1Q84 knj. 1

30.09.11 Danas

Za poslednjih nekoliko godina nijedna se knjiga u najavi nije toliku iščekivala kao što je to slučaj sa romanom japanskog savremenog pisca Harukija Murakamija. Već samo naslov, 1Q84 - jedino što je Murakami javnosti otkrio - pokrenuo je maltene takmičenje u pogađanju o čemu se u najnovijem delu ovog autora radi. Jer, ako slovo Q u japanskom jeziku znači i broj devet, onda se Murakami svojim najnovijim romanom oslanja na kultnu 1984 Džordža Orvela. A ako je tako, onda je zanimljivo videti ko je bolji...

Da li, kako i koliko je Murakamijev 1Q84 (objavljen 2009) zaista blizak Orvelovoj 1984?
Zahvaljujući beogradskoj Geopoetici koja je Murakamijev ekskluzivni izdavač na srpskom jeziku, našem su čitaocu već dostupni prvi i drugi tom 1Q84 (prevela sa japanskog Nataša Tomić), a treći tom Geopoetika je objavila upravo ovih dana. Prva dva toma otkrivaju sasvim novog Murakamija ali i pisca koji još jednom, kao svakom svojom ranijom knjigom, daje omaž svetskoj literaturi i muzici. Ovoga puta najupečatljiviji su Čehov i Simfonijeta Leoša Janačeka koja slavi lepotu a svojim poslednjim stavom sugeriše nesavladivu i neutaživu čežnju za njom.
Murakami se u strukturi romana oslanja na najsigurniju formulu, Šeherezadinog pričanja priče sa bezbroj vrlo važnih meandara. To je veština koju je odavno izvanredno savladao, njegova je rečenica odnegovana, laka, ona nosi zrnca nepretenciozne mudrosti i „udice“ kojima vas drži u neizvesnosti. Murakami ima poseban dar u ovom poslednjem: iz približno 750 gusto složenih stranica obe knjige, iako je čitaocu ponudio šifre za rešavanje lakših „zadataka“, ne može se apsolutno naslutiti kako će „zabaciti“ i otplesti svoju literarnu mrežu na samom kraju.
Sve se vremenski dešava u jednoj godini, 1984, odnosno paralelnom svetu u godini 1Q84: prvi tom od aprila do juna, drugi od jula do septembra. Murakami je za moto trilogije uzeo poslednju strofu omiljene američke pesme To je samo papirni mesec (1933), pisane za Brodvej, a kasnije rado slušane u izvođenju mnogih muzičara posebno Ele Ficdžerald i Net King Kola. Stihovi cele pesme sugerišu da jedino mašta, volja i vera u onoga koji nas voli može da nas izvuče iz cirkusa realnosti koji sami stvaramo i u kojem i živimo. Odnosno, nikada ne verujmo u apsolut realnosti jer postoji i mnogo važniji, lepši svet, svet ideja. O tome, uostalom, govore i Sokrat i Platon: za njih je čovek koji vidi očima slep. Dovodeći u sumnju postojanje čulnog sveta, ovi se filozofi s pravom pitaju da li se može dokazati da u ovom trenutku ne spavamo i da sve naše misli nisu san, odnosno da smo budni i da na javi razgovaramo?
Složena konstrukcija celog Murakamijevog romana leži upravo na ovim sumnjama; sama shema teksta, međutim, sasvim je jednostavna jer se, smenjivanjem poglavlja, razvijaju paralelne priče dva glavna junaka. Prvi je Tengo, profesor i neostvareni književnik koji pristaje da bude pisac u senci, rirajter rukopisa neobične devojke, što će ga uvući u vrtlog neugodnosti sa vrlo riskantnim posledicama. Drugi lik je Aomame, koja je instruktor borilačkih veština, zaljubljenik u istoriju i, po nalogu, kad zatreba, tajanstveni ubica muškaraca koji zlostavljaju svoje žene i decu.
