09.06.06
Korak do kulturnog autizma
Mihajlo Pantić
"Ne shvatam zbog čega dobar deo današnje političke i kulturne javnosti i dalje uporno i tvrdoglavo insistira na samodovoljnosti; osim toga, retko se ko pita sa čime ćemo se suočiti kada se okrenemo ka tom zamišljenom sebi, i šta ćemo tamo, tada, videti"
Mihajlo Pantić, pripovedač, književni kritičar i potpredsednik PEN-a, predaje Istoriju srpske književnosti i Pregled južnoslovenskih književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Doktor književnih nauka. Bavi se uredničkim, priređivačkim i scenarističkim radom. Dobio niz književnih nagrada. Priče su mu prevođene na više jezika i zastupljene u antologijama kod nas i u svetu.
"VREME" Da li će se na bilo koji način u kulturnom životu primetiti da je Srbija dobila državnu samostalnost koju, uzgred rečeno, i nije priželjkivala?
MIHAJLO PANTIĆ: Ne verujem. U svakom slučaju, neće to biti nikakva drastična promena. Sa dekompozicijom i inače već vrlo razlabavljene državne zajednice SCG samo se završio jedan proces u kojem se, okvirno gledano, potvrdila ovdašnja stara istina da je kultura slabija od politike, a slabija je zato što je u istoriji mahom bila sredstvo realizacije političkih ideja, a ne način njihovog usavršavanja. Sportski rečeno, još jedna izgubljena utakmica. Dugoročno gledano, nastavlja se otaljavanje srpskog kulturnog života, uz dalju snažnu ideologizaciju i ideološku polarizaciju od ove ili one vrste, i tako će biti sve dok konačno ovdašnje društvo ne shvati da mu je kultura cilj, a ne sredstvo, potreba, a ne teret. Nije to nikakva posebna pamet, ali nam zaista previše vremena treba da razumemo ono što odavno čini svakidašnjicu srećnijih nacionalnih zajednica. Kulturno razvijenija društva, ona u kojima državna adimistracija shvata kulturu kao prioritet, ima jasnu koncepciju njenog unapređenja i u nju ulaže novac, po pravilu su i ekonomski razvijenija, inventivnija i bogatija u svakom pogledu. I nekako su vedrija, veselija. Ovde uglavnom preovlađuju sumorni tonovi.
Ako je jugoslovenstvo bila poslednja iluzija srpske inteligencije, koji bi (kulturni) koncept mogao da zauzme njegovo mesto sa više nade u bolji ishod realizacije?
Jugoslovenstvo je najpre bilo utopija i to ne samo srpske inteligencije. Posle se ta utopija realizovala, i kao i sa svakom realizovanom utopijom počeli su problemi. Na kraju je ta utopija zaista postala iluzija, razbijena u paramparčad u krvavom ratu i to u najgorem mogućem trenutku: kada je u Evropi otočeo proces integracije ovde je nastupila fragmentacija, praćena uobičajenim balkanskim repertoarom. Od Jugoslavije je, kako sam već negde napisao, ostao samo ruiniran hotel sa tim imenom, u međuvremenu i on prodat na licitaciji. Raspala se čak i jugoslovenska škola košarke, i otkad se raspala, ni srpskim klubovima ni reprezentaciji ne ide baš najbolje.
Šalu na stranu, jugoslovenstvo je svako razumeo na svojoj način, a niko nije bio dovoljno snažan da drugima nametne svoju viziju, svoje tumačenje i svoju interesnu dimenziju te ideologije. Umesto kulturne interakcije usledio je kulturni voluntarizam, vi ste ovakvi, a mi onakvi, vi ne perete noge a vi jodlujete, umesto tolerancije fukcionisala je priča o superiornosti ili inferiornosti nacionalnih kultura, umesto ekonomske saradnje promovisan je mit o izrabljivanju i tako je jedna u osnovi lepa ideja otišla u istorijsku ropotarnicu. Sada svi delimo utisak izgubljenog vremena i trajno pokvarenog odnosa sa najbližim komšijama. Podelili smo, u ostavinskoj raspravi, sve što se moglo podeliti, pa i ono što je objektivno nedeljivo, jezik i tradiciju. Oblake još nismo, ali ćemo i za njih naći već neko rešenje.
Ali, odjednom, primećujem da niko nije ni zadovoljan ni srećan, a opravdanje za to nezadovoljstvo više ne može da traži u drugome. I tu se sada javlja izuzetno ozbiljan problem malih kultura, njihove slabe radijacije, njihovog siromaštva i tanke produktivne moći, nepostojanja ili oskudnosti kulturnog tržišta, njihovog reprodukovanja modela dominantnih svetskih kultura, njihovog grčevitog nastojanja da opstanu. A kad se sve to sabere, sve to stane u jedan veliki evropski grad. Čini mi se da bi nekakav izlaz iz tog novog zamešateljstva trebalo tražiti u iznalaženju ravnoteže između težnje da ostanemo to što jesmo i da u isto vreme budemo svet. Zato se rado sećam onog transparenta iza kojeg smo šetali ’96. i ’97.: – "Beograd je svet". Ali, ne bih voleo samo da ga se sećam, voleo bih i da ga živim.
Može li se naći bilo kakav dokaz da je ovdašnja lingvistika od svojih začetaka bila na krivom putu, gajeći neku vrstu opsesije, koje još uvek ne može da se oslobodi, prema srpskohrvatskom jeziku, na štetu dijalektološke lepote srpskog jezika?
To pitanje je u suštini vrlo jednostavno, a stalno se iznova postavlja zato što se proces formiranja i dovršenja nacija na Balkanu produžio iz XIX u XX, pa, evo, i u XXI vek. Posebnost jezika, prema ranoromantičarskom shvatanju, zalog je i nužni uslov posebnosti nekog etnosa. Uprkos tome što su u našem podneblju, za razliku, recimo, od Italije ili Nemačke, pobedili dezintegrativni procesi (jugoslovenstvo je, u tom smislu, zakasnilo najmanje sto godina, a zakasnilo je iz trista razloga), većina južnoslovenskih naroda i danas govori jednim jezikom (ostali ga razumeju makar tako što gledaju TV Pink, u šta sam se uverio prošle godine u Bugarskoj), onim što se duže od jednog veka zvao srpskohrvatski, a sada ga svi zovu jedino i samo svojim nacionalnim imenom. Na ovom svetu postoji milion smešno-tužnih pojava. Pseudolingvisti koji veličaju lepotu i posebnost svoga jezika na toj imaginarnoj listi prilično se visoko kotiraju, naročito kada imaju i drugih ambicija. Svaki jezik je lep, samom činjenicom da nam je data moć govora, što bi rekao Brana Petrović, a da je svakom najlepši upravo jezik kojim govori notorna je činjenica od koje ne treba praviti ideologiju. Ali, budalama je svaki dan Bajram, to kaže jedan Andrićev lik.
U poslednje vreme se iz različitih centara moći, bilo da je reč o naučnim i državnim institucijama ili nekim političkim instancama, može čuti poziv da se Srbija pre svega okrene sama sebi; šta bi na planu kulture donela ta vrsta zatvaranja?
Donekle sebi mogu da objasnim kako je izolacija u koju smo minulih godina gurani dobrim delom posledica neodmerene reakcije međunarodne politike na pogubno pogrešne poteze bivšeg režima, odnosno na suštinsku neprosvećenost naše političke elite, i to me objašnjenje ne čini nimalo srećnim, ali nikako ne shvatam zbog čega dobar deo današnje političke i kulturne javnosti i dalje uporno i tvrdoglavo insistira na samodovoljnosti, u smislu: niko nama osim nas samih nije potreban, okrenimo se sebi. Retko se ko pita sa čime ćemo se suočiti kada se okrenemo ka tom zamišljenom sebi, i šta ćemo tamo, tada, videti. Odatle do kulturnog autizma nema više od jednog koraka. Mislim sasvim suprotno od toga: identitet se ne čuva učaurenjem, nego razmenom.
Slobodan Kostić
15.02.05
Pristalica malih koraka
Mihajlo Pantić
- Naša kulturna sredina prenaglašeno insistira na pojmovima istorije i tradicije, a malo šta čini na njenoj istinskoj afirmaciji, kaže naš sagovornik
Mihajlo Pantić, pripovedač i književni kritičar, profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, potpredsednik Srpskog PEN centra, autor je više od 30 knjiga proze i esejistike. Njegova knjiga priča „Ako je to ljubav”, za koju je prošle godine dobio Andrićevu nagradu, ovih dana doživljava treće izdanje. Sa Mihajlom Pantićem razgovaramo o aktuelnim zbivanjima u književnosti i književnom životu.
Rekli ste jednom prilikom da u našoj sredini pisac teško uspeva ako u većoj ili manjoj meri nije „institucionalizovan”. Šta danas znači pripadnost odgovarajućim spisateljskim organizacijama, Udruženju književnika Srbije, Srpskom književnom društvu ili Srpskom PEN-u?
