli bio je brojno nadmašen pet na jedan ili čak više) borili su se licem u lice, sa velikom strašću uz društvo njihovog velikog komandanta, uz koje je rastao kao mladić i borio se kao pravi član “benda braće”. Veliki je opseg Aleksandrovih vizija, njegov koncept “fuzije” i miješanja naroda koje je pokorio... više nije bilo drugih vojskovođa koji su razmišljali na takav način. I njegova darežljivost. Aleksandar je mogao biti izuzetno brutalan, kada se suočavao sa tvrdoglavim neprijateljem, ali onaj koji bi prihvatio njegovo prijateljsktvo, osjećao je, kao prije njega Kir Veliki, da je najveća sramota ne biti sposoban da nadmaši bivšeg neprijatelja u milosti i poklonima. Mislim da je ono što me je stvarno dirnulo o Aleksandru Velikom bio način na koji je vodio njegovog sjajnog ratnog konja Bukefala. On je bio vođen sopstvenim primjerom, nekakvom vrstom vatre i duha; i sam je trenirao više od bilo kojih njegovih ljudi, nije samo sa njima dijelio opasnost, preticao je čak i najhrabrije svakoga u hrabrosti, išao je čak i na svoju štetu. Dopada mi se takva strast. On je i ratnik i mistik.
Postoji prekrasna priča, za koju sam siguran da predstavlja istinu jednog trenutka, u Indiji kada su se Aleksandrove trupe pobunile, negodovale, odbijale da idu dalje. Aleksandar je sakupio svoju vojsku oko sebe i skinuo se go pred njima, tako da su oni mogli da vide sve rane koje je on imao na svom tijelu. Izazivao je ostale muškarce da učine isto kao on. Ko ima više rana od njega? Ko je dao više od njega? I sve Aleksandrove rane su bile naprijed, dobio ih je licem okrenut prema neprijatelju. Ne mogu zamisliti nijednog savremenog komandanta koji bi čak bio u stanju da zamisli nešto slično.

“Avganistanska kampanja”, Vaš posljednji roman je takođe knjiga o Aleksandru Velikom. Da li je to nastavak “Vrlina rata”?
- Ima jedno poglavlje u “Vrlinama rata” koje nosi naslov “Loše zemlje”. To je oko zbivanja tokom trogodišnje Aleksandrove kampanje u Avganistanu, kao što je i danas. Kada sam to pisao pomislio sam “Ovo može biti cijela knjiga”. Tako sam i napisao cijelu knjigu pod nazivom “Avganistanska kampanja”. Prilično se razlikuje od “Vrlina rata”. Priču ne pripovijeda Aleksandar, već mladi pješadijac u njegovoj službi. Aleksandar se pojavljuje u nekoliko scena i uvijek ga vidimo kroz oči mladog pješadijca.
“Avganistanska kampanja” je ispričana sa tačke gledišta pješadijca, a ne kralja. I nije loša!

Uspjeh u Grčkoj

Vaši romani „Plime rata“, „Ognjena kapija“ i „Vrline rata“ su bestseleri u mnogim zemljama. Ali, da li ste bili iznenađeni tako velikim uspjehom Vaših romana u Grčkoj?
- Uspjeh knjiga u Grčkoj bio je za mene jedno divno iznenađenje. Plašio sam se da Grci neće prihvatiti svoje priče koje im saopštava neko ko nije Grk, naročito Amerikanac. Ali upravo se desilo suprotno. To mi se dopalo. Grad Sparta me je proglasila počasnim građaninom, što smatram za najveću počast u mom životu.

Taj prokleti požar u biblioteci...

Postoje li istorijski izvori o pravom istorijskom Aleksandru Makedonskom?
- Dva primarna su Arijan i Kurcije (misli se na Arijana Flavija, grčkog istoriografa autora djela “Anabaza – Aleksandrova vojna” istorije Aleksandra Velikog od stupanja na prijesto do smrti i na Kvintija Kurcija Rufusa, rimskog istoričara koji je napisao Aleksandrovu biografiju u 10 knjiga, od kojih je osam sačuvano, prim, V.Og.) i te knjige su veoma dobre. Takođe, postoji Plutarhov “Životopis Aleksandra Velikog” i brojna manja djela. Nažalost, nemamo ništa od onog što je pisano 400 godina poslije Aleksandrovog stvarnog života. Djela su napisana, ali sva ona su izgubljena. Taj prokleti požar u kome je izgorjela velika biblioteka u Aleksandriji!

Vujica OGNJENOVIĆ