Priče Aomame i Tenga se nigde u sadašnjosti ne ukrštaju; ukrstile su se u prošlosti, dok su bili deca, i kad se među njima razvilo osećanje koje će kasnije, razdvojeni i bez ikakvih vesti jednog o drugome, dijagnostikovati kao ljubav. Da li je jedna od poruka Murakamijevog dela da je jedino neostvarena ljubav srećna ljubav? Ili, da je njena prava i jedina definicija čežnja?
Ovaj utisak je onoliko siguran koliko je sigurno da su i Tengo i Aomame nalik inkapsuliranim jedinkama svedoci rasapa i pojedinca i celog društva. Nestala je ljudskost, pretvorili smo se u mehaničke lutke kojima život diktira Njegovo veličanstvo Novac. Hakslijev Vrlo novi svet i Orvelova 1984 priče su koje su davno ispričane i koje živimo u još strašnijem obliku, religije su se izvrgnule u sekte, sekte su se razgranale u terorizam... Moderna civilizacija juri bezglavo ka propasti, a dve priče Murakamijevih junaka su dve pruge kojima se kreće taj nesrećni voz.
Predvidivo smenjivanje njihovog toka na opasnoj je, međutim, ivici da padne u duboku monotoniju ali Murakami ne bi bio veliki pisac da tu i tamo ne podmeće „eksplozivne naprave“, moguća rešenja koja delu 1Q84 daju elemente utopije, kriminalističkog romana, ljubavno i ljubavno-erotskog romana, političke satire, najzad i - naučne fantastike. Mora se priznati da je čitalac ovim uspešno zbunjen: igra toplo-hladno koju je osmislio japanski pisac može da povremeno zbog žanrovske nedoslednosti i iritira ali, pre svega, da podstakne na duboko razmišljanje.
Ipak, najviše zbunjenosti izaziva Murakamijevo poigravanje sa naučnom fantastikom, i to preko sekte čiji su se članovi iz prvobitnog agnostičkog terorističkog legla pretvorili u verske fanatike. Poput primitivnih društava, oni svome vođi privode devojčice device, što mereno parametrima ove realnosti predstavlja seksualno zlostavljanja. Devojka čiji roman Tengo prerađuje jeste jedna od njih, a da stvar bude još strašnija, vođa sekte, njen silovatelj, zapravo je njen otac, nekada uspešni i perspektivni univerzitetski profesor i naučnik. Njen roman govori upravo o tome.
Već i ovako morbidni slučaj o kojem piše, Murakami dodatno komplikuje time što vođa sekte sve to čini u saglasju sa nepoznatim čovečuljcima koji polako osvajaju svet tako što iz usta silovanih devojčica izlaze noću, dok one spavaju, i pletu lutke identične njihovom fizičkom i psihičkom liku. Kako se čovečuljci pojavljuju tako se, uz postojeći, na nebu pojavljuje još jedan, zeleni Mesec...
Iz tih se lutaka kasnije ispiljuju ljudi u obliku „surogata-roditelja“, ali koji je njihov cilj na ovom svetu (da li onom koji smatramo realnim ili onom kojeg nismo svesni, sanjanim?) Murakami još taji. Nevolja je što se u romanu zasad, za sve ovo ne vidi nikakav motiv. Da li se pisac-majstor preigrao, pa sada ne zna u kojem će pravcu da krene razrešavajući slučaj? Teško je u to poverovati, ali nesumnjivo čitaocu pada na pamet i takva varijanta, jer je Murakami, očigledno svesno rizikujući, „otvorio sve frontove“. Kako će ih zatvoriti?