- Ne previše. Pisanje je stvar čovekovog ličnog izbora. Ako tako jeste, a drukčije ne može biti, pitam se zašto pisci i drugi umetnici i dalje tako postojano očekuju da društvo rešava njihove esnafske probleme. Hvala Bogu, ovo društvo ih ne rešava nikako, nikoga ni za šta nije briga, tako da je i ta moja zapitanost sasvim deplasirana. Za četiri godine od demokratskih promena nije donet nijedan sistemski zakon iz oblasti kulture, ne zna se ni ko pije ni ko plaća, tržište umetnosti jedva da postoji, i onda je pripadnost spisateljskim udruženjima gotovo čist anahronizam, jer ona ne mogu da realizuju sindikalne principe zbog kojih su osnovana. Da priča bude kompletno fantastična svedoči podatak da su predsednik vlade ove zemlje i predsednik njene Skupštine, na primer, članovi Srpskog PEN-a, pa nikom ništa.
Kada je u martu 2001. godine osnovano Srpsko književno društvo, imenovani ste za predsednika njegove Skupštine, a posle dve godine istekao vam je mandat. Koliko je do sada SKD uspelo da istraje u postavljenim principima?
- Nažalost, ne mnogo. Nismo upisani u zakonski registar umetničkih asocijacija, opet zbog neverovatno efikasne državne administracije koja svaku konstruktivnu ideju iz oblasti kulture savršeno i u vrlo kratkom roku sasvim obezliči. Nemamo stalnu adresu. Zahvaljujući razumevanju Skupštine grada ipak održavamo niz aktivnosti, izdajemo časopis, imamo književnu koloniju, organizujemo književne večeri i čitanja u Kulturnom centru, dočekujemo pisce iz inostranstva, radimo na intenziviranju odnosa sa drugim književnostima i kulturama, ali je status naših članova u zakonskom smislu i dalje otvoren, tačnije, sasvim sporan. SKD okuplja stotinak značajnih savremenih srpskih pisaca i mi smo zbog toga svi veoma ponosni pred članovima naših porodica, a šta bismo drugo, javni prestiž profesije gotovo više da i ne postoji.
Mnogo se govori o očuvanju tradicije, ali koliko je ona zaista prisutna u našoj svakodnevici, književnoj kritici i izdavaštvu?
- Naša kulturna sredina prenaglašeno insistira na pojmovima istorije i tradicije, a malo šta čini na njenoj istinskoj afirmaciji, stvarnom poznavanju i optimalnom razumevanju. Zemlja koja nema svoju enciklopediju, i u kojoj izrada integralnog rečnika traje decenijama, bez izgleda da se uskoro dovrši, zemlja u kojoj ne postoji kanonska edicija nacionalne književnosti, zemlja u kojoj glavni grad nema svoj muzej i u kojoj izdavanje Sabranih dela Vuka Karadžića nije završeno ni posle četrdeset godina od izlaska prvih knjiga... Šta reći? Sve se svodi na individualnu inicijativu, na snalaženje, na puko i golo preživljavanje. Sa jedne strane imate visokoparnu, vrlo često politički instrumentalizovanu priču o nacionalnom dostojanstvu i posebnosti mimo ostalog sveta, sa druge realnost u kojoj se sva objašnjenja svode na dve reči - nema para. Jeste, nema para, ali nema ni volje, ni vizije, ni odgovornosti, ni rada...
U kakvom je stanju savremena srpska književnost i da li bismo se tu imali čime pohvaliti?
- Savremena srpska književnost je vrlo vitalna i dinamična, što ne znači da je svaka knjiga koja ovde ugleda svetlo dana, a imamo neverovatno veliku produkciju, vredna pažnje. Jednostavno, srpski pisci su, uostalom kao i svi građani ove zemlje, proživeli burne i turobne godine i to se sada jasno vidi u onome što pišu. Srpski pisac je naprosto primoran da se izjašnjava o dobu u kojem živi, njegova imaginacija je gotovo neizbežno uslovljena okolnostima traumatične stvarnosti. Ali, dubina patnje ne garantuje uspešnost književnog dela. I tu je jedini kriterijum postojanje ili nepostojanje individualnog talenta. Kao u onoj reklami za pivo. Ili jesi - ili nisi. Na svu sreću, mislim da imamo mnogo darovitih pisaca, svih generacija, svih književnih rodova, svih poetika. I to nam je nekakva uteha, bolje utehe nemamo.
Govoreći o našem mentalitetu, na jednoj tribini dali ste primer opuška cigarete, koji ste svakodnevno i revnosno sklanjali iz lifta. Jednog dana opušak je nestao i pojavila se žvaka... Kako opstati u atmosferi „večnog vraćanja istog”?
- Treba razlikovati globalnu kulturnu strategiju, koja se u svim ministarstvima kulture što ih pamtim, svejedno da li su pripadala komunističkom, pseudopopulističkom, a u stvari totalitarnom, ili sadašnjem demokratskom režimu, uglavnom svodila na retoriku prepunu lažnih i smešnih obećanja - od sjajnih individualnih inicijativa i ostvarenja čiji zbir čini najvredniji deo ovdašnjeg kulturnog miljea. Ja sam pristalica filozofije malih koraka: neka svako čini onoliko koliko može i koliko mu je dato, uporno i tvrdoglavo. Ako svaki dan pritiskate nevidljivi zid neprosvećenosti po dva sata, on će jednom morati da padne. Inače, šta nam drugo preostaje nego da se ponašamo kao da je u ovoj zemlji sve savršeno u redu. Da ne činimo tako, odavno bismo umrli od istine.
Marina Vulićević
18.10.04
Višak ludila i manjak ljubavi
Mihajlo Pantić povodom „Andrićeve“ nagrade
Nedavno je Mihajlu Pantiću uručeno prestižno književno priznanje „Andrićeva“ nagrada za knjigu „Ako je to ljubav“. I to je, prisetimo se, sedma knjiga pripovedaka i četvrta nagrada. Reč je o zbirci priča u kojoj se govori o raznim vrstama i vidovima ljubavi, a ne retko i o fenomenima njihove obrnute slike, kao u ogledalu. Otud, valjda, naslov „Ako je to ljubav“.
No, kako god bilo, komentarišući činjenicu da je dobio uglednu književnu nagradu Mihailo Pantić kaže: „Ja nisam svestan svih posledica. Šalu na stranu, da sam tu nagradu dobio pre deset ili petnaest godina, ona bi, možda, promenila nešto u mom pisanju. Ovako, za dve-tri godine imaću pedeset, to sam što sam; Andrićeva nagrada dolazi mi kao potvrda da bavljenje pisanjem nije baš tako uzaludan posao, ovde, u ovoj zemlji, u kojoj je manje-više sve uzaludno. Čak smo zaboravili i košarku da igramo. Inače, drago mi je da sam u lepom društvu, pogledajte, svi naši najbolji pisci-pripovedači dobili su tu nagradu. Samo nije Borislav Pekić. Tako i da je nisam dobio, bio bih u društvu sa Pekićem. Opet dobro.“
Zašto se pripovedač Novog Beograda odlučio da napiše knjigu o ljubavi?
- To nije pitanje svesne odluke. Pričanje priče je proces u kojem se samouobličavate, ono što prethodi pripovedanju je želja. Želite da pripovedate, da osmišljavate život koji živite, i to i činite. I tek kada počnete, i kada odmaknete, vidite šta je to o čemu želita da govorite. U mojoj sedmoj knjizi priča ispostavilo se da je reč o ljubavi. O onome što nam svima kao pojedincima i kao kolektivu najviše nedostaje. Ako je u svetu viška ludila, ljubavi je uvek malo, hajde da o tome barem pripovedamo. Inače, prosto neverovatno, ljubavi ima čak i na Novom Beogradu, mada se to na prvi pogled ne bi moglo zaključiti.
Junaci u vašim pričama često promišljaju stvari kao da su prosvetljeni.
- Ako mislite tako, ja sam srećan. Ljubav je i inače u nekoj vezi sa nadahnućem, ono najbolje u nama graniči se sa ljubavlju, ako već i nije ljubav sama. Ljubav je stanje koje ne može preći u nešto drugo, osim u smrt, a to su pojmovi nad kojima nadležnost ima sam Bog, ma kako razumeli boga.
Da li ih je takvima načinila ljubav ili možda očaj i praznina o kojima takođe pišete?
- To bih i ja voleo da znam, jer nije moguće do kraja racionalizovati kako se dolazi do ljubavi, kako je zaslužujete. Samo znam da od nedostatka ljubavi potiču sve nedaće ovoga sveta, i da u očaju i u praznini osećamo koliko nam je ona bitna upravo zato što je nemamo. Stoga, nemojmo je potcenjivati kada je imamo.
A šta je ljubav za vas?
- Biće najbolje da vam odgovorim da ne znam, kao onaj mislilac koji je na pitanje šta je vreme odgovorio: ako me ne pitaš - znam, ako me pitaš - ne znam. Jedna definicija kaže da je ljubav posvećeno vreme, davanje sebe nekom drugom. Ali, to je malo, tesno je to objašnjenje. Zato se o ljubavi pripoveda. Uglavnom se i pripoveda o onome u šta ne proničemo do kraja, jer i nije moguće do kraja pronaći. Eto vidite, čim počnem da objašnjavam, zakomplikujem stvar, zato je bolje pročitati neku moju priču...
Ako bi postojeći društveni trenutak bio predmet vašeg pera, kako biste delo napisali? Kog žanra? Kakav bi bio kraj?
- Groteska. Sigurno. Toliko tragičnih sadržaja u izobličenoj, karikaturalnoj formi za proteklih dvadeset godina sručilo se po nama. A kraj bi bio otvoren, jer, ne bojte se, nećemo propasti. Pomislite samo, šta bi đavo radio kada bismo mi propali, izgubio bi poligon za demonstraciju svojih crnih ideja, i počeo bi da se dosađuje. Đavo koji se dosađuje, gde to ima, pa ako nam je u životu grozno, makar nam je zanimljivo. I to je nešto, a i ljubav čini dragocenijom.
Tatjana Nježić
17.04.04
Šta sam mogao drugo da radim, nego da pišem
Mihajlo Pantić
Mihajlo Pantić, pripovjedač, kritičar, profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, urednik edicije “Albatros”, potpredsjednik Srpskog PEN centra, jedan je od najproduktivnijih savremenih srpskih pisaca. Pored više knjiga kritika, studija, eseja i antologija objavio je zbirke priča: “Hronika sobe”, “Vonder u Berlinu”, “Pesnici, pisci & ostala menažerija”, “Ne mogu da se setim jedne rečenice”. Povod za ovaj razgovor bila je Pantićeva nova knjiga priča “Ako je to ljubav”, završni dio trilogije kojoj prethode zbirke “Novobeogradske priče” i “Sedmi dan košave”, objavljene kod Stubova kulture.
Na pitanje šta povezuje ove tri zbirke nastale u minuloj deceniji, autor kaže:
- Sve što bih vam o tome mogao reći, naknadna je pamet. Čovjek piše da bi najprije samom sebi objasnio šta misli o svijetu u kojem postoji, da bi, koliko je to moguće, osvijestio sebe u tom svijetu. U tom smislu, za mene je pisanje samoosluškivanje i samoposmatranje, pa potom sve ostalo. Svaki čovjek nužno prvo razmišlja o sopstvenom slučaju. O čemu bi drugo? A pisci su ipak ljudi, mada se to ne bi uvijek moglo reći na prvi pogled, jer kulture balkanskih naroda, kao, uostalom i drugdje u svijetu, prema esencijalističko-prosvjetiteljskom modelu, povlašćuju svoje pisce. Naročito kada su mrtvi. Kada sam bio mali, mislio sam, učeći iz čitanki, da su svi pisci mrtvi, i da je svako od njih visok najmanje dva metra. Sam svoj spomenik. U svakom slučaju, bila su to neka mitska bića, koja u svom telefonskom imeniku imaju broj gospoda Boga. Lično. Povremeno mu telefoniraju i Bog ih podučava šta da napišu. E, vidite, u međuvremenu sam i sâm postao pisac, kakav-takav, a ta predstava o uzvišenosti i božanskoj neobičnosti pisca sasvim mi je nestala, ako već i nije postala karikaturalna. Osim što sam sada visok gotovo dva metra.
Taj stereotip i dalje funkcioniše, nažalost, i to smo vidjeli i tokom posljednje, vrlo morbidne decenije prošlog vijeka. Pisci su se utrkivali da budu važni, kako god, samo da budu važni. Da li sam nepristojan ako kažem da mi se sve to činilo u najmanju ruku infantilnim. A opet, šta sam mogao drugo da radim, nego da pišem. I pisao sam, osluškujući sopstvene promjene, ostajući u jeziku kao u zabranu, koliko god je to bilo moguće. Gledao sam svoje prijatelje, poznanike i kolege kako ih proždire demon politike...
* Zbirka “Ako je to ljubav” je tematska knjiga o ljubavi. Koliko se vaš odnos prema ljubavi izmijenio od “Novobeogradskih priča” do danas?
- Da vam najprije do kraja odgovorim na prvo pitanje. Novobeogradske priče su neka vrsta pripovjedačke inicijacije, opis scene na kojoj će se odigrati radnja, i uobličavanje karaktera. Sedmi dan košave, sa vrlo apokaliptičnim naslovom, jeste knjiga konstatacije, i to konstatacije očaja koji nam dolazi iz istorije, dok je Ako je to ljubav knjiga čiste egzistencije. Sasvim precizno, pokušaj pripovjedanja o onome što je po mom osjećanju najvažnije u čovjekom životu, a to je – ljubav. U svim mogućim vidovima do kojih sam mogao da doprem. Ne znam dokle sam u tome došao, ali sam siguran da je to najviše što sam za sada mogao da učinim. Osjećanje ljubavi se mijenja, i mi se mijenjamo onako kako se mijenja naš odnos prema njoj, zato što je ljubav odnos koji ima hiljadu lica. Najmanje toliko.
* Pri pomenu Vašeg imena, barem meni, prve asocijacije su Novi Beograd i priča. Čini se da toj proznoj vrsti dajete prednost. Koliko sam u pravu?
- Ne pišem tako što sebi kažem: e, sad ćeš pisati o tome i tome. Ne vidim sebe kao epskog pisca koji obrazlaže veliku temu prema već postojećim konvencijama, samo podržavajući određeni ideologizovani poredak vrijednosti. To me ne zanima, mada bih mogao i tako. Zato je moj odgovor vrlo jednostavan. Pisac treba da u pisanju pođe od onoga što najbolje poznaje, u obliku koji mu najviše odgovara, a taj oblik je za mene kratka priča. Džojs je kretao od Dablina, Bora Stanković od Vranja, molim vas da ovo ne shvatite kao poređenje, već kao ilustraciju... E sad, imaginacija polazi od nečeg konkretnog, recimo, od iskustva života na Novom Beogradu, ali, kako raste, ona se od te konkretnosti udaljava i odlazi u neki univerzalniji prostor. Konkretnost vam, međutim, daje ubjedljivost i istinitost proživljenosti, a bez toga nema književnosti. Tako, da u krajnju ruku, Novi Beograd iz mojih priča nije identičan pravom Novom Beogradu. Recimo, neke moje priče zbivaju se u bloku 66 (đavolji broj), a blok 66 u stvarnosti uopšte ne postoji. I tako dalje.
* Osnivač ste kursa kreativnog pisanja na Filološkom fakultetu u Beogradu. To predstavlja novinu u izučavanju književnosti kod nas. Vjerujete li da se pisac može “proizvesti”?
- Zapadni model univerzitetskih studija prihvata “proizvodnju pisaca” kao vrlo prirodnu mogućnost. I zaista, ako neki darovit mlad čovjek može postati diplomirani slikar, dramaturg, muzičar, glumac, po analogiji bismo lako mogli zaključiti da je moguće postati i diplomirani književnik. Međutim, nije to baš tako nedvosmisleno. Veliki dio književnosti jeste zanat, tekst naprosto nastaje po nekom principu, i taj dio je svakako moguće naučiti. I dalje od toga na kursu kreativnog pisanja ne treba ići. Mlade ljude morate stalno podsticati, ohrabrivati i provocirati da se odvaže i – zaplivaju. A da li će u jednom času početi da dejstvuje individualni talenat, to se ni na koji način ne može ustanoviti, i zaista zauvijek ostaje u sferi pojedinačnog slučaja. Samo sam u jedno siguran: znanje unaprjeđuje naš ukus i profiliše naše kriterijume. Ono što se od kursa koji već nekoliko godina držim na fakultetu može dobiti – jeste zainteresovanost. A biti zainteresovan, odnosno, ne biti ravnodušan, danas, kada smo svi ravnodušni – to nipošto nije malo.
* Ustaljeno je mišljenje da se kritičarima vjeruje i da oni na neki način usmjeravaju tokove književnosti. Znamo šta je nekada važila riječ Jovana Skerlića. Gdje je mjesto književne kritike danas, kojoj kritici vjerovati? I ima li danas, pisanje kritike, kao i pisanje uopšte, bilo kakvog smisla? “Pisanje, uprkos svemu” – Kiš?
- Ubjedljivo najčešće opšte mjesto, toliko slinavo da mi se o njemu više uopšte ne govori, jeste ono o odgovornosti današnje kritike. Gdje god nešto okrenem da pročitam naletim na klevetanje ili na lamentiranje. Kritičari su, veli to opšte mjesto, uglavnom nerealizovani, nedaroviti pisci, pri tom ništa-ljudi, korumpirani, nekompetentni, svi su odreda članovi moćnih klanova, koji slijede interes, a ne ukus, i odlučuju o sudbini zvijezda i mjeseca, a nekomoli smrtnih pisaca. Kada neki mediokritetski pisac govori o tome kako ga kritika ne razumije i kako mu radi o glavi, odmah mijenjam TV kanal, prelazim na Pink. Ne sjećam se da je Andrić ikada bilo šta loše rekao o kritici, ni Pekić, ni Popa, a kada su veliki, poput Crnjanskog, Krleže ili Kiša, to i činili, činili su to sa mjerom, duhovito i razložno. A danas je normalno da neko ko nije nijednu knjigu pročitao – osim eventualno svoje, u šta takođe nisam siguran, jer je čitanje uvijek više od elementarne pismenosti – govori o kritičarima, ne i o kritici, jer, šta ima tu da se govori, kritičari ionako pišu jezikom koji niko živ osim njih ne razumije. Pa naravno, treba se potruditi da bi se razumjelo.
Hoću samo da kažem da je kritika danas, kao i uvijek, onakva kakva je sama književnost. Ni bolja ni gora, jer kritika uvijek nastaje slijedom i iz neke književnosti. Samo se, sticajem okolnosti, pod uplivom medija i tržišta, promijenila funkcija kritike. Izlazi vrlo mnogo knjiga, pretendenata na status uspjelih pisaca ima desetostruko više nego prije samo dvadeset godina, časopisi su u krizi, nema novca, urednici kulturnih dodataka prećutno su se dogovorili da ih kritika malo ili nimalo ne zanima. To ne prodaje novine, i sve tako redom. I u sred toga, kritičar treba da održi vlastiti fanatizam čitanja novih naslova i izvještavanja o njima. Samo najuporniji ostaju, oni koji znaju da je uzaludnost temeljni motiv velike drame apsurda koju svih ovih godina živimo.