Moguće, ljubavnom pričom. Aomame, naime, dolazi da po nalogu ubije, inače teško bolesnog, vođu sekte koji, posedujući parapsihološke sposobnosti, pogađa da je neostvarena ljubav prema Tengu jedino što nju u životu pokreće. Kao u nekoj bajci ili u drevnom mitu, njih dvoje se zavetuju: Aomame će njega osloboditi ovozemaljskih muka ali pošto smrt vođe mora biti osvećena, ona obećava da će, kad za to dođe čas, svoj život žrtvovati da bi Tengo živeo.
Inteligentno, i povrh svega dostojno antičke tragedije. Ali, opet, šta sa čovečuljcima, kuda dalje?
U antropologiju, ka Zlatnoj grani Džejmsa Frejzera, nezaobilaznoj knjizi o magiji i religiji primitivnih društava koja je svojevremeno veoma uticala na evropsku literaturu. Neće biti da je japanskog pisca impresivnog obrazovanja talas tog uticaja tek sada dotakao. Doduše, Murakami u 1Q84 eksplicitno uvodi Frejzera, objašnjavajući kako se u drevnim društvima ubijao kralj da bi na presto došao njegov naslednik. Pojedini elementi iz Frejzerove Zlatne grane ne mogu da se previde u romanu 1Q84 - kralj-sveštenik (vođa-sveštenik) kao čovek-bog, njegove magijske i natprirodne sposobnosti, njegov boravak, uz saglasnost plemena (sekte) u nedostupnim pećinama ili mračnim prostorijama...
Najzad, i jaka sličnost sa idejom primitivnih društava o „malom modelu čoveka“, zapravo duši. Naš drevni predak verovao je da je duša nevidljiva i da u obliku čovečuljka napušta telo dok čovek spava (ulazi u, i izlazi iz spavačevih usta) što, naravno, može izroditi razne opasnosti. Murakami o duši ne govori ali je sve, što je poput recepta za neki japanski kulinarski specijalitet ubacio u gladni stomak knjige 1Q84, moguće. Uz zvuke Janačekove Simfonijete ovaj izuzetno vešto napisan, reklo bi se post-postmoderni roman lebdi zasad još nerešen i nejasan: u njemu se naslućuju ambicija da se u zasad još nepotpuno određenom književnom žanru obrade naučno ili spekulativno opažene stvari oko kojih, doduše, još nema potpunog saglasja.
Među njima i ta da prostor ima više dimenzija ali da ga mi vidimo dvodimenzionalno; behu li ono gnostička jevanđelja, Tomino pre svega, koje spominje da je carstvo nebesko već na zemlji ali da ga ljudi ne mogu videti... Inače, kako pita Tengo u romanu, „U čemu se sastoji smisao sveta koji nije ovaj?“
Vreme, pak, ima samo jednu dimenziju i nije iluzija. Jer, da nije tako, ne bi bilo smrti.
Pa, gde je onda smeštena 1Q84? U drugu dimenziju, u kojoj sija drugi, zeleni mesec? U prošlost? Mnogi su tvrdili da je Orvel naslov svoje 1984 dobio tako što je okrenuo poslednje dve brojke godine u kojoj je roman napisao. Da li nas Murakami vraća u 1948? Ko bi u njoj, u nekoj novoj dimenziji, mogao i hteo da bude? Da li je ona uopšte, i gde to, bila carstvo nebesko?
Orvel je zapisao da su takozvani prirodni zakoni koještarija... i da sve može biti istina „Mi - kaže Orvel - samo mislimo da postoji stvarni svet gde su se odvijala stvarna zbivanja. Ali, kako takav svet može postojati? Šta znamo o bilo čemu, sem onoga što saznajemo preko svog duha? Sve što se događa događa se u duhu. Šta god da se dešava u duhu, odista se dešava“.
Sada, kad je izašao treći tom 1Q84, zanimljivo je videti da li će Murakami potvrditi Orvelove reči i rešiti baš sve zagonetke koje je postavio u prvoj i drugoj knjizi svog najnovijeg romana.