Ja se kritikom bavim zato što ona nema nikakve svrhe, i molim lijepo. Ne pišem ja priče i eseje zato što hoću, bio bih srećniji bez toga, i imao bih više vremena da idem u ribolov, nego zato što moram, zato što je pisanje za mene jedini podnošljiv način odbrane od pritiska stvarnosti, jedini koliko-toliko prihvatljiv razlog da ne izvršim samoubistvo. Možda bih i htio, ali nemam kad, upravo radim na novom rukopisu.
Lokalni autizam kao vrhovni kriterijum
* Kritikom se bavite gotovo dvije i po decenije. Koja su imena za Vas predstavljala otkriće u protekloj deceniji, mislim sa prostora sadašnje i bivše Jugoslavije?
- Tokom te nesrećne decenije, koja se poklopila sa najboljim godinama mog života, raspao se jedan veliki kulturni prostor. Tek kada ga je nestalo, postalo nam je jasno da smo izgubili dinamizam i pozitivnu kompeticiju različitih kultura nastalih na jednom jeziku. Danas živimo u malim, svakojako hendikepiranim državama i zavirujemo preko plotova koje smo podigli da vidimo da li je komšiji crkla krava, ili šta već ima. Smanjena je radijacija jednog ionako malog jezika, i veliki pisci toga prostora iznova su na silu boga lokalizovani. Hvalimo se kada “plane” tiraž od trista knjiga pjesama ili petsto knjiga priča. Okrenuli smo leđa na sve četiri strane, na čemu bi nam i veliki Hudini pozavidio, i lokalni autizam proglasili za vrhovni kriterijum. I sada gledamo kako niko nije srećan, ali ne želi to da prizna. Potrošena je sva pljuvačka, jedni o drugima smo rekli sve najgore što smo mogli da smislimo. I šta sad? Sad ćemo sve iz početka. Polako se kreće, ipak, nekako milimetarski, ali, zar se moglo drukčije očekivati. Pojavljuju se novi časopisi koji ne žele da misle isključivo lokalno, mislim prije svega na Balkanis i Sarajevske sveske. Na sreću, ima i novih sjajnih imena, ali ne bih da licitiram. Dobri su mi, na primjer, Zoran Ferić i Miljenko Jergović.
Pisac ovdje nije pisac ako ne govori iz glave cijelog naroda
* Može li se reći da je i kod nas književnost u svojevrsnoj tranziciji?
- Pa sad, ne znam šta bi pojam tranzicije u čisto poetičkom smislu mogao da znači. Književnost je uvijek u “tranziciji”, uvijek u promjeni jezika, u prevladavanju zatečenog stanja, u kretanju prema nekom utopijskom principu savršenosti. Ona uvijek nastaje iz krize, krize bilo čega, istorije, društva, identiteta, porodice, politike. Ne može bez toga. A u nekom spoljašnjem smislu, čini mi se da bi odgovor mogao biti prihvatljiv. Mijenja se model kulture u kojoj živimo i kojoj pripadamo, mijenja se društvena funkcija književnosti. Na Zapadu je to sve odavno komercijalni uspjeh i zabava, ispunjavanje slobodnog vremena, dočim se ovde još vide tragovi etičko-prosvetiteljskih paradigmi, pisac ovdje i dalje nije pisac ako ne govori iz glave cijelog naroda, ako nema misiju. A onaj koji to ne želi, on je postojano marginalizovan, autsajdersko kuče koje laje dok karavani prolaze, sve dok ne promukne ili se institucionalizuje tako što dobije Ninovu nagradu, o kojoj inače postojano sanja. Najzad, ovdje se postepeno uspostavlja i kulturno tržište, napušta se nekadašnji model državne kulture, ali je sve to nekako tužno i groteskno. Najtiražniji su oni pisci koji uglavnom prepričavaju špansko-meksičko–venecuelansko–portugalske serije, to jest, slijede taj tip fabulacije. Nemam iluzije da će trista hiljada ljudi pročitati Ekov roman, nisu to učinili ni Italijani ni Francuzi. I tamošnje statistike govore da manje od dva procenta stanovništva prati savremenu književnost.
Vujica Ognjenović
27.02.04
Novobeogradski pisac
Mihajlo Pantić
"Naše književno tržište je čisti cirkus. Nije što se sve može kupiti, nego što je cena postala preniska. Ipak, ne bih lamentirao nad erozijom javnog morala, reći ću ovo bez želje da bilo kome sudim: niskotarifna intelektualna prostitucija dovela nas je dotle da se sve što se napiše reklamira kao vrhunska vrednost, i to liči na estradu"
Možda će neki budući kritičar, koji dečačke dane sada krcka u nekoj od brojnih igraonica, prozu Mihajla Pantića porediti sa megapopularnim serijalom The Sims, zahvaljujući kojem se rađaju virtuelni ljudi, kuće, ulice, kvartovi i gradovi. Mihajlo Pantić će tada imati iza sebe opus veličine male kućne biblioteke i jedan dovršen grad. Bez obzira na to što piše priče, predaje na Filološkom fakultetu, uređuje knjige i časopise, objavljuje kritiku i eseje, priređuje antologije... i ko zna šta još, jer je do sada potpisao nekoliko desetina naslova, na Novom Beogradu se već uveliko gradi novi Novi Beograd, a glavni neimar je, trodnevnom bradom i brkovima, Mihajlo Pantić. Najpre je tu, uprkos nizovima zgrada, bila ledina, čista emotivna pustinja, zatim su neki ljudi ukočeni od samoće sedeli u svojim gluvim sobama, na kraju su se usudili da izađu na ulicu, sretali druge i rodila se ljubav, o čemu nedvosmisleno svedoči njegova nova knjiga priča Ako je to ljubav, završni član trilogije koju čine Novobeogradske priče i Sedmi dan košave. Pa, kako idu radovi, majstore?
"Da li znate šta povezuje Franca Kafku i Radovana III? Povezuje ih to što i jedan i drugi govore o zavičaju. A šta ih razlikuje? Takođe zavičaj, bolje reći, način na koji o zavičaju govore. Za Kafku je zavičaj jezik, jedino stanište pisca, jedina njegova domovina, a za Radovana III zavičaj je mit koji bi trebalo da supstituiše život, jedina tema o kojoj se može makar šta pričati", primećuje Mihajlo Pantić na početku razgovora.
"Tačnije", nastavlja on "brbljati kao što se brblja o uspomenama iz vojske ("iz kog zavičaja je došao tvoj desetar; da li ti je kapetan rekao: šta je Beooograđanine, mnogo mi se vi nešto pravite važni, ti si mi tu kao neki pisac, a?"). Ili kao što, od ranog proleća do kasne jeseni, brbljaju one bakice dok sede ispred solitera u Bloku 30, kod mene na Novom Beogradu, u kućnim papučama. Kad njih vidim, znam da je prošla zima. Brbljaju tek da prekrate vreme, prepričavaju neku sinoćnju TV seriju, neki duel radikala i demokratskog bloka, možeš misliti. Njima je svejedno da li žive u Kaluđerici, Deliblatu ili na Novom Beogradu. Piscu, međutim, to nipošto ne može biti svejedno. Zašto? Zato što priče uvek počinju od neke konkretnosti ili se za nju vezuju. I vidite, meni je nekako, po sili življenja, došlo da to bude baš Novi Beograd, moj zavičaj, kakav-takav.
Razvojnu liniju već ste opisali, to je kao naivni dečiji crtež: prvo nacrtaš kuće, rugobne, a da kakve druge, sa sve novim Merkatorom u prvom planu, onda dodaš ljude, gomilu čiča-Gliša, i potom, nužno i neizbežno, ti ljudi uđu u nekakve odnose. Tako je i sa moje tri knjige o Novom Beogradu. Od usamljeništva do ljubavi, ili do njenog privida."
"VREME": Oni koji čitaju vaše knjige, uvek su pomalo iznenađeni onim što se pojavljuje na tom crtežu. Možda to otkriva nedovoljno poznavanje pisca, ali se od "kapetana sobne plovidbe" pre očekivalo da ide na pecanje ili košarku, nego da piše o ljubavi, sreći ili životu. Da li vi pronalazite teme, ili one nalaze vas?
MIHAJLO PANTIĆ: Pisanje, između ostalog, vidim i kao samoosluškivanje. U svojoj ranoj knjizi Vonder u Berlinu iskoristio sam jedno pomalo bizarno naučno saznanje da se čovekov organizam, sve njegove ćelije, izuzev moždanih, potpuno regenerišu u ciklusima od po sedam godina. Kako mine svakih sedam godina, mi ni fizički više nismo isti. Dakle, pišem možda i zato da bih osluškivao sopstvenu promenu, a naravno da se u toj promeni onda ogleda i promena morbidnog vremena kroz koje smo prošli i u kojem, nažalost, i dalje živimo. Tačno je to: moje ranije priče su vrlo solipsistične, uglavnom sam pisao o teskobi, očaju i nerazumevanju, što je sve, naprosto, preoblikovani refleks iskustva društvenog doba u kojem sam rastao. Kasnije, kada sam se posvetio onima koje volim, sasvim spontano mi je došlo da govorim o ljubavi. Konačno, mislim da se o ljubavi svaki čovek u životu, svejedno da li je pisac ili ne, mora barem jednom izjasniti. I tu sam se, u tom izjašnjavanju, priznajem, suočio sa morem nedoumica. Sada bih mogao reći da je knjiga Ako je to ljubav, u jednom smislu, u smislu tog izjašnjavanja, prilično neuspela knjiga. U njoj sam neprestano ređao definicije šta je to ljubav, ako je to ljubav, i kada sam ih sve lepo poređao, video sam da me je tema apsolutno prevazišla. Ni u šta od onoga što sam ispripovedao ne mogu biti do kraja siguran. Kao da mi se sve to nekako pričinilo. Mislim da su to prepoznali i oni koji čitaju to što ja pišem.