Anđelka Cvijić

21.04.11 Vreme

Novi Murakamijev roman 1Q84 je, između ostalog, roman o čudu međuljudskog prepoznavanja, o čudu koje nosi stvarna i prava međuljudska komunikacija, o čudu vernosti koja postoji nakon stvarnog i pravog prepoznavanja, pa makar ono postojalo i samo nekoliko sekundi

Ljudi su usamljeni. Vjerovatno nikad u istoriji čovječanstva nije bilo više usamljenih ljudi. Sva takozvana ekstaza komunikacije, sve digitalne platforme, svi fejsbuci i slična čudesa tek su jadan pokušaj prikrivanja usamljenosti. Na svijesti o toj usamljenosti ljudskoj počiva cijeli golemi globalni književni uspjeh Harukija Murakamija.

U kulturološkom smislu, Murakami je dobrano amerikaniziran Japanac. Ne samo da je sam Murakami veliki fan i prevodilac pisaca kakvi su Rejmond Čendler, Frensis Skot Ficdžerald, Selindžer ili Karver, nego je i njegova vlastita proza, a iz evro-američke perspektive, unaprijed domestificirana velikim uticajem zapadnjačke pop-kulture. Postoji ona politički nekorektna dosjetka da pripadnik žute rase koji liči na pripadnika bijele rase odlazi u Holivud da postane filmska zvijezda, a da pripadnik bijele rase koji liči na pripadnika žute rase može otići jedino u ludnicu gdje će ga zvati mongoloid. U tom smislu, globalnost Murakamijeve slave nezamisliva je bez te amerikaniziranosti.

Široka obljubljenost Murakamijeve proze, visina njegovih tiraža, neki populistički misticizam, pa i određena forma manirizma koja se nužno primjećuje nakon što čovjek pročita više njegovih knjiga, spadaju među razloge zbog kojih Murakami u nekim ponešto elitističkim čitalačkim krugovima gotovo da ima status intelektualnijeg Koelja. Takva prosudba je ipak prestroga. Čak i oni koji su iz nekih od navedenih razloga bili odustali od Murakamija, trebali bi mu ipak dati još jednu šansu i pročitati 1Q84. Najnoviji Murakamijev roman definitivno je njegov magnum opus, pa se i prije iščitavanja cijele sage komotno može primijetiti da je ovo knjiga njegovog života.

DAH SAMOĆE: Jedan od Murakamijevih književnih tikova je i pisanje u prvom licu jednine. Njegovi su romani, dakle, po pravilu ispisani u ich-formi, sa specifičnim murakamijevskim naratorom, senzibilnim usamljenikom koji kao magnet željezo privlači koincidencije. To prvo lice olakšava ono kolridžovsko suspension of disbelief, odnosno obuzdavanje nevjerice, pomažući čitaocu da u svojoj percepciji relativizira misticizam i fantastiku, ako eventualno misli da ih valja relativizirati. Također, dosadašnji Murakamijevi romani bivali su po pravilu (relativno) kratki.

1Q84 predstavlja veliki rez u Murakamijevom opusu. Najprije, valja reći da je riječ o romanu u tri toma, koji ukupno ima više od hiljadu strana. Geopoetika je dosad objavila dva toma, a u toku ove godine planirano je da bude objavljen i treći. Prema nekim informacijama, međutim, nakon objavljena tri toma u japanskom originalu, Murakami piše i četvrti. Bilo kako bilo, i dva toma koja je Geopoetika dosad objavila, tih oko osam stotina stranica, zgodno spakovana u zelenu, što bi se po dalmatinski reklo škatulu, zaslužuju preporuku za čitanje. Nakon čitanja ta dva toma, čitalac će nestrpljivo očekivati treći tom, ali također valja reći da i prva dva toma, na neki način, predstavljaju logički zaokruženu cjelinu.

Rečeno je već, dakle, da je 1Q84 mnogo duži od dosadašnjih Murakamijevih romana. Također, ovo je roman koji nije pisan u prvom licu, nego u trećem licu jednine. Kad već pominjemo treće lice jednine, ako tu frazu posmatramo izvan njenog uobičajenog konteksta, ako je pogledamo kao da je prvi put vidimo, i ona simbolički kao da govori o usamljenosti kao jednoj od temeljnih karakteristika ljudske sudbine unutar Murakamijevog opisa.

1Q84 nije, dakle, pisana u prvom licu jednine, ali je pisana iz perspektive dva fokalizatora. Fokalizator neparnih poglavlja je glavna junakinja Aomame; fokalizator parnih poglavlja je glavni junak Tengo. Poglavlja su podjednake dužine, otprilike od petnaest do dvadeset pet stranica. To cijelom romanu daje brz i efektan ritam. Knjiga se čita kao triler, uzbudljiva je, što bi se reklo – guta se u jednom dahu. U romanima slične forme, najveća je opasnost da poglavlja iz perspektive jednog budu zanimljivija od onih iz perspektive drugog fokalizatora. Murakami se s tom opasnošću nosi majstorski. Iako se isprva ne naslućuje nikakva međusobna veza Aomame i Tenga, iako bi najprije njena egzistencija trebala biti mnogo zanimljivija od njegove, jer je ona neka vrsta profesionalnog ubice, a on nastavnik matematike, iz čitalačke perspektive, neparna i parna poglavlja bivaju podjednako zanimljiva.

Aomame, dakle, formalno radi kao maserka, ali u saradnji sa jednom starom bogatom gospođom likvidira muškarce koji mrze žene. (Ova stiglašonovska fraza direktno postoji u tekstu romana, na 318. stranici prvog toma u Geopoetikinom izdanju.) Tengo radi kao nastavnik matematike, ali lavovski dio svog vremena posvećuje književnosti. Iako nije objavio nijednu knjigu, uspio je izgraditi neku vrstu reputacije te je jedan od čitalaca rukopisa prijavljenih za nagradu za najbolji književni prvenac. Jedan od rukopisa prijavljenih na konkurs napisala je sedamnaestogodišnja djevojka Fukaeri. Urednik po imenu Komacu i Tengo slažu se da je riječ o nesvakidašnjem i potencijalno genijalnom romanu, no da u njegovom tekstu postoje tipične početničke manjkavosti. U dogovoru sa Komacuom, a uz saglasnost Fukaeri, Tengo će biti pokušati "ispeglati" manjkavosti tog rukopisa.

IZA ZAVESE: Radnja paralelno prati Aomame i Tenga. Nakon nekog vremena, čitalac shvata da oni dijele neke uspomene iz prošlosti, no to, naravno, nije sve. Vrijeme radnje je 1984. godina, ali to nije istorijska 1984. Tu dolazimo do naslova. U japanskom jeziku slovo Q i broj 9 se jednako izgovaraju. Murakami se zapravo poigrava s pričom o paralelnim svjetovima i svemirima. Najdojmljivija razlika između stvarnog svijeta i svijeta ovog Murakamijevog romana jest u tome da u potonjem postoje dva mjeseca. Upravo su dva mjeseca možda i najpamtljiviji lajtmotiv cijele 1Q84 sage.

Ne želim ovdje, što bi rekli angloamerički filmski kritičari, ubacivati previše spoilera. Želim ipak ukazati na Murakamijevo umijeće u ukazivanju na ljudsku samoću. To što on piše o 1984. godini, paralelnoj ili bilo kakvoj drugoj, nema previše veze sa Orvelom, ili sa težnjom da napravi period piece; ne, on priču o usamljenosti svjesno seli iz savremenosti, iz epohe mobitela i interneta. Seli je u vrijeme gdje ne postoji zavjesa koja skriva usamljenost.

Ima u 1Q84 mjesta gdje Murakami opširno i detaljno opisuje zvonjavu telefona, fiksnog telefona. Murakami, naravno, ne spominje fiksni telefon, to je onomad bio jedini telefon. Ipak, makar to možda i jest svijest nepovezana sa svijetom samog djela, knjiga ni u jednom trenutku ne djeluje kao da je napisana 1980-ih. Osamdesete su tek ishodište savremene usamljenosti.