Pri tom ne odustajete od narušavanja nekih ustaljenih predstava. Umesto da čitaoci, vođeni nekim svojim instinktom i ukusom, dođu do vaših knjiga, stiče se utisak da vi birate čitaoce koji vam odgovaraju...
Sad će mi biti teško ovo da kažem, a da ne bude shvaćeno kao marketinška poruka. Da imam bilo kakvih pragmatičnih ambicija, odavno bih napisao roman. Pišem samo kratke priče i to jedino onda kada one same požele da se napišu, dve-tri godišnje, ne više. Znate, ja sam prilično vredan čovek, ali to nije nikakva ni posebna ni retka osobina. Uostalom, svakoga dana neki iole pismeniji čovek može da napiše desetak rečenica koje nisu sasvim besmislene, makar da opiše sopstveni slučaj, i za godinu dana eto ga među kandidatima za Ninovu nagradu. Ali ne. Pisanje priča je za mene usamljenički posao u kojem razmenjujem misli sa ljudima sličnim sebi, a takvih, ne zavaravam se, nema previše. I jedan jedini bio bi mi sasvim dovoljan.
Zar ima mesta za tu vrstu probirljivosti, s obzirom na to da je ovdašnja književna scena već odavno preuzela kriterijume estrade? Nagrade i tiraži postali su jedino merilo vrednosti, izdavači se otimaju za pojedine pisce kao njihova diskografska sabraća za napirlitane pevaljke?
Uh, moraću da se saglasim. Naše književno tržište je čisti cirkus. Nije što se sve može kupiti, nego što je cena postala preniska. Ipak, ne bih lamentirao nad erozijom javnog morala, reći ću ovo bez želje da bilo kome sudim: niskotarifna intelektualna prostitucija dovela nas je dotle da se sve što se napiše reklamira kao vrhunska vrednost, i to zaista liči na estradu. Pisci i kritičari snalaze se da bi nekako preživeli, pišu i govore o svemu i svačemu. Sećam se da je u svoje vreme pokojni Mihiz sročio čak i jedan tekst o kukuruzu, i to je tada zaista bio istinski presedan, a danas mi se čini da svi, sticajem okolnosti, govore samo o onome što se od njih traži, i o kukuruzu i o morskim kravama, o svemu što im je naručeno. Pa nešto mislim, dobro je ne biti do kraja uključen u tu priču.
Koliko su za to urušavanje odgovorni književni kritičari? Najčešće se piše akademski dosadno tako da to nikoga ne zanima, retke su negativne recenzije u okviru istih književnih bratstava, oštre reči namenjene su samo za one iz drugog tabora?
Ako se već usudio da arbitrira u pitanjima književnosti, kritičar ne sme samog sebe amnestirati od prigovora. Moram da kažem da sam se za ovih dvadeset i pet godina koliko pišem kritike i sâm naslušao svakakvih prigovora, od vrlo razložnih do ordinarnih budalaština i podlosti. I još ću vam reći ovo: za sve te godine nisam sreo zadovoljnog pisca, svejedno da li govorim o živim klasicima ili o mrljavim diletantima. Svakom je neko kriv. Jedni misle da su nezasluženo neprimećeni. Drugi da nisu na pravi način pročitani. Treći da trpe zbog kritičarske zavere. Četvrti da im klanovi uskraćuju nagrade, i sve tako, ukrug. A objektivno gledano, današnji svet je toliko ravnodušan da u njemu gotovo i nema mesta za književnost. Znate li da savremenu domaću književnost u ovoj zemlji ne prati više od nekoliko hiljada ljudi? Bogo moj, nekoliko stotina ili čak hiljada današnjih pisaca pretenduje na svega nekoliko hiljada čitalaca. I onda nastaje prava drama, optužiti kritiku je nekako najlakše. Naravno, ni kritika se nije najbolje snašla minulih godina, potisnuta je iz listova i medija, književna periodika je u akutnoj krizi. Uprkos tome, reći ću da nam kritika nipošto nije gora od same književnosti. I u njoj se, na kraju krajeva, reflektuju književni interesi i podele. U Beogradu, recimo, ima barem sedam književnih Beograda. Oni među sobom gotovo ne komuniciraju, a ako to i čine, onda se uglavnom preziru i nipodaštavaju.
Vaš novi Novi Beograd za sada nema problema sa susedima, ali vas je zato onaj stari Novi Beograd toliko osvojio da pokušavate da ga doslovno precrtate, ali vas istovremeno nešto sprečava da postanete plagijator?
Pa, ne može se o Novom Beogradu pisati u odnosu jedan prema jedan, jer taj grad i dalje ima ozbiljnih problema sa svojom autentičnošću. NBGD je još u fazi nastanka, i dalje je nekako nestvaran ili polustvaran, moraš ga neprestano izmišljati. Pre mojih priča on uopšte nije književno imaginiran, i dan-danas to mesto je i dalje jedva postojeće, te stoga odbija fikcionalizaciju ili joj se vrlo teško podvrgava. Upravo me to privlači, to mu dođe nekako kao pisanje iz nehata, iz moranja, i bez projekcije šta bi se od toga moglo dobiti. U stvari, realno se ne može dobiti ništa, dovoljno je to što se piše. Pretpostavljam da će mi jednom, možda, dati i neku ulicu u nekom bloku, recimo, priznajte da dobro zvuči Bulevar Mihajla Pantića Pupina, ali nâs tada, kada budemo imali ulicu, što rekao Krleža, više neće boleti zubi. Pisanje legitimizuje život, i potvrđuje prostor na kojem se odvija, i to je više nego dovoljno. Meni barem jeste. Za druge ne znam.
Slobodan Kostić
06.01.04
Pričaj mi o ljubavi
Preispitivanje osećanja: Mihajlo Pantić
Mihajlo Pantić, pripovedač i kritičar, urednik i fakultetski predavač, autor tridesetak knjiga, svakako je jedan od najproduktivnijih i najdinamičnijih savremenih srpskih pisaca. Čitaoce "Politike" ne treba podsećati da je u našem listu Pantić bio višegodišnji književni kritičar i urednik nedeljne priče. Ovih dana pažnju čitalaca, u meri koja kod nas nije uobičajena za zbirku priča, privlači nova pripovedačka knjiga Mihajla Pantića "Ako je to ljubav" (izdavač "Stubovi kulture", nagrada "Karolj Sirmai"), i ona je neposredan povod za naš razgovor.
Čitajući ovu osobenu anatomiju ljubavi, u prvi mah učini se sve tako poznato, a opet, na nov način, odjednom, počinju da se razotkrivaju sve naše zablude o ljubavi, o nama, našim životima, okruženju, vremenu.
- Priče o ljubavi... Imam utisak da ste knjigu napisali iz setnog osećanja koje nas stiže na pola životnog puta?
– Ne znam pouzdano gde je stvarno izvorište mojih priča o ljubavi. Ali bih se mogao sa vama saglasiti: u takvim temama osećanja prethode mišljenju. Pripovedanje je možda pokušaj da naknadno osvestimo ono što osećamo, da pronađemo nekakav razlog. A razlog u pitanjima ljubavi izmiče. Ne biramo one koje volimo, oni sami dolaze i nameću nam se kao neizbežna bitnost. Bez njih je čovek sasvim besmislen. Pritom, mislim da je svako od nas, svejedno da li je pisac ili ne, dužan da se makar jednom izjasni o ljubavi. Da kaže sebi i drugima dokle je stigao, i šta o tome misli. A srednje godine su dobra prilika za to. Četrdesete su, da parafraziram Mešu Selimovića, vrlo nezgodne godine, čovek je istovremeno mlad i star, ima iskustvo koje nužno traži rekapitulaciju, a i dalje se nada nekom iznenađenju i nekoj novini. Evo jednog svakodnevnog podatka: gotovo svi moji prijatelji razveli su se u četrdesetim...
- Da li je hrabrost sačiniti knjigu od ljubavnih ispovesti, pa još u novobeogradskom ambijentu? Kakav ste prijem pretpostavili?
– Nikakav. Odavno više ništa konkretno ne očekujem od pisanja. Pišem, i to mi je sasvim dovoljno. Kada sam bio mlad, valjda sam nešto i očekivao, ne znam, ne pamtim, možda jesam, premda, to je davno bilo. U stvari, sada se dosećam, od književnosti počnete nešto da dobijate tek kada prestanete da bilo šta od nje očekujete, i to je vrlo slično ljubavi. Dovoljno je što ima neko da nas voli, i neko da nas čita. Većina je blaženo ravnodušna, poneko je iziritiran time što ja pišem (izvinjavam mu se, nisam imao takvu nameru), a poneko to i voli. Lagao bih ako ne bih rekao da su mi ovi treći najvažniji. Pišem zbog njih. I očekujem da mi ponešto o tome kažu. Pa toliko.