Ljudi su, kažem, usamljeni. Aomame i Tengo su također usamljeni. Oni, međutim, imaju u sjećanju jednu zajedničku uspomenu iz djetinjstva, uspomenu koja ih veže, uspomenu stariju od svega ostalog. Ta uspomena je neki zalog zbog kojeg oboje mogu funkcionisati u stvarnom svijetu bez bojazni da će izgubiti dušu.

Kako se radnja razvija, čitalac postaje sve svjesniji veze između Aomame i Tenga. Ipak, u prva dva toma, ova dva o kojima se ovdje govori, ova dva koja je Geopoetika dosad objavila, neće doći do njihovog susreta. Do susreta, dakle, neće doći, ali nije da neće doći do neke komunikacije. Aomame će u jednom momentu sa prozora vidjeti Tenga, a on će postati svjestan da je ona u njegovoj blizini.

1Q84 je, između ostalog, roman o čudu međuljudskog prepoznavanja, o čudu koje nosi stvarna i prava međuljudska komunikacija, o čudu vjernosti koja postoji nakon stvarnog i pravog prepoznavanja, pa makar ono postojalo i samo nekoliko sekundi. Moto cijele 1Q84 sage su stihovi iz pjesme It’s Only a Paper Moon, neka vrsta klasičnomuzičkog lajtmotiva je Janačekova Simfonijeta. Iz perspektive ove kulture, međutim, naše kulture, one u koju 1Q84 ulazi posredstvom prevoda Nataše Tomić, moto i lajtmotiv priče o Aomame i Tengu mogli bi zapravo biti stihovi iz jedne druge pjesme, ono: Ne znam kad, i ne znam gdje, ići ćemo istom stranom ulice, vjeruj mi, dušo, srešćemo se, u svijetu tajni, mi nismo sami.


Muharem Bazdulj

14.04.11 Popboks

Haruki Murakami uz Pola Ostera, Džulijana Barnsa, Erlenda Lua i Vladimira Sorokina čini udarnu petorku beogradske Geopoetike koja već deceniju i po dokazuje da je moguće predstaviti bestseler koji ne mora biti lišen smisla, nesvakidašnjosti i suštinskog literarnog kvaliteta

Zoran Janković

Počev od debija na srpskom jeziku (Sputnik ljubav), pa preko dugog niza voljenih i priznatih naslova (Igraj, igraj, igraj, Norveška šuma, Južno od granice, zapadno od sunca) Haruki Murakami je postao mezimac ovdašnjeg čitateljstva. I premda i dalje ostajemo uskraćeni za uvid u njegovo ponajbolje delo (Kafka on the Shore) i premda su neka od njegovih prethodnigh dela ukazivala i na izvesne manjkavosti (iskliznuće put samosvrsishodne apstrakcije u drugoj polovini Igraj, igraj, igraj i primetni manirizam u Kad padne noć), svako Murakamijevo delo u startu pobuđuje povišenu pažnju i spremnost na potrošački rizik. Tim pre jer je ovo izdanje (prva dva toma 1Q84, u prevodu Nataše Tomić) do srpskog izdanja stiglo pre no do prečih i ozbiljnijih tržišta zapadnoevropskog i anglosaksonskog sveta.

1Q84 sasvim očekivano donosi dosta smernica i ključnih odrednica koje iz ranijih dela prepoznajemo kao suštinski deo Murakamijevog autorskog svetonazora i poetike. U formi pletenice (smenjuju se poglavlja koja prate događanja i duboko lične damare dvoje junaka –fiskulturnice i povremenog plaćenog ubice Aomame i profesora matematike i pisca u nastajanju Tenga), Murakami konstruiše priču, ovde obogaćenu (naučno-)fantastičnim ukrasima u čijoj su biti nanovo dva autorova opsesivna motiva – traganje za vlastitim putem i punijim identitetom i beg od (često i izabrane) usamljenosti.