Zavođenje pričom
- Vaše su priče melanholične, satkane od čistih, za mene pomalo andrićevski intoniranih rečenica i uglavnom govore o svakodnevnim ljubavima, sa diskretnim tragovima fatalnosti. Da li je to zamka za čitaoca koji bi da se opusti u lakoći (poznate) priče i pripovedanja? I da li kroz tu lakoću, u stvari, razotkrivate naše zablude, ne samo u ljubavi, nego u svemu?
– Priče jesu neka vrsta mog preispitivanja, i to u formi fikcije. Svi ljudi, pa ni pisci tu nisu izuzetak, imaju potrebu da fikcionalizuju sopstveni život, da maštaju, da se igraju, da zavode i budu zavođeni, a priča jeste i oblik zavođenja, ukratko, da na trenutke budu ono što inače nisu. Pripovedanje je prilično dobar način da se iskupim od bezličnosti dana koje živim, pripovedanje je lek protiv ravnodušnosti. Ako to uspevam da posredujem rečima koje su i drugima zanimljive, znači da nisam promašio temu. Makar ta tema bila, kako vi kažete, ponuđena u vidu zamke: treba pripovedati zanimljivo, jer je dosada u priči smrtni greh, pa tek onda, ukoliko ste zanimljivi, možete reći čitaocu nešto što nije ohrabrujuće, možete ga suočiti i sa tamnom stranom našeg postojanja. Jer je najteži trenutak u čovekovom životu, osim smrti, čas kada otkrijemo da je ono za šta smo mislili da je ljubav, u stvari teška zabluda.
- U pričama iz knjige "Ako je to ljubav" na intrigantan način su upletena i imena Vaših kolega po peru. Da li je bilo reakcija?
– Naravno. U ponoć me pozove prijatelj i kaže mi, ej, đavole, baš si mi ovo lepo spakovao. Ma ko da je rekao da je književni život najbliži književnosti, mislim da je u pitanju neki Rus, dobro je rekao. A ja ću na to dodati da je naš književni život u osnovi život u malom. U književničkom mnoštvu, u kojem ne oskudevamo, vi vidite sve ljudske osobine, i one najbolje, i one najgore, izražene na vrlo upečatljiv, ponekad i vrlo ekstreman način. Opet, bez mojih prijatelja pisaca, osećao bih se manje duševno bogatim. Zanimljiv je to svet, svašta se u njemu nađe, svašta od njega čujete. A kako ja pišem iz radosti – pazite, pisanje iz radosti o najtežim mogućim, ponekad i morbidnim temama, ključni je paradoks toga što činim – nije zgoreg pozdraviti nekog prijatelja u priči. Mi se na taj način dozivamo i odzivamo. I tako činimo da svet sasvim ne ostane bez ljubavi.
- Da li Mihajlo Pantić, kritičar, koriguje, usmerava, savetuje ili, možda, sputava Mihajla Pantića, pisca?
– Pa, mislim da su njih dvojica našli nekakav oblik miroljubive koegzistencije. Istina, stalno se jedan drugom mešaju u posao, nadgornjavaju se i provociraju, ali se na kraju ipak usaglase, kao leva i desna ruka. Šalu na stranu, nikada sebe nisam video kao neko profesionalno raspeto biće. Sve je to književnost. Neki put, istina retko, priča mi se priča, a inače radnim danima uglavnom govorim ili pišem o drugima. Svoju profesionalnu dvostranost mogu, opet sa nešto ironije, protumačiti definicijom iz jednog psihoanalitičkog metoda koji je, inače, odavno ispao iz mode: svaki normalan čovek je pomalo šizofreničar.
Nesnalaženje kritike
- Više od dvadeset godina kao kritičar pratite tekuću produkciju. Gde se danas nalazi naša kritika i kako se razaznaje u ogromnom broju naslova? Šta bi trebalo da čini, a ne čini?
– Ovde je ušlo tržište. Kako je ekonomska osnova toga tržišta, naročito kada je reč o književnosti, više nego tanka, a broj pretendenata na uspeh ovoga ili onoga tipa zaista vrlo veliki, mislim da je trenutni presek stanja prilično onespokojavajući. Pravilo da je najbolja knjiga ona koja se najbolje prodaje možda ima nekakvog smisla u zapadnim kulturama, zato što te kulture imaju stabilizovan sistem vrednovanja, a ovde sve to uglavnom liči na karikaturu. Kritika se, moram priznati, nije najbolje snašla na tržišnom buvljaku. Potom, ona je u opadanju u dnevnoj štampi. Ili je nema, ili nije plasirana na pravi način. Književnu periodiku malo ko čita, tako da su ulogu kritike koja bi trebalo da afirmiše istinske vrednosti uglavnom preuzeli drugi mediji. Oni izvikuju ili reklamiraju stvarne ili lažne vrednosti, a ne tumače ih i ne obrazlažu. Kupite nešto zato što je najbolje i zato što se pre vas prodalo u dvadeset hiljada primeraka! Tako se roman izjednačuje sa veš-mašinom, pun je prljavog veša stvarnosti koju želi da svari. Ali, pobogu, roman ipak nije veš-mašina. Da bi nekako preživeli, kao i svi drugi, i kritičari su se dovijali na različite načine. Uglavnom su postali urednici u izdavačkim kućama...
Rada Saratlić
10.11.03
Kapetan sobne plovidbe
Intervju Mihajlo Pantić, pripovedač, književni kritičar i profesor univerziteta
Za pisanje priča potrebno mi je da se nešto u meni otvori, neki prolaz kojim stižem do onoga što želim da kažem, a što valjda stalno nosim u sebi. Ja čekam da mi se te priče jave, i manje-više, sve ostalo što činim, protiče kao alibi tog iščekivanja-kaže naš sagovornik
Jedan od najuglednijih i najproduktivnijih srpskih pripovedača i književnih kritičara srednje generacije, prof. dr Mihajlo Pantić iz Beograda, ove godine objavio je tri knjige: zbirku priča “Ako je to ljubav” (“Stubovi kulture”), zbirku eseja “Kapetan sobne plovidbe” (“Dnevnik-novine i časopisi”) i zbirku kritičkih tekstova “Aleksandrijski sindrom 4” (“Prosveta” ).
Takođe, priredio je antologiju savremenih srpskih pripovedaka ”Čovek koji je jeo smrt”, koja se, na engleskom jeziku, pojavila u izdanju Srpskog PEN centra i antologiju pesnika Disovog proleća “Onaj život”. Pantić je profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu i urednik prestižne edicije “Albatros” u izdavačkoj kući “Filip Višnjić”.
l U vašoj biografiji piše da ste pripovedač i književni kritičar. Po broju objavljenih knjiga, više ste ono drugo. Šta je ipak bliže vašem intimnom spisateljskom afinitetu?
– Odavno sam prestao da na to mislim, ako sam, iskreno govoreći, ikada na to uopšte i mislio. Za mene je književnost nešto integralno, nešto tako veliko, kao jezik, kao Dunav, kao život. U tom smislu manje mi je važno šta sam u ponedeljak, a šta u utorak. Ali da probam da vam odgovorim: subotom i nedeljom sam čitalac, takoreći od jutra do večeri, u ponedeljak i utorak sam univerzitetski predavač, u sredu sam urednik, četvrtkom sam kritičar, a petkom sam esejista. Šalu na stranu, kritike možete pisati svaki dan (nekada sam to i činio), a za pisanje priča potrebno mi je da se nešto u meni otvori, neki prolaz kojim stižem do onoga što želim da kažem, a što valjda stalno nosim u sebi. Ja čekam da mi se priče jave, i manje više sve ostalo što činim, protiče kao alibi tog iščekivanja.l Imate li saznanja kako čitalački ukus domaće publike korespondira sa najnovijom književnom produkcijom?
- Na ovogodišnjem beogradskom Sajmu knjiga prišao mi je čovek, po zanimanju tehnolog iz Kolubare, zove se Slavko, i rekao mi da čita moje knjige. Ne znam koliko takvih ljudi ima u ovoj zemlji, pretpostavljam ne mnogo, niti bih želeo da ih ima previše, ali dok postoji i taj jedan jedini imam savršen argument za odgovor na pitanje zašto pišem. Inače, teško je generalizovati kategoriju masovnog književnog ukusa. Meni se čini da novi naslovi iz savremene književnosti ipak imaju svoju publiku, knjige uprkos svemu završe u nečijim rukama. Izgleda da su nam potrebe, zamislite da ih nema, pa život, koji je ionako besmislen, bez njih bi bio neopozivo besmislen.
l Uvreženo je mišljenje da mladi svet danas više voli kompjutere nego knjige. Šta vi mislite o tome, kao profesor univerziteta i kao otac dva tinejyera?
- I sam provedem najmanje dva sata dnevno pred kompjuterom, i u tome ne vidim ništa loše. Čak i kada imate dan krcat obavezama uvek preostane pola sata ili sat da nešto pročitate. Ako nemate taj sat, izmislite ga, ukradite ga od sna, skratite telefonski razgovor. Uopšte ne vidim kako kompjuter protivreči knjizi, naprotiv, mislim da joj pomaže, i obratno. Pitanje je samo kako čovek organizuje svoje vreme. To pokušavam da naučim i svoje sinove koji su igrali igrice pre nego što su naučili da pišu, a danas ipak čitaju, možda ne onoliko koliko bih ja želeo, ali to je moj problem, a ne njihov.
l U mini-putopisu “Norveška (decembar 2002)”, iz knjige “Kapetan sobne plovidbe”, napisali ste, između ostalog, da “nedostatak sunca oblikuje kulturu”.
Kako na našu kulturu deluje preobilje sunca u proteklih nekoliko godina u našem podneblju?
Toga postanete svesni tek kada u severnim zemljama, recimo u Kanadi i Norveškoj, otkrijete da vam ništa ne nedostaje – osim sunca. Kada malo bolje razmislite učini vam se da odgovor na pitanje zašto se nordijske kulture razlikuju od mediteranskih, uopšte nije tako komplikovan, a potom se setite da su sve velike migracije naroda išle od severa ka jugu, civilizacija se uvek kretala prema kretanju Sunca. Znam na šta ciljate kada me pitate za ovdašnje preobilje sunca, svih minulih godina. Da, bile su to sušne godine, u svakom pogledu, osim, možda, delimično, u umetnosti. Ali smo uprkos visokim temperaturama bili ozbiljno oboleli od jeze, od zimogrožljivosti. Slaba je uteha što ćemo o tim godinama pisati manje ili više dobre knjige, u stvari, već ih pišemo. Te godine su pojeli skakavci.
Šta je, zapravo, ljubav?
l Recite nam nešto o vašoj novoj knjizi priča “Ako je to ljubav”.
- Reč je o tematskoj zbirci, sve priče su o ljubavi. Pisao sam je da bih najpre sebi pokušao da odgovorim šta je zapravo ljubav, i dok sam je pisao mislio sam da o tome ponešto znam. Sada, kada sam je napisao, ne bih u to mogao da se zakunem. Zato sam joj, kada sam je završio, dao takav naslov. Dakle, pričao sam o ljubavi, o njenim najrazličitijim vidovima, ako je to ljubav. Inače, knjiga predstavlja završni deo moje trilogije o Novom Beogradu.
Radmila Lotina
25.04.04 Dnevnik - Novine i časopisi
Godi mi kratka proza
Vladan Matijević tvrdi da... treba pročitati Ernharda Šlinka i Mihajla Pantića
Vladana Matijevića smo zatekli u krevetu, bolesnog, s gomilom knjiga kraj uzglavlja. Žalio nam se da je u fazi kada ne čita dovoljno, što je u nesrazmeri s ponudom odličnih naslova koji ga privlače. Od januara ove godine, kada je NIN-ov žiri njegov roman “Pisac izdaleka” proglasio za najbolji u 2003. godini, stalno je zauzet promocijama.
- Moj sadašnji književni ukus unekoliko je povezan s ličnim spisateljskim afinitetom, a to je proza. Nekada sam najviše čitao poeziju, a to je iz vremena kada sam je pisao. Možda će se to promeniti u budućnosti, ko zna? Zbog pomanjkanja vremena, a i zbog mog sadašnjeg zdravstvenog stanja, čitam pripovetke.
Toplo preporučujem dve izvanredne zbirke, koje su skoro izašle iz štampe. Autor prve je Ernhard Šlink, zove se “Bekstva od ljubavi”, a izdavač je beogradski “Plato”. Najsnažniji utisak na mene ostavila je pripovest “Žena na benzinskoj pumpi”. Ponovo me je oduševio Mihajlo Pantić, najnovijom zbirkom novela “Ako je to ljubav”, u izdanju...„Stubova kulture” . Najuzbudljivija njegova priča iz ove zbirke je “Kraj časa”. Neka čitaoci sami otkriju - zašto.
R. Lotina
27.02.04 Vreme
Priče intimnih Praznina
Mihajlo Pantić: “Ako je to ljubav”
Hm. Jedan od naratora nove knjige priča knjaz Mihajla Pantića od Novog Beograda – onaj iz pripovetke Mačke – kanda se izvukao: "teška pitanja" su iza njega, što mora biti neko olakšanje, mada ne mora biti utešno. A osim toga, nikada ne znaš da te koliko iza ugla neće sačekati i mlatnuti neki novi set "teških pitanja", ljubavnih ili kakvih drugih...
Nova je zbirka Pantićevih proza gotovo konceptualno užižena u svet "teških pitanja", na čelu sa onim najtežim, sadržanim u samom naslovu knjige. Otuda i rečca kojom pomalo omažno počinjem ovaj tekst, jerbo ona je onaj minimalistički, dvoslovni prikaz Egzistencijalne Nedoumice koji je kao lajtmotiv prisutan uzduž i popreko u ovoj knjizi, kao što je u Sedmom danu košave to bila reč "ah!". A sada natrag k onom teškom pitanju, odande nema lakog uzmaka. "Dokazi ljubavi", reći će pripovedač, ionako su vazda nekako nepouzdani, nedovoljni, krhki, bar onoliko koliko je ljudska sado-mazo potreba za stalnim potvrđivanjem toga da si voljen(a) neiscrpna, neretko se pretvarajući u opsesiju koja polako razara i obesmišljava sve. Otuda i M. P. ovde ispisuje kolekciju proza koje na razne načine tematizuju ljubav ili nešto što bi barem imalo biti delom tog "ža(n)ra", a sve to u prepoznatljivom, već amblematskom okolišu vetrovite novobeogradske pustare, u međuvremenu već pristojno nastanjene vaskolikim duhovima i demonima, kako to u osvrtu na Pantićev novobeogradski opus primećuje Mladen Vesković, a na tragu autorovog osećanja (v. priču Duhovi na Novom Beogradu) da je i NBG nepovratno izgubio onu nevinost poleta naše mladosti, da je i on polako postao, svom imenu uprkos, jedna stara varoš, varoš sa prošlošću, prepuna ličnih istorija u celosti proživljenih po tim isušenim donjosremskim močvarama, i sve punija duhova onih koji su tu živeli i tu umrli. A kad je već tako, zašto bi kakav soliter iz Bloka 45 bio manje pogodno stanište duhova od nekog zamka u Škotskoj? Samo poprište radnje ovih proza nije nužno vezano za taj vertikalni, poluvirtuelni grad koji je popunio onu viševekovnu, graničarsko-poplavnu Prazninu između Beograda i Zemuna tako što je samim svojim postojanjem omogućio otvaranje hiljada malih, intimnih Praznina zbijenih u višespratne kutije poređane po tim temeljito produvanim ledinama... Ipak, kuda god odveo svoje junake, Pantić ne odustaje od njihovog linka sa tim, je l’ te, tako "neromantičnim" mestom, idealnim za začinjanje jedne posve nove književne mitologije, jednog osebujnog proznog mikrosveta, punog rizika i mogućnosti, lišenog tereta Velikih Prethodnika.
Kolekcija Ako je to ljubav, već vam je jasno, u biti je treći deo nikada-proglašenog-ciklusa započetog Novobeogradskim pričama i nastavljenog Sedmim danom košave. Sagledane ovako retrospektivno i "na gomili", ove tri knjige čine esenciju onog najboljeg što Pantić kao pripovedač ima, može i ume da da: ovaj je pisac najjači kada ispisuje – u najširem smislu reči, i bez preterano direktnih veza – "karverovske" proze o ljudima koji žive svoje bittersweet živote u betonskim golubarnicima s pogledom na Dunav, uglavnom dovoljno mladim da nisu digli ruke od sebe i dovoljno sredovečnim za bolan rastanak sa slatkim iluzijama bilo koje vrste, ljudima koji su otuđeni, pa neretko i neizlečivo nedovršeni ne zato što žive u "nehumanim soliterima" (kako to već misli i smatra svaki Mali Perica naše nepodnošljivo progresivne sociologije) ili zato što žive u "lošim vremenima", nego iz razloga mnogo dubljih, suštinskijih, otuda i neutešnijih, da se ne lažemo. Iskustvo poraza koji (naizgled?) nije konačan i otuda je lišen čak i svoje dramatičnosti i pompeznosti – to je ono osećanje koje provejava iz tih "mrzovoljnih" pripovesti. Kad vešto pomeša diskretnu, škrtu, gotovo stidljivu liričnost, finu "postmodernističku" i sa raznim književnim i paraknjiževnim kerefekicama zaigranu ironiju i ne odveć pretencioznu kontemplativnost pisca koji, hvala nebesima nad Blokom 30, ne ide danas tako prenapučenom, neretko naš klovnovskom linijom manjeg otpora utoliko što ne izbegava ozbiljno tretiranje Prvih i Poslednjih Stvari ljudskog života, Pantić ispisuje proze koje se lako uvlače pod kožu, uz koje se rado zaspiva ili budi (u prologu ove zbirke autor razumno preporučuje: "čitati u četiri sata ujutru"). Okej, ima ovde i sada od njega boljih i veštijih pripovedača (mada ne mnogo, da se ne zavaravamo), ali savremena srpska proza nema mnogo onih koji uspevaju da svoju bespogovornu književnu (post)modernost – senzibilitetsku koliko i "tehničku" – demonstriraju bez isprazne literarne pirotehnike, od koje se trese i zvekeće ovdašnja sve mediokritetskija Scena... Na drugoj strani, kada jače odstupi od ovih načela, i Pantić otklizava u fade out, što je u ovoj knjizi najvidljivije u frustrirajuće dugačkoj, ubistveno dosadnoj i katatonično uspavljujućoj koještariji koja se zove ...Ili tako nekako, i bez koje bi ova knjiga bila i koherentnija i bolja kao celina.