Godina je orvelovska 1984, ali dvoje junaka usled čudnih signala i kanda samo njima vidljivih bizarnih detalja svako malo prožima sumnja da zapravo obitavaju u izmenjenoj, paralelnoj stvarnosti koja je nastala usled nekakvog iskrivljenja u vremenu. Haruki Murakami ume da posegne za dekoracijom iz fundusa fantastičnog, ali on je pre svega autor iz zahtevnijeg odeljka lepe književnosti glavnotokovskog usmerenja, te se ovo njegovo delo ni uz svu moguću leksičko-teorijsku gimnastiku ne može podvesti pod domen (naučno-)fantastičnog. Murakami detalje onostranog i nadnaravnog koristi tek kao slikoviti dodatak priči o sazrevanju i sudbinskom približavanju dve duše kojima je (po svoj prilici) suđeno da prožmu i dodatno odrede jedna drugu. Fantastično je tu da potcrta ovu potragu inače na racionalno poimanje stvari usmerenih bića u njihovom iskrenom nastojanju da pojme ono što prevazilazi pamet većine zdravomislećih žitelja ove planete.

Osim sasvim očekivanog naglašeno kontemplativnog sadržaja, u ovom štivu se našlo mesta i za diskretnu kritiku japanskog društva i tamošnjih naravi, a širi okvir misterije unutar kog je izatkana ova priča sa mnogo pritoka daje mogućnosti da se dometi ovog dela eventualno izvagaju i na osnovu parametara viđenih za kriminalističku književnost. Bilo kako bilo, ova slojevita i višeznačna proza daje povoda za višesmerne analize, a ono što je čitatelju (baš kao i dobronamernom kritičaru) daleko najvažnije je da se Murakami u ovoj epizodi dosta dobro pokazao, pokazavši zavidnu veštinu pri transponovanju ambiciozne postavke u suštinski komunikativno štivo. Naravno, za krajnji sud treba pričekati do objavljivanja završnog , trećeg toma ovog romana, a na uzorku prve dve trećine svakako ima razloga upustiti se i u tu avanturu. Sve sluti na ishod koji će zadovoljiti mnoge, ako ne i većinu.

11.12.10 B92

Izdavačka kuća "Geopoetika" iz Beograda predstavila je srpski prevod prva dva toma novog romana japanskog pisca Harukija Murakamija "1Q84".
Novi Murakamijev roman, koji već važi za remek-delo tog japanskog pisca, čine ukupno tri toma, a poslednji deo treba da bude objavljen na srpskom jeziku sledeće jeseni.

Naslov ovog dela, u kojem se pisac bavi suštinskim problemima koji tište savremeno globalno društvo, direktna je aluzija na kultni roman Džordža Orvela "1984", budući da se u japanskom jeziku slovo Q i broj devet isto izgovaraju.

Glavni junaci Murakamijevog romana su instruktorka borilačkih veština Aomama, koja je serijski ubica, i profesor matematike Tengo. Aomama je svoj gnev usmerila na muškarce koji su nasilni prema svojim ženama. Tengo je pasivan, bez inicijative, talentovan bez ostvarenja, odnosno, kako pisac navodi, "deo slagalice koja se nigde ne uklapa".

"Autor je ovde angažovaniji nego ikad, s namerom da mnoge važne teme modernog sveta dovede u fokus, političke zločine, tumačenje istorije, nasilje, religiozni fanatizam, slobodu, ali i nastanak književnog dela, granicu između laži i istine, realnosti i fikcije", rekla je izvršna urednica „Geopoetike“ Jasna Novakov Sibinović.

Murakami je prva dva toma romana objavio u maju 2009. godine, dok je treći objavljen u aprilu ove godine.

Haruki Murakami (1949) dobitnik je više prestižnih književnih nagrada. Prevodio je na japanski dela Ficdžeralda, Karvera, Irvinga, Selindžera.

U prevodu na srpski do sada su mu, u izdanju "Geopoetike", objavljeni romani "Okorela zemlja čuda i Kraj sveta" (1985), "Norveška šuma" (1987), "Igraj, igraj, igraj" (1988), "Južno od granice, zapadno od sunca" (1992), "Sputnik ljubav" (1999), "Kad padne noć" (2004).