A ljubezni što se smatra, jedan Pantićev narator uočava i opasnost od prekomernosti: "Počelo je i završilo se vrlo brzo... bio sam, tada, bolestan od viška ljubavi. I od ljubomore, ona dolazi u času kada otkrijete nesklad između ljubavi prema samom sebi, a ta je bezgranična, i ljubavi koju vam daju drugi, a ta je uvek nedovoljna". Nije li u ovoj vazda svrbećoj neravnoteži – koju nam je najteže da priznamo, sebi pre svega – sadržana sva drama sveta? A baš o tim tihim, a razornim Neravnotežama Pantić najbolje zbori, onda kad hoće i kad ga ne mrzi, i kad ne gimnasticira uprazno na onome što je stari namćor Krleža kadgod zvao istomštogođ i svekoješta.
Teofil Pančić
14.01.04 Danas
Jedno tako ljubavno pismo
Mihajlo Pantić: "Ako je to ljubav"
Jedna nepretenciozna, nežna i nesvakidašnja knjiga, skrenula je poslednjih meseci pažnju naše kulturne javnosti. Reč je o novoj knjizi priča Mihajla Pantića "Ako je to ljubav". Ovo delo je kompoziciono sačinjeno od devetnaest priča, koje su, svaka za sebe, mali romani kondenzovanog smisla i sumblimnog, molskog tkiva, tako da bi podnaslov ovog dela mogao biti i "roman u pričama". Jedno biće, jedan prinicip star baš koliko i svet i uvek jednako blistav i bolan, zajednički je za ove pripovedne medaljone, a to je - ljubav. Pantić o njoj govori nepatvoreno, sa nežnom ironijom (kao anglosaksonci) i sa strasnim, bolnim sarkazmom, kao što su poslednjih decenija dvadesetog veka pisali najbolji među novim ruskim piscima. Pažljivi čitalac će u novoj Pantićevoj knjizi lako prepoznati tuberkulozni, virtuozni ritam Čehova, baš kao i jednostavan, ubistveni hemingvejevski prozni milje, koji ne izgovara dijagnozu, ali zna sve o toku bolesti. Ne vredi ni pokušavati sa izdvajanjem neke od ovih priča, pisanih za dete u nama i za osetljive, jer je svaka od njih majušni svemir, sa sopstvenim usudom, ritmom i tragikomedijom, koja je samo jedno od mnogih imena za ljubav. Pisac ovih redova će ipak biti slobodan da iz osetljivog tkiva ove autohtone proze, izdvoji priču po kojoj je delo i dobilo ime, a koja zasigurno uspeva da sačuva živom bar neku od naših ljubavi, koju bi, u suprotnom, satrli Balkan, ratovi, mrzovolja, brzopletost ili, ukratko, usud ovdašnji, koji pogrešno nazivamo sudbinom. Bilo kako bilo, "Ako je to ljubav" je divno, dugo, ljubavno pismo, koje je pisac napisao čitaocu. Čak i kad to pismo ima tužan kraj (kao da krajevi mogu biti drugačiji), čitaocu će uvek ostati čista, nežna lepota prethodno pročitanih stranica.
S. Domazet
25.11.03 Politika
Nova srpska proza
Pripovetke Mihajla Pantića vezane su za Novi Beograd. – Roman Jelene Lengold o junakinji naših dana
Izdavačka kuća "Stubovi kulture" godinama neguje savremenu srpsku prozu, i u skladu sa takvom uređivačkom politikom ovih dana su se pojavile i dve nove knjige. Jedna je zbirka priča "Ako je to ljubav" Mihajla Pantića, dok je druga knjiga roman Jelene Lengold "Baltimor".
"Ako je to ljubav" je treće delo u seriji Mihajla Pantića o Novom Beogradu, a prema rečima Gojka Božovića, urednika i književnog kritičara, u prozi ovog autora otvorilo je neke nove pripovedačke vidike. Kratke reči – ljubav, život, sreća, našle su ključno mesto u ovim pričama, prikazujući se u piščevoj perspektivi dvojako, kao mogućnosti pred kojima stojimo i kao crv sumnje i izraz zdrave skepse, neophodne da bismo mogli opstati u svakodnevici.
Mihajlo Pantić, kaže Božović, podseća upravo na neke vrednosti u svakodnevnom životu koji, obavijajući nas neumitnošću, do te mere čini da neke vrlo važne trenutke ne prepoznajemo; svakodnevica je pozornica na kojoj se sve u našem životu zbiva, i zato ono što je izuzetno, makar bilo neočekivano, valja prepoznati.
Priče Mihajla Pantića su tople, one otkrivaju simboliku stvari i postupaka ljudi oko nas, a autor to čini kroz neku novu reč, kroz neku novu osećajnost.
U vizuri Mihajla Pantića, inače našeg uglednog proznog pisca i književnog kritičara, Novi Beograd dobija sopstveno iskustvo kako u emotivnoj ravni u kojoj se sreću čovek i grad, tako i u onom polju istorijskog dejstva koje mu daje vremešnost postojanja.
Knjiga pripovedaka Mihajla Pantića "Ako je to ljubav" jeste, zapravo, knjiga o ljubavi, o svim njenim oblicima i mogućnostima, znači o ljubavi i kao spasenju, ali i kao drugom licu praznine i očaja.
Sam autor kaže da su priče iz knjige nastale u proteklih pet godina, da je naslov izrastao iz onoga što je nehotice ležalo zapisano u četiri-pet priča, i da su se nove, koje je kasnije pisao, same od sebe oblikovale u temu ljubavi. "Pisanje je jedna vrsta samočitanja. Čovek kroz reči preispituje i spoznaje prvenstveno sebe. Ja sam ovu knjigu bukvalno živeo proteklih pet godina, i sada mi je važno da osetim kako je čitalac doživljava", kaže Mihajlo Pantić povodom svoje najnovije zbirke priča "Ako je to ljubav".
Roman Jelene Lengold "Baltimor", kaže Gojko Božović, jeste roman o tri godišnja doba u životu savremene Beograđanke. Proleće, leto i jesen koji se opisuju u ovom delu čine da glavna junakinja jasnije nego ikada sagledava svoj život, a pogotovu sopstvenu svakodnevicu. U njoj opaža stalno ponavljanje istih stvari, kako u ljubavi, tako i na poslu, kako u prijateljstvima, tako i u pokušajima da se pobegne od dosade i ravnodušnosti.
Jelena Lengold, dodaje Božović, na neobično iznijansiran način prati promene u životu i u razmišljanjima svoje junakinje. U "Baltimoru" će se, zato, čitalac naći u prostoru "između ljubavi i smrti, između intime i praznine, između ćutanja i nerazumevanja, stvarnosti i – Interneta. Zamišljen tako, roman "Baltimor" postaje upečatljiv roman o junakinji naših dana.
A. C.
21.11.03 Glas javnosti
Ljubav, od smrti komplikovanija
Nova knjiga priča Mihajla Pantića "Ako je to ljubav"
Mihajlo Pantić, pisac, profesor, kritičar, ovih dana objavio je svoju novu zbirku priča "Ako je to ljubav" (Stubovi kulture). Ako je nekom do brojanja, što u ovom slučaju nije nezanemarljiva stvar, ovo je zbirka broj osam. Od početne preporuke da "knjigu treba čitati u četiri ujutru" pa do poslednje rečenice da "u smrti ima nečeg užasno jednostavnog. Ljubav je komplikovanija", Mihajlo Pantić ispisao je 19 priča o ljubavi.
- Zašto ljubav? Otkud ja da se dohvatim teme koja možda protivreči svemu što sam do sada pisao? Jednog jutra sam se probudio i video da sam skoro "nehotično" napisao nekoliko priča koje se odnose na ljubav. Onda sam shvatio da sam postao potpuno opsednut tom temom i da je sve što sam napisao u proteklih pet godina u nekoj vezi sa ljubavlju. I onda je usledio proces racionalizacije. Ali, bitno mi je, kao što je vama, pretpostavljam, bitna ljubav.
Sve što bih rekao dalje o tome bila bi čista mistifikacija. A ostalo je deo potrebe da se piše i da se to što radite identifikuje sa onim najboljim što imate u sebi - rekao je Pantić na promociji svoje knjige, dodavši da je pisanje pravo jedino u trenutku kada pisac piše iz najboljeg sebe, iz onoga što prevazilazi trivijum svakodnevice, što iskupljuje besmislicu i prazninu svih dana i svih godina koje smo do sada nekako uspeli da ukrademo.
Priznanje
- Niko mi još nije naručio roman zato što znaju da ja to neću da napišem, jer mislim da pisac mora da laže samog sebe da bi pisao roman. Ako hoćete da budete ozbiljan pisac, nemojte da pišete romane. Ali, to je savet iz nekog mene koji nije kritičar, jer ja ću za dva dana izaći na neku konferenciju za štampu i govoriti o nekom romanu kao bitnom, velikom i dobrom i verovaću u to o čemu pričam, ali negde gde imam pravo da budem duboko ličan stoji moj stav da je pisanje odabiranje retkih reči, baratanje sa suštinama. Onda, ima li toliko suštine, toliko reči da se napravi od toga roman.
T. Čanak